Ramiza Memedi: Romkinje više ne trpe obiteljsko nasilje kao i prije, proradila je njihova svijest.
Kontinuitet romskih udruga je rijedak, često se osnivaju s velikim ambicijama, a završavaju brzim zatvaranjem zbog nedovoljnih kapaciteta. Novim Zakonom o udrugama se broj romskih udruga znatno smanjio, pa nam je drago vidjeti da se romska udruga može pohvaliti da je opstala 25 godina.
Povodom 25 godina rada Udruge Žena Romkinja u Hrvatskoj „Bolja budućnost“, razgovarali smo s Ramizom Memedi koja skoro 30 godina aktivno radi na pitanjima položaja Roma, a naročito Romkinja u Republici Hrvatskoj. Kontinuirano vodi udrugu kao predsjednica iste od samog početka te neformalno udruga je kreirana 1998. godine, a njen formalni oblik ostvaruju 1999. godine upisom u registar udruga.
U to razdoblje se teško ostvarivao napredak romske zajednice koja je rijetko poznavala svoja prava i mogućnosti, pa smo je upitali kako su se upustili u osnivanje udruge.
Tada sam tražila tko bi želio raditi na poboljšanju položaja Roma, posebno na položaju Romkinja. Svoj rad sam započela sa još 10 drugih članica koje su se uključile i pokazale dobru volju da rade za svoju zajednicu. Očekivanja su im bila prevelika. Na sreću dobile smo i prvu donaciju za rad od Američkog veleposlanstva, tako da smo započeli raditi i do danas još je udruga aktivna.
Započeli smo surađivati sa drugim udrugama na poboljšanju položaja Roma u Hrvatskoj. Bilo je registriranih romskih druga, ali udruga za Romkinje tada nije postojala, tako da sam prva u Hrvatskoj pokrenula i registrirala Udrugu žena Romkinja „Bolja budućnost 1999. godine.
Zapitali smo je koji je prvi projekat pokrenula te na početku rada na kojem je području bio fokus , osobito u razdoblju kada nisu postojali strateški dokumenti za romsku nacionalnu manjinu ili mjere koje bi poboljšali položaj Roma u Hrvatskoj.
Prvi projekat koji smo započeli odnosio se na opismenjavanje Romkinja koje su prerasle školsku dob, jer smo došli do zaključka da im je to najpotrebnije u postratnom periodu. Imali smo veliki broj korisnica i jako im je bilo važno naučiti se potpisati, jer nisu mogle po Zakonu dobiti državljanstvo ukoliko ne poznaju hrvatsko pismo tj., znati čitati i pisati. Sve aktivnosti sa ženama smo radili direktno u romskim naseljima. Iako smo bile fokusirane na Romkinje, glavni nam je cilj bio uključiti djecu u škole ali i raditi sa njima na opismenjavanju jer nisu bili uključeni u sustav obrazovanja. Rad sa ženama nam je olakšalo, jer smo s njima otvoreno razgovarali o tome koliko je bitno djecu uključiti u obrazovni sustav. Više sam se fokusirala na žene jer sam imala više informacija o stvarnim problemima, kako njih same tako i cijele obitelji. Analizirajući njihov položaj došli smo do spoznaje da su Romkinje višestruko diskriminirane kako u obitelji tako i van obitelji. To nas je motiviralo da još intenzivnije radimo na problem Romkinja.
Osim samog obrazovanja koje je ključno, pojasnila je i druge aktivnosti koje su neposredno slijedile u radu udruga koja se suočila s brojnim problemima Roma.
Prva aktivnost nam bila opismenjavanje, i odmah smo započeli i dugi projekt „Zaštita i prevencija ženskog zdravlja, prevencija nasilja i higijena općenito“. U naselju smo naravno ušli sa projektom Prevencije ženskog zdravlja i higijena, ne govoreći o nasilju. Nasilje nam je bila preosjetljiva tema koju nismo odmah mogli isticati zbog patrijarhalnog načina života u romskim naseljima koji i danas u romskim zajednicama. Kako bi lakše organizirali radionice za žene, uključili smo mušku osobu koja bi Romima objasnila temu ne spominjajući nasilje, kako bi odobrili ženama da uopće dođu na radionice.
Predavanja na radionicama održavala stručna osoba svaka na svom području. Govorilo se je o prevenciji ženskog zdravlja, ali uz to govorilo se je i o prevenciji nasilja u obitelji. Neki muškarci iz naselja bi se raspitivali o predavanju što se točno govorilo, te su bili protiv takvih edukacija, jer nisu željeli da žene nauče i znaju svoja prava na mogućnosti izbora, ali nisu nam mogli ništa, bile smo uporne i nismo stale.
Radili smo na području cijele Hrvatske s tim edukacijama i predavanjima te je bilo obećavajuće i optimistično raspoloženje. Imali smo i financijsku podršku fondacije iz Švedske za taj program i bio je poprilično uspješan. Sama ekipa iz Švedske koja je bila supervizija bila jako zadovoljna s povratnim informacijama.
Obzirom na patrijarhat u romskoj zajednici, zanimala nas je reakcija romske zajednice na činjenicu da se osniva „romska ženska udruge’’.
Iskreno rečeno, na početku nisu znali točno čime će se udruga baviti, iako smo imali prospekte o ciljevima. Bilo je tu raznih mišljenja od onih koji se slažu, do onih koji su bili protiv. Kada smo razgovarali i objašnjavali koji su ciljevi i što nam je krajnji cilj, naši muški korisnici bi iskazali zadovoljstvo i odobrenje s komentarima ”Super je to sve”, „Imamo kome se obratiti za pomoć“, dok bi isti naknadno isticali svoje nezadovoljstvo s različitim komentarima kao što su: “Što će ona pričati s našim ženama i učiti ih šta da rade!”, „ Da nas prijave naše žene policiji“. Ali sve to, nas nije zastrašilo i zaustavljalo, nasuprot, nas je još više ojačalo i motiviralo da radimo i educiramo što više korisnica o njihovim pravima koje im pripadaju po zakonu. Ja sam im odgovarala i rješavala s velikim osmjehom. Muškarcu najteže pada kada je žena obrazovanija od njega.
Kako se radilo o jedinoj romskoj udruzi koja se tada bavila s takvom tematikom, zanimalo nas je kakva je bila suradnja s drugim udrugama.
Kada smo se mi registrirale bilo je dosta drugih registriranih ne-romskih ženskih udruga , jer su se za vrijeme rata organizirale i imale su razne ciljeve. Od njih nismo dobili veliku pomoć, a od udruga bi istaknula žensku udrugu CESI sa kojom smo jako dobro surađivali. Njihova članica nam je pružila edukaciju koja nam je na početku bila jako potrebna – pisanje projekata. Mi na početku nismo znale kako napisati pravi projekt, pa nam je takva edukacija dobrodošla u ostvarivanju naših ciljeva. Sve ostale “pomoći” su bile kroz financiranje, da osnaže nas Romkinje i nitko nije baš pretjerano htio volontirati i osnažiti romske žene i nažalost i danas je tako. Pišu se projekti za Romkinje koje nikada se ne realiziraju.
Dvadeset i pet godina je je dug vremenski period s kojom se rijetko koja udruga može pohvaliti. Prošli su mnogi projekti koje je udruga ostvarila, pitali smo koje projekte bi izdvojila.
Ovo je dug period rada. Plodovi našega rada sada su vidljivi. Udruga je provela više od stotina projekata. Obrazovanje je važan faktor i jedno od temeljnih prava čovjeka. I ako želiš nešto promijeniti, moraš biti strpljiva i preći preko više prepreka. Radili smo sa svim generacijama, ali jedno vrijeme odlučili smo da ćemo naš rad preusmjeriti na rad s mladima, iako smo dosta navika promijenili kod njih. Stariju generaciju ne možeš promijeniti, jer su oni zacrtali svoj put i mora biti tako kako su odlučili, dok mlađu generaciju možeš promijeniti i postići željeni cilj za njihovo dobro. Izdvojila bih projekte koje smo provodili sa mladima na području Hrvatske. Projekt osnaživanje i afirmacija mladih Roma. Ovaj projekat provodili smo par godina na više područja u Republici Hrvatskoj. Zadovoljna sam, od svih tih predavanja i edukacija, mladima je nešto ostalo u sjećanju i usmjerilo ih je na pravi put u njihovom životu. Jednom mi je jedan dečko koji je imao otprilike 16-17 godina na predavanju rekao: “Što će mi obrazovana žena? Pa ženu uzimam za kuću, da stvorim obitelj, da mi sprema i odgaja djecu.“, bilo je više komentara i od drugih sudionika radionica. Bilo je i onih koji se slažu sa ugovorenim malodobnim brakovima, da treba ženu tući, da obrazovanje nije za žensko dijete, da nema pravo na izbor životnog partnera, do one da ona ne treba raditi. To pokazuje samo kućni odgoj, jer su sve ove komentare čuli od svojih roditelja.
Dugogodišnjim radom uspjeli smo doprijeti do mladih i promijeniti njihove stavove o obrazovanju i zapošljavanju žena, ravnopravnosti, pravo na izbor životnog partnera i zbog toga su mi ovi projekti bili jako važni, jer stvarno smo se jako trudili promijeniti svijest mladih o uključivanju u obrazovni sustav i ženske i muške djece. Danas imamo zaposlene Romkinje/Rome i ima više ženske djece koja su uključena u srednjoškolsko obrazovanje i fakultete. Dobna granica o malodobnim brakovima se promijenila, rijetki su sada ugovoreni malodobni brakovi. Romkinje više ne trpe obiteljsko nasilje kao i prije, proradila je njihova svijest. Nakon toliko mukotrpnog rada, danas mi je jako drago vidjeti promjene za koje sam se zalagala.
S određenim odmakom i duljim vremenskim periodom koji je prošao od kada je počela raditi na položaju Romkinja osvrnula se i na poziciju Romkinja u hrvatskom društvu danas.
Poznatu rečenicu koju uvijek možemo čuti “ženska prava su ljudska prava”, odnosno, žene imaju sva prava na papiru, ali u stvarnosti još uvijek se borimo za ta prava. Postizanje potpune ravnopravnosti žena i muškaraca danas predstavlja važan politički i strateški cilj, kako na globalnoj i europskoj razini, tako i u Republici Hrvatskoj. Ravnopravnost spolova je u Republici Hrvatskoj uređeno početkom 21. stoljeća, promjenom Ustava iz 2000. godine, tako da danas u Republici Hrvatskoj, ravnopravnost žena i muškaraca predstavlja ustavno načelo i jednu od najviših vrednota ustavnog poretka (čl. 3. Ustava). Međutim, u realnosti smo i dalje daleko od pune realizacije ravnopravnosti žena i muškaraca kako u privatnom tako i u javnom životu.
Romkinje su najugroženija skupina u društvu. Pozicija Romkinja u Republici Hrvatskoj je i dalje loša, iako postoje neke promjene. Njihovi problemi su uvijek istaknutiji od muške romske populacije. I dalje su zlostavljane, fizički, psihički, ekonomski itd. Patrijarhalnost i dalje je dominantan u zajednici te se neke od običaja moraju poštivati. Romkinje su izložene višestruke diskriminacije kako u društvu tako i u samoj zajednici.
Ali na svu sreću počele su promjene, posebno među mlađim ženskim generacijama koje su sve svjesnije svoga odabira. Povećao im se broj upisanih u srednje škole i fakultete. Povećanjem broja educiranih mladih djevojaka doprinijeti će mijenjanju i svijest o ranoj udaji i rađanja velikog broja djece kao i svijest da ne moraju trpjeti niti jedan tip zlostavljanja.
Položaj Romkinja, ali i generalno svih Roma je i dalje u lošoj situaciji te pomaci su i dalje sporiji od očekivanog, pitali smo što bi društvo trebalo poduzeti kako bi se poboljšavao položaj Roma.
U Republici Hrvatskoj nedostaju konkretne akcije o dobroj praksi. Nema niti jednog uzora. Nema zaposlenih deklariranih Roma u državnim institucijama, kako na lokalnoj tako i na državnoj razini. U strukturama Grada Zagreba, kao glavnom i najvećem gradu u Hrvatskoj niti jedan Rom/Romkinja nije zaposlen/na. Ako gledamo susjedne države kao što je Srbija, Makedonija, Crna Gora, oni imaju Romkinje/Rome zaposlenih u Vladi, ministarstvima, državnim uredima i dr.
Udruga se u zadnjih nekoliko godina susreće s financijskim problemima za rad. Nacionalne institucije kao i Grad Zagreb baš i nemaju sluha za financijsku podršku romskim organizacijama. Istovremeno udruge većinskog stanovništva dobiju sredstva za svoje projekte o poboljšanju položaja Roma ali u stvarnosti projekat realiziraju sami bez uključivanja Roma. Financijska sredstva završavaju tamo gdje inicijalno nisu namijenjena. Praksa je pokazala da neromske udruge traže suradnju samo kada im zatreba da uđu u naselju da poslikaju ili da upoznaju nekog da im pomogne kako bi dalje nastavili provesti projekt samostalno bez uključivanje Roma ili da napišu izvještaje o realizaciji projekta.
Za romsku zajednicu su značajni i važni Vladin Operativni program za nacionalne manjine i Grada Zagreba, ali njihova realizacija i rezultati upravo puno ovise i o tome tko je uključen u realizaciji i kakvu će suradnju imati sa drugim organizacijama i lokalnom sredinom.
Razgovarala je F.D
