Romi spadaju u najtežu zapošljivih skupina. Brojna istraživanja su pokazala da je visoka stopa nezaposlenosti romske populacije. Činjenica je da nezaposlenost češće pogađa Romkinje i Rome iz ruralnih krajeva Republike Hrvatske.
S jedne strane zbog nedovoljne obrazovanosti, jer radno sposobni nemaju završenu niti osnovnu školu, a s druge strane, negativno su stigmatizirani u javnosti, te je teško naći poslodavca koji je spreman zaposliti pripadnika romske manjine, iako postoji potreba za radnom snagom. Mnogi osuđuju Rome da ne žele raditi, da žive od socijalnih primanja, da su neradnici i……
Zato smo zatražili mišljenje Centra za socijalnu skrb Peščenica i razgovarali smo sa gospođom Vesnom Drobac, predstojnicom Centra.
- Na području Peščenice-Žitnjak postoje više naselja u kojima živi romska populacija. Po vašim saznanjima, koliki je broj korisnika Roma i kakav je položaj romskih obitelji u tim naseljima.
Svaki čovjek koji uđe u Centar za socijalnu skrb ako je stranka u potrebi naravno bit će primljen i bit će tretiran kao svi ostali građani , neovisno koje je nacionalnosti ili nacionalnoj manjini propada.Za nas je to prvo i osnovno načelo jednakosti, znači svi su nam isti, ovisno što čovjek treba. Nakon podnesenog zahtjeva ide dalje na odjele i ostvaruje svoje pravo svako od njih u onom obimu i opsegu u kojem Zakonom ispunjava uvjete. Prema tome nama je nebitno dali je Rom, Hrvat, Srbin ili bilo koja nacija ili nacionalna manjina, nama su svi ljudi isti.
Sada postoje razni programi i projekti gdje imaju negdje nekakvu pozitivniju diskriminaciju pripadnici romske nacionalnosti, te za njih imamo neke posebne uvjete, a za druge nacionalnosti to ne postoji.
Pri centru za socijalnu skrb Zagreb, podružnica Peščenica, evidentiranih službeno imamo 441 osobu, da su se izjasnili kao Romi i to uvidom u rodni list. Mnogi od njih ne žele se upisati kao Romi, nego žele biti Hrvati, poštivamo to, iako koji puta savjetujemo im da bi možda bilo bolje kod ostvarivanje nekih drugih prava i prednosti kao nacionalna manjina kod pozitivne diskriminacije da se izjasne. Međutim ako čovjek ne želi mi ne možemo ih prisiljavati ali niti ne želimo. Samo im ponudimo kao mogućnost.
Tako od tih 441 jednu osobu uglavnom najviše su djeca. To su mnogobrojni obitelji koji žive na području Peščenice na rubnim dijelovima od Držićeve ulice prema skroz jugoistočnom dijelu prema Rugvici, to je sve područje Peščenica. Znači ti rubni dijelovi su nažalost razno razni skladišni prostori, razno razna neformalna naselja u kojima su se ljudi doseljavali i tu ostajali. To se pretvorilo u barake bez infrastrukture bez vode, bez struje. Ljudi bi tu ostajali bez da ih itko micalo, bespravno, bez ikakvog utvrđivanja prebivališta i boravišta, bez državljanstva. Djeca su se rađala bez da su se upisala u matici rođenih i tako je krenuo problem.
Naselja su se stvarala sve veća i veća, rađala su se sve više i više djece i onda kada se krenulo prebrojavati i pobrojaviti, onda se utvrdilo da tu ima ljudi i djece koja uopće ne postoje kao građani, uopće nisu upisani u matici rođenih, što je bio veliki problem. Tako da Centar Peščenica ima što nema nitko u Zagrebu. Krenuli smo od toga da je rođeno ne postojeće dijete, da imamo dijete koje već ima deset godina a da se ne zna da postoji, jer nije došlo nikada do nikakvog sustava. Kada god dođu kolege na izvid, utvrde izvjestan broj djece i popišu. Nakon nekog vremena utvrde da je još netko od nekud došao, od kud. Ovaj došao iz Bosne, pa kako, nema papire nitko ne zna, zove se tako i tako, gdje je bila ima li kakav dokaz. Tko ga je rodio. Gdje je mama, gdje je tata. Ostali su u Bosni. Mi imamo takvih problema.
Vi iz Udruga gledate normalno kao što i mi gledamo da u jednom civiliziranom društvu, jednom organiziranom građanskom društvu svatko od nas kad se rodio morao se upisati u maticu rođenih. Dakle u jednoj pravnoj državi, civiliziranom društvo se vodi evidencija o rođenima kao i umrlima. Međutim kod nas se dogodi da se odjedanput pojavi osoba bilo mlađa ili dijete da ne postoji. Dođe iz Francuske majka sa bebom, kako uopće pređe granicu ja ne znam, ali dođe majka sa 12-toro djece, 12-o dijete ne postoji, nigdje, dakle nepostojeće dijete. Temeljem čega ćete vi dokazati da je ta majka rodila to dijete? Naravno tu je procedura dokazivanja.
To su problemi na području Peščenici, govorimo o onom dijelu na margini. Totalnoj margini. Ali htjela bih reći, naglasiti da ima postotak Roma, naših korisnika romske nacionalnosti koji su stvarno divni, krasni, slijede upute sa kojima možemo raditi i surađivati. Nalaze se u životnoj situaciji u kojoj se nalaze, ali znaju slijediti upute hoće poslušati, hoće savjete, dođu po savjete dakle i to uvijek treba naglasiti. Uvijek imamo jedan postotak ljudi koji jesu za suradnju. Imate onda onaj srednji postotak koji se vuče tako kako se vuče i ovaj koji je vječito na rubu i nikako sa tog ruba se pomaknuti. Koliko god radili nikako se pomaknuti.
Osobe koje nemaju prebivalište na području Peščenice prijavljujete na Centar za socijalnu skrb. Imate li točan broj koliko ih je prijavljeno i razlog prijavljena?
Na Peščenici imamo 158 osoba prijavljeni na adresu Centra za socijalnu skrb, Zapoljska 1., jer Zakon o prebivalištu 2013 godine regulirano po članku 6. što nažalost nismo tražili izmjenu tog članka, a naravno i izmjenu Zakona o prebivalištu, a to nije dobro. Ljudi koji su se ovdje našli nekada 90-ih godina su se prijavili na nepostojeće adrese; piše iza na primjer, Petruševac iza broja, Struge iza broja, Putevi iza broja tog i tog, to su nepostojeći objekti, ili su bili postojeći pa sada su nepostojeći i tako.
Evidencija u MUP-u ne poznaje brojeve iza broja 40, iza broja 178., i oni su skinuli sve te obitelji, djecu, starce, mlade obitelji sa djecom jednostavno ih nema, ali kako mi imamo dohvat piše odjavljeni ste s te adrese, Kozari puteve iza broja tog i tog, Struge iza broja tog i tog…..to su nepostojeći objekti i nepostojeće adrese. Gad Zagreb u suradnji sa MUP-om je to izbrisao. Ali ljudi su postojeći. Imate pred sobom živog čovjeka. Taj živi čovjek mora riješiti svoj egzistencijalno pitanje. Da bi bilo što počeo, on mora imati nekakvo prebivalište i onda slijedi taj famozni članak 6. u kojem čovjek mora doći u MUP-u, i kaže što ću ja sada, mene ste izbrisali sa te i te adrese i kud sada.
Onda mu oni kažu da ispune tu formulare ako nemate nigdje drugdje, ako ste u tretmanu Centra i ako su imali na području Peščenice adresu zadnju s koje je izbrisan da se jave i izjave da žele se prijaviti na adresu Centra. Onda slijedi MUP-ov dopis Centru koji kaže: Molimo u roku od 3 dana da se izjasnite i date suglasnost da te i te osobe prihvaćate da se prijave na vašu adresu. Mi smo užasno protiv jer ovo nije adresa stanovanja, ovdje se ne živi, ovdje se ne kuha, ovdje se ne obitava, ovdje se provodi radno vrijeme od 7-15. (nebitno). Dakle ovo nije adresa stanovanja ovo su uredi i nije adekvatno se prijaviti ali taj članak im to omogućava. Naravno kada su u pitanju djeca uvijek damo suglasnost jer djeca moraju imati zdravstvenu zaštitu, djeca moraju ići u školu, djeca moraju imati elementarne zaštite, ali kada su u pitanju kriminalci znamo da ne dajemo suglasnost na što policijska uprava nam šalje dopis da su ga prijavili na Zapoljsku 1. jer nisu znali što će s njim. Onda nam kažu da ukoliko za godinu dana bude nešto onda ćemo ga odjaviti. Ja vodim brigu o tome i stalno ažuriram i kažem da skine sa našeg popisa te i te. Kada dođe policija kažu nam da je tu prijavljen na što im kažemo da, ali vidite da su tu uredi. Ovdje se ne živi, ovo nije kuća, ovo nije stanovanje. Naravno da je prijavljen na ovu adresu jer taj članak Zakona o prebivalištu omogućio mu je tu prijavu.
Imamo i cijele obitelji nažalost i to će se i sada nažalost dogoditi sa ovima koji su preseljeni iz 3. Struge. Preseljeni su u Kosnici i Hostel Arenu jer oni sada više, a i prije toga nisu bili prijavljeni na 3. Struge iza broja 40. nego na razne-razne adrese. Sve te ljude poznajemo i sve znamo o njima. Jedni su prijavljeni na Kozari puteve iza broja 178. a jedni su prijavljeni na Radničku cestu tamo kod Domovinskog mosta u nekakva radnička naselja, isto nepostojeće adrese. Preseljenje u Kosnici nije rješenje, to je bilo samo vatrogasno rješenje da se one potleušice maknu. Ono je bilo izvor zaraze, ono je bilo strašno i kada je H.M. preseljena i hvala bogu dobila je kuću, imala je sreće. Ona i 6-oro djece se smjestili u krasnu kuću, djeca su postali vlasnici. Tada je trebalo srušiti njenu kućicu i ne dozvoliti da se sljedeći useli tu bez vode i struje. Čim je M.H. iselila odmah se drugi uselili. Zatečeno stanje onog dan 27. 07. kada je izvršena deložacija, kada je izvršio Grad Zagreb i MUP, toga dana zatečene osobe nitko od njih nije imao prebivalište osim Šarić Hana, dok ovi drugi bili su prijavljeni svugdje na području Peščenice. Tako su ti zatečeni ljudi imali sreće i dobili smještaj Kosnici i hostelu Arena.
Dali je primjereno? Naravno da nije. Dali je bilo primjereno živjeti u jednoj sobici njih 15-oro bez vode, struje i bilo čega. Nije. Za tu djecu za vrijeme COVIDA je naša kolegica dogovorila i omogućila da idu u taj prvi dućan da pune tablete za školu da mogu pratiti nastavu.
Koliko prostorije sada ima obitelj nakon preseljenja?
Imam ja sve popisano po sobama. U svakoj sobi ima njih po troje. Imaju vodu, struju, televizor u svakoj sobi i sve do jučer što nisu imali. To je privremeno dok im se ne nađe negdje drugdje. Što mene ljuti u toj priči? Svi kada smo bili na sastanku kod Gradonačelnika, sve udruge govore dajte im stanove. Pa nije to samo tako. Svi radni ljudi dižu krediti kupuju stanove i plaćaju kredite cijeli život. Prema tome zašto netko treba dobiti stan a svi mi ostali ćemo kupovati. To je neravnopravnost. U tom slučaju smo mi diskriminirani, jer plaćamo kredite cijeli život. Trebaš mu dati mogućnost da on zaradi, da on skrbi. Ja sam zadnji put rekla mi moramo ljude učiti životu. Nije rješenje nekome dati ribu da se najede, daj ga nauči da tu ribu ulovi da donese da jedu. Nije način sada da zatečene osobe koje nisu imali prebivalište na 3. Strugama dobiti stan od Grada Zagreba. Svi su se digli i rekli da je to neprimjereno da djeca žive u Kosnici. Neprimjereno je da djeca žive, ali oni su odvojeni u posebnom paviljonu i nemaju ništa sa ovim našim beskućnicima koji su ekstra. Sve to stoji. Treba se omogućiti ljudima da se u nekom dijelu Grada napravi naselje, ja sam za to.
Za početak kontejnersko naselje što hvali. Ako mogu svi oni ljudi koji su ostali bez vlastitih kuća stanovati u kontejnerima, imaš vodu, struju i bolje uvjete. Ti kao otac i ti kao majke se trebaš potruditi da svojoj djeci osiguraš uvjete za život, rad i učenje, jer ako ti nisi omogućio to svojoj djeci, onda si neodgovoran roditelj i neodgovorno se ponašaš prema vlastitoj djeci. Što znači roditi 15-oro djece i živjeti u bajtici bez vode i struje sa zemljom na podu. To je krajno neodgovorno. Znači ako želimo da Romi ili bilo koja nacija nebitno asimilirati u društvu treba prihvaćati norme ovoga društva. Svi mi želimo živjeti lijepo i dobro. E sada od nas se netko muči više netko manje. Ali dok ti je servirano nije dobro. Ja trebam tebe naučiti kako ćeš završiti školu i postati svoj čovjek, svoj radnik. Nema veze završi neki zanat, budi stolar, budi tesar, budi zidar, svaki zanat je častan kada se pošteno radi. Vlastitim rukama radi, vlastitim rukama priskrbi za svoju obitelj.
Planiraj potomstvo kako ti želiš. Hoćeš imati 15-oro djece ili jedno, ali ti svojim primjerom ih odgajaj i daj im nekakav model majke koja skrbi i brine o toj dječici. Zar je život majke da ide i vodi djecu za ruku u Pučku kuhinju i nosi kante za čušpajz, za sarme, za ovo ili ono. To nije primjer roditeljstva. Primjer majke je da skuha tom djetetu ručak doma. Da skuha amper juhu ako nema za komad mesa. Na taj način da se odgaja sljedeća generacija, a ne da se odgaja ako nemaš što jest odeš u Socijalni centar, dobiš uputnicu i odeš u kuhinju. Tamo ćeš dobiti kompletan ručak. Nikada se nitko nije otrovao hvala bogu, uvijek je friško kuhana hrana. Dakle svi mogu dobiti tko god nema novaca, jer hrane ima. Dobije od nas uputnicu ode tamo jesti. Hoću reći to nije uzor za djecu.
Isto tako status odgojitelj po meni je loša mjera, jer je nepravilno to, da djeca se nisu involvirala u društvu, da djeca moraju ostati kući da ga majka odgaja. Sada zamislite koliko znači jednom romskom djetetu da bude u vrtiću. Mi toliko insistiramo na tome da se upišu radi jezične barijere, normalno da uče hrvatski jezik, jer žive u Hrvatskoj, da imaju redovnu klopicu da imaju doručak i ručak da jedu. Ne govorimo o Romima koji normalno žive, imaju svoje kuće, oni znaju svoju djecu odgajati. Govorimo o ovoj skupini koja je kod nas najčešća, a ti su ovi sa margine. Dakle ljudi koji su u riziku, obitelji koji su u riziku siromaštva. Da se to dijete nauči vladat, da dijete nauči govoriti hrvatski jezik, da dijete zna kako se sjedi za stolom, kako se jede, kako se crta, dakle te neke osnovne vještine koje treba savladati u predškolskoj dobi da bi mogao se upisati u osnovnoj školi.
I to je nama jako važno bilo kod izricanja mjera kod ovih obitelji koji su u riziku. Nama je jako važno i mi u tim mjerama nalažemo da mora ići u vrtić, da stiče te osnovne vještine, da bude među drugom populacijom, da se normalno razvija a ne da doma samo skuplja smeće, ide da skuplja željezo po kontejnerima s mamom i tatom, pokupi kakve bakterije i viruse po tom smeću i zaraziti se, pa to je strašno.
Nema mjesta u vrtićima da se upišu djeca?
Ima, Ima. Na svaku našu preporuku za smještaj uvijek je primljeno dijete. Nikada se nije desilo da dijete nije primljeno. Samo pokažite volju da to želite i ta djeca će biti uključena. Svako naše dijete je uključeno kada mi dajemo preporuku i kažemo da treba biti uključeno jer moraju naučiti hrvatski jezik i moraju naučiti osnovne vještine.
Status roditelja odgojitelja izglasala je skupština Grada Zagreba odlukom a ne Zakonom i to nije Zakonska odluka. Dakle po toj odluci svaka majka koja ima troje i više djece ne radi, te može ostvariti pet tisuća kuna. Ona majka dobije status odgajatelja i ona ne treba slati dijete u vrtiću, dapače ne može slati jer je vezuje mjera i mislim da apsolutno nije dobro. Sad smo dobili jednu generaciju djece koja je mogla biti uključeno u predškolski odgoj a nije. To je šteta. Doći će u prvi razred a ne zna hrvatski jezik. Među tom dječicom ima toliko pametno i zdrave djece. Oni imaju šansu biti vrijedni građani ove države sa završenim obrazovanjem. Samo ih treba poticati. Nama je drago za svako dijete koje uspije. Mi smo tako ponosni kada nam dođu i kažu da je taj i taj završio osnovnu školu i upisati će srednju. Djeci je potrebna roditeljska podrška. Najgora rečenica je kada roditelji kažu; „Ja nemam školu pa ne mora niti oni imati“. Ne, ako ti nemaš ne mora tvoje dijete živjeti kao ti. Ono neka bude bar stepenicu više od tebe samo neka ide naprijed. Treba im dati šansu.
Ima roditelja koji su sami kao djeca jako teško živjeli, svašta im se ružno događalo i sada o svojoj djeci jako dobro brinu. Djeca im završava školovanje. Sva djeca su im završila srednju školu i svi rade. Roditelji su nam sami ispričali sve što su preživjeli. Mama je bila prodavana, jedva se izvukla i svoje kćerke sada ne da.
I dalje postoje maloljetni ugovoreni brakovi. Ima li prijava na ovu problematiku, i da li škole prijavljuju da djeca odustaju sa nastave.
Mi saznamo kada je već kasno. Nama dođe djevojčica od 13 godina kada je već prodana i trudna. Nama je jako žao. kada nam dođe dijete od 13 godina i već je trudna. Ona sa 18. već je rodila 4-oro djece. To je tako teško, dijete rađa dijete i uzalud sa svim savjetima.
U vašoj evidenciji ima Roma koji su starije osobe i osobe s invaliditetom. Jesu li korisnici doma za starije ili doma za djecu s posebnim potrebama? Koristi li tko „Osobnu invalidninu“?
Ima jako malo starih ljudi. Ljudi mladi umiri. Ne idu redovno na preglede, što se hrane tako kako se hrane, što žive u takve ne uvjetne prostore. Sve to doprinosi kratkom životnom vijeku. Možemo na prste izbrojiti koliko imamo pripadnika romske nacionalnosti da su negdje na smještaju. Romi ne idu u institucije, oni ostaju pri obitelji, ako uopće ima starijih. Vrlo malo ima onih koji se nama obrate i da mi znamo da u obitelj postoji djeda i baka koji su 70, 80, 90 godina te da su u potrebi. Takvih je vrlo malo. Imamo jedne u Dubravi kojima je pomoć u kući potrebna jer su jako bolesni. Ne žele smještaj, ne žele u nikakvu instituciju. Imaju djecu vani po inozemstvu ali ne žele reći gdje su, ne znaju adrese.
Koliki je Iznos socijalne pomoći za samca?
Socijalna pomoć za samca je 1300,00 kn, na to ide još kumulativno svašta nešto, plus 500,00 kn za režije, od Grada još 30% od 1300,00 za režije, to je za samca koji ne radi, još pučka kuhinja, plus jednokratne pomoći, plus pomoć za ogrjev, plus ako je bolestan doplatak za pomoć i njegu, još ako je bolestan plus invalidnina, plus na to od Grada Zagreba 200,00 kn., a invalidnina je 1720,00 kn. Puno Roma koriste invalidninu.
Jednokratnu uvećanu pomoć Romi koriste ali to ide preko Ministarstva.
Nasilje je česta pojava u romskim obiteljima. Obraća li vam se tko za pomoć, traže li savjet od vas kome da se obrate?
O da, nasilje u obitelji postoji i to vrlo često. Dolaze žene same i prijavljuju tko ih zlostavlja. Nasilja u obitelji ima dosta. Kada nam jave da postoji nasilje, onda smjestimo žene sa djecom u sigurne kuće. Obraćaju nam se i osobno i preko policije. Znaju djeca sama dolaziti i prijaviti da se nešto događa među njihovim roditeljima.
Za nasilje nad djecom ne možemo reći da ima. Jedino što postoji zanemarivanje. Na primjer ne idu cijepiti djecu redovito i slično. Zna se dogoditi da plaćaju kazne za to.
Obzirom da na području Grada Zagreba ima veliki broj romskih udruga, kakva vam je suradnja sa njima.
Imamo suradnju sa romskim udrugama, i otvoreni smo za sve koji žele surađivati.
