Romi i Romkinje u visokom obrazovanju

/in , /by

Romi i Romkinje u visokom obrazovanju

Postati obrazovan(a) i ostati Rom(kinja)…

Ako (vrijednosnoj krizi usprkos!) prihvatimo tezu da je obrazovanje jedno od osnovnih alata socijalne promocije, a da upravo studenti slabijeg ekonomskog statusa, studenti iz redova nacionalnih manjina i imigranti spadaju u tzv. „premalo zastupljene“ skupine u visokom obrazovanju, onda nam jasna postaje društvena perspektiva pripadnika romske nacionalne manjine.

Osim što njihov položaj ujedinjuje niz rizičnih faktora za jednak pristup obrazovanju, obrazovni sustav nije dovoljno senzibiliziran da bi spriječio asimilaciju koja se u tom procesu vrlo često događa, pa nam se na pitanje kako postati visokoobrazovan i društveno ugledan, a pritom ostati Rom, nameće logičan odgovor: vrlo, vrlo teško. Pokušajmo ipak osvijetliti koji su dublji razlozi ovakvoga stanja, kako ih liječiti te koje su nove tendencije u Hrvatskoj u ovom području?

Predškolsko i osnovno obrazovanje – ishodište problema i ključ rješenja

Naime, već kratkim pogledom u zastupljenost studenata Roma u sustavu visokog obrazovanja, uočavamo veličinu problema. Ministarstvo znanosti obrazovanja i športa trenutno bilježi 11 Roma/Romkinja u sustavu visokog obrazovanja od ukupno 9.463 deklariranih pripadnika te nacionalne manjine na posljednjem popisu stanovništva. Kakvo je pak stanje u starijoj populaciji na tržištu rada govore podaci Hrvatskog zavoda za zapošljavanje u Zagrebu i Čakovcu (1) iz 2006. koji daju podatak o tek jednom (1) pripadniku romske manjine sa završenim visokim obrazovanjem, dok njih 3% u Međimurju i 6% u Zagrebu ima srednju stručnu spremu, a istodobno čak 85% nezaposlenih međimurskih Roma nema završeno osnovno obrazovanje. Dodamo li tome tradicionalno ukorijenjene predrasude o Romima koje gaje poslodavci (2), slabu dinamiku samozapošljavanja, jasno nam je koliko su niske šanse da pripadnici ove skupine nađu zadovoljavajući posao i poboljšaju društveni status.

No, problemi počinju daleko ranije od stupanja u svijet visokog, pa i srednjeg obrazovanja. Stoga se na nižim razinama obrazovanja trebaju i rješavati. Naime, kod pripadnika ove manjine značajan je trend „ispadanja“ iz školskog sustava te kasnijeg ulaska u osnovno obrazovanje. Podatak da u ukupnom školskom sustavu trenutno ima 3.010 učenika (što je tri puta više nego u času kada je Hrvatska pristupila „Desetljeću uključivanja Roma“), dok ih je od toga broja u osmim razredima tek 113, govori o tome da se oko 70% romskih učenika do osmog razreda na ovaj ili onaj način „gubi“ kroz sustav osnovnog školovanja. Za rješavanje ovog problema ključan je pomak svijesti od tvrdnje da su za tu činjenicu „odgovorni isključivo roditelji“ (3) , do spoznaje da obrazovni sustav nije učinio sve da romska djeca na vrijeme i uz adekvatnu pripremu uđu u obrazovni sustav, i u njemu zadovoljna ostanu. Činjenica kako je osnovno obrazovanje po Ustavu obvezno i besplatno obvezuje ne samo roditelje, već jednako i donositelje odluka, odgovorne na državnoj i lokalnoj razini, škole, vrtiće i socijalne institucije.

Svima koji se bave obrazovanjem poznato je da kvalitetno i integrirano predškolsko obrazovanje jamči bolji uspjeh u osnovnoj školi, osigurava jezičnu pripremljenost (Romi u Hrvatskoj govornici su Romani Chiba, bajaškog jezika te albanskog jezika, pa im je hrvatski drugi jezik), odnosno osigurava približno jednake startne pozicije onima koje imaju djeca većinske skupine. Zato je besplatna dvogodišnja predškola za romsku djecu, kao uostalom i za djecu iz obitelji slabijeg društveno-ekonomskog statusa, jedino rješenje. Odluka da MZOS preuzima dio troška roditelja za svako romsko dijete donesena je tek nedavno, više godina nakon što je prepoznata potreba sustavnog ulaganja u predškolski odgoj u ishodišnim strateškim dokumentima Nacionalnom programu za Rome Vlade RH iz 2003. godine (http://www.vlada.hr/nacionalniprogramromi/) i Akcijskom planu Desetljeća za uključivanje Roma 2005.-2015. (http://www.vlada.hr/nacionalniprogramromi/Clanak_APD/%20%20i%20%20http:/www.romadecade.org/), kojeg je Vlada usvojila 2005. godine. Da je ova odluka više nego dobrodošla govore i podaci o niskom postotku djece u Hrvatskoj koja su uključena u predškolske programe (2004. taj je postotak iznosio 43% dječje populacije u Hrvatskoj, a koji je ispod prosjeka zemalja EU: 75%).

Zakonski i strateški okvir postoji – praćenje provedbe ili zašto se bojimo pokazatelja?

Dakle, zakonska osnova za unapređenje položaja Roma kroz obrazovanje postoji, kroz Ustav, Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, Zakon o suzbijanju diskriminacije, Zakon o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina i druge zakone i propise.

Postoji i strateški okvir, kroz već spomenute dokumente koji su se obvezali na neke mjere namijenjene pripadnicima ove manjine: besplatnu dvogodišnju predškolu, produžene boravke/mentorsku potporu, dodatne edukacije za učitelje, odgajatelje, edukacije za roditelje, sustavno stipendiranje srednjoškolaca i studenata, besplatan smještaj u đačke i studentske domove itd.

Istovremeno, još uvijek nemamo javno objavljene službene statistike (4) o postotku ispadanja romske djece iz obrazovnog sustava, o postotku djece naknadno upisane u osnovnu školu, o postotku srednjoškolaca koji ulaze u sustav visokog obrazovanja. Koliko god vođenje ovakve statistike bilo „osjetljivo“ i iziskivalo dodatan trud, postavlja se pitanje kako uopće možemo kreirati javnu politiku o obrazovanju – u ovom slučaju politiku obrazovanja manjina, ukoliko nemamo pokazatelje početnih pozicija, te pomaka prema ciljevima koje pritom želimo postići? Podaci se ipak sve sustavnije sakupljaju, pa je za nadati se da će ova kampanja biti dodatan poticaj da indikatori praćenja provedbe politike obrazovanja romske nacionalne manjine budu, kao zbirni podaci, javno i lako dostupni svim zainteresiranim dionicima. Na ovaj problem u Hrvatskoj ukazuje i niz međunarodnih studija o obrazovanju Roma (5).

Nove tendencije i pomaci u Hrvatskoj ili možemo li bolje?

Posljednje dvije godine bilježe se tendencije povećanja broja učenika i studenata na svim razinama obrazovanja, kao i njihovo sustavnije podupiranje i stipendiranje. Ilustrativno je da je broj djece koja su deklarirana kao Romi u osnovnoj školi znatno porastao (sada broji 3.010 učenika/ca u osnovnim školama), da se broj stipendiranih srednjoškolaca Roma udvostručio (101 u 2007. u odnosu na 55 u 2006. godini), kao i broj stipendiranih studenata (s 5 u 2006. na 11 studenata/ca u 2007). Dvostruko veći brojevi govore o dodatnim ulaganjima, većoj medijskoj pozornosti tj. boljem informiranju korisnika/ca obrazovnih usluga Roma, ali nažalost i o vrlo slaboj polazišnoj točki, tj. prethodnoj zastupljenosti Roma u obrazovanju.

Važno je pratiti i sustavnu provedbu mjere državnog sufinanciranja vrtića za romsku djecu, pogotovo način na koji će se on provoditi na lokalnoj razini, koja mora preuzeti dio odgovornosti za provedbu. Također valja pratiti mjeru uvođenja produženog boravka, odnosno mentorske potpore djeci kako bi postala “prirodan” dio sustava, kao i dodatne edukacije za nastavnike, pri čemu izvještaj EUMAP-a (Open Society Institute EU Monitoring and Advocacy Program) za Hrvatsku u području obrazovanja Roma preporuča edukaciju o romskim jezicima i kulturi te anti-bias (6) trening za kadar u školama i vrtićima. Mjera koja bi posebno doprinijela kvaliteti obrazovanja u školama s romskom djecom jest dodatna financijska motivacija koja bi se, uz stručno usavršavanje, davala učiteljima u jezično mješovitim odjeljenjima, kako se u tim školama ne bi događala negativna selekcija među učiteljima i stručnim suradnicima.

Obrazovni sustav po mjeri djeteta ili dijete po mjeri sustava ?

Naposljetku, vratimo se ponovno početnoj tezi o procesu marginalizacije romske etničke manjine s jedne strane (slabom obrazovanošću i nezaposlenošću) i njene asimilacije s druge (Romi sa završenom srednjom i visokom školom nerado izražavaju svoj romski identitet).

Naime, uz sve već navedene mjere, bitni pomaci u obrazovanju manjina mogu se učiniti samo ako pripadnost manjinskom identitetu, pa tako i romskom, bude normalna pojava u obrazovnom sustavu. To znači da udžbenici, rad i ponašanje učitelja moraju uključivati i sastavnice manjinske kulture, da atmosfera u obrazovnim institucijama mora biti takva da se izražavanje manjinskoga identiteta omogućava i potiče. Mogu li se bez takvog pristupa romska djeca doista „prilagoditi“ školskom sustavu, kako se to često od njih traži, ili se zapravo sustav treba, koliko je god to moguće, prilagoditi djetetu, njegujući individualiziran pristup, koji uključuje i podržavanje manjinskih identiteta.

Autorica: mr. spec. Jagoda Novak, voditeljica Odjela za informiranje i istraživanje, Centar za ljudska prava

ANA SAĆIPOVIĆ

/in /by

Romkinje su višestruko diskriminirane, obrazovanje je osnovni korak ka unapređenju položaja u društvu

Ana Saćipović je direktorka Udruženja “Osvit” koje se zalaže za razvoj i očuvanje kulture i tradicije Roma. Takođe se bave podizanjem nivoa svesti kod Romkinja i mladog naraštaja Roma o važnosti obrazovanja, ekonomskoj jednakosti i mnogim drugim segmentima

Ana Saćipović je novinarka iz Niša i ujedno borac za prava Romkinja. Ona je u velikoj meri doprinela emancipaciji i integraciji Romkinja. Takođe, osnovala je SOS telefon za pomoć Romkinjama, žrtvama nasilja, koji je prvi u Nišu, a verovatno i u Evropi.

Ana je i direktorka Udruženja “Osvit” koje se zalaže za razvoj i očuvanje kulture i tradicije Roma. Takođe se bave podizanjem nivoa svesti kod Romkinja i mladog naraštaja Roma o važnosti obrazovanja, ekonomskoj jednakosti. Cilj njihovog angažovanja je i podizanje kvaliteta života romskih porodica.

Razgovarali smo sa Anom Saćipović o njenim aktivnostima i o tome šta ju je podstaklo da se bori za prava Romkinja.

Poštovana Ana, predstavite nam se. Gde ste rođeni, iz koje porodice potičete i kako izgleda Vaš život od rođenja do sada?

Rođena sam u Nišu iako moja porodica potiče iz Aleksinca. Dolazim iz porodice u kojoj je bilo petoro dece. Završila sam gimnaziju u Aleksincu i žurnalistiku u Nišu. Godinama sam radila kao novinar. Radila sam na niškoj televiziji, na televiziji “Belami”, u romskoj redakciji pri RTS, ali i mnogim drugim medijima.

Kada se kod Vas javila želja da se bavite problemima Romkinja?

 Davne 1995. godine sam intervjuisala Nevenu Petrušić, tadašnju poverenicu uza ravnopravnost i nakon intervjua sa njom sa bila u oblacima koliko je ona hrabra i ambiciozna žena. Ona je prva osnovala SOS telefon 1992. godine i započela borbu. Izrazila sam želju da im se priključim kao volonterka na SOS telefonu. Prošla sam obuku i započela svoje angažovanje. Verovatno sam borac na majku koja je bila prva žena sa samostalnom radnjom, dok je pre toga prala po kućama bogatih u Aleksincu.

Šta Vas je navelo na to?

 Te 2005. godine sam shvatila da nema pomaka u romskoj zajednici jer živim u mahali i svedok sam svakodnevnog nasilja. Tada sam rešila da okrenem stvar u korist Romkinja. Jedan događaj me je posebno inspirisao da pokrenem SOS telefon. Naime, slučajno sam čula kako jedna koleginica komentariše situcaiju u kojoj se Romkinja nakon tri dana vratila mužu nasilniku. Koleginica je to prokomentarisala rečima: – Ma, to su romska posla. To mi je baš zasmetalo i rešila sam da SOS telefon prilagodim uslovima. Tada smo uveli mogućnost javljanja Romkinja i na romskom i na srpskom jeziku.

Da li u Srbiji ima diskriminacije i da li ste je nekad osetili? Kako se borite protiv diskriminacije?

 Uvek sam se ponosila činjenicom da sam Romkinja. Bila sam jedina Romkinja u gimnaziji u Aleksincu i na fakultetu u Nišu, a kasnije i jedina Romkinja novinarka. Romkinje su višestruko diskriminisane i upravo zato sam želela da im pomognem. Cilj našeg Udruženja je osnaživanje Romkinja i da im ukažemo na značaj obrazovanja.

Šta za Rome, a posebno za Romkinje predstavlja obrazovanje?

Obrazovanje je osnovni, prvi korak ka unapređenju ličnog položaja u društvu. Trebalo bi uticati na porodice da devojčice idu u školu i ukazati im na to da obrazovanje ne utiče negativno na njihov moral i čast.

Direktorka ste nevladine organizacije “Osvit”. Šta je njen zadatak?

 Udruženja Romkinja “Osvit” osnovano je 2005. godine i ja sam tada okupila mlade Romkinje, studentkinje i srednjoškolke želeći da svojim pozitivnim primerom utičemo na menjanje situacije. Jedan od zadataka naše organizacije je i da ukažemo i na sam značaj obrazovanja. Romkinja nije ni po čemu drugačija u sistemu. To je prioritet na kome radimo jer su romske devojčice ispale iz obrazovnog sistema. Mi takođe radimo i istraživanja u romskim mahalama i informišemo Romkinje o svemu što ih okružuje.

Koliko su Romi prisutni u državnim institucijama?

U drugoj dekadi Roma imamo kritičnu masu obrazovanih Roma i Romkinja, pa ćemo videti šta će se desiti. U dekadi od 2015. do 2015. godine utvrdićemo da li će ih država zaposliti kao državne službenike. Ukoliko nemaju posao, mladi to mogu da protumače kao poruku da je obrazovanje suvišno.

Vi ste član Nacionalnog saveta Roma. Koliko Vi lično doprinosite i koliko ste zadovoljni radom ove institucije?

Lično svaki član Nacionalnog saveta može pružiti razvoju svoje zajednice onoliko koliko mu se da prostora i onoliko, koliko mu se uvaži mišljenje.

Šta mislite, koliko akcije poput ove koju sprovodi Telegraf, može da pomogne Romima?

Podržavam u potpunosti ovu akciju jer ona predstavlja Rome u drugačijem svetlu i razbija stereotipe i predrasude o njima.

Da li se Romkinje sada osećaju sigurnijim?

Mi nismo sigurno smanjili nasilje u porodicama, ali smo uspeli da osnažimo Romkinje i da joj pomognemo u mnogim stvarima. Između ostalog, pružamo im informacije kako da reše svoje probleme, na raspolaganju smo im i u prižanju besplatne pravne pomoći, ali i psihološke pomoći koja je jako bitno. Važno je naći pravi način u postupanju sa ženama koje su žrtve nasilje i da smo svi mi iz Udruženja “Osvit” pre rada sa njima morale da prođemo određene obuke.

Šta biste poručili Vašim sunarodnicima?

Moramo da budemo ujedinjeni jer ćemo samo tako uspeti u borbi.

(I. Vasić / J. Tetiković)

ŽENE NAZIVAJU UBOJICAMA

/in , /by

PRAVOBRANITELJICA POZVALA DORH DA ISTRAŽI INICIJATIVU PROLIFE „ŽENE NAZIVAJU UBOJICAMA“

PRAVOBRANITELJICA za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić ne poriče nikomu pravo na vlastito mišljenje i svjetonazorska stajališta, ali spornim smatra što Inicijativa ProLife naziva žene koje su počinile pobačaj ubojicama, što pripada području kaznenog djela, a u Republici Hrvatskoj pobačaj je legalan.

Za pravobraniteljicu Ljubičić sporno je i to što se javnost dovodi u zabludu manipuliranjem činjenicama pa poziva Državno odvjetništvo Republike Hrvatske (DORH) da procijeni ima li elementa mržnje u spomenutom stajalištu koje Inicijativa ProLife iznosi u kampanji “Želim živjeti”, a za što je mjerodavan DORH.

Te je ocjene pravobraniteljica Ljubičić istaknula u odgovoru na molbu Hine da se očituje o zahtjevu Inicijative ProLife za njezinom neopozivom ostavkom. Inicijativa proziva pravobraniteljicu za ravnopravnost spolova da nije shvatila bit kampanje “Želim živjeti” te zbog pokušaja da se ograniče osnovna i Ustavom zajamčena ljudska prava na život i slobodu govora.

Pravobraniteljica Ljubičić podsjeća kako je stajalište pravobraniteljice za ravnopravnost spolova o kampanji “Želim živjeti” Inicijative ProLife jasno izraženo u javnom priopćenju u kojem se ne poriče pravo konkretne inicijative ni bilo koga drugog na vlastito mišljenje i svjetonazorska stajališta, ali spornim smatra nazivanje žena ubojicama, što pripada području kaznenog djela iako je u Republici Hrvatskoj pobačaj legalan.

Također podsjeća kako je pravo građana i građanki izražavati svoje nezadovoljstvo odlukama državnih tijela, uključujući i pravobraniteljstva, ali, ističe, jednako pravo imaju i građani i građanke koji su se obratili pravobraniteljici za ravnopravnost spolova smatrajući spomenutu kampanju neprimjerenom i tražeći od nje da postupi u skladu sa svojim ovlastima.

Inicijativa traži ostavku pravobraniteljice

“Stoga, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, kao neovisno tijelo zaduženo za nadzor nad poštovanjem i ispravnom primjenom antidiskriminacijskih jamstava i načela ravnopravnosti spolova u Republici Hrvatskoj, kojoj je dana ovlast odlučivanja o pritužbama građana i građanki, svoje odluke i postupke temelji na provjerenim činjenicama, uravnoteženom pristupu i čvrstim pravnim argumentima”, zaključila je u odgovoru pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić.

Inicijativa ProLife zatražila je u petak neopozivu ostavku pravobraniteljice za ravnopravnost spolova Višnje Ljubičić prozivajući je da nije shvatila bit kampanje „Želim živjeti“ te zbog pokušaja da se ograniče osnovna i Ustavom zajamčena ljudska prava na život i slobodu govora.

Piše; Hina

ČESTITKA

/in , , /by

SRETAN I BLAGOSLOVLJEN BOŽIĆ I NOVA 2017 GODINA

NATJEČAJ SAVJETA ZA NACIONALNE MANJINE

/in , /by

         REPUBLIKA  HRVATSKA        

         SAVJET ZA NACIONALNE         

                    MANJINE                           

Zagreb, 14.prosinca 2016.

 

 

                                                        UDRUGAMA I USTANOVAMA

                                                        NACIONALNIH MANJINA  – svima

 

 

Poštovani/e,

Obavještavamo vas da je Javni poziv udrugama i ustanovama nacionalnih manjina za predlaganje programa za ostvarivanje kulturne autonomije iz područja:informiranja i izdavaštva, kulturnog amaterizma i manifestacija, programa koji proizlaze iz bilateralnih sporazuma i ugovora, koji će se sufinancirati sredstvima iz Državnog proračuna Republike Hrvatske u 2017. godini, potpore za programe ostvarivanja kulturne autonomije nacionalnih manjina, objavljen na web stranici Savjeta za nacionalne manjine.

ROK ZA PODNOŠENJE PRIJEDLOGA PROGRAMA JE 30 DANA OD DANA OBJAVE U NARODNIM NOVINAMA.

S poštovanjem,                              PREDSJEDNIK SAVJETA

                                                           Aleksandar Tolnauer, v.r.

ROMI U HRVATSKOJ

/in , , /by

Romi obitavaju na području Republike Hrvatske od 14. stoljeća. Romska manjina u Republici Hrvatskoj nije homogena: govore različitim jezicima, raznih su vjeroispovijedi…
Položaj Roma je marginaliziran, pa se Nacionalni program donosi radi poboljšanja uvjeta življenja i boljeg uključivanja Roma u društvenu zajednicu uz očuvanje vlastite osobnosti.

Povijesni izvori koji izričito govore o podrijetlu i početku seoba Roma skromni su. Postoje mnoge teze o postojbini Roma i razlozima pokretanja migracijskih procesa. Sami Romi su, trajnom izoliranošću od okružja te različitim preuzetim elementima jezika, folklora, običaja i legendi, otežavali pristup znanstvenicima koji su se bavili pitanjem njihova podrijetla. Prema povijesno-lingvističkim izvorima može se zaključiti kako Romi potječu iz sjeverozapadne Indije (Dardistan, Kafiristan), područja oko rijeke Gangesa, a migracije Roma odvijale su se stoljećima od Indije, preko Afganistana i Perzije. Dio plemena južne skupine kretao se u smjeru Sirije, Egipta (vjerojatno uz sjeverozapadnu Afriku preko Gibraltara u Španjolsku – Gitani), dok najveći dio romskih plemena preko Turske prelazi Bospor i dolazi u Europu (u vremenu od X. do XIV. stoljeća Romi se zadržavaju u Turskoj i Grčkoj).

Romima su seobe bile sastavni dio života i način preživljavanja, koji se nakon dolaska u Europu i susreta s drugačijom kulturom nije bitno izmijenio te se migracijski procesi nastavljaju, iako se javljaju pokušaji njihova sprječavanja ili barem ograničavanja. Rome su u Europi različito nazivali (što je često izazivalo nesporazume), ali i različito prihvaćali. Ime Romi potječe od izraza “romani chib” i znači čovjek.

O Romima u Republici Hrvatskoj govori nekoliko istraživanja provedenih posljednjih dvadesetak godina. Među najznačajnijima su: istraživanje Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu, iz 1982., čiji su rezultati objavljeni pod naslovom “Društveni položaj Roma u SR Hrvatskoj”; istraživanje Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, iz 1998. godine, pod naslovom “Društveni i razvojni položaj Roma u Hrvatskoj”, te Državnog zavoda za obitelj, materinstvo i mladež, iz 2002., pod naslovom “Struktura romskih obitelji i poimanje sadržaja roditeljstva u njima”.

Prema navodima spomenutog istraživanja iz 1998., Romi se na području Hrvatske spominju prvi put u Dubrovniku 1362. godine, u trgovačkom spisu. Desetak godina kasnije (1373. godine) Romi se spominju i u Zagrebu, gdje su trgovci, krojači i mesari. U Dubrovniku Romi (Jeđupi) žive u Gružu i već krajem XIV. i u XV. stoljeću formiraju srodničke zadruge koje se bave tradicionalnim romskim zanatima i glazbom. U srednjem je vijeku romsko stanovništvo vezano za gradove. U Puli 1497. djeluje svećenik Dominik Ciganin, a 1500. godine Romi se spominju u predgrađu Šibenika. O stvarnom broju i položaju Roma u Hrvatskoj tijekom XVI. i XVII. stoljeća, malo je podataka. Cigani “šipuši”, svirači, spominju se u Hrvatskoj 1671. godine. U Međimurju se Romi spominju 1688. godine, kada je u Legradu (koji tada administrativno pripada Međimurju) kršteno dijete “ciganskog” vojvode Ivana, a u XVIII. stoljeću međimurski feudalci dozvoljavaju doseljavanje Roma koritara.

Velike romske skupine dolaze u Hrvatsku tijekom XIX. stoljeća iz Rumunjske. Pripadaju romskoj skupini Koritara, a naseljavaju područje Međimurja i Podravine. Govore ljimba d’ bjaš, jedan od rumunjskih dijalekata (vlax-dijalekti), te uz već prisutne Kalderaše i Lovare, čine jezgru današnjeg romskog stanovništva u Hrvatskoj.

Točan broj Roma koji danas žive u Republici Hrvatskoj i njihov teritorijalni raspored teško je utvrditi iz više razloga, pa su rezultati službenog popisa stanovništva tek naznaka stvarnog stanja. Broj Roma u Republici Hrvatskoj po zadnjem popisu iz 2011 godine je 16.975.

Tijekom migracija, susrećući se s mnogobrojnim jezicima, običajima i vjerovanjima drugih naroda, Romi su usvajali elemente sredine u kojoj su duže vrijeme obitavali. Većinsko stanovništvo u pravilu ne poznaje ili nedovoljno poznaje tradiciju, jezik, umjetnost i druge karakteristike Roma.

Obitelj je temeljni element socijalnog ustroja Roma, uz specifičnosti koje proizlaze iz tradicije nastanka plemenske vlasti i zakona.

Žene su često marginalizirane, prisutna je visoka stopa fertiliteta i tradicionalna podjela uloga u obitelji. Odnos prema ženi nije emancipiran, žene su izložene diskriminaciji, što se odražava u odgoju djece i funkcioniranju obitelji. Djeca od 10 do 12 godina, pa i mlađa, sudjeluju u poslovima svojih roditelja i obitelji, što im u velikoj mjeri otežava redovno školovanje.

Romi su pripadnici različitih vjeroispovijedi. Romi se izjašnjavaju kao  muslimanima, katolicima, pravoslavcima, protestantima a i druge skupinekao što su  Jehovinih svjedoci, Baptisti i dr. Kako prema mnogim izvorima Romima vjera nije osobito važna, oni često prihvaćaju dominantnu religiju sredine u kojoj žive te joj dodaju elemente svojih tradicijskih vjerovanja.

Uvjeti življenja s kojima se suočava veći dio romske populacije u Republici Hrvatskoj, teški su, prvenstveno zbog visoke stope nezaposlenosti, nedovoljnog obuhvata sustavom obrazovanja, neadekvatnih stambenih uvjeta te (ne)uređenosti prostora naseljenih Romima.

 

OPROST OD ESME REDŽEPOVE

/in , /by

Pjevačica, kraljica romske glazbe Esma Redžepova sahranjena je u Makedoniji na gradskom groblju Butel. Esma je preminula 11. decembra u Skoplju u 73. godini, posle kraće i teške bolesti.

Brojne kolege, obožavatelji  i prijatelji oprostili su se od Esme putem društvenih mreža, a predsjednik Makedonije Đorđe Ivanov, prijatelji i kolege upisali su se u knjigu žalosti i odali poslednju počast kraljici romske muzike.

Komemoracija je održana u 11 sati  u Skoplju, a sahrana dva sata kasnije na gradskom groblju Butel.

Gradonačelnik Skoplja Koce Trajanovski i ministar kulture Elizabeta Kančevska-Milevska održali su govor u čast preminule Esme Redžepove.

Bila je dva puta nominirana za nobelovu nagradu za mir. Često je govorila da su Romi narod koji nije nikada ni skim ratovao niti okupirao. Često je znala reći  “Da sam neki važan faktor, zaustavila bih sve satove svijeta i učinila da nigdje ne bude rata i da nema te zemlje koja je nečija, pa da se oko toga što je ničije nitko ne treba svađati i ratovati, jer – goli dolazimo na ovaj svijet i goli odlazimo s njega, i ništa nećemo odnijeti sa sobom” To je bila naša ESMA

ZABORAVLJENI GENOCID

/in , /by

75 godina od streljanja leskovačkih Roma u Arapovoj dolini

Na današnji dan 1941. godine u Arapovoj dolini  streljano je 310 leskovčana od strane Njemačke okupatorske vojske, 293 Roma, 11 Srba i šest Jevreja

U našem Gradu te ratne godine desio se strašan zločin nad našim građanima od strane nemačke okupatorske vojske uz pomoć  tadašnje  Nedićeve Srbije i kvinsliškog režima .

Nemačka vojska zbog  gubitka koji su imali 3.decembra sa dvojicom partizana, pripremili masovna hapšenja Roma.

5.decembra 1941.godine  blokirana je romska četvrt u Leskovcu od strane Srpske državne straže u Podvorcu i Sat mahali. Da nebi izazvali sumnju, žandarmi su proturili vest da je stigla neka roba  ii da je potrebno da se skine sa vagona. Pošli su od kuće do kuće i izdvojili  sve muškarce starije od 16 godina.

Da bi pokupili što veći broj ljudi bez protesta pripadnici Srpske državne straže SDS-a da će uhapsitii sve one koji dobrovoljno ne izađu na zborno mesto. Ipak neki od njih su uvideli da se ne radi o radu koji treba da izvrše već da je ozbiljna situacija pa su se sklanjali. Tom prilikom oterano je u školu ( današnja škola „Svetozar Marković“)koja je pripremljena za logor oko 120 Roma.

Da bi se stvorila mirnija situacija i da bi uhvatili što veći broj , iz zatvora su pustili dva roma sa napomenom,   “ da će narednih dana pustiti sve zatvorene Rome„. Međutim to je bila varka. Romska mahala u Podvorcu  ponovo je bila blokirana 9.decembra 1941.godine. Straže su postavljene tako da nije bilo moguće izbeći. Nemci su ušli kamionima u centru naselja , išli od kuće do kuće hvatali sve muškarce starije od 16 godina.

Nemci su prema Romima postupali krajnje nehumano i odvodili ih u logor. Nisu imali obzira ni prema starcima invalidima i  bolesnim ljudima. Ukoliko bi se neko suprostavljao udarli su ih kundacima i gurali u kamione. Hapšenja su na sličan našin izvšena i u Sat mahali, Vinarcu i Pečenjevcu.

Dok su hapsili građane angažovali su grupu radnika da kopaju rake na Hisaru govoreći da kopaju šančeve za protivavionske topove.

11.decembra kada su  sve pripreme završene , Nemci su od ranog jutra dovodili uhapšene na strljanje. Streljanje su izvršili na brdu Hisar, na mestu nazvanom „Arapova dolina“ po grupama. Odvođenje talaca Nemci su izvršili pod jakom stražom . Taoce su izvodili iz današnje škole „ Svetozar Marković“ utovarali su ih u kamione  i preko Lebanske ulice, u koloni , vezane po dvojicu, do mesta streljanja. Predhodno su ih svlačili  i onda po grupama streljali.

Njemci su do poslepodneva ubili, 293 Roma, 11 Srba i 6 Jevreja. (zoki-spisak-stradalih-Roma-Jevreja i Srba,partizana)

Ovo je stravičan genocid nad našim građanima,  nije bajka ili legenda nego istina i  ovaj strašan zločin  ne sme da se zaboravi !

Na ovoj staroj slici, crno-bijeloj, izbljedela fotografija, na poleđini je na njemačkom jeziku napisano „Cigani kopaju svoj grob dok stanovništvo i vojnici gledaju, Srbija 1941. godine”, svjedoči o „zaboravljenom genocidu” – genocidu nad Romima, počinjenom u Drugom svetskom ratu.

ESMA REDŽEPOVA 1943-2016

/in , , /by

Makedonska pjevačica romske glazbe Esma Redžepova preminula je ujutro 11. 12. 2016 godine u Skoplju u 73. godini, nakon kratke i teške bolesti. Prije dva tjedna bila je primljena u jednu skopsku bolnicu u teškom zdravstvenom stanju. Imala je veliko srce, bila je svjetski poznata, a njen put do uspjeha bio je ispunjen usponima i padovima.

Esma je rođena u Makedoniji 1943. godine, kao peto od šestoro djece. Njen otac je u bombardiranju 1941. godine izgubio nogu, a Esma mu je pomogla da na dostojanstven način zarade za obitelj.

Na njenu sreću ili nesreću, počela je vrlo rano da pjeva. Imala je samo 10 godina kada je pobjedila na takmičenju koje je organiziralo tadašnji Radio Skoplje. Ona je prva Romkinja koja je izašla da pjeva na romskom jeziku. Godine 1976. u Gandinagaru, Indiji, proglašena je za kraljicu romske muzike, što joj je dalo veliki motiv da neumorno radi i stvara.

Jednom prilikom kraljica romske muzike kazala je “Moje djetinjstvo je bilo jako teško, ali to sam iskoristila kao veliku školu. Zapravo, težu stranu života osjetila sam u djetinjstvu. Dok su mnogi rasli bezbrižno, ja sam radila razne poslove, nosila sam mlijeko, čistila stanove, čuvala psa jednom čuvenom skopskom doktoru Cipuševom, a zarađeni novac trošila sam ekonomično. Voljela sam bioskop, pa bih svojom ušteđevinom kupovala karte. Borila sam se sa predrasudama u društvu, uvijek sam morala nekome da se dokazujem ali, kao što vidite, isplatilo se, ja sam zahvalna Bogu”,

Esma je prva Romkinja koja je zapjevala na maternjem jeziku i dva puta bila nominirana za Nobelovu nagradu za mir. Prvi put 1987. godine kao kandidat Crvenog križa Jugoslavije, a drugi put na inicijativu Svjetske organizacije Roma. Potpredsjednica je Svjetske organizacije Roma u svijetu. Poznato je da se svim snagama bori za bolji status Roma u svijetu.

Obišla je četiri kontinenta – i to nekoliko puta, a njeni koncerti su uvijek punile dvorane. Mogla je živjeti u bilo kojoj svjetskoj prestonici, ali se uvijek vraćala kući, u njeno rodno Skoplje.

Bila je svjetski poznata pjevala poznatim te posebno je isticala da je pjevala predsjednicima, Josipu Brozu Titi, Gadafiju  i dr.

“Sa Titom sam često bila na njegovom brodu, išla na sva njegova mesta gdje je boravio po bivšoj Jugoslaviji. I uvek kad je nekog dočekivao, oni me pronađu, gde god da se u tom trenutku nalazim. Sećam se, imala sam u Cazinu u Bosni neki koncert, oni su došli, uzeli me i odneli u Dubrovnik”, pričala je Esma prije nekoliko godina. Esma Redžepova nije krila da je obožavala Tita.

“Pazite, ja sam obožavala Tita. Obožavala sam njegovu politiku. Kad smo pevali napolju, znali su odakle smo kad kažemo njegovo ime. Sazrevala sam u to vreme i ne mogu da kažem da mi je bilo loše. Znate kako, pevala sam na Prvoj konferenciji nesvrstanih ovde u Beogradu. Ja i hor “Branko Krsmanović”. Posle toga je Inidira Gandi rekla da želi da poseti Esmu Redžepovu, pa je nastao opšti haos. Bio je veliki problem kako da joj to organizuju jer je mimo protokola, pa su između ostalog ponovo popločavali ulicu u kojoj sam živela, iako je bila popločana. To su ipak mnogo lepe i bitne stvari koje sam doživela i to je bila jedna čast.

U jednom od intevjua Esma otkriva.  Nije da sam ja morala, već sam predstavljala svoju zemlju. Na primer, bila sam ’68. godine u Australiji, kad mi je stigla nota od SIP-­a da treba da”svratim” u Bombaj. I ja “svratim” u Bombaj, i tamo ostanem 25 dana. Gradila se, naime, tamošnja luka i četiri zemlje su konkurisale za taj posao, među njima i naša zemlja. Od kad sam sišla u Bombaj, prvo počnem da pevam nekim vojnicima, pa za malo višu klasu, pa za diplomatie, pa za nekih sedam, osam hiljada ljudi u nekoj fablici…”.

Nikada nije rađala, ali je usvojila njih 48. Djece. Njen suprug nikad joj nije dopustio da radi nešto što bi je udaljilo od pjevanja i nastupa. Nikada u životu nije ni kuhala ni čistila jer je tvrdio da para šteti glasnim žicama. To ju je neki put jako ljutilo jer je obožavala kuhati, a on joj to nije odobravao i uvijek je imala kućnu pomoćnicu. Djecu su odlučili usvojiti jer su najčešće dolazila iz romskih obitelji koje su bile teški socijalni slučajevi. Da bi ih sačuvali od domova ili ulice, Stevo ih je podučavao sviranju raznih instrumenata i danas su svi oni muzičari u nekim orkestrima i pošteno žive i zarađuju.

Esma Redžepova Teodosijevska nazvana je kraljica romske lazbe i po izvođenju te glazbe je bila poznata u svjetskim razmerama, a od 2013. nosila je i titulu nacionanog umjetnika Makedonije.Tijekom karijere duge 55 godina sudjelovala je na vrhunskim svjetskim glazbenim festivalima i manfestacijama. Esma je, kako se ističe, bila pravi glazbeni ambasador.

Kraljica romske glazbe je za gotovo šest decenija estradnog staža održala više od 23.000 koncerata širom svijeta, od čega je trećina bila humanitarnog karaktera.Tokom svoje karijere primila je veliki broj priznanja kako za muziku, tako i za svoj humanitarni rad. Esma je stvorila više od 580 umjetničkih djela, što uključuje 108 singlova, 20 albuma i 6 filmova.

Malo je onih koji su stranice života i karijere ispisali blistavim slovima kao Esma Redžepova. Pjevala je na najznačajnijim svetskim festivalima, osvajala prestižne nagrade, a pjesmama i angažiranjem doprinjela je afirmaciji romske populacije.

Izvjestitelj UN-a

/in , /by

Izvjestitelj UN-a: Sve više organizacija povezanih s Crkvom protivi se zaštiti seksualnih i reproduktivnih prava žena

Posebni izvjestitelj UN-a za pravo na zdravlje ističe kako “regresivne mjere kojima se ometa pristup sigurnom pobačaju i kontracepciji, te podriva seksualni odgoj prikladan dobi, mogu rezultirati kršenjem ljudskih prava”

Posebni izvjestitelj UN-a za pravo na zdravlje Dainius Puras ocijenio je u utorak, nakon devetodnevnog posjeta Hrvatskoj i razgovara s predstavnicima vlasti, međunarodnih organizacija i civilnih udruga te posjete brojnim ustanovama, da su na području prava na seksualno i reproduktivno zdravlje neki donositelji odluka u Hrvatskoj podložni utjecaju sve većeg broja organizacija povezanih s Crkvom, koje se protive ustaljenim instrumentima i mehanizmima promicanja i zaštite seksualnih i reproduktivnih prava žena.

“Ne samo da su prošlogodišnje preporuke Odbora za provedbu Konvencije UN-a o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena primjenjive i danas, već se čini da je došlo do novih pokušaja provedbe regresivnih mjera, uključujući i nedavno uvođenje nove definicije braka u Ustav, te skoro donošenje odluke Ustavnog suda o ustavnosti Zakona o pobačaju iz 1978. godine. Provedba tog zakona već je suočena s nekim izazovima, poput uskraćivanja pobačaja u nekim bolnicama zbog prigovora savjesti”, rekao je Puras na konferenciji za novinare u Uredu UNICEF-a za Hrvatsku.

Dostupnost kontracepcije i reproduktivnih usluga na niskoj razini

Ocijenio je kako su korištenje i dostupnost kontracepcije i reproduktivnih usluga u Hrvatskoj na niskoj razini, dok je za seksualni odgoj, iako je uveden u škole, predviđen nedovoljan broj sati. Provedba tog programa, kaže Puras, ovisi o učiteljima koji to često odbijaju na osnovu pogrešnih argumenata, čime se djecu i adolescente sprečava u donošenju informativnih odluka o svojoj seksualnosti i usvajanju zdravog seksualnog ponašanja.

Posebni izvjestitelj UN-a za pravo na zdravlje ističe kako “regresivne mjere kojima se ometa pristup sigurnom pobačaju i kontracepciji, te podriva seksualni odgoj prikladan dobi, mogu rezultirati kršenjem ljudskih prava”.

Uz naglasak da su seksualno i reproduktivno zdravlje ljudska prava, Puras je uputio apel svim dionicima u Hrvatskoj da se “kritički postave spram napada na univerzalna načela ljudskih prava temeljenih na ‘ teorijama zavjere’, koji su pogubni za sva prava ljudi u Hrvatskoj, uključujući i pravo na zdravlje, posebice žena i djece”, a hrvatske vlasti da slijede univerzalna načela i standarde ljudskih prava.

Potrebna zaštita žena i LGBT-ovaca od nasilja

Kazao je kako mu je bilo drago čuti najavu hrvatskog premijera Andreja Plenkovića o namjeri Hrvatske da ratificira Konvenciju Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, koji je Hrvatska potpisala u siječnju 2013. godine.

Ocijenio je da u Hrvatskoj nema sustavnog i odgovarajućeg financiranja skloništa i savjetovališta za žene žrtve nasilja, te dodao da su potrebne pravne reforme kako bi se zaštitilo žene od obiteljskog nasilja, a pripadnike LGBT zajednice od nasilja iz mržnje.

Puras je u Hrvatsku došao na poziv hrvatskih vlasti, a njegovi će se nalazi naći u sveobuhvatnom izvješću koje će predstaviti Vijeću za ljudska prava UN-a u lipnju iduće godine. Nalazi su preporuke Hrvatskoj kako neke stvari poboljšati radi unapređenja prava na zdravlje.

Posebni izvjestitelj se tijekom boravka u Hrvatskoj zanimao i za ostvarivanje prava na zdravlje tražitelja azila i izbjeglica, provedbi programa mentalnog zdravlja, te o zdravlju Roma.

Ustvrdio je kako tražitelji azila, odnosno izbjeglice, u Hrvatskoj imaju pravo samo na hitnu pomoć, što sprečava efektivan pristup zdravstvenoj skrbi. Istaknuo je da djecu izbjeglice koja nisu cijepljena treba hitno cijepiti, a svim migrantima omogućiti obavezne prve medicinske preglede po ulasku u zemlju.

Mentalno zdravlje je prioritetno pitanje

Naglasivši da je mentalno zdravlje na međunarodnoj razini danas postalo prioritetno pitanje, Puras je zaključio kako je Hrvatska jedna od prvih zemalja koja je ratificirala tu konvenciju i počela ulagati u pilot projekte deinstitucionalizacije osoba s mentalnih poteškoćama, u čemu postoji niz dobrih projekata, ali oni nisu dovoljni.

“Još uvijek je 4200 osoba s mentalnim poteškoćama smješteno u institucionalnoj skrbi, čime su lišeni slobode i ne mogu u potpunosti uživati jednaka prava kao i drugi članovi društva”, kazao je Puras.

To se odnosi i na djecu s invaliditetom, čiji se broj u institucionalnoj skrbi povećao, a u tim je ustanovama nedostatno odgovarajuće liječenje i skrb.

Puras je upozorio i da petina romske djece u Hrvatskoj nema pristup zdravstvenoj zaštiti te da je stopa dojenačke smrtnosti u toj populaciji značajno iznad nacionalnog prosjeka, dok se Romkinje suočavaju s raznim ograničenjima u pristupu zdravstvenoj skrbi.

Autor: HINA