Zašto smo šokirani/e?
Godinu dana sedam je mladića iz okolice Zadra više puta silovalo maloljetnu djevojku. Kad je taj pakao počeo djevojka je imala svega 15 godina. Mladići su jedva punoljetni, a neki i maloljetni. Djevojka je silovana najmanje šest puta, uglavnom grupno. Silovanja su snimana i slikana mobitelom. Te su snimke i slike postojale na uređajima barem sedam osoba. Godinu dana njima su ucjenjivali djevojku prijeteći joj da će snimke i fotografije prikazati javno – njenoj obitelji, prijateljima, poznanicima. Kako bi dodatno osigurali njenu šutnju, uz silovanje, upotrijebili su i šake. Bivši dečko ju je pretukao.
Godinu dana nitko nije primijetio da se nešto događa s djevojkom. Nitko nije prijavio silovanja. Godinu dana postojale su pornografske snimke i fotografije maloljetnice. Mladići su se zabavljali. Godinu dana djevojka je živjela u paklu.
Nakon godinu dana policija je prijavila sedmoricu mladića (dvojicu 19-godišnjaka, tri 18-godišnjaka i dvojicu 17-godišnjaka). Ispitano je tek njih pet. Nakon godinu dana i nekoliko dokaznih materijala oni su pušteni da se brane sa slobode.
Da se izrazim u floskulama: ‘prema neslužbenim informacijama, sudac istrage Ivan Marković nije našao razloge zašto bi ih zadržao u istražnom zatvoru’. Ipak, odredio je zabranu prilaska djevojci i zabranu komunikacije. Za to mu, bit će, trebamo zapljeskati.
Još se ne zna kako je priča došla do policije, nagađanja su da je škola obavijestila Centar za socijalnu skrb.
Navodno su roditelji i obitelj mladića komentirali da je djevojka svojim ponašanjem mladiće provocirala. Navodno se radi o mladićima koji su poznati po delinkventnom ponašanju. Navodno su iz ‘dobrih obitelji’ i navodno imaju ‘dobre odvjetnike’. Sve su to navodi lokalnih portala i društvenih mreža.
Na kraju svega, uopće nije bitno jesu li ti navodi točni.
Čitajući članke o ovim silovanjima (ovo nije jedan slučaj, već se radi o množini) zaprepašteni/e smo, ljuti/e smo, ne možemo vjerovati. Zašto smo šokirani/e? Ovo su samo posljedice; načina ophođenja prema djevojkama i ženama u našem društvu, odgoja mladića, pravosudnog sustava u kojem se možeš izvući ‘gotovo sa svime’. I naposljetku – posljedica nedostatka odgovornosti za vlastita djela. Od ostavljanja komentara na društvenim mrežama, preko izravnog vrijeđanja pa sve do fizičkog zlostavljanja/pokušaja ubojstva/ubojstva – preuzimanje odgovornosti za vlastita djela ne postoji na listi vrijednosti našeg društva.
Sve dok će komentari na ovakve strahote optuživati djevojke i žene da hodaju u prekratkim suknjama, dok će se opravdavati činovi mladića, neovisno o tome ‘jesu li premladi da shvate posljedice svojih djela’ – uopće nije bitno iz kakvih oni obitelji dolaze, imaju li odvjetnike i jesu li znali što rade.
Bitno je da smo zakazali. VI, MI, TI i JA. I to nije neka novost, to traje godinama. U veljači smo pisale o iznevjerenim ženama 2019. godine, a već u kolovozu smo svjedočili ‘nezapamćenom’ femicidu na Kajzerici.
I nakon svega još uvijek se optužbe žena spram muškaraca, posebice za silovanja, pišu pod ‘navodno je silovana’. Još uvijek moralne vertikale traže nešto sumnjivo u pričama silovanih žena, traže način kako su one to isprovocirale, opravdavaju mladiće u maniri ‘dečki su dečki’.
Što nakon toga preostaje žrtvi? Da iznova i iznova dokazuje istinitost svoje priče. I da svaki dan biva izložena stigmi društva čim napusti prag svog doma. A ponekad i u samom domu.
Zato ne bi trebali/e biti iznenađeni/e, šokirani/e ili zaprepašteni/e. Trebamo se suočiti s neuspjehom. Čitavog društva i preuzeti odgovornost za mase ubijenih, silovanih i/ili zlostavljanih žena u čiju zaštitu nismo ustali/e.
Tek kad shvatimo da se ovi slučajevi mogu prevenirati, možda ostvarimo neki napredak. Možda i naučimo dječake i muškarce da silovanje nije zabava i da postoje drugi načini ‘dokazivanja’. Možda ih naučimo da svako djelo ima posljedice i da za njih treba preuzeti odgovornost. Možda ih naučimo i da žene nisu ‘stvari i drugotna bića’ koja su tu da ispunjavaju njihove želje i potrebe. Tko zna, možda naučimo i djevojke da one nisu ‘stvari i drugotna bića’ te da njihovo poslanje ‘na ovom svijetu’ nije poniznost. Možda ih naučimo da mogu odgovoriti, da se mogu braniti, da imaju dovoljno jak glas.
Kad bi to naučili mnogo bi osoba izgubilo moć. Moralne vertikale ne bi više komentirale članke na društvenim mrežama. Svećenici ne bi bili oni koji odlučuju o moralu i prihvatljivom ponašanju žena. Političari ne bi odlučivali o sudbinama žena i njihovim tijelima. Suci ne bi donosili odluke o puštanju višestrukih silovatelja. Mladići ne bi ‘dokazivali muškost’ nasiljem.
No, mi nemamo preventivne programe (ili ih barem nemamo dovoljno), ne kažnjavamo počinitelje, ne preuzimamo odgovornost i zbilja rijetko prosvjedujemo. Duboko želimo promjene dok tipkamo komentare i pod uvjetom da nas te promjene previše ne inkomodiraju.
Zato nemojmo biti šokirani/e. Ovaj slučaj posljedica je vrijednosti koje smo si kao društvo postavili. I onih koje si nismo postavili. A za to smo odgovorni i VI, i Mi, i TI, i JA
Iva Zelić
