Prošlo je više od 25 godina od raspada Jugoslavije. Romska zajednica našla se u najmanje sedam država. Kako Vi vidite to razdoblje?
Od 1990-ih do danas situacija je u Srbiji, što se tiče Roma, vrlo nekonzistentna. Ona ima obilježja manipulacija u kojima su Romi glavni akteri i sami se nude državi za manipuliranje u cilju stjecanja nekih osobnih koristi.
Kakve su bile devedesete za Rome u Srbiji?
Bile su teške, i za Rome i za druge građane Srbije. U odnosu na režim Slobodana Miloševića, Sait Balić i dio romskih vođa iz 1970-ih i 1980-ih odlučilo se za opoziciju okupljenu u Savezu reformskih snaga Srbije. Osnovana je i Socijaldemokratska partija Roma, ali je to bilo gušeno sa svih strana, posebno od samih Roma pripadnika i jurišnika režima koji su radili za svoje privilegije. Svi oni dobili su neke beneficije, položaje, diplome. Režimu su tada trebali režimski Romi. Velik dio Roma podržao je režim. Jovan Damjanović je govorio uime Roma i bio prvi Rom ministar u Vladi.
Na koji način pitanje Kosova utječe na položaj Roma?
Položaj Roma u Srbiji bio je u velikoj mjeri vezan za pitanje Kosova. Najjača europska romska zajednica živjela je na Kosovu. Više od 120 tisuća Roma živjelo je ondje. Romska zajednica s Kosova u doba Jugoslavije bila je najhomogenija i najzdravija u smislu da su imali časopise, televiziju, najveći broj zaposlenih Roma i ekonomski su bili jaki. Imali su redakciju na romskom, dramske grupe, kazališne predstave, radioemisije.
Šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća društveno-ekonomska pozicija Roma i Albanaca na Kosovu je bila slična. Ali putevi su nam se razdvojili. Albanci su vođeni nacionalizmom krenuli svojim putem. Romi su zadnjih 25 godina žrtva te kosovske priče i drame. Odcjepljenje Kosova već se naziralo pa je politika nudila drugu viziju. Isticalo se kako Kosovo nikako ne može pripadati samo Albancima jer tu žive i Bošnjaci i Turci i Crnogorci i Srbi i Aškalije i Egipćani i Romi. Kako bi se pokazalo da je Kosovo multietničko i da nisu samo Albanci problem, a zapravo jesu bili najveći problem i jedini problem, neki su romski predstavnici prihvatili to cijepanje romskog tijela na tri dijela. Mi smo se žrtvovali zbog te političke manipulacije.
Govorite o podjeli na Rome, Egipćane i Aškalije?
Da. Uza sva uvažavanja i Egipćana i Aškalija, ipak je to produkt političke trgovine. Sami smo se žrtvovali jer su neki Romi bili tada bliski režimu Slobodana Miloševića i odlično živjeli na Kosovu. Nama je ostalo to što sada imamo tri odvojene romske zajednice. To je neuspio politički trik, gdje je nama ostala uspomena o tijelu koje je sada razbijeno na tri dijela, a radi se o istome romskom narodu.
Nakon rata 1999. godine Romi su, kao i Srbi i Crnogorci, najvećim dijelom protjerani s Kosova i Metohije. Od 120 tisuća Roma na Kosovu ih je ostalo sedam-osam tisuća. Oko deset tisuća je u Srbiji, više tisuća u Crnoj Gori, a svi ostali u trećim zemljama, uglavnom u Europi.
U Prištini je ostalo pet-šest romskih obitelji. Ostalo je nešto Roma po selima, u Gračanici ih ima dosta. Imali smo jednog svećenika koji je glumio hodžu, Halđin Zulfi iz Prizrena, koji je sačuvao prizrensku romsku zajednicu. Oni nisu istjerani iz Prizrena, ali je on paktirao s Albancima, prištinski Romi nisu i oni su protjerani. Imali su 15 minuta da napuste svoje kuće.
Radi se o tragediji romskog naroda, u vremenu kada se tragedija nije ni mogla izbjeći. Egzodus Roma s Kosova je strašan. Nisu mogli sve da nas pobiju tijekom Drugoga svjetskog rata. Nikada nitko ne radi 100 % neki svoj posao. Nikada nemaš 100 % provedeno etničko čišćenje. To nije uspjelo Nijemcima, a nije uspjelo ni na Kosovu.
Sudjelovali ste u aktivnostima kojima je na izborima srušen režim Slobodana Miloševića, tzv. 5. oktobar. Na koji su način Romi sudjelovali u tom procesu?
Moje sudjelovanje počelo je pozivom moje prijateljice Sonje Licht. Rekla je treba 200 tisuća Roma izvesti na izbore. Trebalo nam je da 4,2 milijuna birača iziđe na izbore da bi režim Slobodana Miloševića pao. Ja sam imao zadatak da izvedem 200 tisuća Roma na izbore. U to vrijeme obnovili smo društvo Rom i organizirano djelovali kroz nevladine organizacije. Mnogo smo na tome radili i dali svoj doprinos. I dobro smo mi to obavili. Miloševićev režim pao je 5. oktobra 2000. godine. Poslije 5. oktobra Miloševićev SPS se raspada. Romi naravno napuštaju SPS. Vita Mihajlović je dvije godine šutio. Onda polako svi prelaze u Demokratsku stranku koja je bila na vlasti. DS ih prima i onda opet ”Jovo nanovo”, ono što su radili za SPS, sad rade za DS, kupuju se romski glasovi. Romi su uvijek uz vlast.
Čime ste se Vi bavili nakon demokratskih promjena u Srbiji?
U razdoblju od 2000. do 2006. godine bio sam potpredsjednik gradske vlade Niša, a istovremeno i savjetnik ministra za ljudska i manjinska prava. Djelovao sam i u Građanskom savezu. U međuvremenu se dogodilo ubojstvo premijera Đinđića. Vidio sam kako je veći broj kriminalaca u DS-u nego u SPS-u i 2006. godine sam se povukao. Preuzimam odgovornost za to što sam napravio 2000. – 2006. Formirano je stotinjak ozbiljnih nevladinih organizacija, donesen je zakon o pravima manjina i osnovani nacionalni savjeti nacionalnih manjina.
Spomenuli ste nacionalne savjete. Kako taj oblik predstavništva Roma u Srbiji funkcionira? Jeste li zadovoljni?
Godine 2003. smo dobili Nacionalni savjet Roma. U međuvremenu su provedena četiri izborna ciklusa za članove Nacionalnog savjeta. Politička kultura zapravo je problem. Sve se promijenilo, mogu i režimi i vlade da se mijenjaju, ali politička kultura naroda teško je promjenjiva. Svi nacionali savjeti, ne samo romski, služe manipulaciji i postali su predmet manipulacije i potpunog dezavuiranja pojma manjinskih prava. Napravljena je jedna ”fasadna demokracija” stvaranjem zakona i statusa, a s druge strane imamo političku svakodnevicu koja je i dalje na razini kriminala, korupcije i manipulacije. Svi nacionalni savjeti su se pokazali lošima. Sprema se novi zakon i to je jedan od uvjeta u procesu pridruživanja Srbije EU-u, ali nisam siguran hoće li doći do promjene te manjinske političke elite ni kod Roma ni kod drugih zato što je politička kultura nešto jako teško i ozbiljno i ona se ne mijenja. Ozbiljni ljudi više se ne bave politikom jer politika na Balkanu nije cool.
Predstavlja li problem sam sustav izbora nacionalnog savjeta ili je to pitanje ljudi koji su birani u romski Nacionalni savjet?
Pitanje je ljudi i zapravo to je pitanje političke zrelosti jednog naroda. Krivi su i birači. Ja sam se zalagao da se ne ide na elektorski sustav, nego da glasanje za Nacionalni savjet Roma bude kao i svako glasanje, dakle glasačke kutije, i skupljali smo tada tih 3000 potpisa. Ja sam inzistirao i napravio državi veliki trošak u nadi da se demokracija i odgovornost treniraju. Dakle, neka sto puta Romi griješe, neka biraju koga biraju, sami će snositi posljedice i to se i događa. I nema boljeg načina nego da narod sam uči, samo da se ukazuje na greške. Nisu politički obrazovani niti je razina političke kulture kod Roma takva da oni mogu primijetiti što to nije dobro.
Jer taj bijeg iz jednog paternalizma u kome se nalaze romske zajednice u većinu zemalja Balkana i ta promjena stanja u stanje političke i građanske odgovornosti – to traži proces i to je najbolje kada se prođe kroz vlastite greške.
To političko sazrijevanje podrazumijeva i Vitu i nacionalne savjete i sve ovo kroz što prolazimo. Jer sve ono brže i sve po sustavu gotovih rješenja neće dati rezultate. Neće jer je kultura vrlo ozbiljna stvar. Sve je u kulturi i u sazrijevanju.
Kakva je struktura Nacionalnog savjeta Roma? Pripadaju li svi ili apsolutna većina jednoj grupaciji ili su u Srbiji zastupljeni razni dijelovi romske zajednice?
Članovi Nacionalnog savjeta dolaze iz 3-4 grupacije, ali svi imaju nešto zajedničko, svi su korumpirani. Vrlo brzo se posvađaju i vrlo brzo se pomire kad je novac u pitanju, tako da se radi zapravo o skupu sličnih ljudi po onoj izreci ”sličan se sličnom raduje”.
Imaju li Romi u Srbiji, s obzirom na svoju brojnost, zastupnika u Narodnoj skupštini?
Ne, nemaju. Nemaju zato što su sami građani, sami Romi, prodavali svoje glasove. Bilo je naravno pritisaka, ali kako drugi glasaju slobodno, tako su i Romi mogli glasati slobodno. Ne možemo reći kako Romi nisu informirani. Imamo internet, Facebook, emisije na romskom i druge oblike informiranja. Romi znaju što se događa i u Srbiji i u svijetu. Za to što su prodavali glasove neka snose odgovornost. Loše će biti jer račun za to plaćaju nedužne generacije koja dolaze. Anticiganizam na Balkanu je, zasad, benigan, ali ako se ekonomska situacija radikalizira u zemljama Balkana onda će taj reaktivni nacionalizam biti usmjeren prema Romima, k najslabijima. I to je opasno, tu može doći do otvorenih fizičkih sukoba.
Tko bi po Vašem mišljenju sada trebali biti zastupnici romskih interesa?
Imamo mozaik dionika koji svi snose svoj dio odgovornosti. U tom sustavu najveće značenje dao bih europskim institucijama i tu prije svega mislim na Europsku uniju kao centar moći i mjesto gdje se daju nove ideje i kreira politika. Imamo tu ”Barossovu” politiku prema Romima i ona se primjenjuje. Važno je da tu imamo dovoljan broj ljudi, ne samo Roma nego svih onih ljudi koji govore uime Roma.
To je težišna točka. Središte političke moći trebalo bi biti u Bruxellesu, ali središte intelektualne moći trebao bi biti taj novi Romski institut. Možda i Svjetska organizacija Roma nakon re-institucionalizacije sa zadržanim nekim tradicionalnim odnosima, ali sa sasvim novim sustavom vrijednosti, sukladno vremenu u kojem živimo i opasnostima s kojima se suočavamo jer se kontekst promijenio. Ta Svjetska organizacija trebala bi se fokusirati na zaštitu Roma jer nažalost anticiganizam može dobivati različite forme i može se ponovo raširiti. Vrlo je važna i mjesna samouprava u romskim mahalama. Nekada smo imali starješine naselja. Sada nemamo ništa i trebaju nam vijeća mahale koja bi brinula o dobrosusjedskim odnosima i kvaliteti života.
Ali ono što je glavna linija fronte jesu romske nevladine organizacije. Bez jakih, po sistemu kože dalmatinera raspoređenih, tih malih centara reakcija, ideja i promjena nema ničega. Jer romski narod mora se mijenjati. Ako se sami ne promijenimo, promijenit će nas drugi.
Govorim to jer ne možemo šutke prelaziti preko stilova života koji se zasnivaju na socijalnoj pomoći. Nije više Europa tako bogata da može nekome to plaćati. Našim precima i našim potomcima dugujemo makar pokušaj da se kao narod mijenjamo i da generacijski ne budemo ovisnici. To je loše za Rome, ali to bode oči mnogim siromašnim ljudima i u Srbiji i u Hrvatskoj i u cijeloj Europi. Romi moraju prestati misliti kako je država ili vlast dužna brinuti se o Romima, a Romi mogu ne raditi i pisati po Facebooku. To neće tako više moći.
Koja je uloga mladih obrazovanih Roma u romskom pokretu?
Mi smo prije petnaestak godina htjeli imati romsku elitu. Osigurali smo tisuće stipendija i mi je stvaramo. Svaka se elita treba malo distancirati od naroda, malo da bude u višim krugovima da bi više vidjela. Jer ako ostane u narodu, neće doći do promjena. Na kraju, promjene nikad ne provodi narod kolektivno, nego ih provode pojedinci. Romski intelektualci trebaju se vratiti u trenutku kada misle da mogu pomoći romskom narodu i neka pomognu jer sasvim će sigurno biti pojedinaca koji će provesti promjene, to je prirodan proces. I kako god, s obzirom na taj kontekst u kojem romski pokret živi, on ipak napreduje.
