Mi bi da se ženimo

Valentina Stanić i Dejan Seferović par su nešto više od dvije godine.

Desetak su minuta udaljeni jedno od drugoga, no kako govori Valentina, “nismo se susretali prije”. On je zaposlen, radi na odjelu miješanja sirovina u jednoj tvrtki, a ona je trenutačno doma. Kako nam kaže, čekaju prvo dijete. Ženit će se. Jesu li naišli na protivljenje okoline? “Ne. Moji Dejana poznaju već neko vrijeme i drag im je. Nije im ni u jednom trenutku bilo problem to što je Rom”, govori Valentina.

Autor:  Patricia Kiš, Jutarnji list

Novac iz EU
Valentina Stanić i Dejan Seferović, par u stvarnom životu, postali su par i na kazališnim daskama. U kazalištu Knap na Peščenici u produkciji TeatraR u utorak, 4. lipnja premijerno je izvedena predstava “Mi bi da se ženimo” u kojoj su glumci Romi. Naime, Udruga žena Romkinja “Bolja budućnost”, u partnerstvu s udrugama iDEMO Institut za demokraciju i Kultura nova osmislila je i provela projekt TeatarR, koji se sufinancira sredstvima Europske unije iz Europskog socijalnog fonda. Sve se odvija u sklopu ESF natječaja Umjetnost i kultura za mlade. Projekt je namijenjen mladim Romima od 15. do 25. godine i na njemu su radili više od godinu, s četrdesetak sudionika, koliko ih se izmijenilo.

Oni koji su bili najuporniji i najtalentiraniji od njih, a devetnaest ih je, na premijeri su pokazali neosporno glumačko umijeće. Sudionici su sami birali temu, sami su izmislili fabulu, sami su kreirali sve scene i dijaloge, pa čak i ples, imali su samo pomoć profesionalnog koreografa na samo nekoliko proba. Edukatori su, dakle, samo dali formu, sadržaj je njihov. Svi su amateri. Imena su njihova prava imena. Par je stvarno par, u životu. I neće stati samo na jednoj predstavi, na premijeri su najavili i osnivanje Romskog kazališta u Zagrebu.

Tema je predstave koju su sami osmislili ukratko sljedeća: Valentina i Dejan mladi su romski par koji se odlučio ženiti. Valentina dolazi iz imućnije obitelji, a Dejan iz obitelji koja godinama živi na rubu egzistencije. Valentinina je želja da njihovo vjenčanje ne bude u skladu s romskom tradicijom, nego suvremeno. Valentinin otac ne prihvaća njihovu odluku, želi da sve bude u skladu s tradicijom i za Valentinu traži novac, 10.000 eura. Dejanovi roditelji su siromašni i ne mogu platiti.

Poklon od kamatara
Dolazi do svađe između dviju obitelji i vjenčanje se otkazuje. No, Valentina i Dejan ne odustaju. Dejan se zapošljava u građevinskoj tvrtki. Ona, pak, želi biti kozmetičarka, no nude joj plaću od 1800 kuna, kažu joj da će je prijaviti na četiri sata, no da će zapravo raditi osam. Odlaze i u banku, kako bi zatražili kredit, no službenik im odbija zahtjev jer nemaju uvjete. Dejan, očajan, odlazi kod kamatara i traži zajam.

Usred razgovora kamataru javljaju iz bolnice da je dobio blizance i on odlučuje Dejanu darovati novac. Dejanov otac u međuvremenu uplaćuje loto i dobiva poveću svotu novca pa se njih dvojica odlučuju naći s Valentininim ocem. U međuvremenu, Valentinin otac popušta pod pritiskom svoje žene i kćeri te odlučuje da neće tražiti novac za udaju. Vrhunac je predstave vjenčanje.

Iako su naturščici, iako su igrali pred prepunim kazalištem, trema se niti malo nije mogla osjetiti tijekom predstave. Valentina mi govori da joj je drago što se trema nije vidjela, iako su je, kaže, kako su poslije otkrili u međusobnom razgovoru, svi imali cijelo vrijeme tijekom trajanja predstave.

Tema s radionice
Ni ona niti bilo tko drugi od njih, kaže, nije prije mislio da će se naći u glumačkim vodama. Sve je počelo spontano: “Na radionicama koje smo pohađali došli smo do teme o našim običajima. To je bilo nešto što smo željeli ispripovijedati.

Uključili smo se preko gospođe Ramize koja nas je pozvala da sudjelujemo. Ideja o glumi došla je kasnije.” Misle li se nastaviti baviti glumom? “Da, svakako, to nam je želja.”

Mladoženja u stvarnom životu i u predstavi Dejan Seferović govori da im nije bila otegotna okolnost zajedno stvarati iako su par, naprotiv: “Mogli smo i doma dodatno uvježbati neke scene kad je bilo potrebno. Želja nam je bila gledatelje upoznati s našim običajima i tradicijom, da vide kako je to u našoj kulturi.” I Dejan kaže da su imali tremu, no, nastavlja, tonom pravog profesionalca, “trema je dobrodošla jer paziš da ne pogriješiš”.

Među glumcima je uz ovaj par i Muhamed Husejni koji u predstavi igra bogatog i poprilično strogog oca. Kako nam govori: “Zabavno je glumiti ovu ulogu. Ipak i taj otac ima nešto u srcu, u duši, pa naposljetku popusti i oženi kćer bez traženog miraza. Nije ni kod njega sve u novcu, kako se na kraju ispostavi”.

O ulogama su odlučivali kako je tekla predstava, Muhamed je prvo trebao biti kamatar, no kasnije mu je, dakle, dodijeljena druga uloga. Vjerovali su, zajedno odlučili, i kako se pokazalo bili u pravu, da mu bolje leži uloga mladenkina oca. Kamatara je, pak, poprilično uživljeno glumio Ivan Stanić, Valentinin brat u stvarnom životu.

Na preksinoćnjoj premijeri u Knapu svako se malo čuo smijeh jer je predstava iznimno humoristična, niz je skečeva, duhovitih rečenica. Sav je taj humor rezultirao i ovacijama na kraju predstave.

Zvjezdana Bubnjar, koja je radila na predstavi i usmjeravala glumce sa Sanjom Matasić, kaže: “Naš se romski par ne razlikuje od mladog para u Hrvatskoj, njih muče isti problemi, kako kupiti stan, kako podići kredit, kako preživjeti, kako dobiti najbolje moguće od života. Pokušali smo napraviti predstavu na humorističan način i mislim da smo u tome uspjeli, a ono što me najviše veseli je činjenica što će romski teatar ići dalje. Moram reći i da bismo bez Ramize teško napravili predstavu, ona je motivirala ljude, došli su nam zbog njezina prijašnjeg rada.”

Talent za glumu
“Drago mi je što smo pokrenuli Romsko kazalište u Zagrebu jer postoji potreba za tim. U Rijeci je postojao Romski teatar Chaplin”, rekla je Ramiza Memedi, predsjednica Udruge žena Romkinja Bolja budućnost. “Oni koji glume, to su moji miljenici. Vjerujem da su mnogi otkrili talent tijekom ovih predstava i da će nastaviti glumiti i dalje.”

Projekt se odvijao na dvije razine, objasnila je Sanja Matasić. “Prvo smo održali radionice komunikacija i slično, u drugom dijelu su učili scenski pokret. No, najvažnije je da smo im mi davali samo smjernice, a oni su sami napravili scenarij.”