Tokom povijesti i migracije Romkinje su se iskazali skloni razvijanju svoje karijere,
nekada kroz glazbu i ples, a danas nerijetko kroz aktivizam i druge sfere. Povodom
Međunarodnog dana žena odlučili smo se prisjetiti nekoliko Romkinja koje su
doprinijele unaprjeđenju položaja Roma i Romkinja, ali i novih generacija koje jačaju
put ka ravnopravnosti u društvu.
Biti Romkinja u današnjem društvu donosi niz etiketa koje stvaraju dodatne izazove i
prepreke u svakodnevnici. Velik broj uspješnih Romkinja je odustalo od svog nacionalnog
identiteta jer su svjesne dvostruke diskriminacije kojom se moraju suočavati, kao žena i kao
Romkinja. Zato nam je veoma drago pisati o ovim Romkinjama koje su ponosno isticali
svoju nacionalnost, unatoč mogućnosti da ih diskriminiraju zbog same činjenice što su
Romkinje.
Neizostavno ime, kada govorimo o Romkinjama koje su ponosno pokazali svoj identitet, je
Esma Redžepova i njena prezentacija romske kulture u svijetu. Pokazala je da Romkinja
može imati sjajnu i uspješnu karijeru, a da pritom bude ostvarena i u ulozi majke. Za vrijeme
svog života je podigla 48 romske djece iz sirotišta te aktivno sudjelovala u njihovom
obrazovanju. Održala je mnogobrojne solističke koncerte u Makedoniji i u svijetu te snimila
preko 20 albuma za domaće i svjetske producentske kuće. Bila je dva puta kandidirana za
Nobelovu nagradu za mir, a dobitnica je i brojnih drugih priznanja i nagrada. U svojem radu
je uvijek isticala ponosno svoju nacionalnost te je širili romsku kulturu diljem svijeta.
Drugo ime s ovih područja je Usnija Redžepova, umjetnica koja se bavila glazbom i
glumom, ali je prije svega stavila obrazovanje na prvom mjestu te je diplomirala arapski jezik
na Univerzitetu u Beogradu. Nakon formalnog obrazovanja ipak se odlučuje baviti glazbom
te 1966. godine potpisuje ugovor s tadašnjom produkcijskom kućom Jugoton. Usnija je pokazala da obrazovanje i umjetnost idu zajedno, da su žene Romkinje jake i samostalne žene
i ruše sve stereotipe o ženama Romkinjama koje igraju ulogu domaćice tokom cijelog života.
Već u ranoj dobi djetinjstva je Ceija Stojka doživjela mnogo zla zbog same činjenice što je
Romkinja. S 10 godine je deportirana s obitelji u Auschwitz . Za vrijeme njihovog boravka u
Auschwitzu, Ceija, njezina majka i sestra izabrane su kao dio grupe koja je trebala ići u
Ravensbrück, jedini koncentracijski logor za žene. Nakon dvije godine, 1945. Ceija je
oslobođena iz kampa Bergen-Belsen u dobi od 12 godina. Od 200 članova njene šire obitelji
ostale su samo Ceija, njezina majka i četiri brata i sestre. Trebalo joj mnogo godina da nađe
način da izbaci tu bol i strahote koje je proživjela te je u dobi od 56 godina počela slikati.
Tokom svog života je isticala kao književnica, slikarica i glazbenica. Njezina je umjetnost
odražavala traumu njenih iskustva, a ujedno je služilo kao sredstvo za dijeljenje svojih
iskustava sa svijetom. Njezin je rad često prikazivao život u kampovima, ali i u romskom
životu prije genocida. Napisala je jedan od prvih romskih autobiografskih izvještaja o
Porajmosu te je objavila niz publikacija. Kroz svoje životno iskustvo i umjetnost pomogla je
ukazati na strahote i zlo koji je doživio romski narod te su njeni radovi izloženi u cijeloj
Europi, Japanu i SAD -u.
Novo doba, novi pristupi
U modernije doba imamo nemali broj Romkinja koji doprinose prezentaciji romske
zajednice, ali i isticanja problema kojima se suočavamo. Sa svojim neobičnim pristupom,
Leonor Teles zaslužuje svoje mjesto u ovom tekstu. Postala je najmlađa dobitnica Zlatnog
Medveda u Berlinu 2016. godine za svoj film koji opisuje život Roma u vidu bajke. Stvorila
je neobičan čin prezentaciju romske zajednice te sami film govori o predrasudama prema
Romima u portugalskom društvu. Rodom iz Portugala, mlada redateljica je kroz film ,,Balada
jednog žapca” predstavila romski narod kao zajednicu koja ne može biti neprimijećena od
strane većinskog stanovništva. Zanimljiv je i njen opis filma: ,,Nekada davno, prije nego što
su ljudi naišli, sva bića su bila slobodna i mogla su biti jedno s drugim. Sve životinje su
plesale zajedno i bile neizmjerno sretne. Ali postojao je netko tko nije bio pozvan na zabavu
– žabac. Počinio je samoubojstvo jednoga dana u trenutku bijesa zbog te nepravde prema
njemu.“ Nešto zajedničko Romima i žabama je to što nikada neće biti neviđeni ili ostati
neprimijećeni”. Leonor Teles je sa svojih 30 godina uspjela ostvariti niz međunarodnih
priznanja i nagrade za svoj rad u filmskom području.
Ethel Brooks je profesorica sociologije i ženskih i rodnih studija na Sveučilištu Rutgers. Iza
sebe ima mnogo istraživanja i radova kojima želi educirati druge ljude o Romima. Bila je
imenovana od strane američkog predsjednika Obame kao članicom Vijeća Memorijalnog
centra Holokausta Sjedinjenih Država. Iza sebe ima knjigu na temu romskog ženskog
feminizma te se u svome radu bavi istraživanjima političke ekonomije, društvenim pokretima
i globalizacijom. U svojim izjavama ističe da su ove teme najmanje okrenute ka Romima i da
se dodatno treba raditi na akademskim znanstvenim radovima na ovu temu. Upravo zato je
napisala i knjigu na temu ženskog romskog aktivizma. Kroz svoj rad kontinuirano doprinosi
unapređenju položaja romske zajednice, osobito na području romskog feminizam te lošeg
socijalnog i ekonomskog stanja.
Novim generacije nose se novim izazovima
Iako bez sumnje ima napretka u društvu i prihvaćanja romske zajednice, uloga i status
Romkinja je i dalje izazovno područje koje treba još mnogo rada. Iako imamo u današnje
vrijeme mnogo uspješnih Romkinja koje bi mogli tu navesti, taj postotak je i dalje nedovoljan
u odnosu na muški spol. Patrijarhalan odnos u romskoj zajednici, diskriminacija i loši životni
uvjeti i dalje utječu na mogućnosti da se Romkinje ostvare u punom potencijalu. Velik broj
Romkinja i dalje neće ostvariti svoj zacrtani cilj i svoj potencijal, a niti neće dok ne uspijemo
bržim tempom omogućiti preduvjete mladim Romkinjama za jednak početak i jednake
mogućnosti.
Ramiza Memedi
