Hipatija

Hipatija, prva je velika znanstvenica koja je ostavila traga u povijesti. Knjižnica je Aleksandrijska, ona koju su kršćani spalili 391. godine. Civilizacija je Rimsko carstvo, čijim se padom gasi antička tradicija i počinje tisućljetno mračno doba. Sva tri pojma asociraju na španjolski povijesni film iz 2009. godine, Agora, koji je povod ovom tekstu. Tema filma je odnos religije i znanosti.

Scenarij i režiju Agore potpisuje Čileanac Alejandro Amenabar. Na festivalu u Cannesu rekao je: “Ovo nije film usmjeren protiv religije, već protiv fundamentalizma i jednoumlja”. Bez obzira što je film prije izlaska prošao “pregled” od strane Vatikana (navodno je tražena samo korekcija nekih citata iz Biblije), distributeri su se dosta ustručavali preuzeti ga. Očekivano, čim se pojavio u kinima javili su se dušobrižnici s optužbama da potiče na mržnju jer prikazuje kršćanstvo u negativnom svjetlu.

A film samo daje povijesne činjenice koje bi mnogi vjernici tako rado gurnuli pod tepih: uništena je najveća biblioteka staroga svijeta, razbijeni kipovi (poganskih božanstava), na nezamislivo okrutni način ubijena Hipatija (iz čak tri razloga mrska novoj religiji – žena, predstavnica razuma i ateistica), pobijeni su nebrojeni pogani i Židovi. Sve u ime nove religije, novoga boga, “boga koji voli i milosrdan je”.

Krajem 4. stoljeća nove ere “religija u usponu” pokazuje lice koje je sačuvala do danas:— želju za dominacijom — u ono je doba kršćanski biskup, Ćiril, prisilio svjetovnu vlast Aleksandrije na javno krštenje i klečanje pred Biblijom; danas tajnik Komisije Iustitia et Pax koju vode biskupi Katoličke crkve, Gordan Črpić, tvrdi “ako je 80 posto katolika u društvu, onda bi 80 posto zastupnika trebalo biti katolicima, 80 posto na javnoj televiziji i u javnim poduzećima”;

— netoleranciju — onda kamenovanje Židova, danas splitski dominikanac fra Jozo Ćirko izjavljuje da je sretan zbog krvavih glava te kako bi i sam “bacao kamenje” na gay povorku;

— nazadnost — onda su se palile knjižnice (Aleksandrijska nije bila jedina), a danas vojni biskup Juraj Jezerinac izjavljuje: “Tri najveće tragedije koje su u 20. stoljeću zadesile čovječanstvo su Marx, Freud i Darwin”;

— licemjerje — u ono je doba Ćiril govorio o ljubavi i milosrđu dok je istovremeno pozivao na linč (širio glasine da je Hipatija vještica koja baca sotonističke čini na žitelje grada); u današnje vrijeme Katolička crkva u Brazilu zbog pobačaja izopćuje dvanaestogodišnju djevojčicu koju je silovao očuh, izopćuje i liječnike koji su joj spasili život, ali ne izopćuje očuha. Naš ugledni teolog Adalbert Rebić to opravdava riječima “Božji su zakoni iznad ljudskih”.

Predavala je filozofiju (Platona i Aristotela) te očaravala ne samo učenike iz Aleksandrije nego i iz Rima, Atene i drugih velikih gradova Rimskog carstva. Ondašnji biskup, Ćiril, doživljavao ju je kao veliku prijetnju jer su njezini bivši učenici, koji su došli na utjecajne položaje u Aleksandriji (primjerice rimski perfekt Orest), bili i dalje pod njezinim utjecajem. Nakon Ćirilovih širenja laži o Hipatiji, razularena rulja kršćana nasrće na nju, skida ju, tuče te joj na kraju guli kožu i meso oštrim školjkama. Kasnije je Ćiril proglašen za sveca.

Filmska je verzija, razumljivo, znatno ublažena. Na platnu Hipatija umire tako da ju uguši njezin bivši rob Davus (koji je prešao na stranu kršćana) čuvajući ju dok rulja okolo skuplja kamenje. Davus kaže “onesvijestila se” i prepušta ju, već mrtvu, bujici kamenja. Hipatijinom smrću simbolički završava antička kultura i započinje dugo, mračno doba predvođeno kršćanstvom. O Hipatiji su pisali mnogi, od Voltairea do Edwarda Gibbona – autora poznate knjige Slabljenje i propast Rimskoga Carstva (Stih 2009). Poznato je da se bavila geometrijom, konkretno čunjosječicama (krivuljama koje se dobiju kao presjeci stošca: kružnica, elipsa, hiperbola, parabola). U filmu je prikazana njezina spoznaja, što vjerojatno ne odgovara povijesnim činjenicama, da putanje planeta nisu kružnice nego elipse. Tu je činjenicu objavio tek Kepler 1609. godine (danas je poznata kao prvi Keplerov zakon) zahvaljujući preciznim astronomskim mjerenjima, ali i na temelju znanja o čunjosječicama.

 

Jedna tema: religija i znanost

Hipatiju je pokušao spasiti Sinesius, biskup iz Sirene, također njezin bivši učenik. Ponudio joj je da javno prihvati kršćanstvo, kao što su to učinili i svi tadašnji svjetovni vlastodršci Aleksandrije (kao što sadašnji političari javno iskazuju odanost Crkvi kad od toga imaju koristi). Hipatija je odbila. Rekla je Sinesiusu: “Ti ne smiješ preispitivati svoja uvjerenja. Ja moram.” To je ključna rečenica koja pokazuje zašto su religija i znanost nespojivi. Vjernik ne smije sumnjati. Znanstvenik mora. Znanstvenik je, po definiciji, skeptik.

Religija je uvjeravanje ljudi u vječnu i nepromjenjivu istinu koju je povlaštenima prišapnulo nadnaravno biće. Znanost je negacija nadnaravnog. To je traganje za razumijevanjem svijeta pri čemu se sve tvrdnje, bez iznimke, moraju moći neprekidno preispitivati i korigirati. Razlika nije samo u idejama. Razlika je u pristupu, u metodi. I zato je nepremostiva.