KOLIKA JE CIJENA ŽIVOTA JEDNE ŽENE ‘Hrvatska može spriječiti ubijanje žena, ali vlade su mi se žalile da im je to preskupo!’

Dubravka Šimonović nudi Istanbulsku konvenciju kao rješenje koje prihvaćaju druge svjetske države, a Hrvatska ga dosad nije htjela usvojiti

Dubravka Šimonović, koja je srpnju 2015. imenovana specijalnom izvjestiteljicom Ujedinjenih naroda za nasilje nad ženama, sastajala se s visokim dužnosnicima u vladama Zorana Milanovića i Tihomira Oreškovića, ali nije uspjela uvjeriti sugovornike da Hrvatska treba ratificirati Istanbulsku konvenciju. Poseban je paradoks podatak da je Dubravka Šimonović kao diplomatkinja iz Hrvatske supredsjedala Odborom Vijeća Europe koje je izradilo Istanbulsku konvenciju koja je danas prihvaćena kao najznačajniji instrument na ovom području koji su ratificirale sve susjedne države, od Srbije i BiH do Slovenije, jedino nije Hrvatska. Zajedno s brojnim nevladinim udrugama, gospođa Šimonović je potpisala pismo kojim se svi nadležni pozivaju na ratifikaciju, s brojnim dužnosnicima i osobno razgovarala, no do ratifikacije nikada nije došlo.

A da je usvojen ovaj, u Hrvatskoj relativno slabo poznat dokument, stvorili bi se sigurniji uvjeti za mnoge žene koje su izložene brutalnom nasilju, vjeruje Dubravka Šimonović, koja je godinama bila predsjednica UN-ova Odbora za Konvenciju o ukidanju svih oblika diskriminacije žena (Convention on the Elimination of All Forms of Discrimination against Women; CEDAW).

Ova zagrebačka pravnica je 2015. dala ostavku na dužnost veleposlanice pri UN-u u Ženevi i poslije 22 godine napustila Ministarstvo vanjskih poslova.

Djelokrug poslova specijalne izvjestiteljice Ujedinjenih naroda uključuje analiziranje stanja i trendova kao izradu tematskih izvještaja koje zatim podnosi Općoj skupštini UN-a i Vijeću za ljudska prava. Uz to mandat obuhvaća i izradu izvješća o kršenju prava žena i djevojčica u pojedinim državama. Posebni dio mandata je primanje i reagiranje na pritužbe o kršenjima ljudskih prava žena i djevojčica na osnovi kojih mogu tražiti odgovor od zemalja na koje se odnose te pritužbe. Ovih je dana Dubravka Šimonović na službenom putu u Australiji, ali prati situaciju u Hrvatskoj, posebno okolnosti vezane uz ubojstvo Kristine Krupljan. Jučerašnji razgovor počela je objašnjenjem svog posjeta Australiji.

– U Australiji sam u službenom posjetu kao UN-ova posebna izvjestiteljica za sprječavanja nasilja nad ženama od 13. do 27. veljače kako bih prikupila informacije u vezi s nasiljem nad ženama. Kao mjerilo koristim UN-ove ugovore za zaštitu ljudskih prava, a posebice Konvenciju o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena (CEDAW). Podatke prikupljam kroz razgovore s predstavnicima vlasti, nevladinim organizacijama, akademskom zajednicom te žrtvama nasilja. Australija je federalna država tako da sam posjet počela u Canberri s predstavnicma Vlade, nakon toga sam otišla u Sydney, Hobart, Brisbane, Alice Springs, Adelaide i Melbourne. U svakoj od država i teritorija imam razgovore s predstavnicma vlasti, uključujući ministrice, te sam imala sastanak s federalnom ministricom za žene Michaelijom Cash, te s ministricama za žene Tasmanije, Queensborougha i Victorije. Posjetila sam i zatvor za žene kraj Brisbanea i sklonište za žene u Alice Springsu. Na kraju posjeta vraćam se u Canberru, gdje predstavnicima Vlade predstavljam preliminarne nalaze ovog posjeta, a održat ću i konferenciju za novinare. Finalno izvješće s preporukama slijedi kasnije i bit će predstavljeno na Vijeću za ljudska prava UN-a.

Vjerojatno ste čuli za ubojstvo Kristine Krupljan. Može li se zaključiti da je ona žrtva sustava, koji je nije zaštitio unatoč brojnim dokazima da je ugrožena?

– Pratim preko interneta događanja u Hrvatskoj i ubojstvo mlađe djevojke koja je očito neko vrijeme bila pod mjerama zaštite. Treba se sjetiti da su prošle godine 17 žena ubili bliski nasilnici i tu se radi o rodno povezanim ubojstvima. Radi li se i o propustu sustava, to treba istražiti. Sigurno je da povećani broj ubojstva upućuje na sustavne probleme.

Što se moglo napraviti u takvim slučajevima?

– U takvim slučajevima treba utvrditi radi li se o propustu sustava kroz nezavisno i interdisciplinarno analiziranje svih tih slučajeva kako bi se vidjelo postoje li sustavni problemi bilo u zakonu ili primjeni zakona te kako bi se oni promijenili. To je, uostalom, na tragu poziva koji sam uputila svim državama članicama Ujedinjenih naroda za osnivanje takvog mehanizma na nacionalnoj razini – Femicide watcha/ panela za prevenciju femicida – a o tome sam izvijestila i UN u svom zadnjem izvješću Općoj skupštini UN-a. Mislim da bi u Hrvatskoj bilo najbolje da Vlada imenuje posebnu nezavisnu komisiju ili taj posao prepustiti pravobraniteljici za ravnopravnost spolova koja može imenovati grupu stručnjaka i napraviti analizu slučajeva koji su se dogodili prošle godine, a svakako i slučaja Kristine Krupljan. Važno je dobiti podatke od svih koji su na bilo koji način bili službeno uključeni u ovaj slučaj, naglasit ću, ne samo od policije nego od svih. U Australiji postoji sličan mehanizam “Homicide review panel” – “panel za pregled ubojstava” te će mrtvozornik dobiti dodatne ovlasti da analizira svaki slučaj ubojstva i okolnosti, uključujući uključenost sustava, koje su dovele do ubojstva te predlaže mjere kojima treba promijeniti uočene sustavne greške. Analize kakve postoje u Australiji su izvrsne i upućuju na probleme u zakonu ili pri primjeni privremenih mjera koje su često nedovoljno učinkovite i koje se krše, a policija ne reagira na kršenje.

Prije godinu dana žalili ste se jer Republike Hrvatska nije ratificirala Istanbulsku konvenciju. Zašto je to važno i što bi promijenilo?

– Istanbulska konvencija nudi najmoderniji i najdetaljniji pravni okvir za borbu protiv nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja i u osnovi razrađuje globalne obveze koje već imamo preuzete putem CEDAW konvencije. Osnovna prednost Istanbulske konvencije je upravo u tome što detaljno razrađuje te obveze pa ih je državama lakše pretočiti u nacionalne zakone. Ona ima i odredbe o skloništima i nadzornim mjerama, ali najvažnije je to da je sveobuhvatna jer obuhvaća i prevenciju i mjere zaštite koje su dio socijalnog sustava i mjere progon počinitelja koje su dio građanskog ili kaznenog sustava. Osim toga, predviđa povezivanje i koordiniranje nacionalnih tijela koja često ne komuniciraju dovoljno nego djeluju nepovezano. Tu se najčešće događaju propusti na ovome području. Mi u Hrvatskoj imamo zakone koji nisu međusobno usklađeni i koji nisu na razini Istanbulske konvencije, a sam sustav je nepovezan, nema centralnog koordinirajućeg mehanizma. Kod nas vlada neka čudna inercija i bezvoljnost pa kada i imamo dobre primjere kako naprijed, mi ih ne pratimo. Dapače, izmišljamo razloge protiv. Potpuna je izmišljotina da Istanbulska konvencija donosi “rodnu ideologiju” koje nema drugdje i to mogu navoditi samo oni koji nemaju pojma što je u CEDAW i što je to nasilje nad ženama – to je uvijek rodno uvjetovano nasilje koje se odnosi na žene zato što su žene ili ono koje prekomjerno pogađa žene, a može imati različite oblike od psihičkog, fizičkog, seksualnog do ekonomskog. Kad ne bi bilo te definicije, onda bi svako nasilje bilo nasilje nad ženama. Rodno uvjetovano nasilje nad ženama oblik je diskriminacije žena i predstavlja kršenje ljudskih prava. Ili još jednostavnije: kod nas je termin “Gender Equality” preveden kao “ravnopravnost spolova”, a zapravo je engleski termin “Gender” – “rod”, a ne spol.

S kojim ste političarima razgovarali o ratifikaciji Istanbulske konvencije?

– Razgovarala sam s gotovo svima iz prošle Vlade, a s predstavnicima sadašnje hrvatske Vlade još čekam sastanke.

Koji su bili argumenti vaših sugovornika da ne ratificiraju Istanbulsku konvenciju?

– Argumenti bivše Vlade izneseni u Saboru na regionalnoj konferenciji o ratifikaciji Istanbulske konvencije bili su da je to “financijski preskupo”, no nisu naveli koliko se troši na ovaj sustav zakona, tijela i mjere koje očito nisu dostatne, niti kako se računa trošak gubitka života žena koje stradaju i zbog lošeg sustav zaštite.

U europskim razmjerima, koliko je Hrvatska opasna za žene?

– Upravo podaci o broju ubijenih žena pokazuju da je Hrvatska sve opasnija i da se nedovoljno radi na prevenciji nasilja. Primjerice, u Australiji se jako puno ulaže u programe prevencije, ističe se program “respectful relationship” za mlade te nacionalni program koji je usmjeren na promjenu stereotipa i ponašanja široke populacije. Političari su vrlo glasni i jasni u deklariranju političke volje, brojni australski političari su u White ribbon (bijela traka) pokretu kojim se deklariraju kao oni koji se zalažu za iskorjenjivanje nasilja nad ženama. Postoje radna mjesta koja imaju certifikat “bijele trake”. Razumije se, ima i tu specifičnih problema koje treba rješavati. Korak u tome smjeru je i ovaj moj posjet jer me pozvala Vlada Australije kojoj su preporuke i namijenjene. Nasuprot iskustvu Australije, u Hrvatskoj nedostaje vidljiva politička volja. Govorim o volji i javnim nastupima političara u kojima se nasilje nad ženama osuđuje, a nedostaju i dobri zakoni i programi za prevenciju i sprječavanja takvog nasilja.

Kao pravnica, mislite li da mediji trebaju objavljivati detalje o ljubavnom životu ove djevojke ili drugih žrtava?

– Mislim da se razumije da bi novinari trebali paziti na zaštitu ugleda, digniteta i privatnosti ubijenih osoba.

AUTOR: Robert Bajruši