No da biste riješili problem, prvo ga morate razumjeti. Kad dođemo u tu fazu, bit će nam jasno da ga množenje ministarstava neće riješiti. Manjak djece u Hrvatskoj nema nikakve veze s nedostatkom strategije ni akcijskih planova, a bome ni s time što ljudi nabavljaju pse, stavljaju im mašnice, oblače kaputiće i fotografiraju se s njima u krevetu. Nema veze niti s Bogom.

Naši su stari imali puno djece iz čisto ekonomskih razloga. Trebala im je pomoć u polju i netko da ih uzdržava pod stare dane kad oni više ne budu mogli raditi. Djeca su bila jamstvo da će obitelj opstati. A budući da nisu mogli znati koliko će ih preživjeti zbog visoke stope smrtnosti, osigurali bi se s pokojim djetetom više.

Danas sve manje ljudi živi na selu, dječji je rad zakonom zabranjen, država isplaćuje mirovine u starosti, a stopa smrtnosti novorođenčadi i djece nikad u povijesti nije bila niža. Nemojmo zaboraviti ni relativno novootkrivenu svijest o tome da se djeci ipak nešto mora pružiti u životu kako bi imala jednaku priliku kao drugi. Ekonomske računice za imati puno djece jednostavno više nema.

Ako mislite da se samo Hrvatska ili „dekadentni Zapad“ suočavaju s ovim izazovom, grdno se varate. Islamski svijet prolazi kroz isto, samo s malim zakašnjenjem budući da su nešto kasnije došli do kakvog-takvog prosperiteta. Islamske teokracije poput Irana ili Saudijske Arabije svjedoče višestrukom padu broja djece po ženi u posljednjih šezdeset godina. Sa sedmero na dvoje ili troje. Ako doista smatrate da smo mi izgubili vjeru u Boga i zaglibili u dekadenciji, bilo bi prilično smjelo tvrditi da su Iranci i Saudijci izgubili Alaha. Tamo se vjerska policija brine za to da se to ne dogodi.

Gledanje na život naših starih kroz današnju optiku nužno vodi do pogrešnih zaključaka. Pa tako dođemo do toga da su psi u krevetu krivci za pad broja djece. Tradicionalna obitelj s više djece danas može biti izraz svjetonazora, neki će reći i domoljublja, ali nekad je ona jednostavno bila datost. Emancipacija žena, tehnološki napredak, migracija u gradove i rast standarda učinili su svoje i ono što je nekad bilo datost sad je stvar izbora.

A Bog je danas isti kao nekad. Od katolika traži otvorenost životu, ali odluka o broju djece i dalje je njihova. Vjernici smiju planirati obitelj i puno će njih u taj plan uključiti ekonomske parametre. To je njihovo pravo i ne treba ih osuđivati niti im docirati zbog njihova izbora.

Isto vrijedi i za one koji svoje kućne ljubimce, koji jadni nemaju nikakve veze s globalnim demografskim kretanjima, puštaju u krevet. Tko voli, nek’ izvoli.

Ako baš mislite da država mora hitno nešto učiniti po pitanju demografije, nemojte se previše uzdati u ministricu Nadu Murganić u čijoj je to nadležnosti. Promjene koje ona može donijeti kozmetičke su prirode. Ali zato bi ministar rada i mirovinskog sustava Marko Pavić mogao postati heroj generacije! Daljnje povećanje mase mirovina u trenutku kad se opasno približavamo „čarobnom“ omjeru od jednog radnika na jednog umirovljenika nedvojbeno vodi krahu mirovinskog sustava. Izostanu li strukturne reforme pa novu recesiju ponovno dočekamo nespremni, veliki pad zaposlenosti mogao bi ovaj put dovesti do masovne migracije na selo koje zjapi prazno. A ruralni život bez državne mirovine siguran je put u demografsku obnovu.

Mate Mijić

Pročitajte više na: https://www.vecernji.hr/premium/demografska-obnova-kad-krahira-mirovinski-sustav-bit-ce-vise-djece-1220493?utm_source=Premium&utm_campaign=cfd5fdd438-Premium_NL4_3_2017&utm_medium=email&utm_term=0_475ccc36d1-cfd5fdd438-68222525&goal=0_475ccc36d1-cfd5fdd438-68222525 – www.vecernji.hr