INTERVJU

Nakon okruglog stola zamolili smo ravnateljicu Osnovne škole „Žitnjak“ gospođu  Margitu Madunić Kaniški  za intervju kako bi dobili informaciju iz prve ruke na pitanja koje se tiču romske djece. U cijelosti prenosimo njen intervju.

Na početku da Vam se zahvaljujemo što ste pristali na ovaj razgovor za naš časopis Budućnost.  Želite nam reći nešto o školi koliko učenika ima?

U Osnovnoj školi žitnjak imamo 399 učenika, 25 odjeljenja, od toga su 23. redovna odjeljenja i 2. su posebna odjeljenja, to su djeca koja se školuju po posebnom obrazovnom programu sa djelomičnom integracijom. Oni sa svojom učiteljicama slušaju obrazovne predmete, dok odgojne slušaju u svojim razrednim odjeljenjima. Ovo je treća zgrada i tu smo se odselili 2000-te godine. Imamo oko 60-oro romske djece sa rješenjima o adekvatnom načinom  školovanja, to znači da su djeca koja se školuju po redovnom programu sa prilagodbom sadržaja individualnim postupcima, znači da je dosta djece sa poteškoćama. Možemo tu spomenuti i neki postotak koji sam spomenula, a to sve od prilike, negdje oko 15% djece romske populacije, iako je to od prilike zato što godinama nema onog izjašnjavanja nacionalnosti. To je ono što mi znamo obitelji, i ono što mi razgovaramo sa njima.

• Kako biste opisali ponašanje učenika ove škole, ima li puno učenika s problematičnim ponašanjem posebno bi se osvrnula na romsku djecu?

Ja bih rekla djeca kao djeca. Iako nas prati osnovna da je škola Žitnjak, Kozari bok, da su teške škole ovo-ono, ali kad ja slušam u gradskim školama što se događa, mislim da mi imamo manje problema nego oni. Dakle djeca kao djeca, problema ima, poremećaj u ponašanju, ima svega. Međutim ništa što bi iskakalo iz okvira normalnog djetinjstva. Što se tiče romske djece ja uvijek kažem da imamo manje problema. Romska djeca imaju, mislim,  onaj teret od kuće, rekla bih u pedagoškom smislu jer nema tko im pomoći, da nemaju roditelji onaj osjećaj da ih treba poticati da se školuju, da trebaju redovito dolaziti u školu, i tu je zapravo problem sa romskom djecom, ne u ponašanju. Sada kada razmišljam dali imamo neko romsko dijete da je problematično,  zaista ne mogu se sjetiti , nemamo.

• Ako imate probleme na koji način rješavate s takvim učenicima? Ima li koja učinkovita metoda? Koliko djece pohađaju prilagođeni program?

Zadržati ću se na romsku djecu. Kada imamo problem izostanaka onda uporno pozivamo roditelje, učitelji to rade, pokušavaju telefonom doći do njih. Vrlo često nam je teško doći do njih jer roditelji mijenjaju telefonske  brojeve. Često pokušavamo preko nekoga doći do njih, ali tu nam najviše pomaže Centar za socijalnu skrb. Imamo dobru suradnju sa Centrom za socijalnu skrb i zapravo oni nam najviše pomažu da dođemo do roditelja. Naravno kada je neadekvatna suradnja sa roditeljima, onda šaljemo prijavu, Centar ulazi u obitelj i onda Centar sa svoje strane odradi što treba, šalju djecu u školu zatim kontroliraju roditelje da li djecu šalju u školu. To nam je nekako najveći problem.

• Jeli ženska djeca pohađaju do kraja osnovne škole?

Kao što sam i rekla na skušu, ovdje nam djeca vrlo malo odustaju prije kraja osmog razreda i to češće dečki nego li djevojčice. Znam zašto me pitate, jednom to je bilo odavno još sam bila u nastavi, imali smo jednu maloljetničku trudnoću. Gurali smo tu djevojčicu da završi osmi razred, ali je naravno prestala dolaziti. Zvali smo je, zvali, zvali da završi i da ima diplomu osmog razreda ali nije. Poslije nam je došla sa svojom djecom tu u osnovnoj školi. Nekako mi se čini da na kraju dječaci više izgube volju za školom, čak mi se čini da djevojčice su motiviranije da završe osnovnu školu i da upišu srednju, da imaju nekakvo zanimanje i da imaju kruh u ruke. Dečki nam dođu negdje do petnaeste pa im se ne da, pa dokle god nam roditelj potpiše da će se dalje školovat, mi ćemo njega upisivat. Ali ako on dođe i kaže mami i tati ne da mi se više, mama dođe potpišu i više ga nema. Ali rijetko nam se to događa. Nastojimo im pomoći da završe makar osnovnu školu. Što je danas osnovna škola, i to je minimum.

• Ovdje u osnovnoj školi Žitnjak nemate asistente u nastavi za romsku djecu. Ako dijete ne poznaje dovoljno hrvatski jezik, kako se učitelji snalazi da objasni a da ga dijete u potpunosti svati i koje metode možete koristiti za poučavanje romske djece?

Mi ovdje nemamo asistente. Imali smo suradnju sa Ambideksterom, sa udrugom ROM i UNICEF-om. Oni su nam zadnje dvije godine dolazili tu i kao romski pomagači i na taj način smo rješavali. Oni su sa njima rješavali zadaće i motivirali su ih da nastave daljnje školovanje. Kod nas nema djece koja u potpunosti ne poznaju hrvatski jezik. Postoje djeca koja djelomično poznaju ali nismo imali slučaj da netko ne poznaje u potpunosti. Imam usporedbu sada za Ukrajinsku djecu.  U tom slučaju isto kao i za Ukrajince zatražili bi dodate sate za učenje hrvatskog jezika od Ministarstva znanosti. Iz ministarstva nam odobre 70. sati, onda učitelji hrvatskog jezika rade sa djecom dodatno. Na taj način to rješavamo ali zaista nismo imali potrebu za romsku djecu.

• Dali imate potrebu za asistente/pomagače u ovoj školi?

Tko god nam nudi pomoć mi objeručke prihvaćamo. Ali posebno asistente za romsku djecu nemamo.

• Ima li u školama tolerancije i gdje je ona najviše vidljiva?

Zaista mislim da smo mi primjer za integraciju Roma. Tu nema amoniziteta e on je Rom i neću se njime družiti. Čak sam doživjela što smo se nasmijali. Jedna obitelj prije 2-3 godine kupili kuću ovdje. Maka je bila izuzetno draga a curica već je bila u osmom razredu, bola je zgodna i malo se držala onako, dečki su počeli je malo zadirkivati, kad je rekla „Neću se družiti ovim čergarima“. Romsko dijete prema drugom romskom djetetu ali nismo doživjeli od ove druge djece., i to nam je bilo tako smiješno jer mi zapravo do tada nismo imali takve slučajeve. Vrlo često moje suradnice kažu kada dođu roditelji, pa roditelji znaju reći to je zato što je Rom, ma nije zato nego je zbog lopte. Znači djeca nemaju to opterećenje. Zaista se ovdje lijepo druže i lijepo funkcioniraju. Nažalost ja bih rekla da odrasli to pokvare.

• Jesu li strpljivi učitelji? Imaju li razumijevanja za svakoga kome je pomoć najpotrebnija?

Kako koji, ali većina ih je. To su učitelji koji prihvaćaju svu djecu kao i našu djecu i onda tu nema razlike. Djeca to osjećaju onda niti roditelj nema što reći ako dođe do nekakvih stavova.

• Kakva vam je suradnja sa roditeljima? Je li dolaze redovito na roditeljskom sastanku?

Kako koji. Ja bih rekla nema tu nikakvih razlika od ostalih roditelja. Imam i brižnih roditelja koji se brinu i odazovu se na svaki poziv i svaku informaciju a ima i onih koji izbjegavaju. Kao što sam rekla često mijenjaju brojeve telefona, ne dolaze niti na službeni poziv, ili se pojavi, on dobije službeni poziv za ponedjeljak a on dolazi utorak. Ali opet kažemo bar je došao. Tako da je suradnja svakakva. Ali evo reći ću da imam jednu mamu, ona ima 10-oro djece.  Pokušavam naći jednoj našoj bivšoj učenici praksu. Ona je sada na praksi u  jednom restoranu ali mama nije zadovoljna ali i mala nije zadovoljna te sada pokušavamo joj naći neki drugi restoran. Moram reći našem islamskom vjeroučitelja. Nešto je pitao i  da ga pitam dali je uspio nešto naći. Pokušavamo pomoći na sve načine koliko god možemo.

• Da li koristite mjere iz Nacionalne strategije za Rome, produženi boravak, škola u prirodi, izleti, …?

Da koristimo te mjere sve.  Eto baš sada smo poslali da se djeci plati izlet, imamo djecu u produženom boravku i to nam se pokazalo jako dobro, jer su nam ta dječica jako napredovala. Nažalost dođu nepripremljeni za školu, dakle ne pohađaju vrtiće, nema pripreme, ne pohađaju male škole, jer to nije obavezno kao što je škola. Onda nam dođe dijete i nije pripremljeno kao ostala djeca koja su pohađala vrtić. U tom boravku oni uspiju nadoknaditi. Jako su nam lijepo napredovala ta dječica. Imamo dva razreda boravka. Jedno za prvi razred, drugi je za drugi razred. Nažalost za treći i ostalo nemamo prostora. Ja bih njima organizirala boravak do 4. razreda. Tu djeca pojedu nešto, poigraju se sa drugom djecom, naprave svoje zadaće, ako treba može se nešto dodatno napraviti, imaju aktivnosti i imaju lipo ispunjeni cio dan. Napreduju i to nam se pokazalo zaista lijepo. Djeca su inteligentna kao i sva druga djeca i tu nije problem u inteligenciji nego je problem u pedagoškoj zapuštenosti.

• I na kraju, imate li poruku za učenike, a isto tako i za roditelje?

Moram se vratiti na ono da prvo shvate roditelji te kroz svoj odgoj učiti djecu da je obrazovanje važno za svako dijete, pogotovo bih rekla za romsku djecu jer je to njima izlaz za bolju budućnost, za bolji položaj u društvu, za plaću, za nešto što su zaslužili. Svako dijete zaslužuje dobar život a kroz obrazovanje će ga dobiti.

Razgovarala; Ramiza Memdi