Nasilje u obitelji može se dogoditi u svakoj obitelji, bez obzira koje je nacionalnosti, obrazovanosti, kojem je imovinskom statusu; siromašnom ili bogatom idr. Svakog sata u Hrvatskoj je zlostavljana jedna žena – sudeći po prijavama institucijama. Istraživanja kažu – na jedno prijavljeno, dolazi još 10 neprijavljenih slučajeva nasilja u obitelji.
Što je nasilje u obitelji? Kao što mu samo ime govori, nasilje u obitelji obuhvaća nasilje koje se događa između članova obitelji (roditelja, braće i sestara ili članova obitelji, npr. roditelja i bake/djeda). Nasiljem u obitelji smatraju se svi prijeteći, prisiljavajući ili kontrolirajući postupci koje koristi jedan član obitelji prema drugome.
Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji definira nasilje u obitelji kao svaki oblik tjelesnog, psihičkog, spolnog ili ekonomskog nasilja;
-tjelesno nasilje, kao i primjena fizičke sile bez obzira je li nastupila tjelesna ozljeda,
-tjelesno kažnjavanje i drugi načini ponižavajućeg postupanja prema djeci u odgojne svrhe,
– psihičko nasilje, tj. psihička prisila koja uzrokuje osjećaj straha, ugroženosti, uznemirenosti ili povrede dostojanstva, verbalno nasilje, verbalni napadi, vrijeđanje, psovanje, nazivanje pogrdnim imenima, uhođenje ili uznemiravanje preko sredstava za komuniciranje ili komuniciranja s trećim osobama, izolacija ili ograničavanje slobode kretanja, sprječavanje kontakta s članovima obitelji ili drugih osoba, okrivljavanje druge osobe za nasilno ponašanje, prisiljavanje prakticiranja vjere kojoj osoba ne pripada,
-spolno nasilje, spolno uznemiravanje, inzistiranje na spolnom odnosu ili drugim seksualnim postupcima koje druga osoba ne želi
-ekonomsko nasilje
Kako nasilje utječe na ostale članove obitelji? Nasilje u obitelji može se događati između dva ili više članova obitelji, ali ono neizbježno utječe na sve članove te obitelji. Iako se zlostavljanje djece i nasilje u obitelji razdvajaju kao oblici nasilja, važno je istaknuti da se oni najčešće međusobno ne isključuju. Treba dijete smatrati žrtvom, iako nije primarna žrtva, kada čuje ili svjedoči konstantnim svađama ili fizičkom nasilju između roditelja ili drugih članova obitelji. U tim situacijama smatra se da dijete doživljava psihičko ili emocionalno zlostavljanje zbog čega ima povećan rizik da i samo postane nasilno, posebno kad bude odraslo.
Kako obiteljsko nasilje utječe na članove obitelji? Ako i postoji nasilje u obitelji, te je ono uobičajeno, s protekom vremena postaje sve gore. Obzirom na to, roditelj koji doživljava nasilje može imati poteškoća u donošenju odluke da napusti takvu obitelj. Razlozi koje najčešće navode jesu prevelik strah od reakcije počinitelja nasilja, nedostatak financijskih sredstava da napuste obitelj, briga o djeci i kako će odlazak utjecati na njih, ali i nadaju se da će nasilje prestati i da će se osoba koja čini nasilje promijeniti. Rijetko će osoba samostalno donijeti odluku otići od obitelji u kojoj je zlostavljena. Osobito je važno da zlostavljena osoba osigura neku vrstu podrške za sebe u bilo kojem obliku.
Američki psihijatar Lundy Bancroft je više godina proučavao obiteljsko nasilje, a radio je s više od tisuću zlostavljača i kontrolirajućih muškaraca u terapijskim grupama za zlostavljača. Napisao pet knjiga na temu obiteljskog nasilja kao rezultat razgovora i analize nasilnika i njihovih žrtava, a s ciljem pomoći žrtvama da spriječe početak ozbiljnog nasilja ili da se riješe života u nasilju.
Osnovna poruka Bancroftove knjige “Zašto on to radi? – Uvid u misli ljutitih i kontrolirajućih muškaraca” je otkriće da nasilnik ne maltretira ženu i djecu jer se osjeća loše, jer je ljut, povrijeđen, traumatiziran još u djetinjstvu ili ima neko drugo emocionalno opravdanje.
Korijen zlostavljanja je osjećaj vlasništva i nije točno da zlostavljači ne mogu prestati zlostavljati! Oni to ne žele jer se ne žele odreći moći i kontrole!– otkriva Bancroft. Svi razlozi koje zlostavljači iznose za svoje ponašanje su samo izgovori. Ne pokreću ih emocije, nego uvjerenja, vrijednosti i navike. Od svojih partnerica očekuju da ispune sve njihove fizičke, emocionalne i seksualne potrebe, da ih pritom poštuju, a oni sami ni za što nisu odgovorni. Partnerica je za zlostavljača njegova sluškinja, psihoterapeutkinja, kurva i zadivljena slušateljica, a pritom se nikada ne smije naljutiti na njega jer je on uvijek u pravu. (piše;Branka Stipić)
Život Roma/Romkinje; Mnoge obitelji žive u siromaštvu sa velikim brojem djece. Djeca su odrasla u obitelji u kojoj se nikad nije razgovaralo o političkim temama. Nikad se nisu spominjali niti se tada znalo za diskriminaciju, nisu govorili o siromaštvo, izolaciju idr. Bilo ih je strah otvoreno progovoriti o svojim problemima i potrebama. Živjeli su kao i njihovi roditelji i rodbina. Rijetki su imali dobar život. Oni nisu mogli poboljšati svoje uvjete živote kao njihovi susjedi koji su radili, imali svoja vlasništva, mislili da kao Romi ne mogu živjeti bolje u boljim uvjetima – bez rada i obrazovanja. Bile su velike razlike između života Roma/Romkinja i njihovih susjeda ne Roma. Uvijek bi se zapitali zašto Romi moraju živjeti na periferiji grada bez osnovnih uvjeta za život, bez vode i kanalizacije, imati neasfaltirane ulice i živjeti u malim kućicama od kartona ili zemlja pokrivenima samo s najlonskom folijom, dok njihovi sugrađani iz drugih zajednice žive u sređenim kućama, u zgradama imaju stanove, imaju posao, rade u državnim institucijama ili nekim drugim poslovima, za razlika od Roma koji rade uglavnom kao čistaći ili skupljaju otpad. Kada bi se zaposlili negdje kao čistačice morali su imati neku vezu i davati mito.
Kako je vrijeme prolazilo, tako su se razlike povećavale i Romima je bilo jako teško se zaposliti. Također u školama su bili zlostavljeni. Romkinje su bile posebno izolirane od društva. Njihova zadaća je bila samo da skrbe o djeci i kućanstvu. Obiteljsko nasilje je bila normalna pojava. Ženu je mogao tući osim supruga i svaki drugi muški član u obitelji kao na pr. otac, brat, stric idr.
Osobna priča;
Rođena sam na Kosovo. Moj točan datum i godina rođenja nisu točni, a mislim da imama oko 70. godina. Znate prije kako je bilo, rodi se dijete a roditelji ne žure sa upisom, jedino ga upišu na vrijeme ukoliko mu je potreban rodni list za dječji doplatak ili nešto drugo. Ostala sam bez majke kada sam imala svega 2-je godine. Tada me je strina uzela i odgojila me je do moje 8-e godine. Tata se oženio već je imao prvo dijete sa tom ženom kada me je uzeo sebi. Tada su počeli moji problemi. Žena od mog oca a moja maćeha dijete bi ostavila meni na čuvanje a ona bi išla u gradu, išla bi kod svojih prijateljica na kavi sve do sat prije dolaska moga oca koji je tada radio. Ukoliko nešto ne napravim onako kako je moja maćeha rekla, istukla bi me i dala mi do znanja da uradim onako kako ona kaže. Ocu nisam smjela reći, a niti bilo kome drugome jer mije prijetila.
Udala sam se na 14 godina (ugovoreni brak) i to kod rodbine od moje maćehe. Otac je pristao radi svoje žene i dogovorio se sa tom obitelji. Muža nisam poznavala, upoznala sam ga kada sam došla u njihovu kuću. Muž mi je bio radnik. Radio je sve, često ga nije bilo doma i po nekoliko dana. Tko god ga je zvao on je išo raditi sve dok nije našao stalni posao.
Moj otac je živio u gradu a mene su dali da živim na selu, gdje je život skroz drugačiji bio. Moj otac je radio u rudniku, dok muževa obitelj nije radila oni su živjeli od trgovine, prodavajući svoje proizvode po tržnicama. Ja sam se teško uklopila u njihov način života. Nisam poznavala njihov običaj. Sve što sam do tada znala njima se nije svidjelo, te sam morala naučiti iz početka. Moja svekrva (muževa majka) je bila jako loša prema meni. Sve što sam radila njoj nije bilo dobro i nije valjalo. Uvijek bi se samnom svađala govoreći da sam nesposobna i da ne znam ništa. Ja nisam smjela ništa joj reći. Tući snahe tada je bilo normalno. Za svaku sitnicu ukoliko nije bilo po volji bilo kojem članu obitelji mogli su vikati, psovati pa čak i tući snahu. U usporedbi sa sadašnjim vremenom, biti snaha u to vrijeme je isto kao i biti nečiji rob.
Uvijek je postojala razlika među muškoj i ženskoj djeci. Kod Roma je bila tradicija da najmlađe muško dijete čuva roditelje kada budu ostarjeli i cjelokupna imovina ostaje njemu. Otac mi nije dao ići u školi. Braću je upisao u školi ali nisu bili zainteresirani da je završe, napustili su je već u trećem i četvrtom razredu. Jedan je završio srednju školu ali nije nikada radio u struci zbog nacionalnosti. Mnogi Romi ne bi išli na daljnje školovanje upravo zbog toga jer nisu mogli se zaposliti u struci zbog toga što su Romi. Svako bi svoju rodbinu zaposlio a Romi bez obzira na kvalifikaciju nisu mogli se zapošljavati.
Bez obzira na koliko mi je bilo težak život i koliko sam bila zlostavljena svim vrstama i fizički, i psihički, nisam muža napustila jer mi je bilo sram što će drugi reći a i mislila sam ako se ponovo udam neće mi ništa bolje biti. Isto i danas se strahuje od osude okoline. Također žao mi je bilo djecu ostaviti ih, tko će ih čuvati kako će im biti situacija i tko će ih čuvati jer i ja sam narasla bez majke i znam kako je. U zajedničkom braku imamo osmoro djece, sve smo ih dali educirati, napravili smo kuću i suprug mi je u mirovini.
Ramiza Memedi
