RUŠI PREDRASUDE
Ispovijest jedine Romkinje koja studira u Splitu
Prema popisu iz 2011. godine u Splitu ima samo dvoje Roma, a ako je to zbilja tako, onda im se od lani pridružila i jedna studentica ekonomije. Zove se Melanija Mešić i jedna je od 30-ak hrvatskih Roma studenata koji ruše predrasude o neobrazovanoj nacionalnoj manjini. Na razgovor za “Slobodnu” pristala je odmah i ispripovjedila nam svoju priču bez imalo zadrške.
Jedina je, kaže nam, od sve mnogobrojne rodbine s majčine i očeve strane koja je dospjela do visoke škole. Ima starije sestru i brata koji već imaju obitelj, odrasla je više s bakom i djedom nego s roditeljima jer oni su, kaže, uglavnom bili na putu. Bila je, kako kaže, uvijek znatiželjna, sama je naučila čitat i pisat.
U razredu je imala idole i uzore, pronalazila ih je u najboljim učenicima, htjela je, kaže, biti kao oni. Nikad se nije previše zamarala pričama o Romima, o različitosti i segregaciji i unatoč uvriježenim stereotipima bila je prihvaćena u kvartu, u školi i na faksu. Odrasla je na zagrebačkoj Peščenici s prijateljima iz ulice, družila se s Hrvatima. S jezikom nije imala problema jer u njenoj kući govorilo se na hrvatskom, samo je baka, očeva mati, znala romski.
– Nekad bi vikala na mene na romskom, ja bih je gledala, bako, šta ti je. Ona bi onda požalila što nas nije učila. Nekad kad joj dođe starija prijateljica u posjet, one pričaju romski. Mene su romski učila djeca Hrvata iz ulice. Kasnije sam ponešto čitala i sama, ali zaboravila sam jer se ne služim – govori Melanija.
Njen djed Alija Mešić osnovao je romsku udrugu u Zagrebu i dosta je vremena provodila s njim, pomagala mu je u radu Udruge. Otuda i ljubav prema ekonomiji, računima, računovodstvu, knjigovodstvu…
– Na splitsku ekonomiju sam prošla, lakše se upisat, jer zagrebačka je razvikana i veća je navala, ali koliko čujem, nije lakša od splitske, dapače. Imala sam već jednu krizu, vikala sam mami na telefon da spremam kofere, napuštam sve, odlazim… I to sam se bila iznervirala zbog jednog zadatka.
Mama me smirivala, veli mi, Melanija, važan je samo prolaz, nema veze kakva je ocjena. U osnovnoj i srednjoj sam bila dobar đak, ono, samo četri, pet, iako sam već tada navukla gastritis. Sad baš imam tremu pred ispit, ispred profesora kad stanem drhti mi glas, lako se onda zbunim… – pričljiva je Melanija. Drugu godinu upisala je parcijalno.
Kaže nam kako joj Grad Split sufinancira smještaj u unajmljenom stanu na Sućidru, a povremeno i sama nešto zaradi. Ovo ljeto prodavat će sladoled na Bačvicama, već je vikendima počela u svibnju radit. Raduje se što će ljeto provesti u Splitu, makar to bilo i zbog posla. Na plažu će moći, ajme, između podne i četiri, ali tada će imati pauzu od posla. Nije se navikla na vjetar, još uvijek ne razlikuje buru od juga. Kad puše, najradije ne izlazi iz kuće.
– Lani sam cijelo ljeto radila u Italiji kod tete, u Bariju sam čistila apartmane. To mi je pomoglo za ovu godinu studija. Nije mi teško radit, dapače. Teško mi je neke predmete učit, jer mi u srednjoj ekonomskoj, recimo, nismo imali baš jaku matematiku i sad mi nedostaje predznanja, na primjer, integrali i derivacije.
Bila je fakultativna dodatna matematika, ali ja sam upisala talijanski jezik – sliježe ramenima, ali vedra je i optimistična. Nakon razgovora s nama ići će u Sveučilišnu knjižnicu gdje najčešće uči, a ondje među policama s knjigama jedva će dohvatiti onu koja joj treba.
– Metar i pedeset devet i pol – ispalit će svoju visinu, a ono pola centimetra joj je prevažno jer stalno su joj pjevali: “Šta radi Melanija? Eno je ispod stola – stoji.”
Inače, plesala je u KUD-u “Romska duša”, trenirala odbojku, atletiku i jedno vrijeme tajlandski boks, pohađala je informatički tečaj, glumila u školskim predstavama i bila član novinarske sekcije u osnovnoj. Pohađala je i tečaj engleskog u Vodnikovoj, na talijanskom bi se snašla…
– Svašta me zanima, svestrana sam – kaže nam. To što je Romkinja ne stvara joj probleme, u potpunosti je integrirana u društvo. Može izdvojiti možda jedan ozbiljni i jedan benigni događaja u svojoj 20-godišnjoj povijesti koji su povezani s njenim porijeklom. Jedan se zbio u prvom razredu srednje kad je jednoj učenici nestao mobitel na satu, a kasnije se ispostavilo da ga je učenik iz klupe ispred Melanijijine stavio krišom u njenu torbu.
– Ja sam toliko pocrvenila od stida, bilo mi je strašno – zgrožena je još i danas. Poslije se ustanovila istina, ali ona više nikad nije bila u prijateljskom odnosu s tim kolegom.
– Inače, dovikivanja i zadirkivanja me ne diraju, ne osvrćem se na to. Jednom su tu neka djeca na Sućidru vikala za mnom “ubij, zakolji Cigane”, ali ja sam se smijala jer to govori o njihovoj kulturi i kućnom odgoju, a ne o meni. Mene nitko ne može uvrijediti, znam što sam i tko sam, i ne zanima me što o tome netko misli – odlučna je, a to što će se i sad predstaviti javno ima za cilj da potakne i druge njene sunarodnjake na školovanje.
– Ma nije vam se meni problem slikati, jer kad god bi netko od novinara i s televizije došao u našu udrugu, moj bi djed mene poticao “ajde, Melanija, ti govori!” Inače me u studiranju podupire cijela obitelj, baš zato što sam jedina. A sjećam se da je djed stalno slao jednu svoju suradnicu u romska naselja kako bi nagovarala obitelji da upisuju djecu u vrtiće i škole, on je istinski oduvijek smatrao da je obrazovanje važno. I bit će nas sve više – zaključila je simpatična Mešićeva i sretno joj bilo.
Inače, kaže da će s diplomom sigurno pokrenuti neki biznis, možda studio za šminkanje jer voljela bi biti i vizažistkinja.
– Imaš li momka? – zaskočili smo je.
– Joj, nemam, nemam – odgovorila je s grimasom koja poručuje kako je to šteta, ali šta se može.
Piše Silvana Uzinić
Foto Joško Ponoš / EPH
