Romi i Romkinje u visokom obrazovanju
Postati obrazovan(a) i ostati Rom(kinja)…
Ako (vrijednosnoj krizi usprkos!) prihvatimo tezu da je obrazovanje jedno od osnovnih alata socijalne promocije, a da upravo studenti slabijeg ekonomskog statusa, studenti iz redova nacionalnih manjina i imigranti spadaju u tzv. „premalo zastupljene“ skupine u visokom obrazovanju, onda nam jasna postaje društvena perspektiva pripadnika romske nacionalne manjine.
Osim što njihov položaj ujedinjuje niz rizičnih faktora za jednak pristup obrazovanju, obrazovni sustav nije dovoljno senzibiliziran da bi spriječio asimilaciju koja se u tom procesu vrlo često događa, pa nam se na pitanje kako postati visokoobrazovan i društveno ugledan, a pritom ostati Rom, nameće logičan odgovor: vrlo, vrlo teško. Pokušajmo ipak osvijetliti koji su dublji razlozi ovakvoga stanja, kako ih liječiti te koje su nove tendencije u Hrvatskoj u ovom području?
Predškolsko i osnovno obrazovanje – ishodište problema i ključ rješenja
Naime, već kratkim pogledom u zastupljenost studenata Roma u sustavu visokog obrazovanja, uočavamo veličinu problema. Ministarstvo znanosti obrazovanja i športa trenutno bilježi 11 Roma/Romkinja u sustavu visokog obrazovanja od ukupno 9.463 deklariranih pripadnika te nacionalne manjine na posljednjem popisu stanovništva. Kakvo je pak stanje u starijoj populaciji na tržištu rada govore podaci Hrvatskog zavoda za zapošljavanje u Zagrebu i Čakovcu (1) iz 2006. koji daju podatak o tek jednom (1) pripadniku romske manjine sa završenim visokim obrazovanjem, dok njih 3% u Međimurju i 6% u Zagrebu ima srednju stručnu spremu, a istodobno čak 85% nezaposlenih međimurskih Roma nema završeno osnovno obrazovanje. Dodamo li tome tradicionalno ukorijenjene predrasude o Romima koje gaje poslodavci (2), slabu dinamiku samozapošljavanja, jasno nam je koliko su niske šanse da pripadnici ove skupine nađu zadovoljavajući posao i poboljšaju društveni status.
No, problemi počinju daleko ranije od stupanja u svijet visokog, pa i srednjeg obrazovanja. Stoga se na nižim razinama obrazovanja trebaju i rješavati. Naime, kod pripadnika ove manjine značajan je trend „ispadanja“ iz školskog sustava te kasnijeg ulaska u osnovno obrazovanje. Podatak da u ukupnom školskom sustavu trenutno ima 3.010 učenika (što je tri puta više nego u času kada je Hrvatska pristupila „Desetljeću uključivanja Roma“), dok ih je od toga broja u osmim razredima tek 113, govori o tome da se oko 70% romskih učenika do osmog razreda na ovaj ili onaj način „gubi“ kroz sustav osnovnog školovanja. Za rješavanje ovog problema ključan je pomak svijesti od tvrdnje da su za tu činjenicu „odgovorni isključivo roditelji“ (3) , do spoznaje da obrazovni sustav nije učinio sve da romska djeca na vrijeme i uz adekvatnu pripremu uđu u obrazovni sustav, i u njemu zadovoljna ostanu. Činjenica kako je osnovno obrazovanje po Ustavu obvezno i besplatno obvezuje ne samo roditelje, već jednako i donositelje odluka, odgovorne na državnoj i lokalnoj razini, škole, vrtiće i socijalne institucije.
Svima koji se bave obrazovanjem poznato je da kvalitetno i integrirano predškolsko obrazovanje jamči bolji uspjeh u osnovnoj školi, osigurava jezičnu pripremljenost (Romi u Hrvatskoj govornici su Romani Chiba, bajaškog jezika te albanskog jezika, pa im je hrvatski drugi jezik), odnosno osigurava približno jednake startne pozicije onima koje imaju djeca većinske skupine. Zato je besplatna dvogodišnja predškola za romsku djecu, kao uostalom i za djecu iz obitelji slabijeg društveno-ekonomskog statusa, jedino rješenje. Odluka da MZOS preuzima dio troška roditelja za svako romsko dijete donesena je tek nedavno, više godina nakon što je prepoznata potreba sustavnog ulaganja u predškolski odgoj u ishodišnim strateškim dokumentima Nacionalnom programu za Rome Vlade RH iz 2003. godine (http://www.vlada.hr/nacionalniprogramromi/) i Akcijskom planu Desetljeća za uključivanje Roma 2005.-2015. (http://www.vlada.hr/nacionalniprogramromi/Clanak_APD/%20%20i%20%20http:/www.romadecade.org/), kojeg je Vlada usvojila 2005. godine. Da je ova odluka više nego dobrodošla govore i podaci o niskom postotku djece u Hrvatskoj koja su uključena u predškolske programe (2004. taj je postotak iznosio 43% dječje populacije u Hrvatskoj, a koji je ispod prosjeka zemalja EU: 75%).
Zakonski i strateški okvir postoji – praćenje provedbe ili zašto se bojimo pokazatelja?
Dakle, zakonska osnova za unapređenje položaja Roma kroz obrazovanje postoji, kroz Ustav, Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, Zakon o suzbijanju diskriminacije, Zakon o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina i druge zakone i propise.
Postoji i strateški okvir, kroz već spomenute dokumente koji su se obvezali na neke mjere namijenjene pripadnicima ove manjine: besplatnu dvogodišnju predškolu, produžene boravke/mentorsku potporu, dodatne edukacije za učitelje, odgajatelje, edukacije za roditelje, sustavno stipendiranje srednjoškolaca i studenata, besplatan smještaj u đačke i studentske domove itd.
Istovremeno, još uvijek nemamo javno objavljene službene statistike (4) o postotku ispadanja romske djece iz obrazovnog sustava, o postotku djece naknadno upisane u osnovnu školu, o postotku srednjoškolaca koji ulaze u sustav visokog obrazovanja. Koliko god vođenje ovakve statistike bilo „osjetljivo“ i iziskivalo dodatan trud, postavlja se pitanje kako uopće možemo kreirati javnu politiku o obrazovanju – u ovom slučaju politiku obrazovanja manjina, ukoliko nemamo pokazatelje početnih pozicija, te pomaka prema ciljevima koje pritom želimo postići? Podaci se ipak sve sustavnije sakupljaju, pa je za nadati se da će ova kampanja biti dodatan poticaj da indikatori praćenja provedbe politike obrazovanja romske nacionalne manjine budu, kao zbirni podaci, javno i lako dostupni svim zainteresiranim dionicima. Na ovaj problem u Hrvatskoj ukazuje i niz međunarodnih studija o obrazovanju Roma (5).
Nove tendencije i pomaci u Hrvatskoj ili možemo li bolje?
Posljednje dvije godine bilježe se tendencije povećanja broja učenika i studenata na svim razinama obrazovanja, kao i njihovo sustavnije podupiranje i stipendiranje. Ilustrativno je da je broj djece koja su deklarirana kao Romi u osnovnoj školi znatno porastao (sada broji 3.010 učenika/ca u osnovnim školama), da se broj stipendiranih srednjoškolaca Roma udvostručio (101 u 2007. u odnosu na 55 u 2006. godini), kao i broj stipendiranih studenata (s 5 u 2006. na 11 studenata/ca u 2007). Dvostruko veći brojevi govore o dodatnim ulaganjima, većoj medijskoj pozornosti tj. boljem informiranju korisnika/ca obrazovnih usluga Roma, ali nažalost i o vrlo slaboj polazišnoj točki, tj. prethodnoj zastupljenosti Roma u obrazovanju.
Važno je pratiti i sustavnu provedbu mjere državnog sufinanciranja vrtića za romsku djecu, pogotovo način na koji će se on provoditi na lokalnoj razini, koja mora preuzeti dio odgovornosti za provedbu. Također valja pratiti mjeru uvođenja produženog boravka, odnosno mentorske potpore djeci kako bi postala “prirodan” dio sustava, kao i dodatne edukacije za nastavnike, pri čemu izvještaj EUMAP-a (Open Society Institute EU Monitoring and Advocacy Program) za Hrvatsku u području obrazovanja Roma preporuča edukaciju o romskim jezicima i kulturi te anti-bias (6) trening za kadar u školama i vrtićima. Mjera koja bi posebno doprinijela kvaliteti obrazovanja u školama s romskom djecom jest dodatna financijska motivacija koja bi se, uz stručno usavršavanje, davala učiteljima u jezično mješovitim odjeljenjima, kako se u tim školama ne bi događala negativna selekcija među učiteljima i stručnim suradnicima.
Obrazovni sustav po mjeri djeteta ili dijete po mjeri sustava ?
Naposljetku, vratimo se ponovno početnoj tezi o procesu marginalizacije romske etničke manjine s jedne strane (slabom obrazovanošću i nezaposlenošću) i njene asimilacije s druge (Romi sa završenom srednjom i visokom školom nerado izražavaju svoj romski identitet).
Naime, uz sve već navedene mjere, bitni pomaci u obrazovanju manjina mogu se učiniti samo ako pripadnost manjinskom identitetu, pa tako i romskom, bude normalna pojava u obrazovnom sustavu. To znači da udžbenici, rad i ponašanje učitelja moraju uključivati i sastavnice manjinske kulture, da atmosfera u obrazovnim institucijama mora biti takva da se izražavanje manjinskoga identiteta omogućava i potiče. Mogu li se bez takvog pristupa romska djeca doista „prilagoditi“ školskom sustavu, kako se to često od njih traži, ili se zapravo sustav treba, koliko je god to moguće, prilagoditi djetetu, njegujući individualiziran pristup, koji uključuje i podržavanje manjinskih identiteta.
Autorica: mr. spec. Jagoda Novak, voditeljica Odjela za informiranje i istraživanje, Centar za ljudska prava
