NASILJE NAD ŽENAMA
Zadnjih nekoliko godina postoje više organiziranih aktivnosti za podizanje svijesti građana u borbi protiv nasilja a posebno nad ženama. Nažalost, nasilja nad ženama postoi još uvijek. Iako nevladine organizacije i institucije rade i pokušavaju na više načina upozoriti i razviti proces zaustavljanja nasilja, ono još uvijek postoji i u porastu je.
Kada govorimo i nasilju, moramo reći da nasilje ne poznaje nacionalnost, boju kože a niti spol.
Kada je riječ o položaju Roma moram naglasiti da nemaju isti položaj. Oni su nepoželjni i uvijek postoji nešto protiv te zajednice. Svjedoci smo niz događanja ove godine koji su bili usmjereni protiv Roma. I dalje postoji veliki jaz što se svakodnevno produbljuje između Roma i ne Roma. Teško se Romi/Romkinje zapošljavaju, dalje postoje osobe bez riješenih osobnih dokumenata iako tu borave i više od 3 desetljeća. Bez riješenih osobnih dokumenata ne mogu ostvariti daljna ljudska prava koja su neophodna.
Brojni su problemi sa kojima se suočava romska nacionalna manjina ali kada je riječ o Romkinjama one su u dvostruko težem položaju u odnosu na muškarce, izložene dvostrukoj diskriminaciji i to na osnovu svoje pripadnosti Romskoj nacionalnoj manjini i na osnovu spola odnosno roda.
Veliki broj Romkinja nema formalno obrazovanje koje se traže na tržištu rada, ali iako ima neko od obrazovanja teško će doći do željenog zaposlenja. Određeni broj Romkinja preživljavaju od sakupljanja sekundarnih sirovina, rada na crno, preprodaje robe na cesti koje su svakodnevno maltretirane od strane komunalnih redara i policij, ili socijalnih primanja. Nedovoljno obrazovane i ekonomski ovisne Romkinje nemaju mogućnosti da prežive izvan svoje obitelji.
Nasilje nad ženama, posebno obiteljsko nasilje, je duboko ukorijenjen i široko rasprostranjen društveni problem. Romska zajednica živi tradicionalno u patrijarhalnom društvu. Od žena se očekuje da ne govore o nasilju sa kojim se suočavaju jer je to „njihova sramota i njihov problem.“ smatrajući je nesposobnom. Smatra se da su žene odgovorne za održavanje i brigu u obitelj, te da treba trpiti bračne „probleme“ i ostati u braku zbog djece. Razloge za ne prijavljivanje i obraćanje sudu Romkinje najčešće navode strah od nasilnika, zatim osjećaj sramote da prijavljuje svog partnera jer živi s njime i imaju zajedničku djecu, a i nedostatak finansijskih sredstava.
Ako potražimo od nadležnih institucija koliko ima prijavljenih slučaja nasilja nad Romkinjama u obitelji , dobit ćemo odgovor da institucije ne vode slučaje po nacionalnosti. Nadležne institucije nemaju statistike niti istraživanja o problemu nasilja nad Romkinja ili nasilja u obitelji. Romkinje su naročito ugrožene zbog široko rasprostranjenih predrasude da je nasilje nad ženama dio romske kulture što mnogima je to prihvatljivo posebno državnim institucijama koje ovo pitanje ne prihvaća ozbiljno. Odgovarajuće institucije su propustili da uspostave adekvatnu suradnju i sustav podrške i pomoći, da Romkinje koje su preživjele nasilje, naročito nasilje u obitelji, da ih se ohrabri i osnaži da razumiju i traže svoja prava na život bez nasilja kroz postojeće institucije i zakone. Postoje nekoliko slučajeva da su nasilnici osuđeni zbog počinjenog nasilja nanošenja izrazito teških i po život opasnih tjelesnih povreda kada ode liječniku i oni pozovu policiju, u slučaju silovanja ali još uvijek nedovoljno i netransparentno.
Dodatan problem za Romkinje je i mali broj organizacija koje se bave pravima Romkinja, a naročito pravima Romkinja na život bez nasilja i diskriminacije. Romkinje liderice i njihove organizacije nisu uključene niti su njihovi stavovi ispoštivani kod izrade zakona i politika naročito kada govorimo o politikama rodne ravnopravnosti ili politka za brorbu protiv nasilja nad ženama.
Autor: Ramiza Memedi
