Intervju sa piscem g. Ešefom Bajrićem
Ešef Bajrić, romski književnik, poduzetnik i aktivist, kroz ovaj intervju otkriva korijene svog književnog stvaralaštva, povezanost s romskim identitetom i osobnu borbu za očuvanje kulture i dostojanstva romske zajednice. Govori o svojem životnom putu, radu na knjigama Žrtveno janje i Rapsodija u G-molu, te zbirci poezije Bach. Otvoreno progovara o sustavnoj diskriminaciji, snazi obrazovanja, ulozi aktivizma i bolnim uspomenama vezanim uz mjesta romskog stradanja. Ovaj intervju nudi uvid u život i djelo jednog iznimnog čovjeka – autentičnog glasa Roma u suvremenoj hrvatskoj književnosti.
Pisanje za Ešefa Bajrića nije bilo planirano zanimanje, već potreba koja je rasla zajedno s iskustvima života – kroz siromaštvo, nepravde i ljubav prema vlastitom narodu. Sve ono što ga je godinama tištalo, na kraju je pronašlo svoj put na papir.
Gledajte, pisanjem se bavim već više od 25, možda i 30 godina. No, nikada nisam uspio objaviti ono što sam napisao. Prvenstveno zato što nisam bio spreman pronaći urednika koji bi sve to pripremio i objavio. A što me potaknulo? Rođen sam u Banjoj Luci, u vrlo siromašnoj obitelji rastavljenih roditelja. Život mi je bio izuzetno težak.
Potaknulo me to što sam želio pisati o svojim ljudima, o patnji našeg naroda. Jer ta diskriminacija nije trajala godinama, nego stoljećima. To me ponukalo da napišem nešto – pjesmu, priču, bilo što. Kad sam 1991. godine prvi put otišao u Švedsku i vidio patnje moga naroda – raseljenih iz Banje Luke, Srbije, Bosne, s Kosova – to je bilo strašno. Kad sam gledao tu djecu, te majke… i danas se naježim. Tada sam shvatio da netko mora nešto napisati o svemu tome.
Koja je trenutno najzastupljenija tema u vašem stvaralaštvu – romski život ili patnje ljudi koje ste doživjeli kroz svoj dugogodišnji rad?
U svojim knjigama, primjerice u Žrtvenom janjetu, opisujem život naših Roma – kalopera, trgovaca. Mi Romi kaloperi generacijama se bavimo trgovinom – to je radio moj otac, djed, pradjed, i ja sam naslijedio taj put.
U uvodu sam želio prikazati tko smo mi Romi, odakle dolazimo, kakvi smo, što želimo u sredinama u kojima živimo. Teško se asimiliramo u svakoj sredini. Ljudi me pitaju: “Bajriću, kako to da je onaj Srbin, ovaj Hrvat, a ti musliman iz Bosne?” Pa mi smo dolazili iz sjeverne Indije i naseljavali se diljem svijeta, prihvaćali religije, kulturu i običaje.
U prvoj knjizi pišem o našoj trgovini, kako smo putovali po Italiji, prodavali po Sloveniji… Ali taj zarađeni novac rijetko je završavao u našim domovima, našoj djeci. Sav taj zarađeni novac se trošio na kocku, kafiće, zabavu i užitak. I onda bi sutradan ujutro opet krenuli na put – zaraditi koji dinar. U toj knjizi prikazani su upravo ti ciklusi: rad, pijanstvo, kocka.
Jesu li Žrtveno janje i Rapsodija u GMO-lu autobiografske ili univerzalne priče?
Autobiografska priča tek dolazi – knjiga će se zvati Banjalučka ciganluk mahala. Knjigu koja se trebala zvati Ciganska rapsodija u G-molu mijenjan je naslov jer nismo više “Cigani”, nego “Romi” – što je službeno doneseno tek 1971. na kongresu u Londonu. Za ovu buduću knjigu, Banjalučka ciganluk mahala, svi pitaju kako je moguće nju nazvati tako. Zato što se radnja u knjizi odvija prije 1969. godine, u vrijeme zemljotresa. To se odvijalo prije prvog kongresa Roma koji se odvijao 1971. godine kada smo dobili zastavu, himnu i sve ostalo.
Rapsodija u G-molu je satirična knjiga. Smiješan prikaz života naših Roma, posebice čergara i kalopera koji su nakon rata otišli u Italiju. Vidio sam tada po kampovima kako naši Romi, osobito čergari, prodaju kuće, stanove… i sve to opisao.
Što želite da čitatelji osjete i nauče iz vaših djela?
Prije svega želim da osjete patnju mog naroda, to me najviše pokreće. U svakoj knjizi prikazujem koliko se Romi trude, muče, rade – i na kraju često nemaju ništa. Sustav je kriv. Ova demokracija pogoduje bogatima.
Pogledajte Hrvatsku – kažu da imamo 30 posto, a u stvarnosti imamo 50 posto sirotinje. Ljudi koji si ne mogu priuštiti ni godišnji odmor, ni pristojan automobil, dok drugi imaju milijarde. Želim prikazati patnju mog naroda, želim svim čitaocima pokazati da mi Romi nismo loš narod. Veseli smo, dobri ljudi, ali sustav nam ne dopušta školovanje. No u zadnjih desetak godina puno smo se više integrirali.
Dokazali smo i dokazat ćemo da smo narod koji može uspjeti. Sjetite se Charlieja Chaplina, Ave Gardner, Elvisa Presleya – svi su romskog podrijetla.
U Španjolskoj danas igra i 7–8 romskih nogometaša. Mnogi se ne žele izjasniti kao Romi. Pogledajte, 1990-ih u Hrvatskoj je bilo oko 50.000 Roma, danas ih je registrirano tek 17.000. Zašto? Mnogi su morali mijenjati ime i prezime kako bi dobili posao. Moj sin Almir Bajrić ili ja – nismo mogli dobiti posao. Slično je i u Međimurju – prezimena poput Oršoš ili Balog ne prolaze. Morate ih promijeniti – to je ta diskriminacija prema Romima.
Koliko je vaša nacionalna pripadnost utjecala na vaš književni izričaj?
Puno. Ponosim se time i danas s ponosom govorim da sam Rom.To je rekao par puta i Picasso. To je uvijek govorio i njegov otac, on je bio umjetnik na katedri u Španjolskoj u Madridu. Ja sam Rom i želim to ostati do kraja života – kao i moja djeca.
Izdali ste i zbirku poezije pod nazivom Bach. Možete li pojasniti njezin sadržaj?
Na mojim promocijama dolazi mnogo ljudi. Stipe Mesić redovito dolazi, često je prisutna izaslanica predsjednika Republike, gospođa Melita Mulić, kao i Maja Petrić iz Gradskog poglavarstva Zagreba.Znači da te moje promocije sve više i više dobivaju na publicitetu.
Bach – što znači “sreća” – potaknula me da napišem nekoliko pjesama. U zbirci ima i 5–6 pjesama na romskom jeziku, uz prijevod na hrvatski. Na jednoj stranici je na romskom, a na drugoj stranici je prijevod. Da ipak razumiju svi čitaoci o čemu se tu radi.
Kad me novinar Gamilec (dr. Nikola Gamilec) upitao: “Kako ste se s romana prebacili na poeziju?”, odgovorio sam: “Gospodine Gamilec, moj cijeli život je romska poezija. Moja duša, moje srce – sve je to poezija. Sve što radim, to je poezija ” Dobio sam takav aplauz.
Pitali su me kako pronalazim likove. U mojim knjigama su likovi izmišljeni, ali barem 50 % njih temelji se na stvarnosti. Sve ostalo je mašta autora, pisca. Zato u mojim knjigama stalno piše da su likovi i događaji izmišljeni, jer se ljudi pronalaze u njima iako to nisu oni. Ali ne bih mogao pisati o tome da nisam to i živio – s Romima, po Europi, po Italiji, Švedskoj, Norveškoj, Danskoj, Austriji, Njemačkoj, Mađarskoj…
Sami financirate izdavanje knjiga. Jeste li razmišljali o natječajima za sufinanciranje?
Naravno da jesam. Svaka knjiga me košta – prva oko 1500 eura, pa druga, treća, četvrta… To je jako puno knjiga.
Više puta sam pokušao pronaći financijsku potporu, ali uvijek sam nailazio na zid šutnje. To je ta diskriminacija o kojoj stalno govorim.
Iako Romi prema Ustavu RH imaju sva prava, u praksi to ne vrijedi. Sve ostaje mrtvo slovo na papiru.
Smatrate li se aktivistom?
Da. Od prvog dana sam na društvenim mrežama pokrenuo svojevrsni lanac borbe protiv rasne diskriminacije. Ona je prisutna kao nekada u Južnoj Africi – samo što je kod nas prikriveno.Tamo je ona bila očita, crnci su bili na jednoj strani, a oni su bili na drugoj strani. Kod nas je sve to u rukavicama. Smatram se aktivistom i bit ću aktivista.
Govorim to najviše zbog svojih Roma, postao sam aktivist zbog njih. Sve što prikazujem na društvenim mrežama i što pišem, to me potiče da bi svoj narod malo potaknuo na nešto. Da oni počnu razmišljati o životu. Da oni počnu razmišljati o tome kako se što više asimilirati među ljude kojima se nalaze. Znači oni koji su u Srbiji, dajte, gledajte kako oni žive. Romi u Bosni i u Makedoniji, općenito na Balkanu i u cijeloj Europi, dajte se malo asimilirajte, idite u školu. Šaljite svoju djecu u školu, to je najbitnije. Moj sin je završio ekonomsku školu, radi u Kauflandu, u Jastrebarskom.
Moj brat je bio u policiji, u Bosanskoj kupi, završio u Sarajevo školu. Najstariji brat je bio stolar, a najmlađi tokar. Znači, mi smo svi htjeli da završimo školu. I vjerujte mi, bez te škole mi smo nula. Romi bez škole su nula.
Kako gledate na položaj Roma danas? Je li došlo do promjene?
U posljednjih 20 godina, posebno u Hrvatskoj, vidim određene pomake. Romi su se počeli obrazovati, zapošljavati. Kaloperi više ne trguju po selima – danas rade u firmama.
Stipendije koje država dodjeljuje našoj djeci za srednje škole i fakultete – to je jako dobra stvar.
Međutim, diskriminacija je i dalje prisutna – primjerice u Međimurju, gdje djecu izbjegavaju, vrijeđaju. Pitam se – dokle više?
Imate li preporuku za poboljšanje položaja Roma u Hrvatskoj?
Ja sam tu živio na Borongaju, tu je bilo preko 20 kuća jedne obitelji. Samo ta jedna obitelj od moje supruge. Šta se dogodilo? Dok sam ja tu živio, ja sam živio kao i oni.
Ideš na put, tu smo. Tu je bio Čingi Lingi, stara gostiona. Tu smo se nalazili, oni piju, kockaju, idem i ja, ali nisam kockao. Moraš ići sa svojim ljudima, tako je to bilo. Moja preporuka je jednostavna; Gdje god živi puno Roma, tu života nema. Imamo područja kao što su Parag, Kuršanec gdje imate po 2000 Roma. Oni žive, gledajući jedan drugoga, prevladava socijala. I kad stigne socijalna pomoć, oni odu po aparatima, kockati. Nisu svi, ja se ispričavam pojedinima koji to ne rade, ali gdje god ima puno Roma, to ne valja. Ja sam im čak preporuke pisao preko društvenih mreža: „Mladi, bajashi, odite u Austriju, odite u Njemačku, radite. Zaposlite se tamo. Nemojte ostati u toj zajednici jer ta zajednica ubija naše Rome.“
Posjetili ste Jasenovac, Uštice, Žeravice. Kako to utječe na vaš rad?
Trenutno radim na romanu Krvava kiša – priči o obitelji koja je došla iz Jajca u Banju Luku, preživjela ustaški teror i završila u Jasenovcu. Knjiga će imati više od 300 stranica i sadržavat će i dokumentarni dio, s relevantnim podacima – koliko je Roma ubijeno, koliko preživjelih…
Koristit ću i materijale koje mi je dao prijatelj Toti Dedić, sin Nadira Dedića, jednog od rijetkih preživjelih iz Uštica i Jasenovca.
Knjigu ću poslati Europskom parlamentu, podijeliti i hrvatskoj Vladi – uz poruku: “Ovo vam je dar od Roma iz Zagreba. Ako ne želite čitati – bacite u koš.”
Jer teško je biti Rom.
U razgovoru s Ešefom Bajrićem postaje jasno da njegova priča nadilazi ulogu pisca – on je svjedok vremena, glas svoje zajednice i neumorni tragatelj za pravdom. Njegove knjige nisu tek književni uradci, već produžetak iskustva, otpora i nade koju unosi u svaku rečenicu. Bilo da piše o kaloperima, o kampovima u Italiji, o patnji prognanih Roma, ili o djeci kojoj je uskraćeno pravo na obrazovanje – Bajrićeva riječ uvijek ima cilj: potaknuti, osvijestiti, ostaviti trag.
S jednakom strašću kojom piše, i govori. Otvoreno, iskreno, bez zadrške – o diskriminaciji, o sustavu koji često zataji, ali i o vlastitoj zajednici kojoj poručuje da mora preuzeti odgovornost, obrazovati se, integrirati i dokazati svoju vrijednost.
Njegov rad na knjizi Krvava kiša, kojom želi dati glas žrtvama romskog genocida, još je jedan dokaz da Ešef Bajrić piše ne zato da bi zabavio – već da bi probudio. U vremenu kada istina često ostaje zatomljena, njegov rukopis ostaje jasan, snažan i potreban.
Jer kako sam kaže – teško je biti Rom. Ali biti Rom i pisati, svjedočiti i nikada ne odustati – to je snaga. To je Ešef Bajrić.
Orhan Memedi
