Analiza: Kako smo Rome prikazivali u medijima (I)

Reći da bosansko-hercegovački mediji katastrofalno loše izvještavaju o romskoj nacionalnoj manjini nije nikakva novost. Međutim, ono što je indikativnije jeste da vrijeme prolazi, a vidljivog napretka nema.

Stereotipi su sveprisutni, i čini se, opstojni. Dok se i vladin i nevladin sektor busaju u prsa i najmanjim korakom u “osvještavanju” građanstva po pitanju Roma, decenije lošeg izvještavanja dovele su do toga da bh. mediji, a posebno portali, nerijetko zapostavljaju osnovne postulate medijske etike pri izvještavanju.

Jasno je da je pritom prisutna i politika medijskog tržišta druge decenije 21. vijeka – u bilo kakvoj etičkoj dilemi, klikovi konzumenata su ti koji imaju prednost. Dalje propagiranje istih stereotipa, ma koliko štetni bili, pritom je sasvim prihvatljiva cijena.

Kad popusti novinarski kodeks

Plastičnih primjera ima napretek, a najkonkretniji i najvidljiviji od njih definitivno je prilog Zvonke Marića emitovan u Dnevniku 2 FTV-a početkom 2013. godine. Prilog sastavljen iz dva jednako mučna dijela ilustrativan je po više pitanja, od kojih se prije svega ističe stereotipan pristup prikladan eksploatativnom pristupu Romima jednog Emira Kusturice.

U prvom dijelu, novinar FTV-a prisutan je u romskom naselju u Butmiru prvo da zabilježi prve reakcije porodica dvojice Roma koji su stradali u automobilskoj nesreći. U prvom offu već imamo sve klasične narative kada pričamo o Romima: “maglom okovano naselje”, “hladne daščare”, djecu koja spavaju i starije koji tuguju.

Otac jednog od stradalih, Ferida Sulejmanovića, Mehmed Sulejmanović, u potpisu nema prezime, već je samo “Ferid”. Novinar dalje ide u potragu za “većom koncentracijom boli” koju je našao u “daščari” u kojoj su “dubokim snom spavali siročići stradalog Ferida Sulejmanovića.” Za njegovu suprugu, koju u offu nije imenovao, novinar opisao kako se “moli Bogu” da osobu koju Sulemanovićeva supruga navodno smatra krivcem za smrt svog supruga “stigne zaslužena kazna”, iako je Selima (koja također nije zaslužila da joj se navede prezime), u izjavi rekla da samo traži da počinitelj odgovara pred zakonom i dobije zatvorsku kaznu.

Već je u prvoj minuti priloga dovoljno indikatora da se smije zaključiti da novinar nije došao da sasluša prisutne, već je slika onoga što je zatekao bila unaprijed formirana, što je žestoko kršenje pravila novinarskog zanata.

Pređimo na drugi dio priloga – nakon tuge, veselje, “tragom glasne muzike iz slabo osvijetljene barake”. “Kad tamo istinski bal – ludo veselih Roma”. Ova dva citata iz offa dovoljni su za dekonstrukciju stereotipne slike kojom se poseglo, a koja bi se ponajbolje mogla pojasniti frojdovskim shvatanjem Roma u totalitetu kao naroda koji ima samo “id”: neorganizovani, tamni dio naše psihe koji je vođen samo osnovnim i instinktivnim nagonima.

Kao i id, i Romi imaju pravo biti ili tužni, ili “ludo” veseli, i potpuno iracionalni u oba unaprijed određena modusa ponašanja. Iako je teško direktno ukazati na kršenje novinarskog kodeksa u ovom prilogu, jasno je da sve insinuacije novinara

bez obzira na hinjeno poštovanje kako ožalošćenih, tako i onih kod kojih se otišlo na novogodišnje veselje, direktno rezultuju u rasističkim i šovinističkim reakcijama iz komentara na snimci priloga na YouTubeu. Video je kratko vrijeme bio viralan nakon objavljivanja, te komentari ni na drugim društvenim mrežama nisu bili pohvalni. Naprotiv. Ako je izvještavanju suditi po rezultatu u javnosti, a na račun i štetu već itekako diskriminovane skupine, ovakvo novinarstvo je za svaku osudu.

Ako ovako izvještava jedan javnih servisa, šta očekivati od ostalih medija u BiH? Ako su ovo profesionalni standardi koje kuća kao što je FTV treba da postavi, onda da li nas smije razočarati ili začuditi neprofesionalno izvještavanje drugih? Pogledajmo ukratko kako su mediji izvještavali o Romima u proteklih godinu dana, i odgovori na ova pitanja će se nametnuti sami.

Otporni na smeće

Pretragom termina “Romi” na stanicama sa .ba domenom, u prvih deset rezultata čak šest je o fudbalskom klubu Roma. Prvi rezultat je tekst o Đurđevdanu na portalu Klix, dok je jedan od rezultata i kratka priča na portalu Oslobođenje. Samim prvim rezultatima je jasno da je našem čitateljskom tijelu na internetu Roma važnija i zanimljivija od Roma. Već naredna stranica nudi tekst koji je svojim sadržajem izuzetno problematičan. Članak na portalu Dnevnik.ba od 24. marta 2017. naslovljen je sa “Romi u Tomislavgradu: žive na smeću, jedu odbačenu hranu i nitko nije bolestan”.

Tekst, ako se tako može nazvati, u pet rečenica upravo zaključuje da se radi o medicinskom fenomenu,  a ne o krajnje zanemarenim ljudima bez osnovnih uslova za egzistenciju. “Tekst” je u biti sažetak priloga BHT1 novinara Frane Mioča, koji je emitovan 23. marta u emisiji “Jutro za sve”.

Svojim sadržajem, prilog BHT1 je jednako problematičan kao i onaj FTV-a, s tim da, za razliku od prethodnog, u ovom prilogu porodica koja živi na smetljištu nije uopšte imenovana, dok dvije sagovornice Romkinje nisu uopšte  potpisane.

Reporter Mioč, istina, kvalificira životne uslove ove porodice kao “nehumane”, ali zatim pravi dvije kardinalne greške: umjesto propitivanja nadležnih zašto se ova porodica iz Tomislavgrada obrela na smetljištu, novinar BHT1 se fokusira na činjenicu da dva dječaka iz ove porodice ne idu u školu (na šta je odgovor njihove, pretpostavimo, majke potpuno realan: “A kako će kad nema uslova?”), a zatim u zaključnom offu katastrofalno zaključuje da “životnu priču ovih ljudi u današnjem vremenu baš i nije jednostavno razumjeti”, što nas opet navodi na sliku Roma kao “ljudi od ida”.

Od ovoga reportera nažalost ne spašava ni tvrdnja da bi “ljudski bilo pomoći jer su i oni dio ovoga društva”, već se pozivanjem na racio društva upravo produbljuje identična stereotipna slika. U konačnici, jednostavno razumjeti jeste, jer su ranije navedene činjenice tu. Porodica je ostala bez kuće, završia na smetljištu sa kojeg se hrani, a odgovorni očito nisu uradili ništa. I ne, nije u pitanju medicinski fenomen, već je zdravlje ove porodice u svakom trenutku krajnje ugroženo. Stoga vrijedi još jednom upitati zašto se nisu potražili nadležni, te se od njih tražilo da kažu kako je moguće da pred očima opštinskih očeva i otaca čitava porodica jede smeće.

Najveći problem na mostarskim ulicama

Za analizu interesantan je i tekst objavljen u mostarskom Dnevnom listu 26. aprila 2017. naslova “U potpunosti porušeno romsko naselje u Južnom logoru”, autorice Sandre Peco. U tekstu, koji se bavi rušenjem montažnog naselja u kojem je, po navodima autorice živjelo 40 porodica “koje ne pripadaju domicilnim Romima”, osjetan je prezir prema Romima koji su u Mostar došli da skupljaju sekundarne sirovine ili se bave prosjačenjem (kojeg autorica kvalifikuje kao “problem godinama prisutan na mostarskim ulicama”).

Također, autorica se bavi vrlo upitnim anegdotalnim novinarstvom, prepričavajući priču neimenovane djevojke koju su ispred fakulteta mostarskog sveučilišta “opkolilo troje romske djece”, navodno joj prijeteći da će je “pljunuti” ako im ne da jednu konvertibilnu marku. Neimenovana djevojka je navodno bila “uznemirena” te je kontaktirala redakciju Dnevnog lista “kako bi potražila pomoć”, ali i “ukazala na to da je problem itekako prisutan u našem gradu, te da se nešto po ovome pitanju hitno mora činiti”.

Autorica Peco dalje podlježe širenju glasina, zaključujući tekst sa navodom kako “često u razgovoru s našim sagovornicima možemo čuti da su im ove riječi uputili Romi”, te ovim optužbama dodaje i “prijetnje džepnim nožem”. Novinarski kodeks je ovdje jasno doveden u pitanje: prvo, predstavljanjem pretpostavki kao da su u pitanju činjenice, a zatim i anonimiziranjem izvora čije poštenje i tačnost javnost ne može da ocijeni nasuprot otvorenom i identifikovanom izvoru.

(portal-udar.net)