Amrita Sher-Gil je bila istaknuta slikarica 20. stoljeća, jedna od najvažnijih indijskih, ali i svjetskih umjetnica. Njezina umjetnička ostavština bila je izjednačivana s dostignućima bengalske renesanse, a često ju se nazivalo indijskom Fridom Kahlo.
Amrita (na sanskrtu ‘besmrtna’) je rođena 30. siječnja 1913. godine u Budimpešti, kao prvo dijete Sikha Umraa Singha Sher-Gila Majithije i Židovke Marie Antoniette Gottesmann. Njezin otac bio je stručnjak za sanskrt i farsi, a majka joj je bila operna pjevačica. Godine 1921. obitelj se preselila u Summer Hill (Šimla, Indija).
Amrita je započela slikati kao petogodišnja djevojčica, a njezini roditelji su ubrzo prepoznali potencijal za razvijanje tog talenta, te su je počeli voditi na poduke. Malena Amrita je s osam godina svirala klavir i violinu, te je sa svojom mlađom sestrom, Indirom održavala koncerte i glumila u kazališnim predstavama u Gaiety Theatreu u Šimli.
Godine 1923. Amritina majka je upoznala nekog talijanskog kipara koji je živio u Šimli. Kada se vraćao u Italiju, s njime su pošle i majka i kći. Marie Antoniette Amritu je očito htjela izložiti utjecaju europske umjetnosti, kao i određenim slikarskim tehnikama, zgog čega započinje školovanje u Santa Annunziati, umjetničkoj školi u Firenci. Ipak, Amrita se tamo nije zadržala, te u Indiju vraća 1924. godine.
Sa 16 godina s majkom se ponovo zaputila u Europu, ovoga puta u Pariz, kako bi u europskoj prijestolnici umjetnosti pohađala poduku kod Pierrea Vaillanta i Luciena Simona u Grande Chaumiere, potom u Ecole des Beaux-Arts (1930-34.). Inspirirali su je europski slikari poput Paula Cezannea i Paula Gauguina, a taj utjecaj zapadnog slikarstva vrlo je vidljiv u njezinim ranim radovima.
Godine 1932. naslikala je svoje prvo važno djelo, Mlade djevojke (‘Young girls’), čime je dospjela u famozni Grand Salon u Parizu kao najmlađa umjetnica koja je izložila svoje djelo, te jedina Azijka koja je zavrijedila to priznanje.
Navodno se, mlada Amrita, upravo u Parizu upoznala s raskoši i porocima tadašnjih umjetničkih krugova. Ipak, čežnja ju je nagnala na povratak u Indiju, koju je možda više percipirala kao ishodište svoga identiteta nego li svoj rodni kontinent.
Upravo u Indiji, njezino slikarstvo je dosegnulo svoj vrhunac. Amrita je iskoristila najbolje od europskog i indijskog slikarstva, te tipično za indijsku kulturu, stvorila umjetničku masalu u kojoj se isprepliću utjecaji i tehnike od Cezannea do Jaminija Roya.
Amritino slikarstvo tako spaja najoštrije začine dvaju svijeta, vječito u prepirci i ljubavi, dalekih, ali istovremeno vrlo bliskih ljubavnika, Zapada i Istoka.
Godine 1937. krenula je na proputovanje Istočnom Indijom, tijekom kojeg su nastale neke od njezinih najznačajnijih slika poput Bride’s Toilet. Iako je dolazila iz imućne aristokratske obitelji, zabilježila je indijsku svakodnevicu s nevjerojatnim suosjećanjem. Od pobožnih asketa i siromašnih seljaka do maloljetnih mladenki, Amrita je zagasitim zemljanim bojama uspjela učiniti neke od scena i trenutaka besmrtnima.
Godine 1938. udala se za svog prvog rođaka, liječnika Victora Egana, te je s njime živjela u svom roditeljskom domu u Uttar Pradešu, no, navodno se upuštala u brojne afere i s muškarcima i sa ženama. Sa suprugom se 1941. godine doselila u Lahor (današnji Pakistan), gdje se iznenada razboljela, završila u komi, te zatim umrla. Postoje razne teorije o njezinoj iznenadnoj smrti, kao i njezinom životu, no to je nešto što je Amrita odnijela sa sobom. Učinit ćemo joj najveću počast ako se usredotočimo na ono što nam je ostavila kao zalog, na ono na što nam je ukazala zamrznuvši uvijek tako brzoprolazne trenutke života, koji je za nju, nažalost, bio prekratak.
Amrita nije Frida. Amrita je Amrita. Besmrtna. Svoja.
