Prema podacima Državnog zavoda za statistiku u Hrvatskoj je u 2011. godini popisano 16.975 pripadnika romske nacionalne manjine. Romi su najveća i najugroženija skupina, marginalizirana, diskriminirana i kulturna skupina koja nema svoju država. Stambeni uvjeti su im loši, nedovršena infrastruktura, niska stopa obrazovanja, nezaposleni i dr. Prevladava vi soka stopa nezaposlenosti. Romi predstavljaju jednu skupinu koja je velikim i mnogobrojnim seobama zadržala svoj identitet i kulturu.
Ako govorimo o broju Roma, nikada nećemo točno znati. Ne postoji službeni ili pouzdan broj romske populacije u svijetu. Mnogi Romi odbijaju se izjasniti u službenim popisima stanovništva iz straha od diskriminacije. Možemo također reći i o mješanim brakovima gdje se djeca nikada neće izjasniti da su Romi. Iako se možda netko izjasni već u sljedećoj generaciji romski identitet se gubi.
Pitanja smo koliko ima zadovljnih Roma koji mogu preživjeti od 01.- 30 u mjesecu. Mnogo puta obišla sam Rome koji žive u naseljima i razgovarala sam snjima. Oni su podeljeni. Neki su zadovoljni a neki nisu kao i cijela populacija u Republici Hrvatskoj. Snalaze se ali ima i onih koji misle što će sutra skuhati. Žale se na previsoke račune za el struju, vodu i režijskih troškove dok za hranu snalaze se.
Ako pogledamo nekoliko godina unazad Romi su uistini imali puno problema. Vlasti su u 15. Stoljeću zabranjivale kontakt s Romima i poticale neprijateljstvo prema njima.
Romsko neprihvaćeno ponašanje kažnjavalo se tjeranjem u udaljene zemlje ili smrću. Ograničavalo im se kretanje, mogli su naseliti samo određena mjesta i baviti se određenim zanimanjima.
U 20. stoljeću javlja se rasna čistoća. Nurnberški zakon iz 1935.godine Židove i Rome smatra u Njemačkoj opasnima što se tiče rasne čistoće. Smatralo
ih se rasom nečiste krvi, primitivnim. Mentalno retardiranim, nesocijaliziranim osobama, osobama kriminalnih sposobnosti.
U koncetracijskim logorima pogubljeno je više od 500 tisuća Roma.
Za vrijeme II. svjetskog rata nacisti su ubili između 500 i1,5 milijuna Roma -Holokaust.
Nakon II.svjetskog rata veći dio Roma ostao je pod komunističkom vlašću gdje su im priznata manjinska prava. Usmjerena su na socijalnu integraciju, obveznom obrazovanju djece, osiguravanje stanovanja i zapošljavanje.
Romi su bili kovači, popravljali su oružje, potlivali konje radili municiju, glazbenici bavili se trgovanjem konja i drugih prozvoda koji su sami proizvodili što su bili jako korisni –posebno vojsci. Njihov je život bio vezan uz tradicionalnu djelatnost.
Iako romske skupine imaju različite pravila, neka su pravila zajednička za sve. Ta se pravila smatraju Romskim zakonom, a pravila koja se razlikuju nazivaju se “običaji”. Postoje toliko običaja koliko ima i skupina. Pravila romskog zakona opisuju odnose unutar romske zajednice i postavljaju ograničenja za običaje, ponašanje i druge aspekte života. Romski zakon nije napisan, Romi ga održavaju živim u usmenoj predaji. Najpoznatije je „Romano Kris“ (romski zakon) koji je tradicionalna institucija za podržavanje i provođenje romskog zakona. Romski zakon koriste onda kada ne žele imati posao sa Zkonom zemlje u kojoj žive. Najviše se koristi prilikom pomirbe dvije ili više obitelji u slučaju zavade, rastave pa čak i obistva.
Raspadom ex Jugoslavije nastaju i problemi u romskoj zajednici. Propadaju im tradicijska zanimanja, ali nalaze druga zanimanja kao na primjer prodaja staroga željeza, tekstila, rabljenih auta, sagova, prodaja automobilskih djelova, i dr. Djeca od najranije dobi stječu razne vještine, iako ne dobivaju potrebno institucionalno obrazovanje.
Danas se sa tim zanimanjima nitko ne bavi. Još uvijek neki se bave sa sakupljanjem sekundarnim sirovinama kao što je željezo, papir, boce, eu palete, i dr., ali se time mladi sve manje bavi.
Stopa nezaposlenosti je visoka. Razlog tome je slabo obrazovanje, njihov slobodan izbor profesije, diskriminacija, tehnološki napredak.
Niska zaposlenost Roma je rezultat diskriminacije prilikom traženja posla. Romi znatno češće od ostalih skupina primaju socijalnu pomoć ne svojom krivicom. Mnogi žele raditi, ali ne mogu dobiti posao. Iako ima neki mladi ljudi koji su završili srednje strukovno obrazovanje u želji da radi ali nažalost ostaje mu diploma u ruci ili bačena u nekoj ladici.
Dio Roma živi u stanju siromaštva u kojem su im ugrožene temeljne egzistencijalne potrebe. Obitelji sa velikim brojem djece traže pomoć od od Hrvatskog Karitasa, Crvenog križa u dr., u svakom slučaju snalaze se. Poslovi sakupljanja sekundarnih sirovina opala je. Govore da više nema posla kao prije a i povećao se broj ljudi koji se time bavi.
Mnogi žive u izdvojenim naseljima daleko od neromskog stanovništva i bitnih institucija za njih kao što su predškola, škola, zdravstveni dom, bolnica, autobusna postaja i dr. Postoji mogućnost da nemaju komunalije, el. energiju, pitku vodu. Kuće su dosta loše napravljene i u ruševnom su stanju .
Romi su u Hrvatskoj zadržali svoj način života, svoju prošlost, kulturu i običaje, ali su s druge strane prihvatili tradiciju, običaje i jezik većinskogastanovništva. Djelomično se jesu kulturno
adaptirali, ali naš cilj je i da zadržimo i očuvamo vrednote romskoga naroda. Nije nam cilj asimilirati se.
Problem Roma je zapravo problem neroma i njihova shvaćanja i prihvaćanja Roma kakvi oni jesu, a ne kakvi bi drugi željeli da budu.
Možemo zaključiti da i dalje postoje problemi u romskoj zajednici. Njihov je položaj težak.
Najčešće su to problemi vezani za društvenu nebrigu, tradicionalan načina života, loše stambene uvjete.
Romi uglavnom žive izolirani na periferiji naselja. Smanjen je socijalni kontakt između romske populacije s većinskom populacijom.
Romi imaju najvišu stopu nezaposlenosti i od drugih nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj.
Nedovoljan broj romske djece koja su uključena u školski odgoj i obrazovanje izvor su brojnih teškoća na koje nailaze. Romi su slabo obrazovani i postoje različiti oblici diskriminacije u obrazovanju.
Postoje negativni stavovi i nepovjerenje odnosno niža očekivanja učitelja od romske dkece – diskriminacija.
Romi su vrlo slabo ili nikako uključeni u lokalnu vlast, a isto tako slabo su zastupljeni u državnoj vlasti, državnim i javnim institucijama. Potrebno je poboljšati njihova prava na lokalnoj i državnoj razini .
U procesu integracije u školi bitna je podrška učitelja/ce, nastavnika/ce, pedagoga/ginje i ravnatelja/ljice škole.
Ramiza Memedi
