Obavijest o javnom pozivu za 2022

/in /by

REPUBLIKA HRVATSKA

Savjet za nacionalne manjine

KLASA: 402-08/21-07/03

URBROJ: 50438/01-21-01

Zagreb, 29. studenoga 2021

 UDRUGAMA I USTANOVAMA

NACIONALNIH MANJINA

– svima –

 

 

PREDMET: Obavijest udrugama i/ili ustanovama nacionalnih manjina o objavi

Javnog poziva za predlaganje programa za ostvarivanje kulturne

autonomije u 2022. godini i uputa za prijavu programa putem

internetske aplikacije Savjeta

Savjet za nacionalne manjine Republike Hrvatske je temeljem članka 35. stavka 4. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina („Narodne novine“, broj: 155/02; 47/10; 80/10; Odluka Ustavnog suda 93/11 (1981) i Odluka Ustavnog suda 93/11 (1982)) u „Narodnim Novinama“, pod brojem: 127/21 26. studenoga 2021. godine objavio „Javni poziv udrugama i ustanovama nacionalnih manjina za predlaganje programa za ostvarivanje kulturne autonomije iz područja informiranja, izdavaštva, kulturnog amaterizma i kulturnih manifestacija, programa koji proizlaze iz bilateralnih sporazuma i ugovora, koji će se sufinancirati sredstvima Državnog proračuna Republike Hrvatske u 2022. godini“.

U postupku utvrđivanja financijske potpore za programe ostvarivanja kulturne autonomije nacionalnih manjina iz sredstava Državnog proračuna Republike Hrvatske Savjet će primjenjivati Kriterije financiranja i ugovaranja programa kulturne autonomije nacionalnih manjina i metodologiju praćenja i vrednovanja provedbe financiranih programa („Narodne novine“, broj: 105/16 i 81/20, u daljnjem tekstu: Kriteriji). Povjerenstvo Savjeta za nacionalne manjine će prilikom sastavljanja prijedloga Odluke o rasporedu sredstava za 2022. godinu odlučivati na temelju bodovne liste koja se utvrđuje isključivo na temelju odredbi Kriterija i na temelju podataka o dostavljenim godišnjim izvještajima o utrošku sredstava za 2021. godinu koje Stručna služba Savjeta priprema i daje na uvid članovima Povjerenstva.

Prijave prijedloga programa obavljaju se putem mrežne aplikacije dostupne na službenoj internet stranici Savjeta koja glasi: www.savjet.nacionalne-manjine.info.

Prije samog pristupa prijavi prijedloga programa putem mrežne aplikacije nužno je pripremiti u PDF formatu slijedeće dokumente:

  1. presliku rješenja o upisu u Registar udruga Republike Hrvatske koji obuhvaća i zadnje prijavljene promjene (najmanje 36 mjeseca od osnutka do dana objave javnog poziva u „Narodnim novinama“, odnosno 24 mjeseca za udruge. koje su članice saveza i/ili zajednice nacionalnih manjina);
  1. presliku važećeg Statuta udruge;
  1. presliku odluke sa zadnje izborne skupštine kojom su imenovane odgovorne osobe udruga i/ili ustanova, saveza i/ili zajednica nacionalnih manjina;
  1. presliku uvjerenja o nekažnjavanju odgovorne osobe udruge udruga i/ili ustanova, saveza i/ili zajednica nacionalnih manjina (ne i za odgovorne osobe članica udruga, KUD-ova i sl.);
  1. popis članova udruge i/ili ustanove i
  1. popis od minimalno 20 članova deklariranih pripadnika nacionalne manjine iz registra birača ovjerenu od strane osobe ovlaštene za zastupanje udruge (predsjednika udruge) a za saveze i/ili zajednice nacionalnih manjina popis članica (udruga)
  1. presliku ugovora, rješenja ili odluke o najmu prostora ukoliko udruga nema vlastiti prostor;

Navedeni dokumenti su neophodni za sam pristup aplikaciji kao i za urednu prijavu prijedloga programa. Bez prilaganja navedenih dokumenata sama prijava se ne može uspješno završiti.

Prijave prijedloga programa izvršavaju se putem aplikacije od 1. prosinca 2021. godine. Zadnji dan roka za podnošenje prijave je 30. prosinca 2021. godine.

Nakon izvršene prijave prijedloga programa udruge i/ili ustanove nacionalnih manjina su obavezne ispisati potvrdu prijave prijedloga programa iz elektronske aplikacije. Istu je dužna potpisati osoba ovlaštena za zastupanje i ovjeriti ju pečatom udruge i/ili ustanove.

Potvrdi se obavezno prilaže :

  1. original uvjerenja o nekažnjavanju odgovornih osoba udruga i/ili ustanova nacionalnih manjina koje se prijavljuju samostalno i odgovornih osoba saveza i/ili zajednica nacionalnih manjina (ne i za odgovorne osobe članica udruga, KUD-ova i sl.), ne stariji od mjesec dana;
  1. plan prihoda i rashoda iz financijskog plana udruga i/ili ustanova za 2022. godinu;
  1. iznimno udruge i/ili ustanove nacionalnih manjina koje se po prvi put prijavljuju na javni poziv Savjeta kao i udruge i/ili ustanove nacionalnih manjina koje u zadnje tri godine nisu bile sufinancirane preko Savjeta dužne su dostaviti dokaze o dosadašnjem radu i aktivnom djelovanju (primjerice fotografije sa nastupa i manifestacija, objavljenih priloga-članaka iz novina, objavljenih djela iz programa izdavaštva, tiskani časopisi iz programa informiranja i drugo sa kratkim obrazloženjem i opisom).

Potvrdu s obaveznim prilozima udruge i/ili ustanove su dužne poslati s povratnicom na adresu:

Savjet za nacionalne manjine Republike Hrvatske, Mesnička 23, 10000 Zagreb

s naznakom „ZA JAVNI POZIV-2022“.

Ukoliko udruge i/ili ustanove nacionalnih manjina, savezi i/ili zajednice nacionalnih manjina uz prijavu u aplikaciji ne prilože sve obavezne i ispravne

 

– 3 –

dokumente u PDF formatu, kao i priloge koji se dostavljaju putem pošte na adresu Savjeta, smatrat će se da nisu prešle minimalni bodovni prag koji iznosi 10 bodova.

Udruge i/ili ustanove nacionalnih manjina koje su unatrag tri godine bile sufinancirane od strane Savjeta mogu ostvariti pozitivne odnosno negativne bodove u rasponu od 1-4 boda ovisno o dostavljenim godišnjim izvještajima za 2021. godinu.

Udruge i/ili ustanove nacionalnih manjina koje se po prvi put odazivaju na javni poziv Savjeta za nacionalne manjine, kao i udruge i/ili ustanove nacionalnih manjina koje u zadnje tri godine nisu bile sufinancirane preko Savjeta, mogu ostvariti pozitivne odnosno negativne bodove u rasponu od 1-2 boda ovisno o dostavljenim dokazima o dosadašnjem radu i aktivnom djelovanju.

Prijave prijedloga programa koje ne ispunjavaju propisane uvjete sukladno javnom pozivu kao i prijave prijedloga programa koje se ne dostave u roku neće se razmatrati.

Unutar aplikacije za prijavu programa integrirana je bodovna lista te je programirano automatsko bodovanje koje ovisi o obveznim dokumentima koje su udruge i/ili ustanove dužne priložiti uz samu prijavu.

 

S poštovanjem,

PREDSJEDNIK SAVJETA

Aleksandar Tolnauer-v.r.

ŽIVOT ROMA POD REFLEKTORIMA

/in , /by

SEVERINI JE DOSTA SAŽALIJEVANJA, SAMO ŽELI GLUMITI: ‘Bojala sam se da me nitko neće prihvatiti, ali bila sam U KRIVU’

Prije nego što se upale reflektori, dok u mraku iščekuje svoj nastup, Severina osjeća najveće uzbuđenje i u tim trenucima zna da je umjetnost put kojim treba nastaviti koračati. Kad iziđe na pozornicu, njezina karizma i talent opčine publiku, kao i iskrena emocija kojom ih uspijeva dotaknuti.

Ovaj put ne govorimo o Severini Vučković, nego o 18-godišnjoj Severini Lajtman, djevojci koja je po poznatoj pjevačici dobila ime.

Seve, kako je bližnji zovu, ustrajna je u tome da postane glumica, a u svoj životni poziv bila je uvjerena još kao 12-godišnjakinja.

Iako se kao Romkinja, odrasla u romskom naselju Piškorovec u Međimurju, susretala s diskriminacijom okoline i brojnim drugim preprekama, odmalena je imala snagu sve ih preskočiti.

“Odlučila sam završiti školu i postići nešto. Obično cure iz našeg naselja ne završe školu, nemaju novca, udaju se i rađaju djecu. Možda nemaju drugi izbor. Jako su dobrog srca. A neke su i završile školu, ali ne mogu dobiti posao zbog svog prezimena”, izjavila je Severina prije pet godina u videu koji su o njoj snimile učenice OŠ Tomaša Goričanca Mala Subotica nakon što je postigla zapažene rezultate na smotri Lidrano.

San o tome da završi školu i postane glumica danas je još snažniji nego kad se nakon osnovne škole iz Međimurja preselila u metropolu. Prije priprema za Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu, što joj je cilj upisati dogodine, glumi u zapaženoj predstavi ‘Pogledajme’ autora Romana Nikolića, koja donosi i njezina osobna iskustva diskriminacije.

severina lajtman IZVOR: SCREENSHOT YOUTUBE

Story: Kako biste se opisali – tko je Severina, koje su njezine najveće ljubavi i strasti?

Rekla bih da sam još zaigrana djevojčica, iako sam nedavno napunila 18 godina. Imam 12 polubraće i polusestara. Možda će se nekome učiniti da nas je puno, ali i otac i majka imali su jedan brak prije ovoga i djecu u tim brakovima. Moja majka voli pjevačicu Severinu pa mi je ime dala po njoj. Kao dijete i ja sam je puno slušala. Inače, ime Severina među Romima i nije toliko rijetko, poznajem ih nekoliko.

Vedra sam i optimistična osoba, a najveća mi je strast gluma. Pozornicu sam zavoljela još u osnovnoj školi tijekom sudjelovanja na županijskim i državnim smotrama Lidrana. Prije preseljenja u Zagreb nisam ni znala da postoji Akademija dramske umjetnosti, no otkad sam doznala, vjerujem da je upravo to moja budućnost. Svjesna sam da je teško upasti se na taj studij, pogotovo iz prvog pokušaja, ali jednostavno nemam druge planove. Zato se nadam da će sve proći u redu.

Zato se nadam da će sve proći u redu.

INSPIRACIJA ZA NAPREDAK – “Kada te netko primjeti i vidi da vrijediš, motivira te i daje nadu”IZVOR: ROBERT GAŠPERT

Story: Do 14. godine živjeli ste u romskom naselju Piškorovec u Međimurju. Kako je izgledalo vaše djetinjstvo?

Kada danas razmišljam o tome, znam da je bilo sretno, bezbrižno, ali ograničeno. Svakako nisam imala mogućnosti kao druga djeca, živjela sam u izoliranoj zajednici, za neke izvanškolske aktivnosti nisam ni znala da postoje… Ipak, ne mogu reći da mi je u Piškorovcu bilo ružno – sjećam se glazbe koja je odzvanjala naseljem cijeli dan, mene i prijatelja kako se družimo i plešemo na ulici.

Kad sam napunila 14 godina, roditelji su odlučili da ćemo se odseliti iz naselja. Nismo otišli daleko, u susjedno selo Držimurec-Strelec, a tamo je postojalo jedno igralište i trgovina, što nam je puno značilo jer dotad to nismo imali. Iako se u početku nisam slagala s roditeljima, jer sam odlaskom iz naselja napustila prijatelje, danas znam da je njihova odluka bila ispravna. Život je postao mirniji, staloženiji. Ali zapravo, tek kad sam stigla u srednju školu u Zagreb, prodisala sam punim plućima.

Story: Koliko vam je vremena trebalo da se prilagodite novoj sredini?

Živim u Učeničkom domu Antuna Gustava Matoša. Kad sam stigla, prvih tjedan dana samo sam plakala. Bojala sam se da me nitko neće prihvatiti, da se neću imati s kime družiti. A onda sam jednog dana obrisala suze i svojim cimericama odlučila priznati da sam Romkinja. Reagirale su riječima: “Da, i što sad?” Prihvatile su me od početka, to su sjajne djevojke. U školi imam svoj mali krug ljudi s kojima se družim.

Naravno, bilo je i neugodnih situacija i dobacivanja, ali uvijek od ljudi koji me ne poznaju i koji, rekla bih, imaju ograničena razmišljanja. Zaklada Solidarna pomogla mi je u financiranju obrazovanja i zahvalna sam do neba na prilici da se školujem. Kao njihovoj stipendistici osigurana su mi sredstva za pokrivanje školarine u Privatnoj umjetničkoj gimnaziji.

severina lajtman
IZVOR: SCREENSHOT YOUTUBE

Story: Još kao djevojčica govorili ste koliko vam je obrazovanje važno kako ne biste završili poput većine vaših vršnjakinja – maloljetne u braku. Od koga ste dobivali najveću podršku da u tome uspijete – roditelja, profesora, prijatelja?

Odmalena sam znala da se jedino uz obrazovanje mogu ostvariti. U Osnovnoj školi Tomaša Goričanca Mala Subotica počela sam otkrivati sebe, svoje talente i mogućnosti, a primijetio ih je profesor Božidar Vadlja koji me nakon jedne školske priredbe na kojoj sam recitirala pozvao da sudjelujem u recitatorskoj grupi. Kada te netko primijeti i vidi da vrijediš, motivira te i daje nadu. Počeo me pripremati za natjecanja i tri godine zaredom sudjelovala sam u državnom natjecanju Lidrano.

Oduvijek sam voljela školu jer sam znala da je to moj jedini izlaz. Kad su mi mentor i pedagoginja na kraju osnovne škole predložili da odem na školovanje u Zagreb, bez razmišljanja sam pristala. Ima puno talentirane djece u romskim naseljima i žao mi je što nemaju mogućnost pokazati što sve mogu. U tome važnu ulogu imaju roditelji, skeptični su prema velikom gradu i ne žele ih pustiti.

Problem je u mentalitetu. Mislim da starijem stanovništvu romske zajednice škola ne predstavlja vrijednost, nema neku težinu. Na sreću, imala sam podršku unutar obitelji, ali i sama sam se borila. Odličan sam đak, volim školu i sve što mi ona nudi – opći gimnazijski program obogaćen umjetničkim predmetima i radionicama iz scenske i likovne umjetnosti. Sada krećem u četvrti razred.

Story: Trenutačno glumite u predstavi ‘Pogledaj me’ redatelja Romana Nikolića kojoj je glavna tema diskriminacija Roma. Kakva je vaša uloga?

Predstava ‘Pogledaj me’ izvodi se još od 2017. godine, a nagrađena je i posebnom Nagradom hrvatskoga glumišta za izniman doprinos kazališnoj umjetnosti. Prije mene u njoj su igrale Sindirela Bobarić i Melanija Mešić, a ja sam treća glumica kojoj je redatelj Nikolić povjerio tu ulogu.

U predstavu su utkana i moja iskustva s diskriminacijom o kojima govorim s kolegom, glumcem Sinišom Senadom Musićem. Mnogo Roma često ne zna da je ono s čime se susreću diskriminacija i predstava im to osvještava. Dosad smo odradili 12 predstava u šest gradova, započeli smo u Zagrebu na 50. Svjetski dan Roma (8. travnja), a nastavili u Slavonskom Brodu, Rijeci, Čakovcu, Belom Manastiru, Kutini.

Na redu je Varaždin, gdje ćemo igrati u studenome. Osim što je u predstavi riječ o diskriminaciji Roma, spominje se i LGBTQ zajednica, kao i diskriminacija srpske manjine u Hrvatskoj. Njome ne želimo poručiti: “Gledaj i žali me!”, nego: “Ovo se događa, tu je problem, njega trebamo riješiti”.

NAGRAĐIVANO DJELO – U predstavi ‘Pogledaj me’ glumački partner joj je Siniša Senad Musić i zajedno upozoravaju na probleme manjinaIZVOR: SANJIN KAŠTELAN

Story: Mislite li da publika nakon odgledane predstave osjeća sažaljenje?

Iskreno, umorna sam od sažalijevanja, ne želim da itko to osjeća prema meni. Samo želim biti normalna tinejdžerica. I mi, Romi, želimo život kakav zaslužuje svaki čovjek na ovom svijetu. Nitko ne želi da ga se omalovažava ili da ga se manje cijeni samo zato što je drukčiji. Ne mislim tu samo na Rome, nego i na LGBTQ i sve druge zajednice na koje se gleda kao ‘drukčije’.

Poručila bih mladim Romima da pohađaju školu, obrazuju se i prošire svoje vidike, a svima ostalima da Romima daju šansu, da ih upoznaju. Predstavom to pokušavamo postići, i pred odraslom publikom i pred srednjoškolcima.

Story: Postoji li razlika u reakcijama? Kako reagiraju srednjoškolci, a kako odrasla publika?

Odrasla publika više suosjeća, nakon predstave više dijeli dojmove s nama, neki su čak priznali da im je u nekim trenucima izazvala i osjećaj krivnje jer su se prepoznali u određenim rečenicama… Moje je mišljenje da srednjoškolci nisu potpuno spremni za tu tematiku, odnosno da ponekad negiraju da uopće postoje takve vrste diskriminacije.

Kolega Siniša mi je znao reći da je ponekad očito na njihovim licima kako se s predstavom u nekim dijelovima ne slažu. Upravo je zato potrebno više o tome razgovarati i educirati mlade.

severina lajtman IZVOR: SCREENSHOT YOUTUBE

Story: Vlastitu frustraciju, koju je prouzročila diskriminacija, najlakše kanalizirate kroz glumu? Kako to postižete?

Glumom možemo prikazati što nam se događa. Redatelj mi je više puta rekao koliko je zadivljen iskrenim emocijama koje prirodno izlaze iz mene na pozornici. Predstava je takva da se uz nju publika i smije i plače, prepuna je sarkastičnih replika. Primjerice, često izgovaram rečenicu: “Kako nam je lijepo”, iako je očito da nije. U svemu sam se pronašla te sve izvodila s lakoćom, ali jedna mi je scena bila posebno teška.

Nisam mogla na vrijeme prodrijeti do emocija koje je trebalo prenijeti jer sam se morala brzo uklopiti u predstavu. Scena govori o genocidu koji je izvršen nad Romima tijekom Drugoga svjetskog rata. Drugi glumac govori: “Zna se koliko je vagona stoke poubijano, ali ne i koliko Cigana.” O tome se i danas šuti, ne uči u školama, nikada nisam čula za taj genocid prije ove predstave. Ni sama nisam znala kako reagirati.

U međuvremenu sam posjetila logor Auschwitz. Potreslo me to, ali tada su emocije došle na mjesto, počela sam ih bolje razumjeti, kao da sam tu svoju frustraciju mogla lakše prenijeti i na pozornici.

Story: Stignete li se, uz školske obaveze i obaveze u predstavi, posvetiti i drugim aktivnostima, hobijima?

Škola mi oduzima dosta vremena, a kad nisam u njoj volim se šminkati, i sebe i prijateljice, volim pjevati, izlaziti s društvom. Član sam Romske organizacije mladih Hrvatske od prošle godine, a predstava u kojoj glumim dio je njihova projekta ProBudiJednakost. Predstava bi, smatram, trebala igrati dok je god društvo ovako formirano i dok god traju tenzije.

Story: Osim upisa na Akademiju dramskih umjetnosti, koji je vaš san koji želite ostvariti?

Volim ići u kazalište i svaki put kad odem u HNK pomislim kako ću i ja jednog dana glumiti na toj pozornici. Možda zvučim nadobudno, ali tako zamišljam. Ne bih imala ništa protiv i da u inozemstvu gradim svoju glumačku karijeru, vrijeme će pokazati. Voljela bih se okušati i u dramama, komedijama i mjuziklima, iako zasad mislim da mi drame najbolje leže.

 

ŽIVOT ROMA KRAĆI OD OPĆE POPULACIJE

/in , /by

Srbija: vijek Roma je čak za 25 godina manji u odnosu na opću populaciju

on:

Život nas Roma teško se može usporediti s svakodnevnicom drugih građana, osobito kada se govori o kvaliteti života. Teški uvjeti života u svim segmentima nažalost ostavlja trag na naše zdravlje , a sve to istražili u susjednoj Srbiji.

Iako je u Hrvatskoj očekivani životni vijek 78 godina, ni građani Srbije se ne mogu požaliti s očeivanih 74 godina. Istraživanje koje su provele neromske i romske organizacije na tom području malo zastrašuju te prosječni životni vijek Roma je čak za 25 godina manji u odnosu na opću populaciju u Srbiji.

Još jedna zanimljiva činjenica koja nas upozorava na bitne promjene jest činjenica da, prema službenim statistikama, od 50 Roma u Srbiji, duže od 55 godina živi samo jedan! Vjerujemo da situacija nije puno bolja u Hrvatskoj jer romska populacija živi većinom u teškim uvjetima, a prema istraživanju Centra za mirovne studije  romski životni značajno kraći. Iako nisu definirali koliko te tko je to istraživao, navode da je životni vijek Roma kraći za jedno desetljeće, čak i više.

Romska djeca često rano stupaju u brak

Kada je riječ o razvoju romske djece  i trajanju njihovog životnog vijeka, činjenice su poražavajuće.

– U odnosu na prosječno stanovništvo u zemlji, romska djeca imaju duplo veću stopu smrtnosti (smrtnost djece do pet godina je dva puta veća od prosječne u Srbiji), ne uhranjenija su i više zaostaju u rastu i razvoju. Stupanjem  u brak prije 15-te godine, stopa rađanja među adolescenticama je višestruko veća u odnosu na njihove vršnjakinje. Većina njih posjeduje minimalno znanje o HIV-u ili sidi, ističu u rominfomedia.rs.

Bolesti srca i krvnih žila, maligni tumori, povrede, dijabetes, opstruktivna bolest pluća i druge, već godinama dominiraju kao vodeći uzroci obolijevanja, invaliditeta i prijevremenog umiranja Roma.

Mali broj njih koristi preventivne usluge u zdravstvenim ustanovama, a kada dobiju bitne informacije, nedovoljno ih dobro razumiju. Iako jednako dostupna pravila korištenja, informiranost o proceduri zakazivanja pregleda kod doktora opće prakse bila su manje pristupačna Romima u odnosu na druge građane neromskog stanovništva.

Zanimljiv je i podatak Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) koja navodi da u odnosu na prosijek u Srbiji, svega 16% Roma doživi životno doba od 50 i više godina.

Nažalost po tim podacima ne zaostajemo previše te isti ili slični podaci bi bili kod nas da itko preuzme odgovornost da to istraži. Kada pogledamo oko sebe i unutar romska naselja, teško možemo naići na osobe koje imaju više od 65 godina.

Iako se taj broj možda djelomično poboljšao u zadnja dva desetljeća, ne možemo osporavati da mladi umiremo, a životni uvjeti i nedostatak zdravstvene skrbi ne ide nam u prilog.

Prva Romkinja iz Piškorovca s fakultetskom diplomom

/in , /by

Druga slika romske zajednice

U moru tekstova na portalima i tiskovinama koji pokazuju negativnu sliku romske zajednice, Rosa Oršuš svojim primjerom pokazuje da se i članovi romske zajednice bore za kvalitetno obrazovanje kao svi drugi u našoj državi.  

Ne možemo osporavati  činjenicu da čak 70% pripadnika romske nacionalne manjine ne završi srednju školu, ali ne možemo dopustiti da se šuti o mnogobrojnim uspjesima koji čine mladi iz romske zajednice. Rosa Oršuš je jedan od mnogih primjera koji ukazuju da se trud isplati, osobito u obrazovanju.

Kako se može pročitati u brojnim intervjuima, njen život nije bio lagan. Odrasla je u osmeročlanoj obitelji koja je imala iznimno teške uvjete za život, bilo to od stambenih uvjeta i nedostatka sanitarnog čvora te vode ili života u romskog naselju u kojem nerijetko nije mogla spavati od glasne glazbe, izbijanih svađa te  velike buke do kasnih noćnih sati.

Njezin otac radio je kao zidar i obitelj je preživljavala od njegove plaće, a školovanje je oduvijek bio prioritet i svi su morali završiti srednju školu.

Iako je život bio težak, njen život obilježava tragedija koja obitelji te djevojke još više otežava život.

– Moj tata je poginuo u prometnoj nesreći kad sam imala devet godina. Ostali smo bez ikakvih prihoda, i mama koja ima samo tri završena razreda osnovne škole prijavila se u centar za socijalnu skrb kako bi dobila socijalnu pomoć od koje smo tada preživljavali. Naravno da je to bio minimalan novac i onda je radila za nadnicu. Išla je u berbe voća – prisjeća se Rosa  za 24sata, ističući kako je oduvijek voljela učenje. No s obzirom na životne uvjete, nije joj bilo lako.

Stradanje njenog oca u prometnoj nesreći kada je imala samo devet godina, još više je utjecalo na njen život. Cijela obitelj ostaje bez prihoda koja živjela od očevih primanja kao zidara te sav teret pada na njenu  moj tata je poginuo u prometnoj nesreći kad sam imala devet godina. Ostali smo bez ikakvih prihoda, i mama koja ima samo tri završena razreda osnovne škole prijavila se u centar za socijalnu skrb kako bi dobila socijalnu pomoć od koje smo tada preživljavali. Naravno da je to bio minimalan novac i onda je radila za nadnicu. Išla je u berbe voća – prisjeća se Rosa skromnih početaka ističući kako je oduvijek voljela učenje. No s obzirom na životne uvjete, nije joj bilo lako.

Završila je osnovnu i upisala ekonomsko trgovačku školu za komercijalisticu. Dodatno, tek je tijekom školovanja doznala da ima pravo na besplatan smještaj u učeničkom domu, pa je s nepunih 15 morala napustiti roditeljski dom i osamostaliti se, što joj je, kaže, teško palo.

Na kraju trećeg razreda shvatila sam da se želim školovati dalje i da želim upisati fakultet.

– Na kraju trećeg razreda shvatila sam da se želim školovati dalje i da želim upisati fakultet. Najprije sam upisala preddiplomski studij upravnog prava na Veleučilištu u Požegi, a po završetku sam postala prvostupnica javne uprave. Tada sam upisala specijalistički diplomski studij javne uprave u Osijeku zahvaljujući načelniku općine Mala Subotica koji mi je sufinancirao školarinu. Sad kad je završila specijalistički diplomski studij kaže da želi raditi u struci, u društvenom odjelu u kojem će imati mogućnost usmjeriti mlade Rome i Romkinje na obrazovanje te ih informirati o njihovim pravima koja im pripadaju kao pripadnicima romske nacionalne manjine – rekla je za nedjimurski.hr.

Trudila sam se i borila da budem tu gdje jesam, ali ne želim stati na tome – rekla je Rosa za varaždinski.hr, a nadamo se da će i uspjeti u svome naumu.

Svojim radom već uveliko doprinosi romskoj zajednici te svojim primjerom pokazuje drugo lice romske zajednice koje u zadnje vrijeme sve glasnije na romskoj sceni. Nadamo se da je ovo samo početak priče  vrhunske  karijere koje čeka Rosu kroz njen profesionalni i volonterski rad za dobrobit nje same i romske zajednice.

Preuzeto sa stranice ROMALEN.COM

Ravnopravnost spolova

/in , /by

Ravnopravnost spolova

OSNAŽIVANJE ŽENA ROMKINJA. – RAZNOLIKOST, DEMOKRATSKO DRUŠTVO I VRIJEDNOST

Veliki broj žena i romskih djevojaka i dalje se suočava s višestrukom diskriminacijom u raznim područjima, posebno istakla bih najbitnija područja  u zdravstvu, zaposlenju, stanovanju i obrazovanju, za koje smatram da su temelji za sva druga prava čovjeka. Također imaju ograničene mogućnosti utjecaja na politike koje ih se najviše tiču.

Ravnopravnost spolova jedna je od temeljnih vrijednosti posebno žena. Svi ljudi, u svoj svojoj raznolikosti, trebaju biti slobodni živjeti izabrani život, napredovati socijalno i ekonomski. Žene su ključne u razvoju i promjena u životu.

Tim Roma doprinosi uključivanju pitanja ravnopravnosti spolova u Strateški akcijski plan za uključivanje Romkinja (2020.-2025.) Promicanjem osnaživanja Romkinja u svim sferama, uključujući i politički život, podržavaju međunarodne romske ženske mreže koje se bave reproduktivnim pravima, nasiljem u obitelji i sklapanjem malodobnim brakovima ili trgovinom ljudima u romskim zajednicama.

Raznolikost su prirodni dijelovi svakodnevnog života romske zajednice. Stoga postoje i mnogi različiti pogledi na ravnopravnost spolova. Društvena promjena koja se tiče obrazovanja i zapošljavanja trenutno pogađa cijelu zajednicu.

U svom svakodnevnom životu mnogi su Romi  pod pritiskom uzrokovanim poštivanjem tradicije s jedne strane i novih očekivanja u vezi s pripisivanjem rodnih uloga koje proizlaze iz modernog društva i legitimnih težnji samih žena Romkinja, s druge strane. Stoga se moraju pokušati uskladiti te dvije strane kod svoje obitelji, rodbine i šire zajednice.

Žene i muškarci Romi sve više rade u zanimanjima u kojima su ih rijetko viđali ili u kojima se Romi prije tradicionalno uopće nisu bavili. Stereotipi i predrasude prema Romkinjama i Romima se vrlo sporo ruše u očima ostalog stanovništva. Isto tako u romskoj zajednici ne potiču osnaživanje Romkinja svi muškarci. I dalje se tradicija poštuje što se tiče položaja Romkinja u romskoj zajednici što je začuđujuće kod mlađe generacije.

Na primjer, neke žene Romkinje mogu se suočiti sa seksističkim, staromodnim i postavljenim stavovima ili čak ograničenjima u profesionalnom usmjeravanju ili radnom životu kako većinske populacije, tako i pripadnika muške zajednice. Ljudi iz većinskog društva ponekad imaju zastarjelu sliku rodne ravnopravnosti među Romima ili pretpostavljaju da znaju kako je to i generaliziraju da se odnosi na sve žene Romkinje. Međutim, obiteljske se situacije uvelike razlikuju između tradicionalnih i vrlo modernih, ovisno gdje žive u urbanim sredinama i segregiranim naseljima.

Treba se posebno omogućiti mladim Romkinjama da se uključi u politički život na lokalnom, nacionalnom i Europskom nivou kako bi mogli dati svoj doprinos za poboljšanje položaja Romkinja posebno onih koje žele i imaju volju raditi za dobrobit svoje zajednice. Također, mladi koji završavaju srednjoškolsko obrazovanje, uključiti ih odmah u svijet rada, tako da ne bi ostali trajno prijavljeni na HZZ-u. Ujedno takav način tj. nakon završenog obrazovanje- odmah ih uključiti u svijet rada, tj zaposliti ih, motivirali bi ostalu mladež da upišu i završe željeno obrazovanje, što mnoga istraživanja pokazuju da romska djeca zaostaju u obrazovnim postignućima. To bi im bila jedina motivacija-radim ono što želim.

Obrazovanje ima izravan i presudan utjecaj na mogućnosti bilo kojeg pojedinca u životu. Budućnost mladih Romkinja/Roma uvelike ovisi o njihovom obrazovanju. Loše obrazovanje korelira sa lošim zdravljem, nezaposlenošću, siromaštvom i socijalnom isključenošću.

Unatoč mnogim naporima i određenom napretku, još uvijek postoji dovoljno dokaza da Romi i dalje trpe širenje mržnje protiv njih, gdje je prepoznata kao specifičan oblik rasizma potaknut predrasudama i stereotipi. Uz to, Romi i dalje su žrtve različitih oblika diskriminacija, uključujući školsku segregaciju, kao i govor mržnje. Kao dokaz tome je organizirani nedavni antiromski prosvjed  na području Međimurja na čakovečkom Trgu Republike pod nazivom “Želim normalan život”.

U skladu sa Strazburškom deklaracijom o Romima iz 2010. godine, koja naglašava ženska prava i ravnopravnost spolova, Vijeće Europe ostat će osjetljivo na višestruku diskriminaciju i intersekcionalnost kao međusektorska pitanja koja će prožeti sve specifične akcije na vodoravni način.

Ima pozitivnih stereotipa, ali su negativni češći

O tome koliko su predrasude i stereotipi duboko ukorijenjeni govore riječi naučnika i fizičara Alberta Ajnštajna koje se danas ponavljaju kao narodna izreka: „Živimo u svijetu u kome je lakše razbiti atome nego predrasude“.

Stereotipi o Romima su česti, čak uobičajeni. Nekada su pozitivni i ukazuju nam da su Romi romantične lutalice, narod nepokorenog duha i slobode, mistični, strastveni i veseli, da sviraju divnu muziku. Vođeni takvim predrasudama pred očima nam je Esma Redžepova i Šaban Bajramović čije pjesme su poznate u cijelom svijetu.

Češće, stereotipi su negativni i po njima Romi su lažljivi, skloni prevari i krađi, lijeni, prljavi su i zbog „specifičnog načina života ostaju zarobljeni u začaranim krugovima bijede“. Kao da u drugim narodima nema onih koji kradu, lažu, čine zločine. Kakvi god da jesu stereotipi koji se odnose na Rome nanose veliku štetu cjelokupnoj romskoj zajednici i izvor su neistina. U želji da ne pripadaju zajednici koja je najviše izložena negativnih predrasuda i stereotipa,  posebno Romi i Romkinje mlađe generacije prihvaćaju kulturu i običaje kraja u kojem su se nastanili što ih dovodi do manjeg poznavanja vlastite kulture, tradicije i običaja i potpuno se asimiliraju.

Zato se romska zajednica bori niz godina ublažiti stereotipe i predrasude jer svjesni su da se ne mogu iskorijeniti.

 

Ramiza Memedi

TRGOVANJE LJUDIMA

/in , /by

Opća skupština Ujedinjenih naroda (UN) rezolucijom proglasila je 30. srpanj Svjetskim danom suzbijanja trgovanja ljudima u cilju podizanja svijesti javnosti o ovom globalnom problemu. Trgovanje ljudima je globalni problem koji utječe na život i krši temeljna ljudska prava, integritet i zdravlje milijuna ljudi diljem svijeta.

Nastaje kao posljedica loše gospodarske situacije u nekoj zemlji, neravnopravnosti spolova, socijalne isključenosti, nejednakih mogućnosti zapošljavanja na tržištu rada, ekonomske nejednakosti i korupcije, ali i ratova i velikih katastrofa. Pod najvećim rizikom su osobe koje žive na margini društva – siromašni, nezaposleni, migranti. U potrazi za boljim životom, lakom zaradom, veliki broj osoba mahom žena, postane žrtvom trgovine ljudima. Prema procjenama UN-a, svake godine u svijetu se trguje sa dva do četiri milijuna ljudi, dok godišnji prihod od trgovine ljudima iznosi između sedam i trinaest milijardi dolara. Prema tome, trgovanje ljudima i ilegalna migracija ostvaruju zaradu kao trgovanje drogom i oružjem. Stoga je prevencija trgovanja ljudima jedna od ključnih zadaća EU.

Republika Hrvatska od 2002. godine pristupila je izgradnji sustava suzbijanja trgovanja ljudima te je u tu svrhu ratificirala najznačajnije međunarodne dokumente na ovom području kao što su: Protokol za sprječavanje, suzbijanje i kažnjavanje trgovanja ljudima, posebno ženama i djecom, Konvencija o pravima djeteta, Fakultativni protokol o prodaji djece, dječjoj prostituciji i dječjoj pornografiji idr.

Od izuzetne važnosti je konstantna nadogradnja već uspostavljenog sustava  te prilagodba novim trendovima fenomena trgovanja ljudima.

 

U prethodnom trogodišnjem razdoblju primjene Nacionalnog plana za suzbijanje trgovanja ljudima za razdoblje od 2012. do 2015. godine, uočeno je da Republika Hrvatska postaje sve više država podrijetla i destinacije za žrtve trgovanja ljudima, a naročito za žrtve iz regije. Važno je naglasiti da pojedine kategorije žrtava trpe različite posljedice nasilja kojeg su preživjele te stoga treba razviti specijalizirani, sveobuhvatni i interdisciplinarni pristup u pružanju pomoći i podrške.

Nacionalni plan za suzbijanje trgovanja ljudima za razdoblje od 2018. do 2021. godine obuhvaća sva područja dosadašnjih nacionalnih dokumenata koji se bave tematikom suzbijanja trgovanja ljudima te je u predložene mjere i aktivnosti ugrađeno iskustvo rada svih nadležnih tijela državne uprave, organizacija civilnog društva i međunarodnih organizacija.

Područja koje obuhvaća Nacionalni plan za suzbijanje trgovanja ljudima za razdoblje od 2018. do 2021. godine su: Normativni okvir, Identifikacija žrtava trgovanja ljudima, Praćenje postupaka otkrivanja, procesuiranja i sankcioniranja kaznenih djela povezanih s trgovanjem ljudima, Pomoć i zaštita žrtava trgovanja ljudima, Prevencija, Obrazovanje, Međunarodna i regionalna suradnja i Koordinacija aktivnosti.

Najveći postotak od ukupnog broja žrtava ovog oblika organiziranog kriminala čine mlađe žene i djeca, gotovo osamdeset posto, dok je sedamdeset posto tih žena prodano za seksualno izrabljivanje. Osim prisilne prostitucije, žrtve se često iskorištava i u svrhe pornografije, prisilnog braka, robovskog rada, prosjačenja, nezakonitog usvajanja, trgovine ljudskim organima… U manjem broju žrtve su i muškarci koji obično završe kao robovi. Trgovanje ljudima nije nešto što se događa daleko od svih nas, već da žrtvom trgovanja ljudima može postati bilo tko, a svaki pojedinac treba biti informiran i oprezan.

Zaštita žrtava trgovanja ljudima u Republici Hrvatskoj uređena je odredbama Nacionalnog plana za suzbijanje trgovanja ljudima koji propisuje poduzimanje potrebnih mjera u području suzbijanja trgovine ljudima te predstavlja nadogradnju već uspostavljenog sustava suzbijanja trgovanja ljudima u Republici Hrvatskoj. Također, uz to, kroz više zakona Republike Hrvatske kao što su: Kazneni zakon, Zakon o strancima, Zakon o kaznenom postupku te Zakon o međunarodnoj pravnoj pomoći, regulirane su sankcije za počinitelje i mjere zaštite za žrtve ovog kaznenog djela.

Obilježavanja Svjetskog dana suzbijanja trgovanja ljudima – 30. srpnja, u organizaciji Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske i nacionalnog koordinatora za suzbijanje trgovanja ljudima, održan je on-line skup. Obilježavanje Svjetskog dana suzbijanja trgovanja ljudima otvorio je potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske i predsjednik Nacionalnog odbora za suzbijanje trgovanja ljudima, g. Boris Milošević, a uvodne govore održali su i ravnatelj Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske i nacionalni koordinator za suzbijanje trgovanja ljudima, g. Alen Tahiri, univ. spec. pol., Nj. E. g. Carlos Ruiz Gonzales, veleposlanik Kraljevine Španjolske za suzbijanje trgovanja ljudima te prof. dr. sc. Davor Derenčinović, predstojnik Katedre za kazneno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i predsjednik Akademije pravnih znanosti.

 

On-line skup popratili su brojni predstavnici tijela državne uprave, organizacija civilnog društva te predstavnici pravosudnih tijela, javnih ustanova kao i akademske zajednice.

Isto tako Ured Ujedinjenih naroda za drogu i kriminal (UNODC) u suradnji sa Ministarstvom Europe i vanjskih poslova Republike Francuske te Republikom Albanijom kao domaćinom, organizirao je 6. i 7. srpnja 2021 godine, posljednji u nizu on-line sastanaka na temu suzbijanja trgovanja ljudima, s naglaskom na suzbijanje trgovanja djecom u svrhu iskorištavanja za prisilni kriminalitet. Na tom sastanku sudjelovali su i predstavnici Republike Hrvatske, sudac Tomislav Brđanović sa Županijskog suda u Varaždinu i Marija Penava Šimac iz Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike. Svaki iz svog djelokruga rada izložili su problematiku iskorištavanja djece te odgovor nadležnih tijela na ovaj problem.

Iz Ministarstva unutarnjih poslova doznali smo da u 2021 godini do sada identificirano ukupno 14 žrtava trgovanja ljudima, 10 je državljana Republike Hrvatske i četiri državljana Nepala.

Ramiza Memedi

JASENOVAC

/in , /by
  1. 04 se obilježava 76. obljetnica proboja posljednjih zatočenika Jasenovca. Nažalost i ove godine odavanje počasti i polaganje vijenaca u spomen na žrtve ustaškog logora, polagali su odvojeno
    u više grupa kod Spomen obilježja Kameni cvijet. Koncentracijski logor Jasenovac predstavlja jedno od najvećih stratišta u Drugom svjetskom ratu u kojem je između 1941. i 1945. godine ubijeno po procjeni pojedinih 700.000 muškaraca, žena i djece, uglavnom Srba, Židova, Roma i antifašista bez obzira na vjeru i naciju. Neki umanjuju do sto tisuća dok neki uvećavaju i do milion žrtava. Na dan proboja logoraša 22. travnja 1945. godine u logoru Jasenovac bilo je zatvoreno 1.073 logoraša. U proboj je krenulo njih 600, a preživio je 91 logoraš. Više nikada i nikome se ne ponovio Jasenovac i nijedan zločin ovoga svijeta.

Postavljen je vremenski okvir koji je započeo u 9 ujutro i trajao je do 13 ili 14 sati, te su pojedina izaslanstva u tim okvirima dolazili na komemoraciju. Vladino izaslanstvo došlo je u 9 sati, a potom u 10 sati izaslanstvo Hrvatskoga sabora.

Izaslanstvo Vlade Republike Hrvatske predvodio je premijer Andrej Plenković.  „Došli smo odati počast svim žrtvama režima NDH i strašnim zločinima koji su počinjeni u ovom i drugim logorima protiv Židova, Srba, Roma, antifašista, Hrvata. Važno je da mlađe generacije osvijeste te zločine i nikad ih ne zaborave. Mi smo ovdje i ove godine, kao što smo bili svake godine tijekom prvog mandata, kao što ćemo biti i do kraja mandata, a dolazit ćemo i kasnije, s pijetetom i sviješću da ovakve zločine ne smijemo dozvoliti da se ikada ponove”, rekao je Plenković.

Predsjednik Sabora Gordan Jandroković položio  vijenac u Jasenovcu i rekao kako je u tome logoru počinjen strašan zločin  kao i da treba podsjećati mlade generacije da zlo postoji i da uvijek postoje ljudi koji su spremni činiti strašne zločine. „Naša je zadaća da pokažemo da sloboda i demokracija trebaju svoje čuvare, da pokažemo da i mir i ljudska i manjinska prava trebaju biti stečevine moderne hrvatske države. Smatram da sve simbole ustaškog režima treba zakonski sankcionirati. Sve ono što podsjeća i što je bio dio ustaškog pokreta, treba biti zakonski sankcionirano”, rekao je Jandroković.

Predsjednik Republike Zoran Milanović odao je počast polaganjem cvijeta i kamenčića kod Spomen obilježja Kameni cvijet u 11 sati. Nakon odavanja počasti predsjednik Milanović dao je izjavu medijima u kojoj je rekao: „Ovo je bio ustaški logor, ustaše su Hrvati, a kako sam Hrvat, ne mogu se praviti da me se to ne tiče. Prije 76 godina ovdje je bio proboj logoraša kojeg je poveo Ante Bakotić, povikom ‘Naprijed drugovi!’. Spasilo se stotinjak ljudi, ostali su ubijeni. Ovo je bilo kontroverzno mjesto, i dalje je“, rekao je Predsjednik.

Posebno izaslanstvo naroda žrtava predstavljali su predstavnici Srba, Židova, Roma i antifašista. Predsjednik SNV-a Milorad Pupovac, predsjednik koordinacije Židovskih općina u Hrvatskoj Ognjen Kraus, predstavnik Saveza Roma “Kali Sara” Veljko Kajtazi i predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Franjo Habulin zajednički vijenac položili su u 12 sati. Kraus je komentirao i odvojeno obilježavanje državnog vrha 76. obljetnice proboja posljednjih zatočenika iz ustaškog logora Jasenovac.

“Ovo je pokazalo da smo potpuno podijeljeni i da nismo u stanju, ni kada se obilježava komemoracija Jasenovca, prijeći preko nekih stvari. Ovo pokazuje sliku Hrvatske u kojoj živimo”, ustvrdio je Kraus.

Počast žrtvama Jasenovca odao je i veleposlanik Izraela u Hrvatskoj Ilan Mor koji je rekao kako se moramo prisjećati prošlosti te istovremeno boriti protiv antisemitizma, rasizma i netrpeljivosti.

“Svaki puta kada posjetim Jasenovac, Auschwitz ili neko drugo takvo mjesto u Europi, mislim na pouke koje trebamo izvući. Moramo se prisjećati tih događaja, ali i sjetiti se da Holokaust i sistematično istrebljivanje Židova nisu započeli u Auschwitzu, već antisemitizmom koje seže u prošlost do Križara. Imperativ svih nas je da se borimo protiv antisemitizma, rasizma, netrpeljivosti. Nikada ne smijemo biti samo svjedoci i gledati u drugu stranu dok se nešto užasno događa. Trebamo biti aktivni i boriti se za one koji su diskriminirani, drukčiji od nas, kako bismo zaštitili njihova prava. Te pouke trebamo prenijeti mlađim generacijama. Trebamo se boriti i protiv kontinuiranog procesa negiranja i umanjivanja Holokausta“, rekao je Mor. (Al Jezzera)

Koncentracijski logor Jasenovac ili kako ga još nazivaju Sabirni logor Jasenovac bio je najveći koncetracijski logor i logor za istrebljenje u Nezavisnoj državi Hrvatskoj za vrijeme Drugog svjetskog rata. Logor je nastao kao rezultat genocidne politike nad Židovima, Srbima i Romima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj koju je 10. travnja 1941. godine, pod okriljem i neposrednim utjecajem nacističke Njemačke i fašističke Italije, proglasila Ustaška domovinska organizacija (isti dan kada je njemačka vojska ušla u Zagreb).

Koncentracijski logor Jasenovac bio je prvi sustavno izgrađivani logorski kompleks na teritoriju Nezavisne Države Hrvatske, jedini koji je neprekidno djelovao za cijelo vrijeme njezina postojanja, te najveći po prostoru koji je zauzimao, po broju logoraša koji su kroz njega prošli kao i po broju žrtava koje su u njemu stradale.

U jasenovački logor upućivani su muškarci, žene i djeca iz svih krajeva tadašnje NDH, a iz njega je dio zatočenika bio upućivan na prisilni rad  u Njemačku i u druge logore u okupiranoj Europi i “najveća tvornica” u NDH s besplatnom radnom snagom. U njega se dolazilo i po presudi suda zbog izvršenog kaznenog djela, u njemu su zatvarani zarobljeni partizani i pripadnici narodnooslobodilačkog, kao i domobrani i četnici. (Wikepidija)

Bio je to višenamjenski logor a istovremeno koncentracijski prolazni  radni, kažnjenički i zarobljenički, te logor smrti kojem je osnovni zadatak bio istrebljivanje Srba, Židova i Roma te ostalih rasno neprihvatljivih manjina. Jasenovac je bio stratište za većinu onih koji su u njega ušli, a nisu se uklapali u pojam rasne čistoće (Židovi), ili su pripadali etnički manje poželjnim narodima (Srbi i Romi), kao i za protivnike ustaškog režima i članove njihovih obitelji, bez obzira na nacionalnu ili rasnu pripadnost (antifašisti, komunisti, članovi HSS-a i dr.

Jasenovac je bio posebno “ozloglašen zbog svojeg barbarizma i broja žrtava”. Za razliku od nacističkih koncentracijskih logora koje su nazivali tvornice smrti, zbog industrijskog pristupa ubijanju kojeg su imali nacisti, posebnost Jasenovca je bila u tome što su ustaški krvnici svoje žrtve često ubijali neposredno, svojeručno i brutalno, tako da su žrtve Jasenovca u velikom broju stradale od noža, malja ili sjekire. Tijekom godina, dosta je logoraša bivalo otpušteno iz Jasenovca, a znatan broj je i pobjegao te su poslije svjedočili o strahotama tog logora.

Većina žrtava Jasenovačkog logora bili su etnički Srbi, državljani NDH, u sklopu provođenja genocidnih zakona i zločinačke politike ustaške države. Osim njih, žrtve su bili i Židovi u sklopu holokausta, te u velikom broju Romi koji su također bili istrebljivani u skladu s rasnim zakonima preuzetim od nacista.

Žrtve Jasenovca bili su i brojni Hrvati koji su bili politički protivnici ustaškog režima, antifašisti ili su kao partizani sudjelovali u borbi protiv istog, te pripadnici iz redova drugih manjina koje su živjele na području NDH (Muslimani, Slovenci, Slovaci, Česi, Ukrajinci, Rusi, Talijani, Nijemci, Crnogorci, Mađari, Poljaci, Rumunji i Rusini), a koji su se nečim zamjerili ustaškom režimu.

Zbog spriječenosti članica Udruge da posjete spomen područje Jasenovac na određeni dan, Udruga žena Romkinja u Hrvatskoj „Bolja budućnost“ organizirala 24. 04., posjet Koncentracijskog logora Jasenovac sa svojim članicama kao i svake godine. Nakon polaganja cvijeća kod Kamenog cvijeta, posjetili smo i romsko groblje u Uštici. Nažalost Memorijski centa u Uštici bio je zatvoren, tako da nisu mogle pogledati unutrašnjost Centra.

Ramiza Memedi

MARCEL COURTHIADE

/in , /by

Marcel Courthiade profesor je bio na Nacionalnom institutu za orijentalne jezike i kulture (INALCO) na Sveučilištu u Parizu. Studije romskog jezika učinile su ga najistaknutijim stručnjakom za romski  jezik. Jedna od njegovih najnovijih inicijativa je nedavno pokretanje internetskog prvostupanjskog studija o romskoj kulturi i jeziku.

Dokazi indijskog podrijetla Roma nisu pronađeni inače samo u jeziku, nego i u sličnim običajima, u očuvanim društvenim strukturama, izboru poziva, sličnosti metoda obrade željeza, ustvrdili su etnolozi i povjesničari. Stručnjaci vele da se najtočnija putanja seobe Roma od Indije za Europu može rekonstruirati baš na osnovu raznovrsnih romskih dijalekata, objasnio je Marcel Courtiade.

Marcel Courthiade rođen je 2. kolovoza 1953. u Montceau-les-Minesu od francuskih roditelja. Lingvist, učitelj, istraživač, tumač i aktivist, uvijek je vrijedno radio. Apetit za znanjem bio mu je bezgraničan. Sebe je definirao kao Europljanina, ili bolje rečeno Indoeuropljana, grčkog i romskog podrijetla. Courthiade je studirao medicinu na Sveučilištu Clermont-Ferrand, koje je napustio u 5-oj godini,  da bi proučavao slavenske jezike, posebno srpsko-hrvatski i poljski. Potom je studirao na Institutu za nacionalne jezike i istočne civilizacije (INALCO) u Parizu, gdje je stekao diplomu na poljskom, makedonskom i albanskom jeziku.  Uspio je savladati više jezika , ali posebno je odlučio da mu romski jezik bude  u središte  interesa, i svoj život posvetio je njegovoj obrani i razvoju, i da kroz romski jezik i obrani identitet i prava Rome. Marcel je, poput ostalih intelektualaca i aktivista svoje generacije, bio previše ispred svog vremena da bi ga mogao u potpunosti razumjeti.

Courthiade je svoj doktorat stekao na rad Fonologije dijalekata  i vrstu Roma te grafički dijasustav romskog  jezika na Praktičnoj školi naprednih studija. Nakon studija medicine posvetio se lingvistici. Sveučilišni diplomat na poljskom, srpskohrvatskom, albanskom i makedonskom jeziku, čak je stekao i DEA za oceanske jezike od INALCO-a (Pariz).

Posebno područje Balkana bilo mu je najomiljenije istraživačko područje. Putovao je u svim smjerovima. Zaljubljen u jezike, kulture i povijest, Marcel je vrijeme provodio putujući, komunicirajući, prevodeći, čitajući, pišući i objavljujući razne publikacije.

Tijekom studija, Courthiade je bio uključen i radio za nekoliko nevladinih organizacija aktivnih u obrazovnim projektima za Roma u Albaniji, poput Rromani baxt, koordinirao je uredom i vrtićem Rromani baxt, te vodio nekoliko kulturnih i obrazovnih projekata. Potom je četiri godine radio kao politički analitičar i tumač u francuskom veleposlanstvu u Albaniji.

  1. postao je predavač na INALCO-u. 2008. bio je ključni sudionik filma „Louisa Mocheta Rromani Soul“. 2019. postao je član znanstvenog vijeća Međuresornog delegata za borbu protiv rasizma, antisemitizma i Anti-LGBT mržnje.

Njegov je rad uvijek pokazivao vrlo visoku razinu znanstvene stručnosti, iznimnu  i pristupačnost te posebno nepromjenjivu odanost Roma. Bio je arhitekt razvoja stvarne lingvističke politike, s načelima ujedinjenja romanskog jezika usvojenim 1990. u Varšavi od strane 4. kongresa Međunarodne unije Roma.

  1. u Varšavi je sudjelovao na Kongresu Međunarodne unije Roma kao jezični povjerenik, postavljajući temelje za transkripciju i standardizaciju romskog jezika. Pet godina kasnije, u Parizu je obranio doktorat na temu „Fonologija romskih dijalekata i grafički dijasustav romanskog jezika“, pod ravnanjem Claudea Hagègea.

Od 1997. predavač je romskog jezika i civilizacije u INALCO-u (Pariz). Njegova bibliografija ima tridesetak stranica prepunih brojnih referenci. Za sobom ostavlja neizmjerno nematerijalno nasljeđe i djelo, nažalost, nedovršeno. Slonovsko pamćenje omogućilo mu je da sve nauči napamet, posebno jezike.

Marcel Courthiade često je sudjelovao u inicijativama koje je organizirao Courrier des Balkans, sastancima i raspravama. Njegov nestanak ostavlja neizmjernu prazninu u otkrivanju tajni romskog jezika. Predavao je na sveučilištima u Parizu i Bukureštu, također je na toj osnovi koordinirao izradu prvog europskog rječnika romskog jezika, prigodno naslovljenog “Od naših starijih, do naših kćeri i do naših sinova”. Napisao je brojne članke i sudjelovao u brojnim publikacijama; nedavno je istražio i uredio knjigu o romskim poslovicama.

Više od dvadeset godina gospodin Courthiade bio je angažiran u različitim zemljama Europe (Albanija, Poljska, Srbija – uključujući Kosovo, itd.) u aktivnostima usmjerenim na manjine. Svoj rad na ovom polju nastavlja sudjelujući u mnogim znanstvenim i kulturnim događanjima u istočnoj i zapadnoj Europi. Nekoliko godina organizira Međunarodnu ljetnu školu za Rome u različitim europskim zemljama, kao i kongrese Međunarodne unije Roma, a nedavno i dvije međunarodne znanstvene konferencije (jednu o Rumunjskom ropstvu 1300.-1856. I drugu o indijskoj Cara Harša).

Njegov materinski jezik bio je francuski i romski, a govorio je i albanski, engleski, srpski, makedonski, rumunjski, poljski, grčki, bugarski i slovački.

Marcel Courthiade umro je u Tirani 4. ožujka 2021. u dobi od 67 godina. Njegovom smrću Romi su izgubili iznimno značajnu osobu. Međutim, njegova djela ostaju blago koje će nekoliko generacija moći koristiti u korist emancipacije Roma.

POSLJEDNJA DUBROVAČKA ROMKINJA

/in , /by

POSLJEDNJA DUBROVAČKA ROMKINJA BELKA AHMETOVIĆ Ne može nezadovoljan čovjek gledati sudbinu drugih!

Boris Njavro6.8.2014

“Svoje djetinjstvo provela sam putujući, obišli smo sve krajeve nekadašnje Jugoslavije, putovali smo kao obitelj, nikada kao čerga, s ocem koji je išao za poslom. Ipak, uvijek smo znali gdje ćemo se vratiti, gdje je naša kuća, naš dom.

Ovo je prvi put u mom životu da ja, u ovim staračkim godinama, više ne znam gdje je moj dom, gdje ću ja sa svojim unukom Ćamilom, a zovem ga i Samson, sutra živjeti!” bio je tužni uvodni monolog Belke Ahmetović, negdje oko 2000 – te godine, tada posljednje dubrovačke Romkinje, koja je tih godina živjela kao prognanik u prizemnoj hotelskoj sobi Babina kuka, tad još uvijek zapuštenog i uništenog u ratu.

Soba u kojoj je Belka bila smještena nije imala ni struje ni vode, ulazilo se izvana, ispred je bio manji vrt, gradele, nekoliko kutija sa raznom robom, te psi lutalice, čuvari njenog tada privremenog doma. Tužan je i od mnogih zaboravljen tada bio život njih dvoje, posljednjih preostalih Roma iz nekada njihove velike obitelji, koja je šezdesetih godina doselila u Gruž, točnije Kantafig. Nekoliko starih fotografija, Belka sa obitelji na Stradunu, vratilo je ova sjećanja na ovu dragu ženu, u dane kad je mjesec Ramazana došao kraju.

Obećali svašta…

“Lijepo smo gore živjeli, u toj našoj baraci, kako su je zvali, bila je to naša kuća, mala, nama dovoljna!” sjetno se prisjećala Belka davnih dana. Teško je točno navesti neke detalje iz njena života, nekih se nije ni sjećala, neki joj nisu bili ni važni, a nekih se tada nije ni željela prisjećati. Tek se prisjetila kako joj je otac, stari “kanđija”, majstor za kante, lonce i slično, govorio da se rodila oko 1925. u Prozoru, kasnije je djetinjstvo provela na putovanjima, najviše po Dalmaciji, ali uvijek su se vraćali u Bugojno, gdje im je zapravo bio dom i gdje su provodili zime. “S petnaest sam se udala za Roma Zaika, od Konjica, išli smo od prvih dana braka naokolo, tražili posao. I on je bio “kanđija” kao i mnogi Romi!” vratila se Belka u zaboravljena sjećanja.

“Došli smo u Dubrovnik odmah poslije rata, smjestili se u Gruž, tada gotovo prazan, tamo gdje je kasnije napravljeno naselje TUP – a!” Tu su živjeli lijepo, svi su ih voljeli, djece su izrodili, čak desetero, dvoje je umrlo kao mali, a osmero živjelo u maloj trošnoj kučici. Muž Zaik je putovao, tražio posao, a ona je uvijek živjela u Gružu. Voljeli su je i poštivali. Ali, ni ti dani šezdesetih godina nisu bili najsretniji. “Zaik je umro prije oko 40 godina, kasnije mi je dvoje djece poginulo u prometnim nesrećama, svi su sahranjeni na Boninovu, gdje nam je obiteljska grobnica!“ Godine 1963. srušili su im staru baraku. „Na njenom mjestu počeli su graditi naselje TUP – a, a nas preselili, prevarili, obećali svašta, a nismo dobili ništa!”

Oni rušili, mi gradili!

Dobila je rješenje kako se moraju preseliti na drugu lokaciju, te kako će im tamo, iznad malog igrališta na Kantafigu, napraviti novi montažni objekt. Dobili su “baraku od lesonita, tri puta tri metra, u zamjenu za baraku koju su nam srušili!” Malo iza i tu “zamjensku” kućicu srušili su im “neki inspektori“, ali uz pomoć prijatelja i susjeda, Belka nakon odlaska inspektora i rušitelja njenog malog doma, počinje praviti novu kuću, u koju se useljava i ostaje do prvih ratnih granata 1991. godine. “Sila Boga ne moli, pa smo ja i moja djeca preselili u tu novu kućicu, gdje smo ostali do rata, devedeset prve. Bilo nam je tamo lijepo, snašli smo se, sama sam djecu odgajala, znao ih je cijeli grad! Znaš koliko smo se šetali po Stradunu, vazda, svi, evo, vidi ove slike!“

Znala bi reći kako nikada nije prosila, ni ona ni njena djeca, da ne bi “sramotila sebe ni svoj narod!” Ali, kako nije imala rješenje za objekt u kojem je živjela na adresi Gruška obala 57., problemi su sami dolazili do nje. „Obratila sam se tadašnjem Saboru, 1976., čini mi se Milki Planinc!” podsjećala se tih dalekih dana Belka, a dalje je intervencija išla preko tadašnjeg Centra za socijalnu pomoć, te dobiva u svoju malu kućicu i vodu i struju. Zanimljiv je podatak kako je 1978. godine tadašnja Općina Dubrovnik izdala preporuku da se njenoj obitelji obavezno osigura adekvatan stambeni prostor. Od tada ništa, dapače, stvari su krenule na gore. Ipak, Belka se sjećala samo lijepih dana u Gružu, iz kojeg “dušom nikad nisam otišla!” voljela je reći.

Ne gatara, već vidovnjak!

Tih godina njeni su susjedi, a kasnije i mnogi drugi, saznali za još jednu njenu sposobnost, nepoznatu Dubrovniku do tada – gatanje – iako Belka to tako nije voljela zvati! „Sve više su mi dolazili, posebno dame, koje su voljele da im u četiri oka pričam što ih čeka u njihovim životima, posebno tajnim ljubavima. Kasnije su mi te dame pomagale kad bi nešto zapelo u životu, meni i djeci. Moja stara baba me nešto naučila, ali ne možeš to učiti, moraš imati u duši to da možeš čitati tuđe duše, znati probleme, patnje ljudi koji stoje pred tobom! Nisam voljela da me zovu “gatara”, više sam voljela da me zovu “vidovnjakom”.

Gledala sam u karte, kavu i grah, ali znala sam i pričati s onima koji bi došli do mene, te skidati uroke sa dobrih ljudi, koje su im dali zli, oni koji ih ne vole!” Mnogi su joj tada kucali na vrata, molili pomoć, dolazili su sa svih strana svijeta, a koliko je pogađala probleme i sudbine ljudi, rekla bi; “To samo oni znaju!” ali i prisjetiti se kako su mnogi došli i drugi, treći put, doveli i prijatelje, što je njoj bila potvrda kako je pogodila probleme ljudi. “Da nisu bili zadovoljni, ne bi dolazili drugi put!” voljela je Belka reći o svom „hobiju“, pogađanju sudbina ljudi. “Dođu mi ljudi na vrata, kažu “Muči me nešto!” Gledam ih, pa pitam, pa uzmem Kuran koji znam čitati, naučila kao mala kad sam išla u mejtef (vjeronauk), gledam ih u oči, pitam i onda im kažem; “To ti je, tako ti je i ne možeš od toga!” Znala bi reći kako je tada bila sretna i voljna za život, pa je mogla pomagati, ali nakon svih godina, u toj sobici na Babinom kuku, kad je imala problema, više nije imala volje pričati o sudbini drugih. “Ne može nezadovoljan čovjek gledati sudbinu drugih!”

Skoro sam odmah umrla!

Problemi Belke i njenog unuka i te kako počinju 1991., nakon prvih granata po Dubrovniku. “Kad je počelo s bombama, otišli smo dolje u Auto školu sakriti se, a onda na brod Slavija, moj unuk i ja, pa s drugima u bijeg, smjestili nas u Crikvenicu, gdje sam ostala dvije godine. Lijepo nam je bilo! Vratili se 1993., smjestili nas u hotel Petka, ali sam odmah otišla do barake, naše kuće. Govorili su mi “Nemoj, nemaš što vidjeti! Granate su sve srušila!“ ali rekla sam im “Idem, makar odmah umrla! A kad sam to sve vidjela, skoro sam odmah umrla! Baraka srušena, sve zaraslo u travu, ne zna se gdje je što!” Iz hotela Petka sele na Babin kuk, u sobu u kojoj je bila tada, prije 15 godina.

Molila je za pomoć, tražila da joj se obnovi kućica za koju je imala četvrtu kategoriju oštećenja, po čemu je imala pravo na kredit ili novčanu pomoć, ali ništa se nije dogodilo. “Svi mi obećavaju, ali i lažu me, valjda misle da ću odustati, umrijeti, pa će tako riješiti svoje probleme!” Posljednja dubrovačka Romkinja, ostatak nekad drage i velike obitelji sa Kantafiga, nekad omiljena “gatara”, mada ne voli da je tako zovu, u svoj Gruž više nije otišla, “nemam više srca za sve to gledati”, iako se tome nadala, da se smiri po stare dane. Ona, koja je mnogima pogađala sudbine i buduće dane, tada sama sebi nije mogla reći kakvu joj budućnost sudbina donosi. Umrla je prije više od deset godina. Otišla je pomalo i u zaborav, ali evo, uz iskrenu čestitku za Bajram svima koji ga slave, neka ova priča Belku vrati u naša sjećanja