POSLJEDNJA DUBROVAČKA ROMKINJA BELKA AHMETOVIĆ Ne može nezadovoljan čovjek gledati sudbinu drugih!
Boris Njavro6.8.2014
“Svoje djetinjstvo provela sam putujući, obišli smo sve krajeve nekadašnje Jugoslavije, putovali smo kao obitelj, nikada kao čerga, s ocem koji je išao za poslom. Ipak, uvijek smo znali gdje ćemo se vratiti, gdje je naša kuća, naš dom.
Ovo je prvi put u mom životu da ja, u ovim staračkim godinama, više ne znam gdje je moj dom, gdje ću ja sa svojim unukom Ćamilom, a zovem ga i Samson, sutra živjeti!” bio je tužni uvodni monolog Belke Ahmetović, negdje oko 2000 – te godine, tada posljednje dubrovačke Romkinje, koja je tih godina živjela kao prognanik u prizemnoj hotelskoj sobi Babina kuka, tad još uvijek zapuštenog i uništenog u ratu.
Soba u kojoj je Belka bila smještena nije imala ni struje ni vode, ulazilo se izvana, ispred je bio manji vrt, gradele, nekoliko kutija sa raznom robom, te psi lutalice, čuvari njenog tada privremenog doma. Tužan je i od mnogih zaboravljen tada bio život njih dvoje, posljednjih preostalih Roma iz nekada njihove velike obitelji, koja je šezdesetih godina doselila u Gruž, točnije Kantafig. Nekoliko starih fotografija, Belka sa obitelji na Stradunu, vratilo je ova sjećanja na ovu dragu ženu, u dane kad je mjesec Ramazana došao kraju.
Obećali svašta…
“Lijepo smo gore živjeli, u toj našoj baraci, kako su je zvali, bila je to naša kuća, mala, nama dovoljna!” sjetno se prisjećala Belka davnih dana. Teško je točno navesti neke detalje iz njena života, nekih se nije ni sjećala, neki joj nisu bili ni važni, a nekih se tada nije ni željela prisjećati. Tek se prisjetila kako joj je otac, stari “kanđija”, majstor za kante, lonce i slično, govorio da se rodila oko 1925. u Prozoru, kasnije je djetinjstvo provela na putovanjima, najviše po Dalmaciji, ali uvijek su se vraćali u Bugojno, gdje im je zapravo bio dom i gdje su provodili zime. “S petnaest sam se udala za Roma Zaika, od Konjica, išli smo od prvih dana braka naokolo, tražili posao. I on je bio “kanđija” kao i mnogi Romi!” vratila se Belka u zaboravljena sjećanja.
“Došli smo u Dubrovnik odmah poslije rata, smjestili se u Gruž, tada gotovo prazan, tamo gdje je kasnije napravljeno naselje TUP – a!” Tu su živjeli lijepo, svi su ih voljeli, djece su izrodili, čak desetero, dvoje je umrlo kao mali, a osmero živjelo u maloj trošnoj kučici. Muž Zaik je putovao, tražio posao, a ona je uvijek živjela u Gružu. Voljeli su je i poštivali. Ali, ni ti dani šezdesetih godina nisu bili najsretniji. “Zaik je umro prije oko 40 godina, kasnije mi je dvoje djece poginulo u prometnim nesrećama, svi su sahranjeni na Boninovu, gdje nam je obiteljska grobnica!“ Godine 1963. srušili su im staru baraku. „Na njenom mjestu počeli su graditi naselje TUP – a, a nas preselili, prevarili, obećali svašta, a nismo dobili ništa!”
Oni rušili, mi gradili!
Dobila je rješenje kako se moraju preseliti na drugu lokaciju, te kako će im tamo, iznad malog igrališta na Kantafigu, napraviti novi montažni objekt. Dobili su “baraku od lesonita, tri puta tri metra, u zamjenu za baraku koju su nam srušili!” Malo iza i tu “zamjensku” kućicu srušili su im “neki inspektori“, ali uz pomoć prijatelja i susjeda, Belka nakon odlaska inspektora i rušitelja njenog malog doma, počinje praviti novu kuću, u koju se useljava i ostaje do prvih ratnih granata 1991. godine. “Sila Boga ne moli, pa smo ja i moja djeca preselili u tu novu kućicu, gdje smo ostali do rata, devedeset prve. Bilo nam je tamo lijepo, snašli smo se, sama sam djecu odgajala, znao ih je cijeli grad! Znaš koliko smo se šetali po Stradunu, vazda, svi, evo, vidi ove slike!“
Znala bi reći kako nikada nije prosila, ni ona ni njena djeca, da ne bi “sramotila sebe ni svoj narod!” Ali, kako nije imala rješenje za objekt u kojem je živjela na adresi Gruška obala 57., problemi su sami dolazili do nje. „Obratila sam se tadašnjem Saboru, 1976., čini mi se Milki Planinc!” podsjećala se tih dalekih dana Belka, a dalje je intervencija išla preko tadašnjeg Centra za socijalnu pomoć, te dobiva u svoju malu kućicu i vodu i struju. Zanimljiv je podatak kako je 1978. godine tadašnja Općina Dubrovnik izdala preporuku da se njenoj obitelji obavezno osigura adekvatan stambeni prostor. Od tada ništa, dapače, stvari su krenule na gore. Ipak, Belka se sjećala samo lijepih dana u Gružu, iz kojeg “dušom nikad nisam otišla!” voljela je reći.
Ne gatara, već vidovnjak!
Tih godina njeni su susjedi, a kasnije i mnogi drugi, saznali za još jednu njenu sposobnost, nepoznatu Dubrovniku do tada – gatanje – iako Belka to tako nije voljela zvati! „Sve više su mi dolazili, posebno dame, koje su voljele da im u četiri oka pričam što ih čeka u njihovim životima, posebno tajnim ljubavima. Kasnije su mi te dame pomagale kad bi nešto zapelo u životu, meni i djeci. Moja stara baba me nešto naučila, ali ne možeš to učiti, moraš imati u duši to da možeš čitati tuđe duše, znati probleme, patnje ljudi koji stoje pred tobom! Nisam voljela da me zovu “gatara”, više sam voljela da me zovu “vidovnjakom”.
Gledala sam u karte, kavu i grah, ali znala sam i pričati s onima koji bi došli do mene, te skidati uroke sa dobrih ljudi, koje su im dali zli, oni koji ih ne vole!” Mnogi su joj tada kucali na vrata, molili pomoć, dolazili su sa svih strana svijeta, a koliko je pogađala probleme i sudbine ljudi, rekla bi; “To samo oni znaju!” ali i prisjetiti se kako su mnogi došli i drugi, treći put, doveli i prijatelje, što je njoj bila potvrda kako je pogodila probleme ljudi. “Da nisu bili zadovoljni, ne bi dolazili drugi put!” voljela je Belka reći o svom „hobiju“, pogađanju sudbina ljudi. “Dođu mi ljudi na vrata, kažu “Muči me nešto!” Gledam ih, pa pitam, pa uzmem Kuran koji znam čitati, naučila kao mala kad sam išla u mejtef (vjeronauk), gledam ih u oči, pitam i onda im kažem; “To ti je, tako ti je i ne možeš od toga!” Znala bi reći kako je tada bila sretna i voljna za život, pa je mogla pomagati, ali nakon svih godina, u toj sobici na Babinom kuku, kad je imala problema, više nije imala volje pričati o sudbini drugih. “Ne može nezadovoljan čovjek gledati sudbinu drugih!”
Skoro sam odmah umrla!
Problemi Belke i njenog unuka i te kako počinju 1991., nakon prvih granata po Dubrovniku. “Kad je počelo s bombama, otišli smo dolje u Auto školu sakriti se, a onda na brod Slavija, moj unuk i ja, pa s drugima u bijeg, smjestili nas u Crikvenicu, gdje sam ostala dvije godine. Lijepo nam je bilo! Vratili se 1993., smjestili nas u hotel Petka, ali sam odmah otišla do barake, naše kuće. Govorili su mi “Nemoj, nemaš što vidjeti! Granate su sve srušila!“ ali rekla sam im “Idem, makar odmah umrla! A kad sam to sve vidjela, skoro sam odmah umrla! Baraka srušena, sve zaraslo u travu, ne zna se gdje je što!” Iz hotela Petka sele na Babin kuk, u sobu u kojoj je bila tada, prije 15 godina.
Molila je za pomoć, tražila da joj se obnovi kućica za koju je imala četvrtu kategoriju oštećenja, po čemu je imala pravo na kredit ili novčanu pomoć, ali ništa se nije dogodilo. “Svi mi obećavaju, ali i lažu me, valjda misle da ću odustati, umrijeti, pa će tako riješiti svoje probleme!” Posljednja dubrovačka Romkinja, ostatak nekad drage i velike obitelji sa Kantafiga, nekad omiljena “gatara”, mada ne voli da je tako zovu, u svoj Gruž više nije otišla, “nemam više srca za sve to gledati”, iako se tome nadala, da se smiri po stare dane. Ona, koja je mnogima pogađala sudbine i buduće dane, tada sama sebi nije mogla reći kakvu joj budućnost sudbina donosi. Umrla je prije više od deset godina. Otišla je pomalo i u zaborav, ali evo, uz iskrenu čestitku za Bajram svima koji ga slave, neka ova priča Belku vrati u naša sjećanja
