ROMKINJE KOJE DOPRINOSE ZAJEDNICI

/in , /by

Ako promatramo povijest Romkinja, počevši još od same migracije Roma iz Indije, možemo primijetiti da su žene Romkinje već tada bile sklone razvijanju svoje karijere kroz muziku i ples. Iako su žene bile domaćice, majke i zaštitnice svojih porodica, postojala je jedna stvar koja je žene Romkinje izdvaja od drugih žena u društvu. Žene tog vremena bile su hrabre i ispoljavale su svoja osjećanja kroz muziku i ples. Flamenco je poznat kao ples koji potiče još od migracije Roma iz Indije. Ples je predstavljao slobodu za Romkinje, ples kojim su Romkinje izražavale svoju tugu i bol. Prepoznatljive duge haljine i ritmična muzika bile su Romkinjama  njihov bijeg u drugu stvarnost u kojoj su tugu i bol ostavljale iza sebe.

I danas je flamenco karakterističan kod španjskih Roma. Oni i dalje izgrađuju povijest ovog plesa. Mnoge Romkinje u Španiji grade svoju karijeru i to su uspješne žene koje i dalje čuvaju kulturu i tradiciju ovog plesa.

Jedna od poznatijih umjetnica ovog plesa i pjevanja jeste španjska Romkinja Alba Molina Montoja. Alba je umjetnica, pjevačica i plesačica flamenca. Svoj prvi samostalni album izdala je prije više od 15. godina. Odrasla je u muzičkoj obitelji i vjeruje da je muzika dio nje. Za Albu je kako kaže veoma teško definirati flamenco jer je isti vrlo profinjen, lakše je slušati muziku i osjetiti ono što želi da kaže nego da ga opiše riječima.

Alba unatoč svojoj karijeri ne zaboravlja svoje romske korijene i svoju pripadnost romskoj zajednici. Tvrdi da su predrasude prema Romima i dalje prisutne u društvu i da i dalje postoji veliko nepoštovanje prema romskoj kulturi, zato svojim primjerom ruši sve predrasude i nastavlja razvoj tradicije i kulture kroz muziku i ples.

Primjer je također i njena majka Manuela Montoja koja je poznata pjevačica i plesačica flamenco muzike. Sedamdesetih godina aktivno je nastupala sa svojim suprugom pod imenom Lole y Manuel gdje su bili najpoznatiji flamenco umjetnici tog vremena.

Njihovi nastupi su i dan danas poznati po jačini poruke, emocije i duboke povezanosti sa muzikom i romskom tradicijom koju gaje već decenijama. Javno su se deklarirali kao Romi gdje već vjekovima, vuku korijene flamenca, a svoju privrženost romskoj zajednici izražavaju kroz muziku i ples. Njihov flamenco je iskren, pozitivan i čist, miješali su poeziju i muziku, i tako ruše predrasude prema romskoj zajednici sedamdesetih godina u cijeloj tadašnjoj Španiji.

Romi su poznati po svojim kompetencijama i talentima za umjetnost, ples, muziku kao i glumu. Malo je poznato da je romska zajednica bogata i holivudskim glumicama koje su u potpunosti promijenili svijet svojim umjetničkim djelima. Njihovi filmovi su i dan danas remek djelo i veliki doprinos Holivudskoj kinematografiji. 1937. godine Holivud je dobio jednu od najboljih holivudskih glumica Ritu Hejvort koja je potpisala ugovor sa Colombia Pictures. Bila je poznata kao vatrena crvenokosa koja ruši sve stereotipe o romskoj zajednici tog vremena. U Holivudskoj kinematografiji imala je ukupno 71 ulogu. Njeni najpoznatiji filmovi su Gilda, Cover Girl, The Lady from Shangai itd…

Ooana Chaplin, unuka Čarli Čaplina, danas je englesko – španska glumica, plesačica i balerina koja se javno, kao i njen djeda, deklarirala kao Romkinja. Svoju karijeru započela je 1988. godine kada je dobila svoju prvu ulogu u filmu Incocenciva. Ova glumica proslavila se u ulozi najgledanije serije Game of Thrones gde glumi Talisu Stark. Također Ana se proslavila i u seriji The Crimson Field koja se emitira na BBC-u. Dakle Ana iza sebe ima karijeru jedne jaka uspješne žene Romkinje, gdje ju je Holivud prepoznao kao umjetnicu koja  je vrijedna da bude dio Holivudske kinematografije.

Leonor Teles je najmlađa dobitnica Zlatnog Medvjeda u Berlinu 2016. godine i to za najkraći film koji opisuje život Roma u vidu bajke. Ova mlada redateljica iz Portugala nazvala je film ,,Balada jednog žapca”, čiji je cilj predstavljanje romskog naroda kao zajednice koja ne može biti neprimijećena od strane većinskog stanovništva.

Opis njenog filma glasi:  ,,Nekada davno, prije nego što su ljudi naišli, sva bića su bila slobodna i mogla su biti jedno s drugim. Sve životinje su plesale zajedno i bile neizmjerno sretne. Samo je jedan bio pozvan na proslavu – žaba. U svom bijesu zbog nepravde, počinio je samoubistvo. Nešto zajedničko Romima i žabama je to što nikada neće biti neviđeni ili ostati neprimijećeni”.  Leonor Teles je sa svojih 24. godina uspjela da uradi nešto što do sada nikada nitko nije, a to je da privuče pažnju, svojim kratkim filmom na život Roma u svijetu danas.

Pored toga veoma je bitno napomenuti i romske umjetnice koje dodatno ističu svoju povezanost sa romskom zajednicom. To su umjetnice Esma Redžepova i Usnija Redžepova koje iza sebe imaju karijeru velikih umjetnica Jugoslavije.

Esma Redžepova je pokazala da žena Romkinja može imati sjajnu i uspješnu karijeru, a da pritom bude ostvarena i u ulozi majke. Na žalost nikada nije uspijela da se u potpunosti ostvari u toj ulozi, ali jeste othranila ukupno 70-oro romske djece. Aktivno je učestvovala u njihovom obrazovanju, a većina njih je privuklo učenje i ljubav ka muzici kao i njihovu hraniteljicu tj. njihovu majku kako su je oni nazivali. Esma je bila jedna od najbogatijih žena, ali žena koja je bila bogata ljubavlju svoje velike obitelji, bogata svojom uspješnom karijerom i bogata svojim pjesmama koje opisuju težak život Romkinja i ranih brakova djevojčica. Iako je iza sebe imala veliku karijeru, Esma je vratila svojoj zajednici njenim pjesmama, humanim radom i ohrabrivanjem svih žena da borba nikada ne smije da stane.

Usnija Redžepova je umjetnica koja se bavila muzikom. Mnogi  povezuju srodstvo Esme i Usnije, međutim interesantno je to što se nisu poznavale prije samog potpisivanja ugovora za tadašnju produkcijsku kuću Jugoton. Usnija je prije potpisivanja ugovora 1966. godine, studirala i diplomirala arapski jezik na Univerzitetu u Beogradu. Ipak tako akademski obrazovana, njena ljubav prema muzici je nije spriječila da se ne ostvari i oproba u tim vodama. 1973. godine Usnija Redžepova dobije  ulogu koja će obilježiti njenu karijeru. U filmu Koštana dobije glavnu ulogu i njena karijera počinje dodatno da se razvija. Usnija je Romkinja koja pokazuje da obrazovanje i umjetnost idu zajedno, da su žene Romkinje jake i samostalne žene i ruše sve stereotipe o ženama Romkinjama koje igraju ulogu domaćice tokom cijelog života.

Ethel Brooks je Romkinja i profesorica na Rutgers Univerzitetu, gdje predaje ženske i rodne studije i sociologiju. Iza sebe ima knjigu na temu romskog ženskog feminizma. Bavi se istraživanjima političke ekonomije, društvenim pokretima i globalizacijom. Smatra da su ove teme najmanje okrenute ka Romima i da dodatno treba da se radi na akademskim naučnim radovima na ovu temu. Upravo zato je napisala knjigu na temu ženskog romskog aktivizma, zastupa ženska romska prava, i dodatno upozorava svijet na nasilje nad Romima u svijetu.  Ethel doprinosi unapređenju položaja romske zajednice u pravom smislu te riječi, stavlja fokus na ženski romski feminizam i na loše socijalno i ekonomsko stanje romske zajednice u cijelom svetu. Njene knjige i naučni radovi pokazuju da Romkinje jesu bića koja mogu sve, koje postižu svoje ciljeve, a brižnost koja je već vjekovima urođena u njima podstiče njihovu brigu za romsku zajednicu i stvaranje boljeg svijeta za istu.

Svaka od njih stvarala je i stvara bolji svijet za romsku zajednicu i državu. Romkinje su doprinosile i nastavljaju da doprinose ne samo kao domaćice već i kao umjetnice, naučnice, radnice.

IMAMO LI IZBORA

/in , /by

U Mariboru je Romska organizacija mladih Hrvatske sudjelovala na završnu aktivnost projekta Webbing theatre koji su provodili Centar za kazalište potlačenih POKAZ , KUD Transformator i KURINGA. Na konferenciji su sudjelovali brojni sudionici, uključujući neke od najznačajnijih metodoloških stručnjakinja za kazalište potlačenih na svijetu poput Barbare Santos ili Claudie Simone, uz brojne druge kazališne praktičare/ke bili u prilici pogledati i intervenirati u našu predstavu:“ Imamo li izbora“?

O predstavi razgovarali smo sa članovima predstave.

Pripremili ste predstavu „Imamo li izbora“. Istu ste prikazali u Mariboru na završnim aktivnostima s još drugih kazalištima?  Koliko dugo ste je pripremili i tko je radio sa kazališnom grupom?

Predstavom Imamo li izbora prikazujemo nepovoljan položaj Romkinja u društvu, odnosno kako je Romkinja dvostruko diskriminirana. Romkinja s jedne strane diskriminaciju doživljava od strane romske zajednice,  a s druge strane od hrvatskog društva. Međutim mlade Romkinje trpe višestruku diskriminaciju, na temelju roda, dobi i nacionalnosti. U romskoj zajednici još uvijek pretežito vlada patrijarhat. Iako znamo da patrijarhat je prisutan i u hrvatskom društvu u romskoj zajednici je intenzivniji. Pojedine Romkinje u društvu percipirane su kao manje vrijedne od muškaraca. One u cjelini imaju niži stupanj obrazovanja, veću nezaposlenosti, imaju jako loše reproduktivno zdravlje i izložene su u većoj mjeri rodno uvjetovanom nasilju. U  romskoj zajednici većina je žena u tradicionalnim odnosima unutar uže i šire zajednice, temeljenim na patrijarhalnim stereotipima, odnosno određene su za rađanje djece i vođenje brige o obitelji i djeci, bavljenje kućanskim poslovima. Pa tako pojedine Romkinje često nemaju mogućnosti sudjelovati u javnom i društvenom životu, nisu uključene u aktivnosti koje su usko vezane za rješavanje problematike u samoj romskoj zajednici. Mladi Romi prisvajaju  ovu kulturnu sferu, i tako se stvara začarani krug unutar romske zajednice (siromaštvo, nezaposlenost, niža obrazovna struktura, socijalna distanca) u kojoj su često mlade Romkinje osuđene da vode život u patrijarhalnom društvu.

Lokalno stanovništvo prema Romkinjama i Romima imaju puno predrasuda i stereotipa te ih ne žele zaposliti (čak ni na pomoćnim poslovima), vršnjaci ne žele Rome i Romkinje za prijatelje, roditelji ne žele da njihova djeca idu s Romima u razred što doprinosi segregaciji romske djece. Segregacija dovodi do nekvalitetnog obrazovanja i u konačnici ranijeg napuštanja školovanja.

U Mariboru smo prikazali predstavu u kojoj se  radi i o diskriminaciji u obrazovnom sustavu. Predstavom smo prikazali kako vršnjaci ne žele Romkinje za prijatelje, roditelji ne žele da njihova djeca idu u s Romima u razred te koji je ujedno i razlog segregirano obrazovanja u RH. Zatim, smo prikazali kako odgojno – obrazovni djelatnici u obrazovnom sustavu imaju niska očekivanja, predrasude i stereotipe prema Romkinjama te kako su nam ranu udaju prepisali kao dio našeg običaja. Također smo u predstavi prikazali kako mediji šire o Romima negativnu konotaciju i samim time proširuje predrasude i stereotipe prema romskom društvu. Prikazali smo i nekoliko  scena pomoću kojih smo  dočarali i diskriminaciju od strane romske zajednice; nedostatak   podrške od  roditelja u obrazovanju, ranu udaju te brak gdje je Romkinja u podređenoj poziciji.

„Imamo li izbora?“ je kazališna predstava u formatu forum teatra. Predstava „Imamo li izbora?“ je nastala kao projektna ideja tri mlade Romkinje iz Zagreba, Male Subotice i Slavonskog Broda. Predstava je osmišljena za vrijeme njihovog angažmana u ROM HR-u na programu prakse i mentorske podrške. ROM HR je predstavu nastavio razvijati uz podršku udruga Zelene Akcije, Statusa M i Centra za kazalište potlačenih POKAZ. ROM HR koristi predstavu kao alat preko kojeg radi s mladim Romkinjama i Romima koji su glumci u predstavi.

Predstava „Imamo li izbora?“ okuplja 15-ero romskih glumaca od 13-41 godinu, kao i Josipu Lulić koja se profesionalno bavi forum teatrom. Među glumcima nalazi se prvi Rom koji je dobio Nagradu hrvatskog glumišta, prva Romkinja koja je pobjeđivala na državnim natječajima iz Lidrana i koja je završila privatnu umjetničku gimnaziju, te Rom koji pohađa privatnu umjetničku gimnaziju i natječe se na županijskim natječajima u kategorije monodrame. Imali smo cijeli niz izvedbi i probi na kojima smo mijenjali i uvježbali predstavu proteklih godinu dana.

  Šta Vas je zainteresiralo u vezi s ovom predstavom? Kako ste se povezali sa učesnicima predstave. Kako biste opisali Vaš način rada sa sudionicima predstave ?

Vodimo smo se željom da Forum teatar uporabimo kao kreativan i snažan društveno-politički  alat kojim se prikazujemo i iskustva nasilja, diskriminacije i opresije nad Romkinjama, te da se međusobno povežemo, podijelimo naša svakodnevna iskustva i gradimo međusobno razumijevanje i solidarnost. Svi mladi u grupi aktivni su u romskoj zajednici i bore se za ljudska prava kroz Romsku organizaciju mladih Hrvatske i druge lokalne organizacije. Mi se svakodnevno u romskoj zajednici i izvan nje suočavamo se navedenim problemima.

Prema tome, mi smo najviše upoznati s problemima u romskoj zajednici te njihovim uzrocima. Unutar  grupe dijelimo iskustva diskriminacije te na temelju tih iskustava pripremamo scene za forum teatar.  Svi iz grupe imamo iste ciljeve, a to su da naša romska manjina prestaje biti marginalizirana skupina društva te da nas se prestane diskriminirati na temelju nacionalnosti, nego da nas se prihvati kao vrlo zanimljiv narod s bogatom kulturom i tradicijom. Također, cilj nam je da u javnom i društvenom životu imamo jednaka prava. Želimo osvijestiti većinsko i romsko stanovništvo  o položaju Romkinja u društvu, odnosno kako su Romkinje višestruko diskriminirane jer su žene, Romkinje i mlade. Nadalje, cilj nam je poboljšati položaj Romkinja u zajednici kroz osnaživanje i edukaciju, kako bi same donosile odluke o vlastitom životu, upoznale i borile se za svoja prava. Većina mladih Romkinja svjesna je važnosti obrazovanja, ali često zbog vanjskog pritiska nisu u mogućnosti završiti obrazovanje nego su prisiljene na ranu udaju. Isto tako u romskoj zajednici želimo potaknuti promjene u percepciji mladih Romkinja – i omogućiti im veću slobodu odabira vlastitog života.

Naša grupa se sastoji od 15 ljudi, a pojedinci su i članovi ROM HR i Pokaza. Grupa smo različitih profila, koja posjeduje  različite vještine i znanja. Kako se grupa sastoji od različitih ljudi i rad s grupom je dosta dinamičan, potrebno je dosta prilagodbe. Bez obzira na navedeno super smo se svi povezali zbog našeg zajedničkog cilja i to je jedan od razloga zašto dobro funkcioniramo. Iznimno sam ponosna na nas!

Koliko ste zadovoljni i sa kojim dijelom predstave ste bili naj najzadovoljniji? Na što ste najviše ponosni?

Mogu reći da smo jako zadovoljni sa intervencijama. Jako nam je bilo drago što smo pred stručnjacima pokazali problematiku s kojom se suočava jedna Romkinja. Pokazali su veliku suosjećajnost i razumijevanje problema. Intervencije su bile veoma osnaživajuće. Sljedeći dan smo s stručnjakinjom Barbarom Santos imali radionicu u kojem su nam sudionici projekta Feminističke estetike za političke poetike davali konstruktivne kritike odnosno prijedloge za poboljšanje, nove ideje koje smo rado prihvatili. Njihove smo prijedloge primijenili na predstavi koju smo izveli u sklopu obilježavanja 70. obljetnice studija Socijalnog rada pred socijalnim radnicima i sveučilišnim profesorima socijalnog rada iz cijele regije.

Odličan je osjećaj na kraju izvedbe, a još bolje kada se ljudi iz publike aktivno uključuju u forumu. Gledajući njihovu motivaciju i želju da pridonose promjeni dajući moć potlačenima nas dodatno motivira za daljnji rad. Iako znamo da se ponekad ne može ponuditi sjajno rješenje u scenama, cilj je zapravo davati što više mogućnosti i osjetiti kako je biti u određenoj ulozi, kako bi mogli razumjeti nekoga tko je potlačen, nad kim je vršena diskriminacija po bilo kojoj osnovi ili staviti se u ulogu onoga tko je Opresor, kako bi ga razumjeli i tako lakše djelovali na promjenu njegovog ponašanja u stvarnosti.

 Što nam nudi ova predstava,  na što asocira cijela predstava?

Očekujemo da će projekt rezultirati educiranim i osnaženim pripadnicima romske zajednice, posebno Romkinjama, koji će u svojim zajednicama stvarati preduvjete za rješavanje nekih od gorućih problema, poput ranog napuštanja školovanja i rane udaje. Također, očekujemo i da će većinsko stanovništvo (posebice osobe koje imaju konkretnu moć, poput nastavnika/ca, socijalnih radnika/ca i lokalne samouprave) biti senzibilizirano, educirano i otvoreno za uključivanje i transformaciju lokalne zajednice u multikulturnu, ravnopravnu i  zajednicu.

U kojem pravcu želite  da se razvija predstava? Šta očekujete da će se postići u narednih godinu dana?

Odobren nam je projekt Tuđe cipele od Europskih Snaga Solidarnosti. Kreirat ćemo još dodatnih  scena u kojima ćemo prikazati problem odnosno diskriminaciju koje trpe cijela romska zajednica

Kao uvod u predstave održat ćemo edukacije o položaju Romkinja u romskoj zajednici i izvan nje, kako bi publici prije predstave omogućili bolje razumijevanje problema. Potom ćemo odigrati predstavu (forum teatar) u kojoj  ćemo prikazati probleme s kojima se suočava Romkinja unutar romske zajednice i izvan nje. Prikazat ćemo ravnopravnost spolova unutar jedne romske obitelji, razloge ranog napuštanja obrazovnog sustava (nedostatak podrške od okoline, diskriminacija od strane svojih vršnjaka, odgojno obrazovnih djelatnika…), maloljetnički brakovi i trudnoće. Također ćemo prikazati diskriminaciju koju Romkinje i Romi doživljavaju od strane većinskog stanovništva. Diskriminaciju unutar javnih služba; prikazat ćemo policijsku brutalnost, diskriminaciju Romkinja i Roma u zdravstvu, prilikom zapošljavanja, obrazovanja. Diskriminaciju koju isto doživljavaju u prodajnim i ugostiteljskim  objektima. Na radionice ćemo pozvati učenike iz romske i lokalne zajednice te njihove roditelje, nastavnike, stručne suradnike iz škole i  načelnike lokalne samouprave te medije koji će informirati širu javnost o našim aktivnostima. Publika je aktivni sudionik u predstavama, te daju svoje ideje o mogućim strategijama promjene

Želite li poslati neku poruku za mlade ali i za cjelokupnu romsku zajednicu.

Prvenstveno želim preporučiti svim ženama u romskoj zajednici kao i ženama u hrvatskom društvu da  se izbore za svoja prava i za svoje mjesto u društvu te da nisu dužne trpjeti bilo kakvu vrstu nasilja. Svim ženama bih sugerirala da je važno i potrebno prijaviti nasilje, a isto tako progovoriti o doživljenom nasilju.  Nasilje u obitelji, nasilje nad ženama i općenito nasilje prisutno je danas u našem okruženju i vrlo je važno da se o njemu govori, da se ne šuti. Za nasilje nad ženama nema opravdanja!

 

 

 

 

ČESI RUŠE FARMU SVINJA

/in /by

Česi ruše farmu svinja izgrađenu na mestu gde je bio logor za Rome

By Redakcija Romaworld 253 No comment

Istoričari navode da je 1.309 Roma završilo u logoru Leti u Južnoj Bohemiji tokom rata . Bilo je puno djece među 326 onih koji su umrli od neuhranjenosti, bolesti i lošeg tretmana, piše portal Telegraf.

Radovi na uklanjanju češke farme svinja izgrađene na mjestu nacističkog koncentracionog logora za Rome, treba da počnu danas, navodi BBC.

Time je završena decenijama duga rasprava između vlasnika farme, vlade i organizacija za prava Roma.

Istoričari navode da je 1.309 Roma završilo u logoru Leti u Južnoj Bohemiji tokom rata. Bilo je puno djece među 326 onih koji su umrli tamo od neuhranjenosti, bolesti i lošeg tretmana.

Kamp su čuvali češki čuvari i niko od njih nije osuđen poslije rata. Češki istoričari i političari dugo su imali nesuglasica o istoriji ovog logora i njegovoj točnoj ulozi tokom holokausta. Leti je osnovala čehoslovačka vlada dvije nedelje prije nacističke okupacije u martu/ožujku 1939. godine, kao radni kamp za „građane koji ne vole da rade“.

U julu/lipnju 1942. godine nacističke vlasti su logor transformisale u „ciganski kamp“, a prvi zatvorenici su stigli na jesen. Pošto nisu uspjeli da drže pod kontrolom epidemiju tifusa, nacističke vlasti su zatvorile logor u maju/svibnju 1943. godine. Oni koji su preživjeli poslati su u Aušvic ili Moraviju.

Romska populacija Bohemije i Moravske je skoro u potpunosti nestala tokom „Porajmos-a“ (proždiranja), kako Romi nazivaju holokaust.

Tokom sedamdesetih godina prošlog vijeka na lokalitetu je izgrađena svinjska farma, što je postalo izvor duboke agonije čeških Roma. Ova zajednica, do današnjeg dana je diskriminirana.

Tamo više nema bilo kakvog traga o logoru, a godišnje ceremonije često prođu uz smrad svinjske balege.

Među kritičarima rušenja farme je i bivši premijer Andrej Babiš, koji smatra da nije bio u pitanju koncentracijski, već radni logor.

Tags: Produkcija Roma World

ROMI KAO INDIJSKA DIJASPORA – NERASKIDIVE VEZE

/in , /by

Savez Roma u Republici Hrvatskoj “KALI SARA” organizirala je međunarodnu konferenciju povodom Svjetskog dana Roma 2022 godine, držana od 10. do 12. travnja 2022. godine u Hotelu Vestin, Zagreb.

Na međunarodnoj konferenciji sudjelovali su predstavnici Roma iz 17 zemalja, državni vrh, veleposlanici, akademska zajednica, nevladine udruge i drugi. Konferencija je otvorena Romskom himnom „Đelem, Đelem“ (Idem, idem).

Po izjavi saborskog zastupnika g. Veljka Kajtazi za romsku i dvanaest drugih nacionalnih manjina kazao je da je „Cilj dvodnevne konferencije koja je u hotelu Westin okupila državni vrh, akademsku zajednicu, veleposlanike i predstavnike Roma iz 17 zemalja je dati odgovor na pitanje što Romima danas znači njihovo indijsko porijeklo“. – Porijeklo Roma da su iz Indije nikada do sada nije priznato.

„O indijskom porijeklu Roma postoje lingvistički, kulturni i genetski dokazi, a Indija ima cilj razviti dugoročne odnose s Romima, podržavati pozitivne promjene i zajednički se boriti protiv predrasuda. Za Rome se govori da su narod koji ne poznaje granice, što je u skladu s indijskom filozofijom da je čitav svijet jedna velika obitelj“  – naglasio je veleposlanik Indije“ Nj. E. Raj Kumar Srivastava.

Ovo je važna međunarodna konferencija koja okuplja važnih prijemnika hrvatskog društva koji dijeli vrijednosti i jednakosti, poštivanje nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj i ulaganje zajedničkih napora koji su važni ne samo za Rome nego i za sve druge nacionalne manjine da osjećaju dobro, osjećaju jednako i da ostvare svoja prava.

Predsjednik Vlade Andrej Plenković sudjelovao je u ponedjeljak 11. 04. na obilježavanju Svjetskog dana Roma 2022. Ujedno je imao i završnu riječ te je u svome govoru poručio da se povijest ne može promijeniti, ali da zbog strahota koje su Romi tijekom svoje povijesti doživjeli iskreno žali. “Na ta nedjela treba stalno podsjećati i osuđivati ih”, rekao je Plenković i dodao je da kao Vlada daju veliki značaj povijesnom sjećanju Roma.

“Važno je da i danas ova konferencija podsjeti što znači sjećanje. Ne znači živjeti u prošlosti. … Sjećanje koje se ne pretvara u zlopamćenje je ljekovito. Takvo sjećanje ima sadašnjost i bistri pogled u budućnost. Ono se pročišćava i njeguje kroz odgoj, obitelj i, naravno, kroz obrazovni sustav”, poručio je premijer Plenković.

– Jako sam zadovoljan da smo izgradili Romski memorijalni centar u Uštici, kao i Zid boli. On nas podsjeća na obilježavanje najvećeg zločina nad romskim narodom, genocida koji su počinili nacistički i ustaški režim tijekom Drugog svjetskog rata. Procjenjuje se da je u tom najmračnijem razdoblju svjetske povijesti ubijeno između 250 i 500 tisuća Roma koji su bili sustavno proganjani, zatvarani i odvođeni u koncentracijske logore. Povijest, nažalost, ne možemo promijeniti, ali zbog tih strašnih događaja iskreno žalimo i na ta nedjela trebamo podsjećati i bezuvjetno ih osuđivati – zaključio je Plenković.

Raseljeni po svijetu, u stalnom pokretu i borbi s predrasudama i diskriminacijom, Romi još uvijek čuvaju svoje običaje i kulturno nasljeđe. Stavovi prema Romima  su išli od prvotne radoznalosti kada su ih ugledali do nepovjerenja i diskriminacije pa sve do progona. Unatoč svemu, oni su i dalje tu, društveno marginalizirani,  ali s jakom samosviješću  da svoje običaje, stavove i jezik treba čuvati i njegovati.

Osim u Zagrebu za Svjetski dan Roma je obilježen širom Hrvatske na različite načine; tribine, znanstvene skupove, kulturnim manifestacijama a i širom svijeta.

R. M

 

 

 

SVJETSKI DAN ROMA

/in , /by

Mi trebamo ljudska prava koja vrijede za sve ljude

Svjetski dan Roma 8. taravanj, Romi obilježavaju svake godine u cijelom svijetu u čast Prvog kongresa Roma, održanog 8. 04. 1971. godine, i taj dan je jedan od najvažnijih datuma u romskoj povijesti. Na tom kongresu sastali su se predstavnici Roma iz četrnaest zemalja svijeta. U čast Svjetskog dana Roma 8.04 Udruga žena Romkinja u Hrvatskoj „Bolja budućnost“ organizirala je predstavljanje romana „Hamo i  Đezida“ od autorice Mana Selim Demaj u knjižnici i čitaonici  Bogdana Ogrizovića u Zgrebu, te im se ovom prilikom zahvaljujemo.  

Na prvom kongresu Roma donijete su niz važnih odluka za romsku zajednicu. Kao jedne od najvažnijih odluka bile su one o prihvaćanju romske zastave, službene himne, promjena naziva za Rome i službeni romski jezik.

Romska zastava simbolizira slobodu, bezgranično prostranstvo, život koji je obilježen stalnim putovanjem. To dokazuje Izgled Zastava koja se sastoji od plave i zelene boje te u sredini crveni kotač. Plava boja u gornjem dijelu  simbolizira nebo, zelene boje simbolizira zemlju (travu), te u sredini crveni kotač i predstavlja putovanje i migracije Roma.

Službena himna Roma izabrana je romska pjesma “Đelem, Đelem” (idem, idem), u kojoj također se pjeva o njihovom stalnom putovanju i međusobnim susretima. Na istom kongres Roma  proglašen je i službeni romski jezik – Romani chib, kao i službeno prihvaćanje naziva Rom, što na romskom jeziku znači čovjek. Naziv “Rom” izabran je kako bi se izbjegao naziv “Cigan” koji je poprimio negativno značenje.

Dosada je održano više Svjetskih kongresa Roma koji su bili fokusirani na više ciljeva a posebno bih izdvojila: nanesena nepravda Romima iz Drugog svjetskog rata, poboljšanja na području građanskih ljudskih prava i obrazovanja, očuvanje romske kulture i međunarodno priznavanje Roma kao nacionalne manjine indijskog porijekla.

Svake godnine obilježava se ovaj dan sa raznim manifestacijama, okruglim stolovima i tribinama, gdje se slavi romska kultura i tradicijski običaji, ali i dan u kojem se podiže svijest o problemima sa kojima se Romi suočavaju, da ostvare svoja ljudska prava i želja da se Romi jednom prihvate ravnopravnim građanima mjesta u kojima žive.

Autorica ove knjige htjela je reći da je razvijen visoki patrijarhat i obiteljsko nasilje u romskoj obitelji i da Romkinjama je to pod normalnim, jer je takva romska tradicija gdje Romkinje trebaju biti poslušne. Takav život imale su naše bake, naše mame, i da je normalno da se to nastavlja i imati takav život. Tako i u ovoj knjizi glavni  lik Đezida, opisana je tako da vodi brigu o cijeloj obitelji bez obzira na suprugovo zlostavljanje sve do jednoga trenutka kada joj je bilo dosta.

Pokrenula se tako da nakon njegovog zlostavljanja ostavila supruga i zajedno sa djecom otvorila novu stranicu svoga života. Otišla je u drugi grad i zaposlila se. Djecu je sve upisala u školu, ali i sama se upisala na osposobljavanje. Željela je imati svoj biznis i na kraju je i uspjela. Bez obzira na njen strah kako će sama uspjeti na kraju je bila uspješna žena.

Na predstavljanju bili su nazočni zamjenik Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Aleksa Đokić, savjetnik pravobraniteljice Josip Grgić. Roman je dvojezičan (romski i hrvatski jezik), a dotiče se obiteljskog nasilja i drugih poteškoća karakterističnih za patrijarhalne običajne tradicije s kojima se Romkinje susreću na putu ka emancipaciji.

Budući da roman ima edukativnu dimenziju i snažnu anti-diskriminacijsku poruku, te je prikladan za upotrebu u odgojno-obrazovnom sustavu u okviru građanskog odgoja i obrazovanja, Pravobraniteljica preporučuje njegovo korištenje u svojstvu literature iz područja ljudskih prava.(UPRS)

Isto tako Grad Zagreb je tim povodom uručio ugovore o stipendiji Grada Zagreba za 86 učenika/ca i studenata/ica romske nacionalne manjine. Dodijeljene su 72 stipendije za učenice i učenike i 14 za studentice i studente.  za što smo iz gradskog proračuna izdvojili 2,5 milijuna kuna.

Naglasili su da je obrazovanje ključna poluga za osobnu afirmaciju ljudi, a stipendije izjednačavaju prilike. Grad Zagreb će, ne samo kroz stipendije, već i kroz novi akcijski plan, (koji još nije doveden) raditi sve što može da pomogne romskoj nacionalnoj manjini. Zagreb je multikulturalni i multietnički grad u kojemu svi imaju jednaka prava i mogućnosti za osobni razvoj kazali su predstavnici Grada Zagreba.

Ramiza M

 

DAN SJEĆANJA NA ŽRTVE HOLOKAUSTA

/in /by

Auschwitz i njegova potresna povijest

  1. siječnja obilježava se kao Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta. Dan sjećanja na Holokaust i sve žrtve nacističkih režima tijekom Drugog svjetskog rata obilježava se diljem Europe s posebnim naglaskom na obrazovanju mladih generacija.

I Europski parlament na posebnoj sjednici u Bruxellesu odao je počast žrtvama holokausta. Počasni gost bila je stogodišnja Margot Friedländer koja je preživjela holokaust. Stogodišnja Margot Friedländer prisjetila se kako se u dobi od 21 godine skrivala u Berlinu nakon što su njezina majka i brat odvedeni u Auschwitz. Danas i dalje svjedoči i uči nove generacije o zločinima koje je počinio nacionalni socijalizam. Između ostalog poslala je poruku „Došla sam ponovno razgovarati s vama, pružiti vam ruku i zamoliti vas da postanete svjedoci jer mi to ne možemo još dugo biti“.

Na taj je dan 1945. godine Crvena armija oslobodila oko 7.500 zatvorenika koje su za sobom ostavili nacisti u koncentracijskom logoru Auschwitz u Oświęcimu u Poljskoj. Ono što su tamo zatekli i danas je još uvijek posve nezamislivo.

Auschwitz – to je ogromno područje na kojem je od 1940. do 1945. postojao kompleks nacističkih koncentracijskih logora. Pored tri glavna logora bilo je još oko 50 manjih logora različitih veličina. Bila je to nacistička mašinerija smrti nezamislivih razmjera.

Danas je to jednim dijelom spomen-područje. Samo muzej u glavnom logoru Auschwitz i memorijalni centar Auschwitz-Birkenau, takvi kakvi su danas – prostiru se na površni od 191 hektara.

Auschwitz se nalazi na području južne Poljske, na oko 50 kilometara zapadno od Krakova, odmah kod malog grada Oświęcima. Ovdje smo saželi povijesne činjenice koje se povezuje uz pojam „Auschwitz“. Puno prije nego što je to ime postalo poznato zbog njemačkog koncentracijskog logora, Auschwitz (poljski: Oświęcim) je bio mali grad s burnom povijesti

Oświęcim se prvi put spominje u dokumentima oko 1200. godine, kao dio Krakovske biskupije u vrijeme kada je Poljska bila rascjepkana.

Ubrzo nakon početka 2. svjetskog rata u rujnu 1939., Oświęcim je okupirao njemački Wehrmacht i pripojio ga Nemačkom Reichu. Pod vodstvom Heinricha Himmlera, SS je 1940. ovo područje, brzo i bez mnogo građevinskih radova, pretvorio u koncentracijski logor – uz glavni logor Auschwitz I. kasnije je nastao i ogroman logor smrti Auschwitz-Birkenau (Auschwitz II).

Schutzstaffel (zaštitne jedinice), poznat pod skraćenicom SS, je bila elitna i teroristička organizacija nacionalsocijalista. Pripadnici SS-a su činili cjelokupno rukovodstvo i osoblje logora.

Adolf Eichmann je bio odgovoran za željeznički transport do logora smrti na istoku. On je pripremio dokumente za ozloglašenu „Wannsee-konferenciju“ 20. siječnja 1942. na kojoj je i usvojena odluka o istrebljenju Židova u Europi.

Sustav logora

Tijekom nacističke vladavine širom Europe postojalo je oko 500 konc-logora. Nakon Dachaua (osnovanog 1933., to je bio prvi koncentracijski logor), Sachsenhausena, Buchenwalda, Flossenbürga, Mauthausena i ženskog logora Ravensbrück – Auschwitz je bio sedmi i daleko najveći konc-logor koji su osnovali nacisti.Ogroman prostor na periferiji malog poljskog grada Oświęcima bio je planiran kao lokacija logora različitih veličina: pored glavnog logora (Auschwitz I), ogroman logor smrti Birkenau (Auschwitz II), gdje su se nalazili krematoriji, i desetina manjih logora, postojali su i radni logori Buna i Monowitz.

Nakon Wannsee-konferencije, od proljeća 1942. koncentracijski logor Auschwitz je proširen kako bi postao stroj za sustavno ubijanje. Izvršitelj ove rasno-politički motivirane nacističke ideologije bio je zapovjednik logora, SS-ovac Rudolf Heß. Do njegove smjene u studenom 1943. bio je odgovoran za SS-ove stražare i cjelokupnu logorsku upravu Auschwitza.

Čuvari i rukovodstvo logora Auschwitz-Birkenau bili su pripadnici SS-a. Već u proljeće 1942. godine u kompleksu logora je raspoređeno 2.000 SS-ovih stražara, a u kasno ljeto 1944. bilo ih je više od 4.000. To su bili i stražari, daktilografkinje, bolničarke itd., koji su bili zaposleni u SS-u i nisu nosili nikakve oznake čina. Tijekom čitavog tog razdoblja u logorima Auschwitz radilo je više od 8.000 pripadnika SS-a.

Tvornica smrti

Od 1942. logor je postao mjesto masovnog istrebljenja. Oko 80 posto ljudi koji su stizali organiziranim transportom – nisu uopće ni bili evidentirani kao zatvorenici, već su odmah po dolasku ubijani u plinskim komorama.U proljeće 1943. godine, građevinska uprava je pustila u rad dodatne peći u novoizgrađenim krematorijima u proširenom kompleksu logora Auschwitz-Birkenau. SS je najprije testirao njihovu funkcionalnost na jednom transportu zarobljenika: spaljeno je 1.100 muškaraca, žena i djece prethodno ubijenih ciklonom B u plinskoj komori. Njihov pepeo je razbacan po okolnim jezerima.

U ljeto 1943. upravnik građevinskih radova u koncentracijskom logoru Auschwitz, SS- Sturmbannführer Karl Bischoff, izvijestio je Berlin: „Od sada, u roku od 24 sata može biti spaljeno 4.756 leševa.”

Kako bi se ubrzala selekcija kada stignu transporti s ljudima, u Birkenau je izgrađena rampa s tri kolosijeka koja još uvijek postoji.

U kasnu jesen 1944. u Auschwitz je stigao posljednji transport Židova iz cijele Europe. Među deportiranima iz okupirane Nizozemske bila je i 15-godišnja Anne Frank. Njezini dnevnici su nakon završetka rata postali potresni dokument o progonu Židova od strane nacionalsocijalista.

Broj žrtava

Broj žrtava Holokausta ubijenih u Auschwitzu varira. Svake godine stižu novi detalji – otkriveni u historijskim arhivima i ostavštinama. Točan broj žrtava se ne može utvrditi. Znanstvene procjene su da je ukupno više od pet milijuna ljudi deportirano u sustav nacističkih konc-logora. Vrlo mali broj njih je preživio.

U prosincu 2019. objavljeni su rezultati istraživačkog projekta koji je naručio Memorijalni centar Auschwitz-Birkenau: identificirano je više od 60% zatvorenika koje je svojevremeno registrirala uprava SS-logora. To ne uključuje više od 900.000 deportiranih koji nikada nisu registrirani – jer su ubijeni odmah po dolasku u Auschwitz-Birkenau. Brojevi su bili tetovirani samo onima koji su preživjeli proces selekcije na takozvanoj „Židovskoj rampi” i koji su bili namijenjeni za rad u sustavu SS-logora. Većina deportiranih – stari, bolesni, žene i mala deca – SS je tjerao izravno u plinske komore, bez registracije.

Prema Memorijalnom centru Auschwitz-Birkenau, više od 1,1 milijuna ljudi je izgubilo život u tom logoru smrti. Od toga su bili Židovi – većina iz Mađarske, Poljske, Italije, Belgije, Francuske, Nizozemske, Grčke, Hrvatske, Sovjetskog Saveza, Austrije i Njemačke. Sinti i Romi, homoseksualci, katolici i sljedbenici Jehovinih svjedoka, osobe s invaliditetom i politički protivnici također su bili žrtve nacističke mašinerije smrti.

Oslobođenje logoraša

Kada je sovjetska vojska stigla do logora Auschwitz 27. siječnja 1945. godine, vojnici su svojim očima vidjeli slike užasa: preživjelo je samo oko 7.500 iznemoglih, smrtno bolesnih logoraša, od kojih su 500  bila djeca. Jako mali broj zatvorenika je mogao stajati uspravno, mnogi su apatično ležali na zemlji. Bili su preslabi za marševe na zapad na koje su SS-stražari, po strašnoj zimi, otjerali desetine tisuća ljudi.

SS-ovci su koncem siječnja užurbano evakuirali logor i pokušali ukloniti tragove svoje mašinerije za ubijanje: dokumenti, logorske dosjei, mnoge stvari su brzo spaljene. Sačuvano je vrlo malo dokumenata i fotografija. Većina logorskih baraka, plinskih komora i krematorija je dignuta u zrak.

56.000 do 58.000 zatvorenika koji su mogli marširati poslano je pješice u skupinama od 1.000 do 2.500 ljudi. Rijetko tko od iznemoglih zatvorenika u kolonama je imao cipele ili toplu odjeću, većina njih je nosila samo tanke logoraške „prugaste pidžame“. Prema procjenama, tijekom ovih marševa iz Auschwitza život je izgubilo i do 15.000 zatvorenika: od gladi, hladnoće ili su bili likvidirani.

Memorijalni centar Auschwitz-Birkenau  

Početkom 1946. sovjetske okupacijske vlasti predale su nekadašnji nacistički logor poljskoj državi. Na inicijativu bivših zatvorenika, odlukom poljskog parlamenta 1947. je osnovan „Državni muzej Auschwitz-Birkenau”. Od 1979. Auschwitz-Birkenau je na Unescovoj listi svjetske baštine.

Memorijalni centar obuhvaća preostale objekte, zgrade i barake konc-logora Auschwitz I (glavni logor) i skoro prazno područje logora smrti Auschwitz-Birkenau (Auschwitz II), kao i današnje muzejske površine. Prva izložba nastala je u suradnji s izraelskim memorijalnim centrom Yad Vashem.

Memorijalni centar nekadašnjeg logora Auschwitz, posjetilo je više od 49 milijuna ljudi iz cijelog sveta. U prvoj godini postojanja posjetilo ga je 170.000 ljudi. Obično tamo svake godine dolazi i više od dva milijuna posjetitelja. Međutim, zbog korone ih je sada oko 500.000 godišnje. Danas dolaze prije svih mladi ljudi iz cijelog svijeta.

Posljednji svjedoci

Svake godine 27. siječanj se obilježava kao Dan sjećanja na „oslobođenje koncentracijskog logora Auschwitz” 1945. Na ovaj dan se od 1996. Održava i komemoracija u njemačkom Bundestagu.

Na ovaj dan su održani dirljivi govori: njemački predsjednici i europski političari, židovski svjedoci Holokausta idr.  Broj onih koji su preživjeli konc-logor Auschwitz i koji o njemu mogu govore iz prve ruke je sve manji. Djeca, unuci i praunuci – ne samo iz židovskih obitelji – uskoro će morati sami čuvati i prenositi njihova sjećanja.

Ramiza Memedi

ŽIVOT ROMA

/in /by

Mnogi prije nego li upoznaju Rome imaju strah da će ih opljačkati, a raročito ako tko želi posjetiti neko romsko naselj e tu pokazuju najveći strah. Rijetko će netko ući u naselju a da ne povede sa sobom nekog od poznatih Roma, dok neki će reći da je tamo bolje ne zalaziti „jer će te netko opljačkati“.Osobno sam se uvjerila kada je jedna studentica uzela za temu Rome i obratila mi se za špmoć. Ona nije znala dovoljno o toj temi niti je poznavala nekog od Roma. Nju je profesor socijalnog prava sa fakulteta poslao je k meni da joj pomognem. Prihvatila neznajući koje predrasude ima o Romima. Ona je čula za Rome i povjerovala u svaku riječ što joj je rečeno o njima,

Kada mi se obratila za pomoć, prihvatila sam zbog profesora koji je i meni pomagao u nekim stvarima. Rekla sam joj da će je suprug provesti kroz naselje jer ja nemam vrijeme jer radim. Naravno da je prihvatila.

Dogovorila se sa svojim dečkom da i on pođe sa njom i naravno uzela je mobitel ali neki starije samo da bude u funkciji, smatrajući da ukoliko je netko napadne da ona može pozvati policiju. Otišla je sa strahom u naselje. Obzirom da su Romi gostoprimljivi u svakoj kući u kojoj je ušla bila je ponuđena kavom i sokom. Ona je to pila bez odbijanja od straha, sve dok joj suprug rekao da ukoliko ne može i ne želi piti slobodno neka odbije, što je kasnije naravno i odbijala. Dovoljno joj je toga dana bilo popiti sedam ili osam kava. Ona je za svoj rad dobila lektorovu nagradu. Meni je to sve bilo nepoznato što je ona mislila.

Kada sam pročitala njen rad da nije bilo žalosno bilo bi smiješno. Mislila je da čim uđe u naselju, da će je Romi napasti, da će i njenog dečka pretući. Da je u naselju ušla sa sto strahova i da se nije nadalo da su Romi tako dobri ljudi i da su je dobro dočekali, da je u svakoj kući bila počašćena. Moj prvi susret nakon toga bio je razgovor o tome i  rekla sam joj; “Draga moja da su imali namjeru da te napadnu, ti ne bi imala vremena nazvati policiju, niti bi ti taj tvoj dečko mogao pomoć. Romi su dobri ljudi, gostoprimljivi a što je najvažnije odmah su te prihvatili i pomogli ti u tvome radu. To je samo jedam dokaz koliko ljudi imaju predrasude prema Romima, prije nego li ih upoznaju”

Stvarnost je drugačija, Romi inače dočekaju sa osmjehom svakog dobronamjernika koji ih želi posjetiti i zažele mu dobrodošlicu te ukoliko im mogu pomoći pomoći će mu, bez obzira što nepovjerenje je prisutno prema njima to jest prema cjelokupnoj romskoj zajednici. Ako si malo damo truda i upoznamo romsku zajednicu, vidjet ćete da se Romi ništa neće više razlikovati od drugih. U svakom narodu postoje da ima dobrih i loših, ovih ali i onih, Ili ako ćemo korektnije, onih, ali i ovih.

Svaka država, grad, ili selo preko radnog dana ima u svojim ustanovama, radnjama i ulicama radnike, učenike, prodavače i kupce gdje su naravno i Romi, ali u skupini učenika, kupaca ili prodavača na tržnicama.

Nekada su Romi živjeli od svojih djelatnosti koji su sami izrađivali razne predmete te prodavali na tržnicama, išli po gradovima i selima. Romi nekada su bili veliki majstori.  Popravljali su kišobrane, krpali šporete, radili korita, emajlirali bakarno posuđe i dr. Danas nažalost se više nitko ne bavi sa takvom djelatnostim i prinuđeni su živjeti od socijalnih primanja, gdje su na udaru od većinske zajednice koje govore i šire iste predrasude godinama da Romi ne žele radit. Pitanje koje trebaju postaviti prvo sami sebe te onda i drugima dali su ikada dali šansu nekom od Roma da radi a odbio je posao. Mnogi Romi imaju svoje samostalne obrte koji se bave trgovinom tekstila, raznim firmama u skladištima, u čistoći i dr.Također idu raditi sezonske poslove u berbi jabuka, malina, pobirati krompire, sakupljati jagode, pomažu ljudima u čišćenju šećerne repe i mnogim drugim poslovima.

U Hrvatskoj su se Romi pojavili u XIV. st., najprije u Dubrovniku, desetak godina poslije u Zagrebu, a u idućim su se stoljećima proširili i po drugim hrvatskim prostorima. Najveće romske skupine došle su u Hrvatsku u XIX. st. iz Rumunjske preko o Madžarske. Ti su  Romi, pripadnici skupine Koritara, naselili u Međimurju i Podravini,   Značajna, ujedno posljednja brojčano veća doseljenja Roma u Hrvatsku bila su ona Gurbeta, Arlija i Čergara iz Makedonije, BiH te s Kosova. Danas pretežno žive u gradovima Zagreb, Rijeka, Pula i druga mjesta.

Romska zajednica nije homogena cjelina.  U Hrvatskoj djeluje više romskih kulturnih udruga i institucija, koje nastoje poboljšati mogućnosti obrazovanja romske djece, ali i interkulturni odgoj i obrazovanje za sve učenike u Hrvatskoj. Kako bi se postupno smanjili stereotipi prema Romima, povećao stupanj prihvaćanja elemenata romske kulture (jezik, umjetnost, povijest, običaji) te smanjila socijalna distanca, romske udruge organiziraju različite ljetne škole za djecu Roma, izdaju časopise, potiču sudjelovanje romskih kulturnih društava na kulturnim manifestacijama, i sl.

obrazovanje

Obrazovanje mladih je među najvažnijim preduvjetima za promjenu uvjeta u kojima danas živi većina Roma, a to su siromaštvo i marginalizacija. Mnogim mladim Romima obrazovanje je nedostupno ne samo zbog siromaštva u kojem žive, već i predrasuda njihovih obitelji o tome da je (posebno ženskoj djeci) dovoljno samo osnovnoškolsko obrazovanje.

Ramiza Memedi

Milijarda ustaje protiv nasilja

/in , /by

 

Žene se s nasiljem susreću svakodnevno, bilo u „sigurnosti“ obiteljskog doma ili u javnom prostoru – od seksističkih komentara, seksualnog, fizičkog ili ekonomskog nasilja. Obilježavanjem ovog dana želimo poručiti da se rodno uvjetovano nasilje ne smije ignorirati. Nasilje nije privatna stvar.

Hrvatska nije iznimka. Podaci su alarmantni. Svakih 15 minuta jedna žena je fizički zlostavljana, svake godine prijavi se oko 20 000 slučajeva nasilja, a sve veći broj žena ubijaju njihovi partneri.

Zagreb i Hrvatska se po deseti put uključuju u svjetsku kampanju
Milijarda ustaje protiv nasilja nad ženama i djevojčicama/One Billion Rising.

Svakodnevno živimo posljedice djelovanja patrijarhata, kapitalizma i nacionalizma/rasizma, prijetnji ratovima, pljački prirodnih resursa, siromaštvu…

Ovogodišnji One Billion Rising Bodies/ Milijarda ustaje posvećen borbi protiv nasilja koje uništava žene i naš planet. Kampanja ne bi bila uspješna bez sudjelovanja brojnih aktivistica, iz različitih ženskih i sindikalnih organizacija, škola i institucija. I žena koje su i same preživjele nasilje!

Milijardu žena u ovom trenutku u svijetu je zlostavljano a Hrvatska nažalost nije iznimka ali i milijarda stabala je posječeno, rijeke i šume devastirane”, rekla je Rada Borić. Upozorila je da svakih 15 minuta jedna žena u Hrvatskoj doživi neki oblik nasilja, a da su presude koje se donose posve neprimjerene te na neki način ohrabruju zlostavljače.

“Poruka je da nema isprike za nasilje, da je netko dobar susjed, ljubomoran, branitelj, župan..,”, istaknula je Borić, navodeći da Hrvatska na milijun stanovnika ima više ubijenih žena nego Francuska.(Hina)

Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić ukazuje na poraznu hrvatsku statistiku. “Već u prvih 40 dana ove godine imamo tri ubijene žene, tri zatočene žene i nekoliko pokušaja ubojstva i prijetnja oružjem, to govori da je femicid nešto čime će 2022. godina biti obilježena”, kazala je.

U 2021. bilo je ukupno 30 ubojstava, 16 ubijenih muškaraca i 14 ubijenih žena, no ono po čemu se razlikuju su počinitelji, muškarce su u preko 90 posto slučajeva ubijali drugi muškarci, a 14 žena je ubilo 11 njima bliskih muških osoba, dodala je gđa Ljubičić.(Hina)

Nasilje postoji u svakoj zemlji svijeta, u samoj Europskoj uniji, prema nekim procjenama, trinaest milijuna žena žrtve su tjelesnog nasilja, a više od tri i pol milijuna žena bile su žrtve i seksualnog nasilja.

Najčešće nasilje se događa iza zatvorenih vrata. Veliki dio društva nažalost pretvara se da to nasilje ne vidi i ne čuje. U ovaj “dio društva” spada i policija i sudci koji karakteriziraju nasilje u većini slučajeva kao prekršaj ne kazneno dijelo. Jedno su govori i riječi i zakoni na papiru, drugo je stvarnost.

Nasilje nije rješenje i ono mora prestati. Na njega se mora upozoravati, ali i oštro kažnjavati one osobe koje su ga počinile, bez obzira na njegov status, nacionalnost idr.

Ramiza Memedi

Govorili su da sam izdajica, da nešto glumatam

/in , , , /by

OVO JE NAJOPASNIJE HRVATSKO NASELJE! Ovdje ne idete samo tako, streljiva napretek: Uhićeno dijete romskog političara!

Nakon dva mjeseca od krvoprolića u romskom naselju Parag kada je ubijena žena, a četiri su osobe teško ranjene, policija je zaplijenila automatsko oružje i punjenja te pritvorila vlasnika i dvojac iz Paraga.

Jučer uhićeni mladići navodno su djeca lokalnih romskih političara, odnosno sinovi predsjednika Vijeća romske nacionalne manjine Međimurja Matjaša Dide Oršuša.

Automati posvuda

Nino Balog, ubojica iz Paraga, koji je ubio Minku Pec, nije se trudio ni sakriti svoju automatsku pušku. Držao ju je u šupi pokraj kuće, u dvorištu preko puta ubijene Minke.

Samo 20 dana nakon krvoprolića, stigla je presuda Danilu Horvatu zbog posjedovanja poluautomatske puške, automatske puške i dvjestotinjak komada streljiva.

Dobio je samo 600 sati rada za opće dobro, pisao je Jutarnji. Kako bilo, u romskim naseljima očigledno postoji problem, a jučer je na vidjelo izašao još jedan.

Kako javlja PU međimurska, policija je u Gornjem Hrašćanu temeljem naloga Županijskog suda u Varaždinu izvršila pretragu doma i drugih prostora koje koristi 21-godišnjak.

Čini se kako su ukućani primijetili dolazak policije, pa su pri početku pretrage službenici uočili kako dvije muške osobe trče iz dvorišta obiteljske kuće i u rukama drže sumnjive predmete koje su u jednom trenutku odbacili.

Bježali s puškom

Brzom reakcijom policajaca obojica su uz uporabu sredstva prisile uhićena i dovedena u službene prostorije policije. Utvrđeno je kako su 29-godišnjak i njegov tri godine mlađi prijatelj s područja općine Nedelišće u pokušaju bijega odbacili automatsku pušku i sef u kojem se nalazio domaći i strani novac. Sef su policajci pronašli i oduzeli ga.

Osim toga, tijekom pretrage doma pronađene su i oduzete dvije vreće s 28 kilograma duhana. Pronašli su i oduzeli zračnu pušku, 37 komada streljiva i dva spremnika za automatsku pušku te dvije digitalne vage.

Nadalje, tijekom pretrage doma i drugih prostora u Gornjem Hrašćanu pronađene su i od 21-godišnjaka oduzete dvije PVC vreće u kojima se nalazilo oko 28 kilograma duhana, zračna puška, 37 komada streljiva, dva spremnika za automatsku pušku i dvije digitalne vage.

Protiv 21- godišnjaka podignuta je kaznena prijava zbog nedozvoljene trgovine i neovlašteno posjedovanje, izradu i nabavljanje oružja te eksplozivnih tvari. Protiv 29-godišnjaka i 26-godišnjaka zbog počinjenja kaznenog djela sprječavanje dokazivanja također su podnesene kaznene prijave.

Telegram piše da je iz više pouzdanih izvora doznao da su dvojica od trojice mladića kod kojih je policija jučer u okolici Čakovca pronašla arsenal oružja i streljiva, sinovi predsjednika Vijeća romske nacionalne manjine Međimurja Matjaša Dide Oršuša.

Oršuša su pitali kako to da su mu sinovi prijavljeni za kaznena djela povezana s oružjem, na što je on burno reagirao, poručivši kako lokalni mediji koji su o tome ranije pisali pretjeruju.

“Zašto su uvijek kada se nešto dogodi u Međimurju krivi Oršuš i Kajtazi”, pitao je, potvrđujući da je jedan sin ipak obuhvaćen kaznenom prijavom nakon pretrage u Gornjem Hrašćanu. Optužio je zatim policiju da surađuje s dilerima te najavio da će u idućim danima objaviti neka iznimno važna nova saznanja.

Vojni poligoni

Vjeruje se kako su Romska naselja opremljena poput vojnih poligona i da velik broj ljudi skriva automatske puške.

Kazne su između ostalog premalene zbog čega su počinitelji ležerni i usude se posjedovati opasno oružje.

Dnevno, Autor: N.K

 

Samo osam posto Romkinja radi za plaću

/in , /by

Marina Kelava 2. studenoga 2021.

“Hrvatska ima najveći udio ekonomski neaktivnih Romkinja u europskom kontekstu. Njih samo osam posto obavlja neku vrstu plaćenog posla. Time hrvatske Romkinje imaju najnižu stopu plaćenog rada u cijeloj jugoistočnoj Europi”, istaknula je Željka Vukasović Ravlić, pravna savjetnica Informativno pravnog centra, na predstavljanju novog komparativnog izvještaja o diskriminaciji Roma u Hrvatskoj i Bugarskoj.

“Hrvatska ima najveći udio ekonomski neaktivnih Romkinja u europskom kontekstu. Njih samo osam posto obavlja neku vrstu plaćenog posla. Time hrvatske Romkinje imaju najnižu stopu plaćenog rada u cijeloj jugoistočnoj Europi”, istaknula je Željka Vukasović Ravlić, pravna savjetnica Informativno pravnog centra, na predstavljanju novog komparativnog izvještaja o diskriminaciji Roma u Hrvatskoj i Bugarskoj. Riječ je o izvješću koje je udruga iz Slavonskog Broda izradila u sklopu projekta „Equality for Roma through Enhanced Legal Access – ERELA“, a predstavljen je na online konferenciji „Na rubu društva – Diskriminacija Roma u Hrvatskoj i Bugarskoj“ održanoj krajem listopada.

Mnoge Romkinje obavljaju privremene, povremene ili sezonske poslove umjesto stalnog zaposlenja, a njih 40% su kućanice. Situacija je loša i po Rome ukupno. Nezaposleno je njih 44%, ali je samo 12% zaposleno s punim radnim vremenom. Nikada nije radilo njih čak 41%. Većina ih vjeruje da je razlog njihove niske zaposlenosti niska razina obrazovanja i kvalifikacija te diskriminacija, istaknuli su sudionici fokus grupa koje su održane u sklopu istraživanja. Održano je osam fokus grupa s ukupno 61 sudionika, a većina ih smatra da je diskriminacija Roma najviše prisutna upravo u zapošljavanju, kao i institucionalna diskriminacija od strane centara za socijalnu skrb.

„Nekoliko sudionika doživjelo je diskriminaciju pokušavajući odraditi praksu na radnom mjestu kuhara, konobara ili krojačice. Njihovo je iskustvo bilo slično. Nazvali su potencijalnog poslodavca, telefonski dogovorili praksu, no kada su osobno otišli do poslodavca oni bi se predomislili s raznim izgovorima, npr. da radno mjesto nije više dostupno. Jedan od sudionika rekao je da se osjećao kao da je poslodavac vidio ‘crnog vraga’ kad je došao na razgovor za odrađivanje prakse“, kaže Vukasović Ravlić.

U sustavu obrazovanja brojke također i dalje ne zadovoljavaju. Iako 95% romske djece u dobi između 7 i 14 godina pohađa osnovnu školu, samo je 28% završava. 31% djece između 15 i 18 godina pohađa srednje škole, no samo ih 15% završi. Manje od 0,5% Roma završava fakultete. Mnogo romskih učenika pohađa nastavu po pojednostavljenim programima zbog njihovih jezičnih potreba i siromaštva u kojem žive. Nesrazmjer u broju romskih i neromskih učenika u posebnim programima je tri puta veći kada su u pitanju Romi.

„U OŠ Hugo Badalić u Slavonskom Brodu prije nekoliko godina je omjer romskih i neromskih učenika bio 50:50%. Međutim, romska djeca su sada većina jer su roditelji neromskih učenika odlučili svoju djecu smjestiti u druge lokalne škole jer ne žele da njihova djeca pohađaju školu s pretežito romskim učenicima. Zbog toga je dovedena u pitanje integracija romske školske djece u Brodu“, rekla je Vukasović Ravlić koja je navela i izjave sudionika fokus grupa. Dvije djevojke profesor u srednjoj školi optužio je da su ukrale novac koji je kasnije pronašao. Romski aktivist spomenuo je kako ga je profesor u srednjoj školi ponižavao pred kolegama govoreći mu da je prljav i neuredan.

Pandemija Covida-19 daljnje je romskoj djeci otežala školovanje. Većina ih nema pristup računalima i internetu u svojim domovima.

„Iako se školski satovi prenose putem televizije oni ne sadrže pripremnu nastavu hrvatskog jezika za djecu koja nemaju dovoljno znanja, poput djece kojoj je romski materinji jezik“, kaže Vukasović Ravlić.

Romi i dalje žive u teškim uvjetima. Romska naselja imaju lošu infrastrukturu i prijevoz, nedostupne su im komunalne usluge poput vode i kanalizacije, dovoza smeća te mnogi drugi sadržaji neophodni za svakodnevni život što vodi do društvene izolacije.

„Prije godinu dana otišla sam na tržnicu u Beli Manastir i jedan mi je čovjek pred svima rekao: ‘vidi smrdljive Ciganke!’ Bilo mi je jako neugodno i danima sam se osjećala loše. To je razlog zašto danas rijetko odlazim na tržnicu i radije odem u trgovinu“, izjavila je jedna od Romkinja, sudionica fokus grupe.

Romska manjina je najranjivija od ukupno 22 registrirane manjine u Hrvatskoj i 37% ispitanih Roma je izjavilo da se osjećalo izloženo diskriminaciji u prošlih 12 mjeseci. No, unatoč ovakvim iskustvima, Romi rijetko prijavljuju diskriminaciju. Većina sudionika fokus grupa je izjavila da nikada nisu prijavili takav slučaj niti im je poznato da je netko drugi prijavio diskriminaciju, istaknula je Vukasović Ravlić.

U fokus grupama sudjelovali su i pravnici koji većinom ističu kako je Zakon o suzbijanju diskriminacije dobro napisan, ali da se rijetko provodi u praksi. Mali broj slučajeva diskriminacije nađe se pred hrvatskim sudovima.

Tatjana Vlašić: “Broj pritužbi koje dobivamo u Uredu Pučke pravobraniteljice sigurno ne reflektira stvarno stanje. Diskriminacija je puno prisutnija od onoga što dolazi do nas.”

„Sudska praksa je loša jer ljudi nisu motivirani tražiti zaštitu svojih prava pred sudovima. Ne postoje ni tečajevi osposobljavanja za policijske službenike koji bi se usredotočili isključivo na zakonodavstvo za suzbijanje diskriminacije i rasnu diskriminaciju, uključujući rasno profiliranje i zločine iz mržnje“, navodi Vukasović Ravlić.

Nacionalno tijelo koje se bavi diskriminacijom je Ured Pučke pravobraniteljice, no u Hrvatskoj je od 2018. godine došlo do značajnog smanjenja provedbe preporuka Pučke pravobraniteljice od strane nadležnih tijela i u prosjeku se provodi samo 20% preporuka. „To ukazuje na nedostatak podrške Sabora za provedbu sustavnih reformi na području borbe protiv diskriminacije“, ukazuje Vukasović Ravlić.

Zamjenica Pučke pravobraniteljice Tatjana Vlašić istaknula je kako je ovo izvješće važan izvor podataka za njihov rad.

“Broj pritužbi koje dobivamo u Uredu Pučke pravobraniteljice sigurno ne reflektira stvarno stanje. Diskriminacija je puno prisutnija od onoga što dolazi do nas. Zato se i pitamo što mi možemo učiniti da smanjimo taj nerazmjer između prijavljivanja i neprijavljivanja. Naš ured ne čeka više da stignu pritužbe nego izlazimo na teren u romska naselja, razgovaramo s udrugama, stanovnicima, pokušavamo podići i njihovu svijest i učiniti nas dostupnijim. Vidjeli smo želju za našom pro aktivnijom ulogom u podizanju strateških parnica. Uz to, pratimo predmete vezano uz diskriminaciju i izrađujemo godišnju analizu sudske prakse vezano uz diskriminaciju”, kaže Vlašić.

Iz Ureda pokušavaju adresirati cijeli niz predrasuda koje postoje o romskoj zajednici i tu obrazovanje smatraju ključnim.

“50% učenika osnovnih škola u Varaždinskoj županiji, tamo gdje su romska i ne-romska djeca zajedno na nastavi, želi romsko dijete za prijatelja. Tamo gdje ne postoji integracija postotak djece koja su to izjavila je znatno niži. Da bi osigurali veći postotak završetka osnovne škole, sudjelovanja u srednjem i visokom obrazovanju, nužno je osigurati potpore učenju u ranom djetinjstvu i istovremeno imati integrirano obrazovanje“, kaže Vlašić.

„Prije godinu dana otišla sam na tržnicu u Beli Manastir i jedan mi je čovjek pred svima rekao: ‘vidi smrdljive Ciganke!’ Bilo mi je jako neugodno i danima sam se osjećala loše.”

Kako obrazovanje može imati posljedice na daljnji život vidljivo je iz primjera jedne općine u Slavoniji. Oni su kao uvjete za jednokratne novčane potpore obiteljima prilikom rođenja djeteta, naveli prebivalište, nekažnjavanje roditelja i da roditelji moraju imati završenu najmanje osnovnu školu.

„Ovim uvjetom su diskriminirali značajan broj romske populacije. Smatrali smo da se radi o neizravnoj diskriminaciji temeljem etniciteta. Nakon naše reakcije općina je izmijenila taj kriterij“, istaknula je Vlašić.

Jedan od sudionika fokus grupa bio je i romski aktivist Milan Mitrović koji ni sam zbog diskriminacije u obrazovnom sustavu nije uspio završiti srednju školu. No, kasnije mu je uz pomoć IPC-a u pisanju molbe Ured za ljudska prava odobrio financiranje srednje škole za odrasle.

“Time počinje moje dizanje i sada sam na završnoj godini fakulteta. Poražavajuća je činjenica da diskriminacija postoji i u samoj romskoj zajednici. Siromašne se gleda kao na nebitne, nemaju važnu ulogu u zajednici. Kad je objavljen zadnji poziv na stambeno zbrinjavanje nije se svima dala ni pravodobna informacija, ima niz takvih primjera. Danas je informacija moć, ako ne dobijete informaciju, ne možete ni ostvariti neko pravo. Tu nastupamo mi kao aktivisti i organizacije”, ističe Mitrović.

Na svim navedenim poljima na kojima Romi u Hrvatskoj doživljavaju diskriminaciju, doživljavaju je i Romi u Bugarskoj, predstavio je bugarski dio istraživanja Atanas Atanasov iz organizacije Amalipe. Ono što u Hrvatskoj ipak nije toliko zastupljeno, a u Bugarskoj je, je govor mržnje prema Romima od strane političara.

Bugarski i hrvatski partneri će u sklopu ovog projekta održati i seriju treninga za odvjetnike, udruge, romske aktiviste…

„Kroz projekt ERELA željeli smo identificirati polja u kojima su Romi najčešće diskriminirani. Ne prijave se svi slučajevi i zanimaju nas razlozi zašto se to događa.  Konačni cilj je izgradnja kapaciteta za međunarodne anti-diskriminacijske politike, poboljšanje pristupa pravdi za Rome, podizanje svijesti u samoj romskoj zajednici o njihovim pravima, zagovaranje na nacionalnoj i internacionalnoj razini”, navela je Andrea Spitalszky, pravna savjetnica iz Minority Rights Group Europe, međunarodne organizacije koja je provela istraživanje u suradnji s lokalnim hrvatskim i bugarskim partnerima.

„Iako su populacijski različite, situacija se pokazala sličnom u obje zemlje. Pojavila su se ista pitanja, strah od odmazde u slučaju prijavljivanja diskriminacije i manjak znanja o dostupnim pravnim alatima”, zaključila je Spitalszky.

Marina Kelava 2. studenoga 2021.