Objavljen je godišnji izvještaj Kuće ljudskih prava o stanju ljudskih prava u Hrvatskoj u 2017. godini. U njemu se navodi kako nema značajnog napretka u stanju ljudskih prava u 2017. godini u odnosu na prethodno razdoblje. Diskriminacija prema Romima najviše je izražena pri zapošljavanju i pristupu uslugama. Posebno problematičnim je ocjenjeno što Akcijski plan za provođenje Nacionalne strategije za uključivanje Roma nije usvojen od kraja 2015. godine, a u Operativnom planu za romsku nacionalnu manjinu su prioritetna područja sužena na vrlo mali broj mjera.
Kuća ljudskih prava Zagreb objavila je godišnji izvještaj za 2017. godinu o stanju ljudskih prava u Hrvatskoj. Riječ je o publikaciji koja pruža uvid u sustavne probleme i najčešće oblike diskriminacije i kršenja ljudskih prava. Izvještaj je napravljen u suradnji s brojnim organizacijama civilnog društva i cjelogodišnje promatranje stanja, a izdavanje publikacije Ljudska prava u Hrvatskoj: pregled stanja u 2017. godini je podržala Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva.
Godišnji izvještaj se sastoji od 233 točke razvrstane u deset područja: međunarodni instrumenti, zakoni, javne i političke institucije, pravo na participaciju, branitelji ljudskih prava i civilno društvo, vjerska prava i slobode, pravosuđe i ljudska prava, tranzicijska pravda i suočavanje s prošlošću, pravo na adekvatan životni standard, ljudska prava i okoliš, zdravstvo i ljudksa prava, prava žena, prava djece, prava osoba sa invaliditetom, prava LGBTIQ osoba, prava beskućnika, prava izbjeglica i prava nacionalnih manjina.
POLOŽAJ NACIONALNIH MANJINA
Dio izvještaja koji se odnosi na nacionalne manjine sastoji se od 13 točaka. Ističe se kako pripadnici nacionalnih manjina najviše problema imaju s ostvarivanjem prava na prednost pri zapošljavanju, te da njihova zaposlenost u tijelima državne uprave, pravosudnim tijelima i upravnim tijelima jedinica samouprave opada. Također se naglašava kako Vlada još uvijek nije provela odluku Ustavnog suda iz 2014. godine o izmjenama Zakona o službenoj uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina.
U Izvještaju se, vezano za Operativne programe za nacionalne manjine 2017. – 2020. usvojene na sjednici Vlade u kolovozu 2017. godine, ističe:
Iako je usvajanje općeg Operativnog programa za nacionalne manjine za razdoblje 2017. – 2020. i posebnih operativnih programa za srpsku, talijansku, mađarsku, albansku, romsku te zajednički za češku i slovačku manjinu načelno ocijenjeno kao pozitivan korak, ostaje nejasan i netransparentan kriterij odabira samo ovih sedam manjina i izostavljanje preostalih petnaest. Naime, posebni operativni programi doneseni su isključivo za one nacionalne manjine iz čijih redova dolaze zastupnici nacionalnih manjina u trenutnom sazivu Hrvatskog sabora, s izuzetkom slovačke manjine za koju je operativni program donesen s češkom, što dovodi u pitanje ravnopravnost položaja svih nacionalnih manjina u Hrvatskoj, odnosno onih manjina koje zbog brojčano manjeg udjela u stanovništvu u Saboru skupno predstavlja predstavnik neke druge manjine.
POLOŽAJ ROMA
U Izvještaju se, zbog težeg položaja njihovih pripadnika u odnosu na druge nacionalne manjine, posebno izdvajaju dvije nacionalne manjine – srpska i romska. Za romski nacionalnu manjinu izdvajaju se sljedeći problemi:
Pripadnici romske nacionalne manjine i dalje se suočavaju s mnogim problemima i izazovima u ostvarivanju ljudskih prava koji su posljedica povijesno utemeljene diskriminacije. U prilog tome govore i podaci istraživanja koji ukazuju da socijalna distanca prema Romima u hrvatskom društvu iznosi gotovo 50 posto.
Diskriminacija prema Romima najviše je izražena pri zapošljavanju te pristupu uslugama. Navedeno istraživanje također navodi da otprilike četvrtina građana smatra da bi se zapošljavanje Roma u uslužnim djelatnostima negativno odrazilo na priljev klijenata.
Posebno je problematično što i dvije godine nakon isteka Akcijskog plana za provedbu Nacionalne strategije za uključivanje Roma još uvijek nije donesen novi. Nastavak djelotvornog provođenja Nacionalne strategije u značajnoj je mjeri doveden u pitanje i usvajanjem posebnog operativnog programa za Rome. Iako se operativnim programom predviđa revizija Nacionalne strategije I donošenje novog Akcijskog plana, prioritetna područja sužena su na vrlo mali broj mjera koje se ne poklapaju u potpunosti sa svim područjima djelovanja u kojima je potreban angažman po pitanju poboljšanja položaja romske nacionalne manjine.
U slučaju Oršuš protiv Hrvatske, ESLJP presudio je protiv Hrvatske zbog segregacije romske djece u školama, a sedam godina nakon te presude segregacija Roma u obrazovnom sustavu još uvijek predstavlja ozbiljan problem. Broj segregiranih razreda se povećao, a MZO nije usvojilo potrebne akte za propisivanje gornje granice Roma po razredu kojima bi se pospješila njihova integracija u obrazovni sustav.
U romskim naseljima postoji velik broj nelegaliziranih objekata, a ne postoje učinkoviti državni mehanizmi za njihovo uređenje. Molbe za legaliziranjem rješavaju se sporo, a u međuvremenu niču novi nelegalizirani objekti.
U Izvještaju se također ističe da Hrvatska još uvijek nije službeno prihvatila članak 14 Međunarodne konvencije o eliminaciji svih oblika rasne diskriminacije, što hrvatskim građanima onemogućuje podnošenje pritužbi UN-ovom Odboru za eliminaciju rasne diskriminacije.
Kako se u Godišnjem izvještaju navodi, zbog dugogodišnje opterećenosti gospodarstva brojnim strukturnim problemima te stagnacije socioekonomskih prilika otežano je ostvarivanje socijalnih i ekonomskih prava svih građana, a što osobito pogađa ranjive skupine i posebno mlade čija stopa nezaposlenosti je visoka.
Tu se izdvajaju prava žena koja su poseno ugrožena jačanjem diskursa ultrakonzervativnih grupa, pritiscima protiv ratifikacije u Hrvatskom saboru tzv. Istanbulske konvecnije, te prava na siguran i legalan pobačaj kao i nastojanja da se onemogući uvođenje građanskog odgoja i obrazovanja i zdravstvenog odgoja.
Osim toga, navodi se i da beskućnici nisu prepoznati kao posebno društveno ranjiva skupina kao i da su sve češća nezakonita protjerivanja izbjeglica, nasilje na granicama i onemogućavanje osoba u traženju međunarodne zaštite. U Izvještaju je pobrojan veliki broj nacionalnih strategija i izvještaja o provođenju pojedinih nacionalnih i međunarodnih dokumenata čije donošenje odnosno obnavljanje ili podnošenje kasni više godina.
Godišnji izvještaj Kuće ljudskih prava za 2017. godinu možete pročitati ovdje.
