Romi, Rumunjska, ropstvo, rasizam
Rumunjska ovih dana obilježava 160 godina od ukidanja ropstva. Robovi su pola tisućljeća bili Romi, pripadali su plemićima, zemljoposjednicima i manastirima, legalno ih se prodavalo, tjeralo na težak rad i kažnjavalo. Jedino na što su imali pravo bile su osnovna prehrana i odjeća. Zasada se u udžbenicima povijesti pola tisućljeća romskog ropstva u jednoj europskoj zemlji gotovo uopće nije obrađivalo – što je poražavajuće na mnogo razina.
Svako ukidanje ropstva je proces, a trenutni položaj Roma u Rumunjskoj pokazuje kako taj proces još uvijek traje.
Uobičajen tretman Roma, kako piše rumunjski povjesničar Neagu Djuvara, bio je ponižavajuć – govorilo se da “ne možeš ništa dobiti od Cigana ako ne koristiš bič”, a uobičajen nadimak za Rome bio je “vrane”, zbog uglavnom tamnije puti. Romi su obavljali brojne poslove, izrađivali su nakit, kovali, radili u rudnicima, brinuli se za kućanstva i obrađivali polja. Tako su se razvili i nazivi za određene skupine – ursari su krotili životinje, aurari su bili ispirači zlata, kaldaraši su izrađivali i popravljali kotlove. Posjedovali su i razvijali rijetke vještine – primjerice, dugo vremena Romi su bili jedni kovači i tokari u Vlaškoj i Moldaviji. S obzirom na to da su bili u statusu robova, bilo im je zabranjeno govoriti materinskim jezikom pa su stoljećima izlagani nasilnim procesima romanizacije, ali i hungarizacije.
Period ropstva trajao je 500 godina, a potpuni prestanak ropstva mogao bi biti jednako dug proces
U Rumnjskoj je u jednom periodu čak bilo dozvoljeno “loviti” Rome, ali u tome ne odudara značajno od ostatka Europe. Tijekom 17. stoljeća u Švedskoj, Nizozemskoj i Danskoj Rome se lovilo iz zabave – održavali su se tzv. pagan hunts gdje bi ih vojnici, policajci i konjanici progonili kako god im se prohtjelo – što je često rezultiralo krajnjim iscrpljivanjem progonjenih, odnosno smrću. Osiguravane su i nagrade za najuspješnije lovce u tim potjerama, što opisuje Jean-Pierre Liegeois u knjizi Roma in Europe. Između 1471. i 1673. godine svaka zemlja Europe uvela je zakone koji su bili posebno izrađeni za progon Roma. Nacističko “rješavanje” Roma u 20. stoljeću stoga je samo bio nastavak progona, ugrožavanja i krajnje marginalizacije.
Tek nakon 1989. godine u Rumunjskoj se počelo razgovarati o utjecaju koji je dug period ropstva imao na položaj Roma u zemlji, ali i o ropstvu općenito. Godine 2007. osnovana je Komisija za proučavanje ropstva Roma, čiji je cilj istraživanje o periodu ropstva te unošenje preporuka za povijesne materijale korištene u obrazovnom sustavu, paralelno s promocijom romske kulture i povijesti. Zasada se u udžbenicima povijesti pola tisućljeća romskog ropstva gotovo uopće nije obrađivalo, šutnju je povremeno razbijala književnost, a u posljednje vrijeme i rumunjska kinematografija – recentan primjer je film Aferim! Radua Jude.
Ciprian Necula
Kao dio inicijative Za Rome, s Romima, koju je pokrenula Europska komisija, ovaj je tjedan u Bukureštu održan prvi u nizu seminara za medije, na kojem su gostovali brojni romski aktivisti i aktivistkinje. Ciprian Necula, državni tajnik za romska pitanja, govori nam kako u Rumunjskoj ropstvo još uvijek nije stvar prošlosti. “Period ropstva trajao je 500 godina, a potpuni prestanak ropstva mogao bi biti jednako dug proces. Slično je i u SAD-u, možete reći da crnci više nisu robovi, ali njihov položaj u društvu, koji je rezultat ropstva, još je znatno zakočen i trebat će dugo vremena da dođe do potpunih promjena”, objašnjava Necula. Dugogodišnji aktivist s doktoratom iz sociologije, Necula dolazi iz skromne romske zajednice koja se još uvijek suočava s brojnim problemima.
U Rumunjskoj trenutno živi više od milijun i pol Roma, a polovica romske populacije su mladi. Romi žive u svim dijelovima zemlje – “svako selo ima svoga Roma”, kažu ovdje. Procjenjuje se da je barem 150 tisuća Roma još uvijek bez rodnog lista, osobne iskaznice i drugih osnovnih dokumenata. Problem je to koji nije stran Hrvatskoj, o čemu smo već pisali. To nužno vodi do drugih problema – nemogućnosti obrazovanja, zapošljavanja, posjedovanja imovine. Nedavno istraživanje u Rumunjskoj pokazalo je da pripadnike romske populacije u prosjeku očekuje 16 godina kraći život od ostatka stanovništva.
Europska komisija usvojila je 2011. godine Okvir za nacionalnu integraciju Roma, kojim su sve države članice pozvane da Komisiji predstave svoju nacionalnu strategiju za uključivanje Roma ili posebne politike za Rome unutar širih politika socijalne uključenosti. Države članice usvojile su Nacionalne strategije za integraciju Roma, a uključivanje Roma predstavlja ključni dio strategije 2020. Europske komisije.
Procjenjuje se da je barem 150 tisuća rumunjskih Roma još uvijek bez rodnog lista, osobne iskaznice i drugih osnovnih dokumenata
Pozivi za integraciju stižu i zato što je Svjetska banka procijenila da neke zemlje EU gube čak 500 milijuna eura godišnje zbog diskriminacije i nepružanja obrazovanja i pristupa poslovima romskoj populaciji koja čini do 10 posto njihova stanovništva. Procjenjuje se da danas u Europi živi oko 12 milijuna Roma, što je više od broja stanovnika najmanje 20 država članica EU. U državama poput Bugarske i Rumunjske to se lagano mijenja – 23 posto, odnosno 21 posto novih sudionika na formalnom tržištu rada dolazi upravo iz romskih zajednica.
Marian Mandache, odvjetnik i jedan od pionira romskog pokreta koji je u Rumunjskoj zaživio devedesetih, poseban problem vidi u izostanku političkog predstavništva za više od milijun i pol Roma koji žive u zemlji. “Romi nemaju svoju stranku, a predstavljanje Roma u glavnim političkim strankama gotovo da i ne postoji. Pitanje integracije Roma i romska problematika uopće nisu dio političke debate, ni za vrijeme izbora ni inače”, govori nam Mandache.
Nedavno istraživanje pokazalo je da pripadnike romske populacije u prosjeku očekuje 16 godina kraći život od ostatka stanovništva
Razlog izostanka djelovanja na političkoj razini djelomično je i raznolikost samih romskih zajednica, zato što u Rumunjskoj postoji 19 različitih romskih skupina, koje je teško ujediniti. Iako postoji Nacionalna strategija za Rome, na lokalnoj razini nedostaje političke vizije i volje. Mandache je predsjednik udruge Romani CRISS, centra koji je dugi niz godina jedno od polaznih točaka za promjenu položaja Roma u Rumunjskoj. Romani CRISS o trenutnoj rumunjskoj Nacionalnoj strategiji ima uglavnom negativno mišljenje, pogotovo kad je u pitanju rješavanje stambenog pitanja.
“Nacionalna strategija je posve neambiciozna, predviđa tek 600 novih stambenih jedinica za Rome do 2020. godine. Tijekom posljednjih 18 godina, nevladina organizacija Habitat for Humanity Romania pomogla je 16 tisuća osoba da rješe svoje stambeno pitanje, bilo izgradnjom novih stambenih jedinica ili registracijom postojećih. To je gotovo tisuću ljudi godišnje, što je više od ukupnog broja koji je u Nacionalnoj strategiji planiran za period od čak šest godina, kojome se planira osigurati tek stotinu stambenih jedinica godišnje. S obzirom da se radi o udruzi koja se oslanja na volonterski rad i donacije, nedopustivo je da Vlada stambenoj problematici pristupa u značajno manjem opsegu”, napominju iz Romani CRISS-a.
Marian Mandache: “Pitanje integracije Roma i romska problematika uopće nisu dio političkedebate, ni za vrijemeizbora ni inače”
Problemi vezani za osnovu dokumentaciju, posao i stanovanje, najbolje se vide u Glini, naselju nedaleko od Bukurešta. U posjet Glini odveo nas je Mandache. Radi se o jednom od područja u kojem je Romani CRISS pokrenuo projekt predškolskog obrazovanja za romsku djecu. U Glini živi oko četiri tisuće stanovnika, od kojih je više od tisuću Roma, koji žive u najgorim uvjetima. Pri dolasku u Glinu dočekao nas je gradonačelnik (koji nije Rom), posve nepripremljen za susret s novinarima i baratanje osnovnim podacima o zajednici koju bi trebao voditi. Priču je pojednostavio svodeći sve probleme na dvije opservacije – “Romi ne vole ići u školu” i “Romi ne vole raditi”. Sve je to izgovorio pred tridesetak posjetitelja, od kojih su polovica bili visokoobrazovani zaposleni Romi, uglavnom s doktoratima. Valja spomenuti kako je među prisutnim Romima bio i Marius Tudor, koji obara više stereotipa odjednom – profesionalni nogometaš, igrao je nogomet u prvoj rumunjskoj ligi, a diplomu je (zahvaljujući stipendijama) stekao i na Harvardu.
Prizori iz glinskog života
Mandache nam govori kako gradonačelnikovo ponašanje nije neuobičajeno, nije prvi put da se neki političar ponaša na takav način. Romani CRISS već je mnogo puta tužio političare, i premijera i predsjednika, zbog govora mržnje prema Romima. Tužili su i medije koji i dalje izvještavaju na način “Rom ukrao”, a najviše ih živciraju opravdavanja koja počinju sa “Imam prijatelja Roma”. “S online medijima postoji velik problem komentara na forumima i portalima, tu je čest govor mržnje prema Romima. Udruge reagiraju, ali to je dosta nedefinirano područje. Mi ćemo nasviti s tužbama, tužit ćemo sve koji šire netrpeljivost”, govori Mandache.
Gradonačelnik Gline: “Romi ne vole ići u školu.Romi ne vole raditi.” Sve je to izgovorio pred tridesetak posjetitelja, od kojih su polovica visokoobrazovani zaposleni Romi, uglavnom s doktoratimata
U Glini je nezaposlenost Roma velika, a njihovo preživljavanje u potpunosti ovisi o obližnjoj deponiji, jednoj od najvećih u Rumunjskoj. S godinama se oko deponije razvijalo naselje, zbog prikupljanja i preprodaje vrijednog otpada. Kuće u kojima žive ne posjeduju, iako su ih kupili od prijašnjih “vlasnika” – radi se neregistriranim objektima, a stanovnici se oslanjaju na riječ gradonačelnika da ih neće potjerati.
U Glini sustav vodoopskrbe i odvodnje ne postoji, tek poneka kuća ima svoj bunar. Svugdje oko trošnih kuća je smeće, a ljudi nerijetko pale plastiku kako bi se zagrijali ili u velikim crnim loncima ispred kuća kuhali hranu. Presjek svih problema s kojima se mnogi Romi suočavaju ovdje je najočitiji. U razgovoru s jednom obitelji, izražavaju nam želje za boljim, drugačijim životom. Stojimo na dvorištu ispred njihove male kuće, pod nogama nam je blato i smeće, a miris s obližnje deponije ispunjava zrak.
“Mi nismo lijeni, ali nitko nas neće zaposliti bez papira, ali kako da imam papire kad ih moja majka nije imala i nije mogla ići u bolnicu kad me rodila, ni dobiti rodni list za mene?”, pita nas jedna od članica obitelji. U rukama drži sina kojemu su tri godine i za kojeg se nedavno napokon izborila za rodni list – naknadnim dokazivanjem majčinstva. Nada se da njega čeka bolja budućnost.
Ana Duminica
Upravo je utjecaj roditelja i drugih predanih i inspirativnih pojedinaca za uspješne Rome bio presudan – pravog poticaja i dalje nema na državnoj razini. Mlada aktivistkinja Ana Duminica takav je primjer. Posljednjih godina fokusirana je na mlade Rome, mogućnost da sami pronađu rješenja za svoje probleme. Govori nam kako osjeća odgovornost da nešto napravi, sjeća se kako je njena baka jednom u pekarni molila za kruh za obitelj, obećavši da će sutradan platiti, ali joj ga pekar nije htio dati. “Takav osjećaj očaja i nemoći je nevjerojatan. Ja sam imala sreće jer sam imala inspirativnu obitelj, majku koja je radila kao čistačica, ali je sama učila i govorila četiri jezika, oni su me neprestano usmjeravali prema obrazovanju. S godinama sam shvatila da moje obrazovanje nema smisla ako nešto ne napravim za svoju zajednicu, ako se ne vratim i pokušam mijenjati stvari”, priča nam Duminica.
S obzirom na njen “netipičan” izgled – svijetlu put, kosu i oči, mnogi učenici u školi nisu znali da je Romkinja. Što bi bilo drugačije da su znali? “Posebnu diskriminaciju doživjela sam jednom prilikom u osnovnoj školi, iako sam bila odlična učenica i dobro se slagala sa svima u razredu. Kolega iz razreda, s kojim sam na školskom odmoru jela čips, prišao je na satu mojoj klupi i opalio mi šamar. Kad sam ga upitala zašto je to napravio, rekao mi je da me vidio s ocem – tamnoputim Romom. ‘Jeo sam s prljavom Cigankom’, uzviknuo je, a učiteljica nije reagirala, samo je šapnula dječaku da pazi zato što je moj tata Rom i možda će ga pretući”, priča nam Duminica, koja čitav život ne vidi na lijevo oko, ali je sasvim normalno funkcionirala u školi pa taj defekt dugo nitko nije primijetio. Od šamara joj je išla krv i morala je otići u bolnicu, a njezina je majka još jednom krenula u bitku – prijeteći učiteljici i školi tužbom, iako nisu imali novca za pokretanje sudskog procesa.
Catalina Olteanu
Catalina Olteanu, također mlada aktivistinja i profesorica romskog i španjolskog jezika, govori nam kako ona i Duminica nisu iznimke. “Mi nismo jedine romske aktivistkinje, nas je mnogo i tu bi raznolikost i mediji napokon trebali uočiti”, napominje Olteanu. Ona je bila najsiromašnija u razredu u svojoj srednjoj školi, za koju je dobila stipendiju, ali ju je završila kao najbolja učenica.
“Važno je identificirati se kao Rom. Kada sam bila u srednjoj školi, uglavnom sam govorila rumunjski, čak ni s kolegama Romima nisam govorila romski. Bilo me strah, osjećala sam veliki pritisak. Najviše mi je pomogao tečaj romske kulture i jezika na kojem se govorilo o identitetima, o prisvajanju i shvaćanju vlastite kulture. Shvatila sam da, ako želim promijeniti percepcije o Romima, moram se početi predstavljati kao Romkinja, bez straha i srama. Nikada zbog drugih ne bih trebala biti manje ponosna na sve ono čemu me moja zajednica naučila, niti otpisati svoju kulturu kao bezvrijednu”, objašnjava Olteanu.
Olteanu dolazi iz sela Rasuceni, u okrugu Giurgiu. Na njezino selo i širu obitelj poseban je trag ostavila 1941. godina – kada su tisuće Roma pod Antonescuovim režimom deportirane u koncentracijski logor Transnistria, smješten na teritoriju Sovjetskog Saveza (danas u Ukrajini). Posljednjih šest godina radi projekte koji mlade i djecu uče o romskoj kulturi i povijesti. Smatra da je posebno važno razgovarati o ropstvu i holokaustu, ne kako bi se Rome prikazalo kao žrtve, već kako bi se razumio položaj u kojem se trenutno nalaze.
Kada mi je Bog prije otprilike tri godine rekao da me želi poslati Romima da im služim, moram priznati da sam bila zbunjena. Vjerovala sam da trebam ići služiti Židovima u Izrael. Nisam mogla spojiti te dvije stvari. Pa kako ću služiti Romima ako trebam služiti Židovima? Nisam sve razumjela, ali odlučila sam da ću slušati Boga. Uzela sam i neko vrijeme i tražila Božje vodstvo oko toga.
S vremenom Bog mi je dao ljubav prema Romima, iako ih nisam do tada dobro poznavala. Mogla bih čak reći da sam imala predrasude prema njima. Moj se put povremeno prepletao s Romima kojima sam služila, ali uvijek nekako individualno, pojedincima, a ne cijelom narodu. Pošto mi je Bog rekao da me želi poslati Romima da im služim kao narodu, nisam imala cijelu sliku o tome što to zapravo znači. Tek kasnije, kada sam im već služila u Murskom Središću, čula sam za teoriju da su Romi možda jedno od 10 izgubljenih izraelskih plemena, dio Božjega izabranog naroda.
Židovi su, naime, potekli od 12 izraelskih plemena, nazvanih prema 12 Jakovljevih sinova. Godine 722.-721. pr. Kr. nestalo je 10 od 12 izraelskih plemena. Poraženi od asirskoga kralja Šalmanesera V., tih deset izraelskih plemena koji su živjeli u Sjevernom izraelskom kraljevstvu, odvedeno je u ropstvo u gornju Mezopotamiju i Medeju, današnju Siriju i Irak. Nakon toga gubi im se svaki trag. Njihove potomke i danas mnogi traže među raznim plemenima širom svijeta. Današnji Židovi potječu od dva preostala plemena: Jude i Benjamina.
I iako mi je sve to skupa zvučalo neobično, kockice su zapravo polagano dolazile na svoje mjesto. Shvatila sam zašto mi je Bog najprije govorio o tome da trebam služiti Židovima, a kasnije me slao Romima. Pa Romi i Židovi su možda jedan te isti narod! Osim toga, počela sam malo proučavati cijelu priču i shvatila da između ta “dva” naroda postoje velike sličnosti.
Gdje god se pojave, izazivaju pomiješane emocije: otpor, predrasude, nerazumijevanje, progon. Poznati su kao nomadi ili lutalice, ima ih u svakoj zemlji. Dobri su trgovci i glazbenici. Žene se rano, rijetko se miješaju s drugim narodima. Vjeruju u jednoga Boga. Tamnoputi su i kamo god otišli, sa sobom nose svoju kulturu, običaje i jezik. Imaju velike obitelji, poznati su po gostoprimstvu i otvorenosti …
Bez sumnje, to mogu biti samo ili Židovi ili Romi. Kroz stoljeća se pokazalo da Sotona i jedne i druge prezire. I Romi su, kao i Židovi, konstantno bili progonjeni. Hitler je u holokaustu poubijao na tisuće i tisuće Roma. U Rumunjskoj su ih držali 400 godina u zarobljeništvu. Mnoge europske zemlje čak su imale antiromske zakone, koji su branili lokalnom stanovništvu da se miješaju s njima. I danas ljudi imaju predrasude prema Romima, kao i prema Židovima.
Osim toga, postoje određene sličnosti između romske i židovske kulture, kao što su slična tradicionalna odjeća i glazba. Posebna je zanimljivost sličnost u unutarnjim “plemenskim” zakonima. Romi, naime, imaju u svojoj kulturi održavanje “sudova”, kao što su nekada imali Izraelci. Suca biraju među uglednim stanovnicima naselja, a on onda presuđuje u svim međuljudskim i obiteljskim sukobima i njegove se odluke poštuju. Iako se danas romski “plemenski” zakoni sve manje poštuju, oni su izvorno bili vrlo slični Mojsijevu zakonu.
Stručnjaci kažu da ima nekoliko kriterija po kojima se današnji narodi mogu smatrati mogućim potomcima 10 izgubljenih izraelskih plemena: duhovno gledano, oni trebaju biti “narod bez svoje zemlje”, “štovati idole” i “lutati zemljom”. Osim toga, moraju potjecati iz krajeva u koje su izraelska plemena bila protjerana. I jedan i drugi kriterij Romi kao narod zadovoljavaju. Oni imaju jezik, zastavu i himnu, ali nemaju zemlju. Iako se ne zna točno odakle potječu, smatra se da su u Europu došli upravo s prostora u koji su dva izraelska plemena, Efrajim i Manaše, bili protjerani. Iako se dugo smatralo da Romi podrijetlom dolaze iz Indije, sve se više vjeruje da su oni doduše došli iz Indije u Europu, ali da izvorno potječu iz Egipta. Vjeruje se, naime, da pojam “gypsy” dolazi od riječi “egypti-ans”, što znači “Egipćani”. Prema toj teoriji, Romi su vjerojatno bili dio jednoga od 12 izraelskih plemena koja je Mojsije izveo iz egipatskog ropstva i čiji su potomci došli u Obećanu zemlju. Odande su ih Asirci oko 700. godine pr. Kr. odveli u ropstvo u Mezopotamiju, odakle su se pak kasnije naselili u Indiju. I stvarno je neobično, kada se malo dublje pogleda da Romi posvuda vjeruju u jednoga Boga, iako su navodno potekli iz Indije. Kao da im je jednoboštvo “u krvi”. Osim toga, oduvijek su Romi bili poznati po gatanju, vračanju i čitanju iz dlana, što je bila uobičajena praksa u Egiptu, dok se u Indiji to ne može naći.
Postoji još jedna, pomalo tragikomična, sličnost između Židova i Roma. Poznata je, naime, uobičajena predrasuda da su Isusa ubili – Židovi. No manje je poznata legenda da su čavle za Isusov križ izradili ni manje ni više nego – Romi. Zbog toga su, prema toj legendi, Romi od tada prokleti i lutaju po svijetu, bez mogućnosti da pronađu mir. Tako da kad se priča skrati, ispada da su Isusa razapeli Židovi, a na križ ga pribili Romi.
Postoji još mnogo toga što stručnjaci i znanstvenici te i proučavatelji povijesti i religije navode kao moguće dokaze za teoriju o Romima kao potomcima jednoga od 10 izgubljenih izraelskih plemena. Međutim, sve su to u konačnici samo teorije. Kada je Isus nakon uskrsnuća susreo dva učenika koja su išla u Emaus, razgovarao je putem s njima, ali oni ga nisu prepoznali. Tek kasnije im se otkrio, a oni su onda zaključili da “im je srce gorjelo dok su razgovarali s njim”. Tako je i s ovom teorijom. Dok stručnjaci i znanstvenici teoretiziraju, ja mogu reći da mi je srce gorjelo kad sam čula za povezanost Roma i Židova. Ljubav koju je Bog izlio u moje srce za njih kao da govori: “”Nek’ se pokrenu planine i potresu bregovi, al’ se ljubav moja neće odmać’ od tebe” i “Sigurno te neću ostaviti, nipošto te neću zapustiti”, tj. stihove koje je Bog uputio svojem ljubljenom narodu Izraelu.
Za kraj mogu samo reći da se zadnjih šezdesetak godina u svijetu počelo nešto ozbiljno događati s Romima na duhovnom planu. To je u isto vrijeme otkad su Židovi dobili ponovno svoju državu, Izrael. Bog je rekao da će pozvati svoj narod natrag sebi u posljednje vrijeme i vjerujem da smo tomu mi u današnje vrijeme svjedoci. Aliyah je pojam koji označuje doseljavanje (vraćanje) Židova iz raznih dijelova svijeta u Izrael i, iako je započeo još potkraj 19. stoljeća, u zadnjih šezdesetak godina vrlo se pojačao. Tako se od uspostavljanja države Izraela 1948. godine, više od 3 milijuna Židova iz više od 90 zemalja doselilo u Izrael.
I dok se Židovi sa svih strana vraćaju u Izrael, Romi u isto vrijeme dolaze Bogu. Kasnih 1940-ih i ranih 1950-ih godina francuskom pentekostalnom pastoru Clementu Le Cossecu došao je jedan mladi Rom koji ga je tražio da ode s njim kući moliti za njegovu bolesnu majku. Le Cossec je došao u mladićevu kuću i ondje pronašao staru majku kako bolesna leži na podu. To ga je potreslo. Kleknuo je do nje i molio Isusa da je iscijeli. Žena je odmah ozdravila. Kako je mladić bio glazbenik koji je imao gitaru bez ijedne žice, Le Cossec ga je pozvao da svira u crkvi i dao mu je nove žice. Već sutradan mladić je u crkvu doveo svoje prijatelje. Nakon nekoga vremena ti su Romi otišli iz toga grada i Le Cossec je na neki način zaboravio na cijelu priču. Godine 1950. došla mu je jedna Romkinja i ispričala sljedeću priču: prije nekoga vremena srela je uličnog propovjednika koji joj je dao letak na čijoj je poleđini bila zapisana adresa lokalne crkve. Ubrzo se toj ženi smrtno razbolio sin i doktori su tvrdili kako nema nade. Ona se, međutim, sjetila toga letka, dala ga nekomu da joj pročita adresu i zaputila se u crkvu. Ondje je zamolila pastora da moli za ozdravljenje njezina sina. I Bog je ponovno učinio čudo; mladić je ozdravio. Cijela obitelj došla je Bogu. Međutim, Cossec ni tada nije počeo služiti Romima. Tek nekoliko godina nakon toga dogodilo se nešto što mu je promijenilo život. Susreo je Rome koji su se obratili u jednom od ova dva vala probuđenja. Rekli su da ih ni jedan pastor ne želi krstiti jer nisu prema francuskim zakonima bili vjenčani (francuski zakoni bili su komplicirani, jer su dozvolu za vjenčanje mogli dobiti samo ako su 21 dan u kontinuitetu živjeli u gradu, a policija ih je svakih 48 sati izbacivala iz grada). Jedan Rom od 28 godina tom je prilikom rekao: “Budući da nas ni jedan pastor ne želi vjenčati, odlučio sam sa svojom ženom otići na rijeku. Stavit ću Bibliju na travu. Ne znam čitati ali znam da unutra piše: ‘Tko uzvjeruje i krsti se, spasit će se’. Ja ću krstiti svoju ženu, a zatim će ona krstiti mene.” Cossec je tada odlučio služiti Romima. Nadahnut riječima apostola Pavla iz 1 Kor 9, 22 o tome da je postao “nejak da nejake stekne”, Le Cossec je napustio svoj dotadašnji život i počeo putovati i živjeti s Romima. Njegov sin, John, odrastao je s Romima i živio po romskim običajima. Samo šest godina pošto je Cossec započeo služiti, šest tisuća Roma se obratilo. Probuđenje se proširilo na Španjolsku, a odande u druge europske zemlje. Vjerujem da je ovo vrijeme, vrijeme probuđenja Roma, u cijelom svijetu da se i oni, kao i drugi Židovi, “vraćaju kući”, ako već ne u zemlju Izrael kao jedno od deset izgubljenih izraelskih plemena, onda u nebesko kraljevstvo svojem Ocu koji ih čeka.
Želim da romski narod uđe u Božje kraljevstvo prije Isusova dolaska i da Romi budu dionici Božje slave, sjedeći za stolom Gospodnjim zajedno sa svojim precima, Abrahamom i Izakom. Ako su i bili izgubljeni godinama, pa i stoljećima, sada su nađeni. A svi znamo što Isus kaže o tome koliko se nebo veseli kad se nađe jedna izgubljena ovca, zar ne?
Autorica: Katarina Prokopić
Kada mi je Bog prije otprilike tri godine rekao da me želi poslati Romima da im služim, moram priznati da sam bila zbunjena. Vjerovala sam da trebam ići služiti Židovima u Izrael. Nisam mogla spojiti te dvije stvari. Pa kako ću služiti Romima ako trebam služiti Židovima? Nisam sve razumjela, ali odlučila sam da ću slušati Boga. Uzela sam i neko vrijeme i tražila Božje vodstvo oko toga.
S vremenom Bog mi je dao ljubav prema Romima, iako ih nisam do tada dobro poznavala. Mogla bih čak reći da sam imala predrasude prema njima. Moj se put povremeno prepletao s Romima kojima sam služila, ali uvijek nekako individualno, pojedincima, a ne cijelom narodu. Pošto mi je Bog rekao da me želi poslati Romima da im služim kao narodu, nisam imala cijelu sliku o tome što to zapravo znači. Tek kasnije, kada sam im već služila u Murskom Središću, čula sam za teoriju da su Romi možda jedno od 10 izgubljenih izraelskih plemena, dio Božjega izabranog naroda.
Židovi su, naime, potekli od 12 izraelskih plemena, nazvanih prema 12 Jakovljevih sinova. Godine 722.-721. pr. Kr. nestalo je 10 od 12 izraelskih plemena. Poraženi od asirskoga kralja Šalmanesera V., tih deset izraelskih plemena koji su živjeli u Sjevernom izraelskom kraljevstvu, odvedeno je u ropstvo u gornju Mezopotamiju i Medeju, današnju Siriju i Irak. Nakon toga gubi im se svaki trag. Njihove potomke i danas mnogi traže među raznim plemenima širom svijeta. Današnji Židovi potječu od dva preostala plemena: Jude i Benjamina.
I iako mi je sve to skupa zvučalo neobično, kockice su zapravo polagano dolazile na svoje mjesto. Shvatila sam zašto mi je Bog najprije govorio o tome da trebam služiti Židovima, a kasnije me slao Romima. Pa Romi i Židovi su možda jedan te isti narod! Osim toga, počela sam malo proučavati cijelu priču i shvatila da između ta “dva” naroda postoje velike sličnosti.
Gdje god se pojave, izazivaju pomiješane emocije: otpor, predrasude, nerazumijevanje, progon. Poznati su kao nomadi ili lutalice, ima ih u svakoj zemlji. Dobri su trgovci i glazbenici. Žene se rano, rijetko se miješaju s drugim narodima. Vjeruju u jednoga Boga. Tamnoputi su i kamo god otišli, sa sobom nose svoju kulturu, običaje i jezik. Imaju velike obitelji, poznati su po gostoprimstvu i otvorenosti …
Bez sumnje, to mogu biti samo ili Židovi ili Romi. Kroz stoljeća se pokazalo da Sotona i jedne i druge prezire. I Romi su, kao i Židovi, konstantno bili progonjeni. Hitler je u holokaustu poubijao na tisuće i tisuće Roma. U Rumunjskoj su ih držali 400 godina u zarobljeništvu. Mnoge europske zemlje čak su imale antiromske zakone, koji su branili lokalnom stanovništvu da se miješaju s njima. I danas ljudi imaju predrasude prema Romima, kao i prema Židovima.
Osim toga, postoje određene sličnosti između romske i židovske kulture, kao što su slična tradicionalna odjeća i glazba. Posebna je zanimljivost sličnost u unutarnjim “plemenskim” zakonima. Romi, naime, imaju u svojoj kulturi održavanje “sudova”, kao što su nekada imali Izraelci. Suca biraju među uglednim stanovnicima naselja, a on onda presuđuje u svim međuljudskim i obiteljskim sukobima i njegove se odluke poštuju. Iako se danas romski “plemenski” zakoni sve manje poštuju, oni su izvorno bili vrlo slični Mojsijevu zakonu.
Stručnjaci kažu da ima nekoliko kriterija po kojima se današnji narodi mogu smatrati mogućim potomcima 10 izgubljenih izraelskih plemena: duhovno gledano, oni trebaju biti “narod bez svoje zemlje”, “štovati idole” i “lutati zemljom”. Osim toga, moraju potjecati iz krajeva u koje su izraelska plemena bila protjerana. I jedan i drugi kriterij Romi kao narod zadovoljavaju. Oni imaju jezik, zastavu i himnu, ali nemaju zemlju. Iako se ne zna točno odakle potječu, smatra se da su u Europu došli upravo s prostora u koji su dva izraelska plemena, Efrajim i Manaše, bili protjerani. Iako se dugo smatralo da Romi podrijetlom dolaze iz Indije, sve se više vjeruje da su oni doduše došli iz Indije u Europu, ali da izvorno potječu iz Egipta. Vjeruje se, naime, da pojam “gypsy” dolazi od riječi “egypti-ans”, što znači “Egipćani”. Prema toj teoriji, Romi su vjerojatno bili dio jednoga od 12 izraelskih plemena koja je Mojsije izveo iz egipatskog ropstva i čiji su potomci došli u Obećanu zemlju. Odande su ih Asirci oko 700. godine pr. Kr. odveli u ropstvo u Mezopotamiju, odakle su se pak kasnije naselili u Indiju. I stvarno je neobično, kada se malo dublje pogleda da Romi posvuda vjeruju u jednoga Boga, iako su navodno potekli iz Indije. Kao da im je jednoboštvo “u krvi”. Osim toga, oduvijek su Romi bili poznati po gatanju, vračanju i čitanju iz dlana, što je bila uobičajena praksa u Egiptu, dok se u Indiji to ne može naći.
Postoji još jedna, pomalo tragikomična, sličnost između Židova i Roma. Poznata je, naime, uobičajena predrasuda da su Isusa ubili – Židovi. No manje je poznata legenda da su čavle za Isusov križ izradili ni manje ni više nego – Romi. Zbog toga su, prema toj legendi, Romi od tada prokleti i lutaju po svijetu, bez mogućnosti da pronađu mir. Tako da kad se priča skrati, ispada da su Isusa razapeli Židovi, a na križ ga pribili Romi.
Postoji još mnogo toga što stručnjaci i znanstvenici te i proučavatelji povijesti i religije navode kao moguće dokaze za teoriju o Romima kao potomcima jednoga od 10 izgubljenih izraelskih plemena. Međutim, sve su to u konačnici samo teorije. Kada je Isus nakon uskrsnuća susreo dva učenika koja su išla u Emaus, razgovarao je putem s njima, ali oni ga nisu prepoznali. Tek kasnije im se otkrio, a oni su onda zaključili da “im je srce gorjelo dok su razgovarali s njim”. Tako je i s ovom teorijom. Dok stručnjaci i znanstvenici teoretiziraju, ja mogu reći da mi je srce gorjelo kad sam čula za povezanost Roma i Židova. Ljubav koju je Bog izlio u moje srce za njih kao da govori: “”Nek’ se pokrenu planine i potresu bregovi, al’ se ljubav moja neće odmać’ od tebe” i “Sigurno te neću ostaviti, nipošto te neću zapustiti”, tj. stihove koje je Bog uputio svojem ljubljenom narodu Izraelu.
Za kraj mogu samo reći da se zadnjih šezdesetak godina u svijetu počelo nešto ozbiljno događati s Romima na duhovnom planu. To je u isto vrijeme otkad su Židovi dobili ponovno svoju državu, Izrael. Bog je rekao da će pozvati svoj narod natrag sebi u posljednje vrijeme i vjerujem da smo tomu mi u današnje vrijeme svjedoci. Aliyah je pojam koji označuje doseljavanje (vraćanje) Židova iz raznih dijelova svijeta u Izrael i, iako je započeo još potkraj 19. stoljeća, u zadnjih šezdesetak godina vrlo se pojačao. Tako se od uspostavljanja države Izraela 1948. godine, više od 3 milijuna Židova iz više od 90 zemalja doselilo u Izrael.
I dok se Židovi sa svih strana vraćaju u Izrael, Romi u isto vrijeme dolaze Bogu. Kasnih 1940-ih i ranih 1950-ih godina francuskom pentekostalnom pastoru Clementu Le Cossecu došao je jedan mladi Rom koji ga je tražio da ode s njim kući moliti za njegovu bolesnu majku. Le Cossec je došao u mladićevu kuću i ondje pronašao staru majku kako bolesna leži na podu. To ga je potreslo. Kleknuo je do nje i molio Isusa da je iscijeli. Žena je odmah ozdravila. Kako je mladić bio glazbenik koji je imao gitaru bez ijedne žice, Le Cossec ga je pozvao da svira u crkvi i dao mu je nove žice. Već sutradan mladić je u crkvu doveo svoje prijatelje. Nakon nekoga vremena ti su Romi otišli iz toga grada i Le Cossec je na neki način zaboravio na cijelu priču. Godine 1950. došla mu je jedna Romkinja i ispričala sljedeću priču: prije nekoga vremena srela je uličnog propovjednika koji joj je dao letak na čijoj je poleđini bila zapisana adresa lokalne crkve. Ubrzo se toj ženi smrtno razbolio sin i doktori su tvrdili kako nema nade. Ona se, međutim, sjetila toga letka, dala ga nekomu da joj pročita adresu i zaputila se u crkvu. Ondje je zamolila pastora da moli za ozdravljenje njezina sina. I Bog je ponovno učinio čudo; mladić je ozdravio. Cijela obitelj došla je Bogu. Međutim, Cossec ni tada nije počeo služiti Romima. Tek nekoliko godina nakon toga dogodilo se nešto što mu je promijenilo život. Susreo je Rome koji su se obratili u jednom od ova dva vala probuđenja. Rekli su da ih ni jedan pastor ne želi krstiti jer nisu prema francuskim zakonima bili vjenčani (francuski zakoni bili su komplicirani, jer su dozvolu za vjenčanje mogli dobiti samo ako su 21 dan u kontinuitetu živjeli u gradu, a policija ih je svakih 48 sati izbacivala iz grada). Jedan Rom od 28 godina tom je prilikom rekao: “Budući da nas ni jedan pastor ne želi vjenčati, odlučio sam sa svojom ženom otići na rijeku. Stavit ću Bibliju na travu. Ne znam čitati ali znam da unutra piše: ‘Tko uzvjeruje i krsti se, spasit će se’. Ja ću krstiti svoju ženu, a zatim će ona krstiti mene.” Cossec je tada odlučio služiti Romima. Nadahnut riječima apostola Pavla iz 1 Kor 9, 22 o tome da je postao “nejak da nejake stekne”, Le Cossec je napustio svoj dotadašnji život i počeo putovati i živjeti s Romima. Njegov sin, John, odrastao je s Romima i živio po romskim običajima. Samo šest godina pošto je Cossec započeo služiti, šest tisuća Roma se obratilo. Probuđenje se proširilo na Španjolsku, a odande u druge europske zemlje. Vjerujem da je ovo vrijeme, vrijeme probuđenja Roma, u cijelom svijetu da se i oni, kao i drugi Židovi, “vraćaju kući”, ako već ne u zemlju Izrael kao jedno od deset izgubljenih izraelskih plemena, onda u nebesko kraljevstvo svojem Ocu koji ih čeka.
Želim da romski narod uđe u Božje kraljevstvo prije Isusova dolaska i da Romi budu dionici Božje slave, sjedeći za stolom Gospodnjim zajedno sa svojim precima, Abrahamom i Izakom. Ako su i bili izgubljeni godinama, pa i stoljećima, sada su nađeni. A svi znamo što Isus kaže o tome koliko se nebo veseli kad se nađe jedna izgubljena ovca, zar ne?
Autorica: Katarina Prokopić
“Lakše je reći da Romi žele živjeti u stanju u kojem ih dosta danas živi, to ostatak društva odrješuje svake krivnje i odgovornosti”, govori nam Delia Grigore, romska spisateljica, aktivistkinja i profesorica romskog jezika i kulture na Sveučilištu u Bukureštu. Grigore je doktorirala antropologiju romske kulture, pjesme i eseji su joj prevođeni na više jezika, i predsjednica je udruge Amare Rromentza. Objašnjava nam koliko su mediji bitni, te kako se diskurs o Romima u medijima još uvijek nije značajno promijenio. “Još uvijek je gotovo sav fokus na egzotičnosti i kriminalnim radnjama”, zaključuje Grigore.
Grigore i drugi spomenuti aktivisti i aktivistkinje samo su dio vjerojatno najsnažnijeg romskog pokreta na svijetu, koji uključuje tisuće aktivista diljem Rumunjske. Jedan od njihovih velikih projekata je i Mesteshukar Butiq, koji povezuje tradicionalne zanate i izradu modernih proizvoda. U izradu nakita, odjeće i pokućstva redovno je uključeno oko četrdeset zanatlija iz romskih zajednica – kovača, krojača, stolara. Na većim projektima ponekad ih je uključeno i stotinjak. Njihov je posao ogromna strast i ljubav, kako pokazuje i kratki film Silversmith – Nevers, drži ih želja za očuvanjem umijeća koje se prenosilo generacijama. Dizajneri proizvoda zasada rade pro bono, dok izrađivači dobiju oko 10 eura dnevnicu, ovisno o narudžbi i zahtjevnosti izrade određenog proizvoda.
Romski kulturni muzej na marginama Bukurešta
Trenutno imaju malu trgovinu u Bukureštu, dva mobilna dućana koja putuju po zemlji, te ostvaruju posebne suradnje za modna događanja i kazalište. Mesteshukar Butiq pokrenut je u sklopu Romskog kulturnog muzeja, koji osim uobičajenih izložbi i arhiva uključuje i veliki prostor za radionice za djecu i mlade, učenje zanata, umjetničke radionice i glazbene festivale. Muzej je namjerno smješten na marginama Bukurešta, ne u centru grada kao većina sličnih projekata. Cilj im je biti u zajednici, uključiti ljude iz zajednice, dati im prostor za učenje novih vještina, ali i promišljanja o vlastitoj kulturi, povijesti i identitetu. U sklopu muzeja je i mali restoran, koji nudi raznolike specijalitete romske kuhinje. Zasada radi samo za posebne prigode i događanja unutar muzeja i kulturnog centra, ali voditelji se nadaju da bi uskoro mogao biti otvoren stalno.
Aktivisti će nastaviti svoj predani rad, trenutno možda važniji nego ikad. “Situacija u Europi postaje sve gora, to se prvo vidi u odnosu prema marginaliziranim skupinama, između ostalog i Romima”, govori Mandache, koji naglašava kako je napokon došlo vrijeme da Romi sudjeluju u pisanju vlastite povijesti i budućnosti.
Naposljetku, valja primijetiti da iako Europska komisija pokušava inicirati promjene i potaknuti na integraciju Roma u državama članicama, iz EU se redovno tisuće Roma deportira “natrag” u zemlje u kojima nikada nisu živjeli, o čemu smo već pisali. Jedini odgovor koji smo na to pitanje dobili od predstavnika Europske komisije u Rumunjskoj jest da je to “legalno”, ali legalno je bilo i ropstvo, čije strahote Rumunjska tek danas, nakon stoljeća tišine, počinje uvažavati.
