Ne mogu shvatiti kada roditelji šalju svoju djecu prositi
Popričali smo s jedinom Romkinjom na Splitskom sveučilištu koja je prva od svoje rodbine dospjela do visoke škole
Melanija je jedna od 30-ak hrvatskih Roma studenata koji ruše predrasude o neobrazovanoj nacionalnoj manjini. Njen djed Alija Mešić osnovao je romsku udrugu u Zagrebu i dosta je vremena provodila s njim, pomagala mu je u radu, gdje je nastala i njezina ljubav prema ekonomiji, računima, računovodstvu, knjigovodstvu. Melanija je studentica Ekonomskog fakulteta te je jedina Romkinja na splitskom sveučilištu.
– Kao dijete bila sam jako živahna, išla sam na sve sportove koji su bili u mojoj blizini. Trenirala sam odbojku, rukomet, atletiku, folklor… Odrasla sam na Peščenici, to je kvart gdje su svi navikli na velik broj Roma, tako da se tamo nisam susretala s puno predrasuda. U osnovnoj školi u mom razredu nas je bilo petero Roma, samo sam ja završila školu. U srednju školu išla sam u centar grada, mama se malo bojala kako će me tamo prihvatiti.
Jesu li te prihvatili?
– Na početku prvog razreda jedan dečko ubacio je mobitel u moju torbu da ispadne da sam prijateljici ja ukrala mobitel. Hvala Bogu, mobitel je bio od cure s kojom sam bila dobra i ona je znala da to nisam ja, ipak nastala je neugodna situacija. Sebi sam kazala da ta situacija nije zbog toga što sam Romkinja, već zato što sam ja bila najbliža koja je do nje sjedila. Uvijek u svemu pokušam naći nešto pozitivno. Kasnije se nisam nalazila u neugodnim situacijama. Bila sam dobar učenik te sam išla i na tečaj engleskog jezika i tu sam bila dobro prihvaćena. Smatram da sam jako opuštena osoba, ili mi se sviđaš ili ne, nemoj me vrijeđati neću ni ja tebe.
Što te dovelo u Split?
– Dolazak u Split nije bio planiran, bila sam čak i protiv dolaska. Uvijek sam više voljela Zagreb kojeg sam smatrala svojim domom. Pošto nisam uspjela upisati fakultet u Zagrebu, iako su bili viši kriteriji u Splitu, uspjela sam se upisati i bila sam 15-a na listi. Nisam imala nikakvih neugodnih situacija, a neki fakultetske kolege su mi priznali, ako su i slutili da sam Romkinja da sam očito drugačija jer sam na fakultetu pa sam očito ‘normalna’.
Jesi li u Splitu ikada doživjela neugodnu situaciju?
– Imala sam u Splitu samo jednu neugodnu situaciju kada sam išla u pekaru. Djeca su u školi pokraj pekare imala odmor te su mi vikali ‘Ubi, zakolji da cigan ne postoji’.
Je li te to zasmetalo?
– Malo me je dirnulo jer mi to nikad nitko nije pjevao, nikada me nisu vrijeđali direktno zato što sam Romkinja. Kasnije sam shvatila da nije vrijedno moje brige već da više govori o njihovoj kulturi. Smatram da imam dobar kućni odgoj, te da su njihovi roditelji krivi jer sve ide iz obitelji. Naše ponašanje je odraz roditelja dok smo bili djeca.
Jesi li promijenila sliku o Splitu sada nakon tri godine života tu?
– Nikada se više ne bih vratila u Zagreb. Ovdje mi je savršeno. Kada sam u Zagrebu kažem mami da idem doma u Split. Tu mi je sve super, navikla sam na samostalni život dok je kod kuće drugačija situacija. Imam super grupu na fakultetu, svi smo iz različitih mjesta, samo njih par je iz Splita. Skupa se družimo i izvan fakulteta idemo vanka i jedno sve veliko dobro društvo.
Koji dio Splita ti je najljepši?
– Prije tjedan dana prvi put sam bila na Marjanu i bilo mi je prekrasno, išli smo pješke prijateljica i ja. Sigurna sam kako ću sada ići češće tamo. Kavu volim popiti u kvartu oko Kampusa. Ima nekoliko lokalnih kafića gdje smo se već skompali s zaposlenicima.
Jedina si u svojoj obitelji koja si upisala fakultet jeli ti to otežavalo situaciju ili si imala njihovu punu podršku?
– Imala sam ogromnu podršku svoje obitelji. Još u osnovnoj školi zacrtala sam si kako moram upisati četverogodišnju školu kako bi poslije mogla ići na fakultet. Nisam htjela gimnaziju, upisala sam ekonomiju kako bi nakon završene srednje škole ipak imala neku struku.
Otkud ljubav prema ekonomiji?
– Moj djed ima udrugu Roma u Zagrebu tako da sam već tamo nakon srednje škole mogla raditi. Tajnica koja je radila u udruzi puno vremena je provodila sa mnom, često sam joj pomagala u njenim poslovima i tako sam zavoljela ekonomiju. Nakon srednje škole nisam se mogla zamisliti da radim, željela sam se dalje obrazovati i tako sam upisala Ekonomski fakultet.
Koje je tvoje mišljenje zbog čega se Romi manje obrazuju?
– Te se stvari polako mijenjaju. Pričajući s Romima savjetujem im da je obrazovanje važno. Počevši od moje obitelji, ima dosta primjera gdje su odustajali od škole. Prvi moj brat je prestao sa školovanjem i to stalno prebacujem mami na nos, zašto mu je to dopustila. Oni ne shvaćaju da djeci oduzimaju znanje i kruh iz usta. Pitam se što će oni raditi ako ne steknu neko obrazovanje.
Koji problemi još muče Rome?
– Kod nas se djeca već sa 15 godina, pogotovo muška, smatraju odraslima. Kod nas i dalje postoji mala diskriminacija između muškarca i žene. Ja sam pojela svoje živce kako bi u svojoj obitelji ravnopravnost izbalansirala. U mojoj obitelji često mi kroz zezanciju kažu kako sam crna ovca te da sam posebna.
Najveći problem leži u tome što djeca već kao mala prose na ulici…
– Ti roditelji i djeca nisu svjesni svojih sposobnosti. Njih roditelji odgajaju da oni prose, oni su unutar kutije, oko njih su zidovi, uvjereni kako su oni cigani koji znaju samo prositi. Uvjeravaju ih da tako mogu zaraditi novce za igračke, a na žalost će to kasnije biti cigare, alkohol, a ponekad i droga. Većinom se ti novci djeci oslade. Smatram da su svi oni sposobniji od toga i kako mogu puno više u životu.
Kazala si kako si im pokušala ukazati važnost obrazovanja…
– Kažem im da moraju ići u školu, često kažu kako oni ne mogu pronaći posao i da im u tome neće pomoći edukacija. Smatram da bi trebali završiti bar neku trogodišnju srednju školu kako bi imali neke kvalifikacije. Dosta njih ne želi raditi fizički posao i misle da je sve teže od prošenja. Meni je to grozno i ne mogu shvatiti kada roditelji šalju svoju djecu prositi. Ja bih ih sve zatvorila u zatvor, davala takve kazne. Bila bih Hitler kada bi bila zastupnica u saboru za Rome. Povećala bih kazne čim staviš dijete na ulicu, a ne školuješ ga, kaznila bi ih sa sto tisuća kuna pa bi vidjeli kako bi se svi školovali. Pravila se trebaju postrožiti jer mi između sebe znamo kakva je loša situacija po ovim pitanjima.
Na Splitskom sveučilištu jedina si Romkinja i tako rušiš sve spomenute predrasude. Misliš li da si svojim primjerom potaknula mnoge na razmišljanje?
– Svakim danom se mijenjaju stvari. Baš sam jučer pričala s jednim članom romske zajednice i kazao mi je kako jedna organizacija ‘Roma versitas’ ima ideju poticati Rome na studiranje i školovanje. Ta organizacija pomagat će u smislu prilagodne, financijske pomoći i svega što ti treba prilikom obrazovanja. Organizacija će djelovati na nivou Hrvatske i nadam se da će biti značajna za sve one koji žele, a nemaju mogućnosti obrazovanja.
Koliko ti je djedova udruga pomogla u drugačijem shvaćanju potrebe za obrazovanjem?
– Koliko sam upoznata u Splitu nema puno Roma, vidjela sam po popisu stanovnika da ima možda samo dvoje koji su se izjasnili kao Romi. Tako da mislim da u Splitu nema potrebe za udrugom. S druge strane, djedova udruga pomogla je mnogim Romima u raznim pitanjima, tako i meni. Tamo sam sudjelovala u brojnim projektima. Već u petom razredu bila sam na informatičkom tečaju, to su bile brojne radionice, kada bi bili neki intervjui djed bi mi kazao da ja odgovaram na pitanja… Danas vidim kako sam kroz njegove projekte ‘Droga, ne hvala’, ‘KUD Romska duša’ i druge stekla brojna znanja i vještine.
Koji su ti planovi nakon što završiš fakultet?
– Trenutno ne razmišljam daleko u budućnost, ali mi je prvi cilj završiti fakultet. Kasnije ću se nastojati zaposliti. Djed mi često kaže kako ću ga naslijediti u udruzi, ali ne znam jesam li ja za to.
Iako kažeš da ne razmišljaš o poslu, ljetnu studentsku pauzu provodiš radeći….
– I ovo ljeto sam mislila otići kod tetke u Italiju odraditi sezonu, sada mi je cilj očistiti godinu na fakultetu do šestog mjeseca kako bih tri mjeseca mogla raditi. Imam plan upisati vozački, želim zaraditi svoje novce kako bih si to mogla priuštiti. Također, volim se šminkati, imam plan zavrišti neki tečaj, a najčešće novce trošim na kozmetiku tako da koja kuna viška neće škoditi.
Za kraj, koju bi poruku poslala svima koji se boje napraviti prvi korak pri ostvarenju svojih snova…
– Iako će zvučati kao klišej, kazala bih im neka vjeruju u sebe, neka budu jaki bez obzira na to što će ljudi reći. Ljudi će govoriti kako nisi vrijedan, u stvari jesi, trebaš znati pokazati da nisu u pravu. Volim se jako inatiti, kada mi netko kaže ‘ne možeš’ tek tada odlučim pokazati koje su moje krajnje gornje granice. Kasnije mi je to veći gušt nego da sam dobila na lotu. Mogu kazati kako je mene inat gurao naprijed. Bilo je situacija u osnovnoj školi, profesorica iz povijesti kazala mi je kako zbog loših ocjena neću upisati željenu školu. Nisam voljela učiti povijest. Odlučila sam sve ocjene povisiti, profesori su bili u šoku kako sam u tome uspjela. Danas evo mene na Ekonomskom fakultetu i u jednu ruku sam zahvalna profesorici što me na taj način potaknula, ne samo njoj, već svim profesorima koji su me gurali i podržavali u svemu. Smatram da predrasude dolaze od pojedinca. Svejesno je jesi li Rom, crn, žut ili bijel, Hrvat, Bosanac ili Srbin ako želiš uspjeti u onome što silno želiš. Mene profesor baci ispit zbog toga što nisam znala ili sam lijena za taj put naučiti i to je jedini razlog, a ne što sam Romkinja.
Antonia Klanac
Preuzeto sa: Dalmatinski portal.hr
