Čija je država? U demokraciji ne bi trebalo biti dvojbe: država pripada narodu. Istina, mnogi će na to odmah prigovoriti da se ‘narod’ efektivno pojavljuje na sceni samo kad su izbori, a inače je, po čitave četiri godine, ‘raspušten’, onako kako je (na mnogo kraće vrijeme) raspušten parlament kad mu istekne mandatni rok. Ali dobro, uzmimo da u demokraciji ono ‘demos’ ipak nešto znači, i da mu neku vlast ipak daje to što se direktni nosioci vlasti moraju bojati da im za četiri godine ne iskaže nepovjerenje. Ali, tko je narod? Ustav države u kojoj živimo kaže da je ona “nacionalna država” jednog naroda, hrvatskoga, ali da pripada i (taksativno nabrojenim) nacionalnim manjinama. Ujedno, ona pripada i građanima (i građankama). Njihov suverenitet, dakle njihovo pravo da u krajnjoj liniji odlučuju o državi kao političko zajednici, neotuđiv je, neprenosiv, nedjeljiv itd.
U malo odredbi koje smo samo ukratko naveli krije se više dilema nego jasnih odgovora. Što znači “nacionalna država”, koja je pripisana samo jednom ‘narodu’? Ako je i država nacionalnih manjina, što onda znači da njima nije “nacionalna”? Kako je to suverenitet građana neprenosiv ako ga najviše svake četiri godine, ponekad i češće, na izborima prenose na zastupnike (i poneku zastupnicu) i vladu koju oni izaberu? I moraju trpjeti propise i mjere te vlade čak i ako već nakon pola godine, godinu zaključe da je ne podržavaju? Ako je suverenitet pak nedjeljiv, kako to da ga se dijeli s raznim međunarodnim asocijacijama čija je Hrvatska članica, i čije se norme obavezala provoditi? A u svjetlu one odredbe o “nacionalnoj državi”, čiji je suverenitet – one posebne (hrvatske) nacije uz koju je ta odredba vezana, ili se dijeli između nje i nacionalnih manjina, ili pak pripada naprosto građankama i građanima bez obzira na etnonacionalnu pripadnost (što se također može – i treba – zaključiti iz ustavnih odredbi)? I tako dalje, i tako dalje…
Moglo bi se jednostavno odgovoriti da mnoge od tih i sličnih odredbi, bilo onih u Ustavu, bilo u drugim svečano proglašenim dokumentima, ionako nisu egzaktan opis postojećih odnosa nego služe, onako, pomalo i kao ukras. Praktično političko funkcioniranje traži ograničavanje mnogih odredbi koje se ističe u svečanim prilikama, ali nisu baš upotrebljive za stvarni život. Baš kao što i sama politika traži mnoge ustupke u odnosu na neki čistunski moral. Da, tako je to u životu, ali ako želimo tom životu dati jednu određenu kvalitetu, onda pravne norme ne možemo prepustiti toj puko ukrasnoj funkciji, a u zbilji se ponašati kao da ih nema. Jer pravo u osnovi znači da važe neke norme koje štite slobodu svakoga i važe jednako za sve. Ta ‘kvaliteta’ života, koju zovemo ‘vladavina prava’, nije prirodno ili po tradiciji dana sama od sebe; nju treba uspostaviti, zajamčiti, i stalno se boriti da ostane na snazi. Inače bi društveni odnosi bili naprosto prepušteni sili i moći, vladavini jačih i ničim ograničenoj patnji slabijih, koji se nekako uvijek nađu u većini.
No, nije dobro ni ako većina neograničeno vlada. Jer najmanja manjina, koja unatoč svojoj slabosti i zanemarivoj veličini, ipak treba biti slobodna jest svaki pojedinac i pojedinka. Bez pravne zaštite, većina bi je mogla zgaziti, i lako se može dogoditi da navodna vladavina većine pređe u totalitarnu vlast nad gotovo svim pojedinkama i pojedincima. Kao što se i događalo ne samo u davnim povijesnim razdobljima nego i u modernom dvadesetom stoljeću, a vidimo kako se i u nekim današnjim državama, čak i članicama tako napredne asocijacije kao što je Evropska Unija, vlastodršci hvale kako razvijaju “iliberalnu” – dakle neslobodnu – “demokraciju”.
IDENTITET PROTIV RAVNOPRAVNOSTI
Koliko s tim imamo problema u Hrvatskoj može se raspravljati, ali imamo i drugi (također ne samo ‘naš’) problem: odnos većine i manjine u etničkom (‘nacionalnom’) smislu i pitanje diskriminacije. Kao što ukazuje i pitanje koje smo samo kratko dotaknuli – određenje države kao “nacionalne” – državi se ne pripisuje samo moderno demokratsko određenje po kojemu je ona politička zajednica svih državljanki i državljana (građana). Njoj se pridaje i poseban kolektivni identitet, u kojem ni narod ne znači isto što i demos, nego ima hrvatski atribut. Dobro znamo koliko je u proteklim decenijima, pa i u posljednjih sto i više godina bilo sukoba koji su se vrtjeli oko tih kolektivnih ‘identiteta’, i kako je u određenim razdobljima i glava na ramenima ovisila o tome ‘kamo pripadaš’ u tom rasporedu zamišljenih zajednica. Nekada se stradalo zato što si Hrvat, a nekada zato što to nisi. Nekada i jedno i drugo istodobno.
Zbog toga nije više potrebno posebno dokazivati da je u državi koja već više od 40 godina (da, još od ustava donesenog u socijalizmu) nosi hrvatski atribut potrebna zaštita manjih ‘zajednica’ od etničke diskriminacije. Pa ipak, to se pitanje uvijek iznova pojavljuje. Prvo, zbog toga što norme koje pružaju takvu zaštitu – kako se redovno priznaje – nisu isto što i stvarni život, to jest, potrebno je još mnogo napora i dorađivanja da ih se zaista provede. No iza toga čuči i drugi, važniji razlog – što većina i dalje pokazuje tendencije diskriminiranja. Srećom, nemamo više posla s oružanim sukobima u kojima je ugrožen i sam život, ali i dalje postoji nešto što bi nakon gotovo triju desetljeća života u državi koju Hrvati (i Hrvatice) smatraju ‘svojom’ trebalo biti čudno: da većinska etnička zajednica (koju se krivo naziva nacijom) i dalje pokazuje potrebu da se potvrđuje u svojem ‘identitetu’, da se brani od zadiranja u svoj suverenitet, ukratko – da se ponaša kao da je ugrožena manjina. A kad je neka skupina ugrožena, prije treba očekivati agresiju nego toleranciju prema drugima.
Kada se govori ovako u kolektivnim odrednicama, o ‘zajednicama’ kao političkim subjektima, treba biti jasno da nismo precizni već se izražavamo u metaforama. Nema sumnje da, kada se kaže “Hrvati (ili Romi, Austrijanci, Srbi…) čine ovo ili ono”, ne govorimo o skupini u kojoj tako postupa svaki Hrvat i Hrvatica. Ne znamo čak ni da li tako postupa (ili misli) većina. Ali u javnosti zapažamo da u ime takvog kolektivnog ‘identiteta’ nastupaju neki pojedinci i skupine koje nisu bez utjecaja, a ne čuje se jednako jake ili jače glasovi koji izražavaju drukčije stavove. Ovi koje se čuje svako malo dođu i do ekstrema, poput Ruže Tomašić koja jasno poruči nehrvatima da su u ovoj državi samo gosti, ili skupine vucibatina koja silom nametne ‘pravilo’ po kojem pismo jedne manjinske etničke zajednice (ćirilica) nema pravo javnosti u cijeloj jednoj regiji (vukovarskoj, a po svoj prilici ni u državi). I što se dogodi? Autorica izjave o ‘gostima’ bude izabrana kao nacionalna zastupnica u Evropskom parlamentu, a vukovarskim vucibatinama priznaje se dostojanstveni status ‘branitelja’ čije se stavove uvažava kao ozbiljne i relevantne.
DOKLE SEŽE KOLEKTIV?
Zbog toga – što u većinskom dijelu društva prevladava taj stav kolektivnog ‘identiteta’ koji stalno valja braniti – još veću težinu ima pitanje ravnopravnosti onih s manjinskim ‘identitetima’. Bilo da se u (većinskoj) javnosti te identitete gleda kao konkurentske, bilo da ih se pripisuje populaciji koja se na taj način jedva uopće konstituirala. Među prve – ‘konkurente’ – spadaju, dakako, Srbi, u određenom razdoblju Bošnjaci, Slovenci ili još neki, ovisno o političkoj konjunkturi, a potonji su prije svega Romi. Za razliku od mnogih drugih, Rome se ni u nacionalističkoj vizuri nikada nije vidjelo kao neprijatelje koji ugrožavaju većinsku ‘naciju’ i njenu državu, simbole i slično. Ali ih se uvijek guralo na marginu, odbijalo priznati kao legitiman dio društva, tjeralo sve do potpunog socijalnog isključenja. Njihova sudbina pokazuje da ne moraš nekoga ni simbolički ugrožavati da bi te smatrao neprijateljem ili nepoželjnim strancem.
Za razliku od drugih etničkih manjina, za Rome ne postoji negdje izvan Hrvatske neka druga država u kojoj većina govori njihov jezik, historijski pamti povijesne tradicije, održava institucionalnu podlogu njihove kulture i obrazovanja. Nitko im izvana ne pruža materijalne resurse i političku potporu u nošenju sa životnim tegobama i zajedničkom zaštitom prava. I ne samo u Hrvatskoj; Romi su najveća evropska etnička manjina, upravo zbog toga što nijedna država nije ‘njihova’. Tako se ipak događa da izvana dolazi barem neka vrst podrške – iz evropskih standarda zaštite prava, jer problemi romske manjine nisu samo nacionalni, pa ih se na nadnacionalnoj razini primjećuje i rješava bolje nego u mnogim pojedinačnim nacijama.
No, u mnogim programima i mjerama kojima se nastoji prevladati tešku socijalnu isključenost velikog dijela romske populacije kriju se i novi problemi. Da bi se poboljšalo položaj populacije koja je istodobno i siromašna, i isključena iz ekonomskog života (nezaposlena, preživljava od djelatnosti koje nisu sistemski priznate…), i slabije obrazovana, i živi u lošim i nezdravim uvjetima, mora se prisustvo te populacije u cjelokupnom društvu i priznati i prepoznati. Između ostaloga, to znači i da javne službe i državne institucije moraju prikupljati podatke koji govore o socijalnom, ekonomskom, obrazovnom, zdravstvenom… stanju Roma u Hrvatskoj. Jedna od najpoznatijih poteškoća pri tome jest to što se mnogi među samim Romima i Romkinjama ne deklariraju kao Romi, bilo zbog toga što nisu upoznati s programima potpore romskoj manjini, bilo zbog toga što ne vjeruju u njihovu djelotvornost ili korisnost, bilo zbog općeg (nažalost realnog) lošeg iskustva s odnosom šireg društva spram Roma.
Tako i mnoge konkretne mjere izazivaju dvojbu. Primjerice, da bi se poboljšalo uključivanje djece Roma u predškolski i školski odgoj i obrazovanje, trebalo bi znati kolika je ukupno romska populacija, koja je njena demografska struktura i koliki je njen dio u dobi kada treba pohađati vrtiće i škole. Kako to znati kad se i dalje, po mnogim procjenama, manje od polovice Roma u Hrvatskoj tako izjašnjava (da ne ulazimo i u konkretnije probleme, poput registriranja novorođene djece, rješavanja pitanja državljanstva itd.)? Kada se nedavno saznalo da se u prikupljanju podataka o obrazovanju institucije ne oslanjaju samo na iskazanu etničku pripadnost nego i na procjene stvarne društvene smještenosti u romsku ‘zajednicu’, to je među onima koji brinu za ljudska prava izazvalo zabrinutost koju logično izaziva svako etničko ‘profiliranje’ koje ne počiva na vlastitom slobodnom izjašnjavanju. Na taj se način podatke (i ne samo u obrazovnim resoru) prikuplja već više od desetak godina, pa to dosad nije dovelo do nekih pojačanih diskriminatorskih postupaka, a moglo bi se reći da su barem neki podaci bolji od nikakvih. (Suprotan je primjer zdravstvo, u kojem se formalno drže toga da svi imaju pravo na zdravstvenu zaštitu bez obzira na etničku pripadnost, a u praksi nema nikakve kontrole nad time da li se Rome ipak diskriminira.) Ipak, podaci prepušteni procjenama, bez standardizirane metodologije, nisu dovoljno pouzdani. K tome, sve dok oni ovise o angažmanu pojedinih službenika i službenica, oni neće biti ni dovoljno ujednačeni po svim resorima, odnosno područjima života u kojima su Romi barem indirektno diskriminirani. Obavezu unapređenja prikupljanja podataka jasno je definirala Nacionalna strategija za uključivanje Roma, ali o konkretnim rezultatima zasad ne znamo ništa.
