Odgovor Kristijana Novaka na izjavu zastupnika Veljka Kajtazija o knjizi i predstavi ”Ciganin, alii najljepši”
Saborski zastupnik Veljko Kajtazi, predstavnik romske i još niza manjina, nedavno je, više od godinu dana nakon što je knjiga objavljena, reagirao na naslov, a pomalo i na sadržaj predstave (koju, kaže, nije gledao) i romana Ciganin, ali najljepši. Što je izjavio mogli ste čuti i čitati, bilo ga je svugdje.
Dosad nisam reagirao iz više razloga. Osjećao sam susramlje što se čovjek doveo u nezgodnu situaciju da se svađa s fiktivnim likovima, i to pred licem javnosti. Osim toga nisam želio da priča poprimi senzacionalističke tonove, a već sam se dulje vrijeme želio malo povući. I, naposljetku, odbijao sam sudjelovati u nečijem, pokazalo se prilično neuspješnom, skupljanju političkih bodova. Javnost je reagirala kako je reagirala. Vidjeli ljudi da to nije obrana ugrožene manjine od mrzilačkog napada nego pokušaj disciplinske ćuške. Zastupnik vladajuće većine pokušao je ušutkati autora eda bi se dodvorio kolegama s kojima je trenutno u političkom talu te usput na fejsu mogao objaviti dokaz kako izgara za manjinu koju zastupa. U posljednjih godinu dana knjigu su pročitale tisuće ljudi, predstavu je do sada pogledalo oko 4000. Svih nacionalnosti, da, i Roma. Nije se baš svima svidjela – nekima previše golotinje, nekima predugačka, nekima previše vulgarnosti. Ali do mene nije došla ni jedna reakcija koja bi ukazivala na to da se na koji god način potpirila mržnja. Govorilo se, naprotiv, prije svega o ljubavi u teškim okolnostima i potrebi da se svakom građaninu Hrvatske omogući život vrijedan življenja. Ni jedna ružna reakcija osim Kajtazijeve. Od njegova ispada do danas javilo mi se dvadesetak Romkinja i Roma, neki su i pročitali knjigu i pogledali predstavu. Kažu, nema ništa sporno, daju podršku. Ono što pak su mi priopćili o svom zastupniku – nemam srca ovdje ponavljati, doista mi nije do eskalacije sukoba.
Kajtazi se dakle svađao s fiktivnim likovima, ja sam se držao one da u demokratskom društvu svatko ima pravo javno izreći svoje mišljenje. Dok je diskusija civilizirana, dobro je. Na tome je moglo stati. Međutim, u prošlotjednoj emisiji Pola ure kulture, kao i u jučerašnjem velikom intervjuu u Večernjaku, Kajtazi me prozvao da bih, da mi je doista stalo do Roma, trebao stipendirati kojeg romskog studenta i dati dio honorara nekoj inicijativi koja se bavi poboljšanjem životnih uvjeta Roma.
E pa, uvaženi zastupniče, sada više niste u sukobu s fiktivnim likovima, nego sa mnom. A ja sam prilično stvaran.
Tezu o tome da je primarna ideja umjetnosti pomagati nekome preskočit ćemo za ovu priliku. Idemo dalje.
Kao prvo, odakle Vama uopće ideja da ja NISAM pomagao i ne pomažem studentima romske nacionalnosti? Odakle Vam ideja da financijski NE pomažem romsku stvar? Je li Vam možda palo na pamet da nisam političar, pa mogu te stvari raditi daleko od javnosti, šutke? Ne objavljivati dokaze svoje dobrote na fejsu? I da to ne činim ni kao autor ni kao istraživač, nego kao građanin ove zemlje koji je bio blizu patnji? Znate što, usprkos Vama ja ću i dalje raditi (ili ne raditi) što i koliko mogu, šutke, a takvi kao Vi me nemaju što prozivati prikazajući se moralnim vertikalama. Ako je problem što ne dajem novce udruzi iza koje stojite izravno Vi, ili možda direktno na Vaš račun, pa da možda ovi napadi na mene prestanu, bit ću vrlo kratak i jasan: sve što znam o Vama (a znam Vas još iz 90-ih, preko karatea) upućuje me na jedan jedini odgovor – to se neće dogoditi. Nikada.
Kao drugo, spreman sam i dalje sudjelovati u obrazovanju pripadnika romske nacionalnosti, evo samo jedan jedini puta i javno. Obrazovanje mora krenuti „od vrha“, s Vama. Za početak ću Vam objasniti koja bi bila društvena uloga saborskog zastupnika vladajuće većine, a koja autora. Žalosno je da je čovjek sa saborskom plaćom te dvije stvari temeljito pobrkao. Ne sviđa Vam se brojka studenata romske populacije, uređenost romskih naselja, zdravstvena skrb? Ni meni, ali nisam ja taj koji odlučuje o tome, nego Vi. Imate ono što se zove državni proračun, u njega idu novci od prilično svega što se u Hrvatskoj zbiva, pa tako i od mojih autorskih honorara. Doista ne znam kakve slike raskoši i bogatstva su Vama u glavi pri pomisli na hrvatske autore, kako zamišljate moj život u odnosu na život saborskog zastupnika, ali činjenica je da Vi sudjelujete u raspodjeli novca iz državnog proračuna. Hej! Pa učinite nešto s njim, s našim novcima, pobogu, tražite, stvarajte pritisak! Vi ste vlast! Plaćamo Vas da učinite život boljim za naše sugrađane – Rome i sve ostale. Da ste htjeli, mogli ste iskoristiti pažnju koju je moja priča dobila u javnosti kao polugu za svoja nastojanja. Ali, znam, lakše je i vidljivije demonstrirati svoju navodnu brigu za romsku populaciju ovako kako to činite ovih tjedana, prozivati druge da su učinili ovo ili ono iz ekonomskih razloga, i brinuti se lijepo dalje za svoje privatne sinekure.
Evo, ovo je doista zadnje što mislim reći o ovoj temi, a za neko dulje vrijeme i o svemu drugome. Cipelariti se ne dam. Možda sam ovime pripomogao zastupniku u namjeri da se malo nakači na lijep uspjeh priče koju sam ispričao. Nevažno. Ako to urodi bilo kakvim pozitivnim učinkom, a posebno ako navede zastupnika da preispita svoje djelovanje, ja ću biti sretan i spokojan. Ako ne, opet ću biti sretan, jer znam da postoji alternativa. Upoznao sam divnih Romkinja i Roma, sposobnih, obrazovanih, ambicioznih, upućenih u stanje na terenu. Možda je vrijeme da se nekome drugome prepusti funkcija, kako Kajtazi neprestano ponavlja, legitimnog zastupnika te nacionalne manjine.
