INTERVJU

/in , /by

Nakon okruglog stola zamolili smo ravnateljicu Osnovne škole „Žitnjak“ gospođu  Margitu Madunić Kaniški  za intervju kako bi dobili informaciju iz prve ruke na pitanja koje se tiču romske djece. U cijelosti prenosimo njen intervju.

Na početku da Vam se zahvaljujemo što ste pristali na ovaj razgovor za naš časopis Budućnost.  Želite nam reći nešto o školi koliko učenika ima?

U Osnovnoj školi žitnjak imamo 399 učenika, 25 odjeljenja, od toga su 23. redovna odjeljenja i 2. su posebna odjeljenja, to su djeca koja se školuju po posebnom obrazovnom programu sa djelomičnom integracijom. Oni sa svojom učiteljicama slušaju obrazovne predmete, dok odgojne slušaju u svojim razrednim odjeljenjima. Ovo je treća zgrada i tu smo se odselili 2000-te godine. Imamo oko 60-oro romske djece sa rješenjima o adekvatnom načinom  školovanja, to znači da su djeca koja se školuju po redovnom programu sa prilagodbom sadržaja individualnim postupcima, znači da je dosta djece sa poteškoćama. Možemo tu spomenuti i neki postotak koji sam spomenula, a to sve od prilike, negdje oko 15% djece romske populacije, iako je to od prilike zato što godinama nema onog izjašnjavanja nacionalnosti. To je ono što mi znamo obitelji, i ono što mi razgovaramo sa njima.

  • Kako biste opisali ponašanje učenika ove škole, ima li puno učenika s problematičnim ponašanjem posebno bi se osvrnula na romsku djecu?

Ja bih rekla djeca kao djeca. Iako nas prati osnovna da je škola Žitnjak, Kozari bok, da su teške škole ovo-ono, ali kad ja slušam u gradskim školama što se događa, mislim da mi imamo manje problema nego oni. Dakle djeca kao djeca, problema ima, poremećaj u ponašanju, ima svega. Međutim ništa što bi iskakalo iz okvira normalnog djetinjstva. Što se tiče romske djece ja uvijek kažem da imamo manje problema. Romska djeca imaju, mislim,  onaj teret od kuće, rekla bih u pedagoškom smislu jer nema tko im pomoći, da nemaju roditelji onaj osjećaj da ih treba poticati da se školuju, da trebaju redovito dolaziti u školu, i tu je zapravo problem sa romskom djecom, ne u ponašanju. Sada kada razmišljam dali imamo neko romsko dijete da je problematično,  zaista ne mogu se sjetiti , nemamo.

  • Ako imate probleme na koji način rješavate s takvim učenicima? Ima li koja učinkovita metoda? Koliko djece pohađaju prilagođeni program?

Zadržati ću se na romsku djecu. Kada imamo problem izostanaka onda uporno pozivamo roditelje, učitelji to rade, pokušavaju telefonom doći do njih. Vrlo često nam je teško doći do njih jer roditelji mijenjaju telefonske  brojeve. Često pokušavamo preko nekoga doći do njih, ali tu nam najviše pomaže Centar za socijalnu skrb. Imamo dobru suradnju sa Centrom za socijalnu skrb i zapravo oni nam najviše pomažu da dođemo do roditelja. Naravno kada je neadekvatna suradnja sa roditeljima, onda šaljemo prijavu, Centar ulazi u obitelj i onda Centar sa svoje strane odradi što treba, šalju djecu u školu zatim kontroliraju roditelje da li djecu šalju u školu. To nam je nekako najveći problem.

  • Jeli ženska djeca pohađaju do kraja osnovne škole?

Kao što sam i rekla na skušu, ovdje nam djeca vrlo malo odustaju prije kraja osmog razreda i to češće dečki nego li djevojčice. Znam zašto me pitate, jednom to je bilo odavno još sam bila u nastavi, imali smo jednu maloljetničku trudnoću. Gurali smo tu djevojčicu da završi osmi razred, ali je naravno prestala dolaziti. Zvali smo je, zvali, zvali da završi i da ima diplomu osmog razreda ali nije. Poslije nam je došla sa svojom djecom tu u osnovnoj školi. Nekako mi se čini da na kraju dječaci više izgube volju za školom, čak mi se čini da djevojčice su motiviranije da završe osnovnu školu i da upišu srednju, da imaju nekakvo zanimanje i da imaju kruh u ruke. Dečki nam dođu negdje do petnaeste pa im se ne da, pa dokle god nam roditelj potpiše da će se dalje školovat, mi ćemo njega upisivat. Ali ako on dođe i kaže mami i tati ne da mi se više, mama dođe potpišu i više ga nema. Ali rijetko nam se to događa. Nastojimo im pomoći da završe makar osnovnu školu. Što je danas osnovna škola, i to je minimum.

  • Ovdje u osnovnoj školi Žitnjak nemate asistente u nastavi za romsku djecu. Ako dijete ne poznaje dovoljno hrvatski jezik, kako se učitelji snalazi da objasni a da ga dijete u potpunosti svati i koje metode možete koristiti za poučavanje romske djece?

Mi ovdje nemamo asistente. Imali smo suradnju sa Ambideksterom, sa udrugom ROM i UNICEF-om. Oni su nam zadnje dvije godine dolazili tu i kao romski pomagači i na taj način smo rješavali. Oni su sa njima rješavali zadaće i motivirali su ih da nastave daljnje školovanje. Kod nas nema djece koja u potpunosti ne poznaju hrvatski jezik. Postoje djeca koja djelomično poznaju ali nismo imali slučaj da netko ne poznaje u potpunosti. Imam usporedbu sada za Ukrajinsku djecu.  U tom slučaju isto kao i za Ukrajince zatražili bi dodate sate za učenje hrvatskog jezika od Ministarstva znanosti. Iz ministarstva nam odobre 70. sati, onda učitelji hrvatskog jezika rade sa djecom dodatno. Na taj način to rješavamo ali zaista nismo imali potrebu za romsku djecu.

  • Dali imate potrebu za asistente/pomagače u ovoj školi?

Tko god nam nudi pomoć mi objeručke prihvaćamo. Ali posebno asistente za romsku djecu nemamo.

  • Ima li u školama tolerancije i gdje je ona najviše vidljiva?

Zaista mislim da smo mi primjer za integraciju Roma. Tu nema amoniziteta e on je Rom i neću se njime družiti. Čak sam doživjela što smo se nasmijali. Jedna obitelj prije 2-3 godine kupili kuću ovdje. Maka je bila izuzetno draga a curica već je bila u osmom razredu, bola je zgodna i malo se držala onako, dečki su počeli je malo zadirkivati, kad je rekla „Neću se družiti ovim čergarima“. Romsko dijete prema drugom romskom djetetu ali nismo doživjeli od ove druge djece., i to nam je bilo tako smiješno jer mi zapravo do tada nismo imali takve slučajeve. Vrlo često moje suradnice kažu kada dođu roditelji, pa roditelji znaju reći to je zato što je Rom, ma nije zato nego je zbog lopte. Znači djeca nemaju to opterećenje. Zaista se ovdje lijepo druže i lijepo funkcioniraju. Nažalost ja bih rekla da odrasli to pokvare.

  • Jesu li strpljivi učitelji? Imaju li razumijevanja za svakoga kome je pomoć najpotrebnija?

Kako koji, ali većina ih je. To su učitelji koji prihvaćaju svu djecu kao i našu djecu i onda tu nema razlike. Djeca to osjećaju onda niti roditelj nema što reći ako dođe do nekakvih stavova.

  • Kakva vam je suradnja sa roditeljima? Je li dolaze redovito na roditeljskom sastanku?

Kako koji. Ja bih rekla nema tu nikakvih razlika od ostalih roditelja. Imam i brižnih roditelja koji se brinu i odazovu se na svaki poziv i svaku informaciju a ima i onih koji izbjegavaju. Kao što sam rekla često mijenjaju brojeve telefona, ne dolaze niti na službeni poziv, ili se pojavi, on dobije službeni poziv za ponedjeljak a on dolazi utorak. Ali opet kažemo bar je došao. Tako da je suradnja svakakva. Ali evo reći ću da imam jednu mamu, ona ima 10-oro djece.  Pokušavam naći jednoj našoj bivšoj učenici praksu. Ona je sada na praksi u  jednom restoranu ali mama nije zadovoljna ali i mala nije zadovoljna te sada pokušavamo joj naći neki drugi restoran. Moram reći našem islamskom vjeroučitelja. Nešto je pitao i  da ga pitam dali je uspio nešto naći. Pokušavamo pomoći na sve načine koliko god možemo.

  • Da li koristite mjere iz Nacionalne strategije za Rome, produženi boravak, škola u prirodi, izleti, …?

Da koristimo te mjere sve.  Eto baš sada smo poslali da se djeci plati izlet, imamo djecu u produženom boravku i to nam se pokazalo jako dobro, jer su nam ta dječica jako napredovala. Nažalost dođu nepripremljeni za školu, dakle ne pohađaju vrtiće, nema pripreme, ne pohađaju male škole, jer to nije obavezno kao što je škola. Onda nam dođe dijete i nije pripremljeno kao ostala djeca koja su pohađala vrtić. U tom boravku oni uspiju nadoknaditi. Jako su nam lijepo napredovala ta dječica. Imamo dva razreda boravka. Jedno za prvi razred, drugi je za drugi razred. Nažalost za treći i ostalo nemamo prostora. Ja bih njima organizirala boravak do 4. razreda. Tu djeca pojedu nešto, poigraju se sa drugom djecom, naprave svoje zadaće, ako treba može se nešto dodatno napraviti, imaju aktivnosti i imaju lipo ispunjeni cio dan. Napreduju i to nam se pokazalo zaista lijepo. Djeca su inteligentna kao i sva druga djeca i tu nije problem u inteligenciji nego je problem u pedagoškoj zapuštenosti.

  • I na kraju, imate li poruku za učenike, a isto tako i za roditelje?

Moram se vratiti na ono da prvo shvate roditelji te kroz svoj odgoj učiti djecu da je obrazovanje važno za svako dijete, pogotovo bih rekla za romsku djecu jer je to njima izlaz za bolju budućnost, za bolji položaj u društvu, za plaću, za nešto što su zaslužili. Svako dijete zaslužuje dobar život a kroz obrazovanje će ga dobiti.

Razgovarala; Ramiza Memdi

ROMSKA KULTURA

/in , /by

Romska kultura ima bogatu usmenu tradiciju. Romi su manjinski narod koji je posljednjih tisuća i više godina migrirao širom Europe i svijeta. Kroz povijest nije ništa bilo pisano o romskom jezik i položaju same zajednice. Umjesto toga, poput mnogih drevnih kultura, Romi su se oslanjali na usmenu tradiciju i poeziju za prenošenje priča sa jedne na drugu generaciju. Romi nikada nisu imali svoju zemlju, niti kraljevstvo, ni republiku, to jest, nikada nisu imala uprave koja provodi zakone ili uredbe. Zato su imali svoje zakone koje su sami provodili i nazvali su „Romano kris“.  Za Rome, osnovni glavni faktor čine obitelj i obiteljska loza. Na svu sreću uspjelo se sačuvati jezik iako ima dosta drugih posuđenih riječi od sredine u kojoj žive i nešto od običaja. Također pisanih tragova sačuvali su drugi koji su pisali o ovoj nepoznatoj grupi, o njihovoj patnji, preživljavanju, kretanju, izgonu o drugo.

Romi se često hvale zbog njihovog glazbenog naslijeđa, koje je utjecalo na jazz, bolero i flamenco glazbu, kao i na klasične skladatelje uključujući Franza Liszta. Nomadsko romsko stanovništvo opstalo je uzdržavajući se kao glazbeni izvođači, obrtnici i trgovci.

Obiteljski odnosi igrali su važnu ulogu u tradicionalnom romskom društvu i često su živjeli zajedno i činili jednu od većih zajednica. Romska obitelj je imala veći broj djece u odnosu na druge zajednice u okruženju.  Često su se nazivali imenima nekih od postojećih skupina Roma  koje govore isto ili slično, imaju isti stil odijevanja i zanimanja. Brak se sklapao isključivo iz iste romske zajednice, jer im nisu običaji ali niti govor bio isti.  Ali u posljednje nekoliko desetljeća mladi su tu tradiciju promijenili, sklapaju se brakovi bez obzira koje romske grupe pripadaju i kojim romskim dijalektom govore.   Iako se vjeruje da su Romi izvorno iz Indije, tijekom stoljeća većina Roma prihvatila su vjeru svojih zemalja domaćina. Većina romskih zajednica sada prakticira oblik islama ili kršćanstva koji zadržava neke romske utjecaje. Također sačuvani su neki od običaja -kana, romski jezik, koji je jedina romska država. Također, Romi su različite vjeroispovijest; katolici, muslimani, protestanti, evangelisti, baptisti itd. Romska manjina nije homogena: govore različitim jezicima, …  Iako su romske skupine raznovrsne i govore različitim dijalektima, svi govore  jedan jezik, nazvan „Romani chib“. Mnogi lingvisti su utvrdili povezanost romskog jezika s pendžapskim i potoharskim jezikom, koji se govore u sjevernoj Indiji i Pakistanu.

Ramiza Memedi

Mladi pjesnik Almir Agić

/in /by

Mladi pjesnik Almir Agić: Uspjeh je podignute glave reći – “Da, ja sam Rom i ponosim se time”

Trenutno pišem svoju prvu knjigu, i naravno, imam namjeru da je izdam i nastavim sa pisanjem, ako budem u mogućnosti za sve to. Moja želja je da jednog dana postanem u najmanju ruku regionalno poznat pisac. Pored pisanja, imam namjeru da pokrenem manji biznis prevoza robe.”

Razgovor sa mladim pjesnikom iz Ilijaša kod Sarajeva, pokazuje da se radi o izuzetno inspirativnom mladom čovjeku raskošnog talenta i velikog potencijala. Agić je svestrana osoba, željna znanja i uspjeha, spremna da svoj pozitivni stav podijeli sa drugima, a naročito sa ostalim mladim Romima.

U razgovoru za portal Newipe on govori o svom životu, književnom stvaralaštvu, položaju Roma u društvu i drugim zanimljivim temama.

„Moji tekstovi su samo moj pogled na svijet. A svijet je, kao što znate, i ljubav i mržnja, i bol i osmijeh. Pišem o skupu svega toga, pišem o životu. Poezija, proza, lirika, epika, novele, romani“, kazao nam je ovaj talentovani mladić.

Prisjetio se da su nastavnici iz osnovne škole prvi otkrili njegov talenat za pisanje, ali da on to nije uzimao za ozbiljno, sve do devetog razreda.

„U devetom razredu, iako se ni tada nisam smatrao dovoljno kompetentnim, prihvatio sam da napišem sastav za regionalno takmičenje na temu ‘Dan logoraša’. Kada sam osvojio prvo mjesto, prihvatio sam to da zaista u meni postoji talenat. Nedugo nakon toga počeo sam da pišem onako, sam za sebe. Tekstove koje bih pisao su mogli pročitati samo oni meni najbliži. Porodica i pojedini prijatelji. To su osobe koje su zaslužne za sve moje ostale tekstove, ali naravno moram priznanje dati i određenim uvaženim licima poput pisca Semira Spahića, profesorice književnosti Amre Dačić i sl. Njihova podrška je osigurala još hiljade zapisanih slova“, kazao je Agić.

Kako je dodao, njegovi tekstovi su još uvijek većinom samo njegovi, a sva podrška koju ima je osigurala i prva slova u knjizi.

„Trenutno pišem svoju prvu knjigu, i naravno, imam namjeru da je izdam i nastavim sa pisanjem, ako budem u mogućnosti za sve to. Moja želja je da jednog dana postanem u najmanju ruku regionalno poznat pisac. Pored pisanja, imam namjeru da pokrenem manji biznis prevoza robe. Da bih to omogućio, morao sam da se pokrenem i da steknem neka dodatna znanja i iskustva pored srednje škole koju sam završio, smjer ‘Operater na CNC mašinama’. Još uvijek radim na tome“, rekao je.

Do sada Agić je završio obuke poput temeljnih životnih vještina, vještina zapošljivosti, obuke za biznis i marketing i kurs engleskog jezika. U bližoj budućnosti ima namjeru da položi vozački ispit za B i C1 kategoriju, za koje su procesi već pokrenuti. Nakon toga, u planu mu je da preda svoj biznis plan državnim ustanovama i određenim organizacijama, kako bi omogućio prihode koji su od krucijalnog značaja za njegov uspjeh.

„Naravno, potreban je veliki kapital za ostvarenje tog plana, ali potrudit ću se da ostvarim sve to. Svjestan sam da će biti bezbroj uspona i padova, kako zbog samog sebe kao individue, tako i zbog diskriminacije kroz koju prolaze Romi. Smatram uspjehom svaku borbu protiv samog sebe, borbu protiv diskriminacije, borbu protiv ‘zakona’ koji nije ispoštovan onako kako bi trebalo da bude. Smatram uspjehom svaku borbu za naša prava. Ljudska prava. Smatram uspjehom svaku borbu, svako podizanje iz dna na koje smo bačeni. Moje mišljenje je da je to najveći problem romske populacije. Pomirili smo se sa onim što nam je dato. A dat nam je ‘prljav obraz’. Ako vidimo da je sve tako kako jeste, zašto čekamo. Zašto ne uzmemo ono što nam pripada. Zašto se ne borimo za ono što je naše, za ono što nam pripada. A pripada nam sve. Pripada nam dom, pripada nam obrazovanje, pripada nam javni prevoz bez tamnih pogleda, pripada nam uspjeh“, istakao je Agić.

Kako je naglasio, nije teško uspjeti, teško je prepoznati uspjeh.

„Vjerujem da u svakome leži taj uspjeh. Samo ga treba prepoznati i prihvatiti. To je moj savjet za sve mlade Rome i Romkinje. Spoznajte sebe, zađite u svoje dubine, jedino tako možete da nadjačate plitke ljude. Nadjačajte sami sebe, da bi mogli da se izborite sa svim što je bačeno na nas. Uradite to za sebe, uradite to za lijepu budućnost. Uspjeh je podignute glave reći ‘Da, ja sam Rom i ponosim se time“, zaključio je Agić.

(Newipe)

 

SIROMAŠTVO I MARGINALIZIRANI ŽIVOTNI UVJETI ROMA

/in , /by
Članak 25. Opće deklaracije o ljudskim pravima, naveden u članku 11. Međunarodnog pakta o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima (ICESCR), utvrđuje „pravo pojedinca na životni standard koji odgovara zdravlju i dobrobiti njega samoga i njegove obitelji, uključujući prehranu, odjeću, stanovanje, liječničku njegu i potrebne socijalne usluge“. Zajedno s (revidiranom) Europskom socijalnom poveljom, ti međunarodni instrumenti o ljudskim pravima pružaju šire uporište za razvoj novog europskog savjetovanja o socijalnim pravima, koji je Europska komisija najavila u 2016.

Siromaštvo se objašnjava kao neposjedovanje novca ili imovine, ili posjedovanje malo i nedovoljno novca za preživljavanje od 1. do 1. sljedećeg mjeseca ili imovine kao na primjer mnogi Romi ne mogu si priuštiti krov nad glavom. Žive u potleušicama koje prokišnjavaju na sve strane i po cijelom prostoru se mogu primijetiti razni lonci. Iako se smatra da osoba mora biti zaposlena kako bi bila zaštićena od siromaštva, ali samo zapošljavanje najčešće nije dovoljno. Ne možemo zaboraviti spomenuti kako se često prilikom zapošljavanja žena gdje se prilikom razgovora za posao pita o planovima vezanim za trudnoću i obitelj ili nacionalnost. A često se dogodi da se žena ne prima u radni odnos, ili zbog trudnoće, roditeljskih obaveza ili zbog njene nacionalnosti ne produži ili im se otkaže ugovor o radu.

Borba protiv siromaštva i socijalne isključenosti glavni je cilj strategije Europa 2020. Preporuka Vijeća iz 2013. o djelotvornim mjerama integracije Roma povezuje smanjenje siromaštva s politikom njihove aktivacije i osposobljavanja na tržištu rada. To je također u središtu cilja u sklopu Ciljeva održivog razvoja (SDG) Ujedinjenih naroda (UN), koji poziva na iskorjenjivanje siromaštva svuda i u svim oblicima do 2030. i kojemu je cilj osigurati socijalnu zaštitu za siromašne i ranjive osobe te povećati pristup osnovnim uslugama.

Romi su najveća nacionalna manjina u Europi, a najmanje ih se školuje, najmanje ih je zaposleno i najsiromašniji su. Zašto? Zato jer Romi svakodnevno nailaze na niz barijera u ostvarivanju svojih prava i ciljeva, najčešće zbog raznih stereotipa i predrasuda o njima. Teško je biti čovjek u svijetu gdje te ne smatraju jednakim. Romi se smatraju drugačijima zbog boje kože, jezika, nacionalne pripadnosti, kulture, običaja, obrazovanja, financijskoga stanja, uskraćeni su za ravnopravno priznanje, uživanje i ostvarivanje prava i zbog toga su izloženi lošijem položaju i lošijim uvjetima života. Romi se suočavaju sa najviše prepreka a te prepreke nažalost vezana su za dugogodišnju neobrazovanost, nezaposlenost, siromaštvo, specifičan način života. Postavljamo pitanje, „zar su mogli drugačije, koji je taj specifičan način života i što se smatra pod specifičnim načinom života“? Poznavajući visoko obrazovane Rome, ukoliko bi se javno izjasnili da su Romi, oni automatizmom pred očima drugih posebno svojih kolega koji zajedno rade su manje vrijedni. Još ukoliko su imali izbora da ne moraju imati posla sa obrazovanim Romom ili koristiti njegove usluge, oni će ga uvijek izbjegavati i ići onom drugom koji nije Rom. Specifičan način života- možemo li reći da je nomadski život specifičan. Ali taj specifičan način života mnogi su ga danas prihvatili a i također mnogi žele i živjeti takav specifičan život. Ukoliko ta specifičnost se svodi na tome da Romi sakupljaju sekundarnu sirovinu i da od toga žive, isto to možemo pitati  zar su mogli drugačije opstati i preživjeti sa svojom obitelji. Gdje god bi se Romi nastanili, nisu bili dobrodošli. Gledali su ih sa prezirom, često puta su ih iz čistog mira napadali. Ako se odnosi na sakupljanju sekundarnih sirovina, pitanja smo tko je sve očistio i najzabačenija mjesta od starih bačenih ili olupljenih auta, plastike ili plastičnih boca koja se mogla vidjeti na svakome koraku, papira bačenih svuda i dr. Ali danas sva ta zanimanja sa kojima su se bavili Romi bave se i sve druge socijalno ugrožene osobe. Ali kada bi bila neka zabava prvo što im je padalo na pamet jest pozvati Rome da ih zabavljaju, da im sviraju i pjevaju. Tada su dobri, nisu prljavi, grle i hvale ih da su dobri svirači i pjevači, pjeva se zajedno sa njima bez ikakvog straha da će ih Romi pokrasti jer su popili nekoliko čašica više. Jednostavno možemo reći da se uživa sa njima, u njihovoj romskoj muzici i plesu, u njihovom romskom veselom duhu i ogromnom bogom datom talentu.

Ramiza Memedi

NEKE OD ČINJENICA O ROMIMA

/in , /by

Kad se osvrnemo na ugroženim skupinama društva u Hrvatskoj, pripadnici romske nacionalne manjine svakako su onda i sigurno u samome vrhu. Romi u Hrvatskoj su već godinama, pa i desetljećima, unazad suočeni s brojnim predrasudama, iako o njima i njihovom načinu života se malo ili niti malo ne zna. Postalo je uobičajeno da se za njih govori kako se radi o neobrazovanim ljudima, o onima koji kradu, socijalnu pomoć troše ne namjenski u kladionicama, na alkoholu, prave probleme na ulici……

Romi imaju jednu od najdramatičnijih priča u ljudskoj povijesti. Mnogi ne znaju odnosno malo ljudi su od onih koji znaju njihovu povijest i njihove stare priče o putovanjima, progonima i njihovom preživljavanju. Navest ćemo nekoliko od činjenica o romskom narodu: Kao prvo Romi su indijski narod i njihove migracije kreću iz Indije prije od nekoliko tisuću godina. Mnogi lingvisti su analizom romskih riječi i gramatičkih pravila romskog jezika sa indijskim riječima došli su do saznanja da su identični onima u hindskom jeziku. Dokazano je da su Romi porijeklom iz Indije točnije iz sjeverne Indije.

Studija iz 2012., objavljena u časopisu Cell Biology, analizirala je genetske podatke iz 13 romskih zajednica diljem Europe. Istraživači su zaključili da su Romi napustili sjevernu Indiju prije otprilike 1500 godina. Oni Romi koji su sada u Europi migrirali su Balkanom prije otprilike 1100-e godine. Ovi nalazi podupiru pisana izvješća o romskim skupinama koje su stigle u srednjovjekovnu Europu u 1100-ima. Ovi nalazi podupiru pisana izvješća o romskim skupinama koje su stigle u srednjovjekovnu Europu 1100-ih.( Marc Lallanilla).

Nakon što su napustili sjevernu Indiju, većina Roma došla je u Europu, u nekim istočnoeuropskim zemljama. U Rumunjskoj i Bugarskoj, oni čine skoro do 12 posto od ukupnog broja stanovništva. Romi su također brojni u Turskoj, koja ima oko 2,75 milijuna Roma, prema The New York Timesu. Ostale europske zemlje s velikom romskom populacijom uključuju Rusiju, Slovačku, Mađarsku, Srbiju, Španjolsku i Francusku.

Iako je koncentracija Roma u Europi, romskog stanovništvo također ima na svakom kontinentu, oko milion živi u Sjedinjenim Državama, a otprilike 800.000 u Brazilu.

No, kamo god su otišli, Romi su suočeni getoizacijom, diskriminacijom i progonom. Sama činjenica da su Romi bili stoljećima suočeni raznim stresovima dalo im je posebno značenje pojmu „samoosnaživanje”.

Romi suočeni sa strašnim progonom

Rome su inače smatrali trajnim nomadskim narodom. Karakteristično je to da Rome nikada nisu identificirali sa nekom od teritorija niti ima neki usmeni iskaz o teritoriji odakle su krenuli. Zbog toga gdje kod bi se pojavili, ljudi iz tih sredina bili su jako oprezni i imali strah od nepoznatih ljudi. Zato su ih nazvali „Cigani“.

Točno porijeklo pojma „Cigani“ vjerojatno dolazi od grčke riječi “atsinganoi” ili “athinganoi”, što bukvalno znači “nedodirljivi”. Zbog neprihvatljive riječ „Cigani“ sami Romi su promijenili ime 1971-e godine na prvom održanom Kongresu Roma u naziv „Romi“ što u prijevodu znači ljudi.

Kao način preživljavanja, Romi su bili primorani biti stalno na putu. Mnogi stručnjaci se slažu te je opće prihvaćena činjenica da su Romi migrirali u Europu iz Indije prije otprilike 1.500 godina. Ubrzo nakon dolaska u Europu, Romi su porobljeni. Mnoge zemlje su naslijedili i nastavili da progone i izoliraju Rome kao kulturnu baštinu.

Engleski parlament je 1554. godine donio zakon na osnovu kojeg biti “Ciganom” je predstavljalo krivično djelo kažnjivo smrću. U Engleskoj, Švicarskoj i Danskoj Romi su ubijani tijekom srednjeg vijeka. Mnoge zemlje, poput Njemačke, Italije i Portugala, naredile su protjerivanje svih Roma. Nebrojni su izvještaji o otimanju romske djece od roditelja i davali ne-romskim udomiteljima ili bi ih smjestili u kakav dom i učili ih vojnim vještinama tako da su ih koristili kasnije na ratištima, ženama su odsječena uha a muškarce Rome su žigosali ručnim vrućim glačalima. U  nastojanju da se prisili na asimilaciju, upotreba njihovog materinjeg jezika bila je zabranjena u nekim zemljama, druga mjesta zabranjivala su Romima da se međusobno vjenčaju.

Najgrozniji progon Roma dogodio se tijekom Drugog svjetskog rata, kada su bili među prvim metama nacističkih zločina, navodi BBC. Procjenjuje se da je oko 2 miliona Roma umrlo u koncentracijskim logorima i drugim sredstvima istrebljenja. [poput zlih medicinskih eksperimenata].

Od poslijeratnog razdoblja i do današnjih dana Romi su ostali potlačena skupina, osobito u Sovjetskom Savezu. Još 1980-ih godina Romkinje u Čehoslovačkoj bile su prisiljene na sterilizaciju kako bi se ograničilo romsko stanovništvo.

Romska kultura

Romska kultura ima bogatu usmenu tradiciju. Romi su manjinski narod koji je posljednjih tisuća i više godina migrirao širom Europe i svijeta. Kroz povijest nije ništa bilo pisano o romskom jezik i položaju same zajednice. Umjesto toga, poput mnogih drevnih kultura, Romi su se oslanjali na usmenu tradiciju i poeziju za prenošenje priča sa jedne na drugu generaciju.

Romi nikada nisu imali svoju zemlju, niti kraljevstvo, ni republiku, to jest, nikada nisu imali uprave koja provodi zakone ili uredbe.

Zato su imali svoje zakone koje su sami provodili i nazvali su ih „Romano kris“. Za Rome, osnovni glavni faktor čine obitelj i obiteljska loza. Na svu sreću uspjelo se sačuvati jezik, iako ima dosta drugih posuđenih riječi od sredine u kojoj žive i nešto od običaja. Također pisanih tragova sačuvali su drugi koji su pisali o ovoj nepoznatoj grupi, o njihovoj patnji, preživljavanju, kretanju, izgonu i drugo.

Romi se često hvale zbog njihovog glazbenog naslijeđa, koje je utjecalo na jazz, bolero i flamenco glazbu, kao i na klasične skladatelje uključujući Franza Liszta. Nomadsko romsko stanovništvo opstalo je uzdržavajući se kao glazbeni izvođači, obrtnici i trgovci.

Obiteljski odnosi igrali su važnu ulogu u tradicionalnom romskom društvu i često su živjeli zajedno i činili jednu od većih zajednica. Romska obitelj je imala veći broj djece u odnosu na druge zajednice u okruženju. Često su se nazivali imenima nekih od postojećih skupina Roma koje govore isto ili slično, imaju isti stil odijevanja.

Brak se sklapao isključivo iz iste romske zajednice, jer im nisu običaji ali niti govor bio isti. Ali u posljednje nekoliko desetljeća mladi su tu tradiciju promijenili, sklapaju se brakovi bez obzira koje romske grupe pripadaju i kojim romskim dijalektom govore. Iako se vjeruje da su Romi izvorno iz Indije, tijekom stoljeća većina Roma prihvatila su vjeru svojih zemalja domaćina.

Većina romskih zajednica sada prakticira oblik islama ili kršćanstva koji zadržava neke romske utjecaje. Također sačuvani su neki od običaja -kana, romski jezik, koji je jedina romska država.

Romi su različite vjeroispovijest; katolici, muslimani, protestanti, evangelisti, baptisti itd. Romska manjina nije homogena: govore različitim jezicima, … Iako su romske skupine raznovrsne i govore različitim dijalektima, svi govore jedan jezik, nazvan „Romani chib“. Mnogi lingvisti su utvrdili povezanost romskog jezika s pendžapskim i potoharskim jezikom, koji se govore u sjevernoj Indiji i Pakistanu.

Ramiza Memedi

 

ROMKINJE KOJE DOPRINOSE ZAJEDNICI

/in , /by

Ako promatramo povijest Romkinja, počevši još od same migracije Roma iz Indije, možemo primijetiti da su žene Romkinje već tada bile sklone razvijanju svoje karijere kroz muziku i ples. Iako su žene bile domaćice, majke i zaštitnice svojih porodica, postojala je jedna stvar koja je žene Romkinje izdvaja od drugih žena u društvu. Žene tog vremena bile su hrabre i ispoljavale su svoja osjećanja kroz muziku i ples. Flamenco je poznat kao ples koji potiče još od migracije Roma iz Indije. Ples je predstavljao slobodu za Romkinje, ples kojim su Romkinje izražavale svoju tugu i bol. Prepoznatljive duge haljine i ritmična muzika bile su Romkinjama  njihov bijeg u drugu stvarnost u kojoj su tugu i bol ostavljale iza sebe.

I danas je flamenco karakterističan kod španjskih Roma. Oni i dalje izgrađuju povijest ovog plesa. Mnoge Romkinje u Španiji grade svoju karijeru i to su uspješne žene koje i dalje čuvaju kulturu i tradiciju ovog plesa.

Jedna od poznatijih umjetnica ovog plesa i pjevanja jeste španjska Romkinja Alba Molina Montoja. Alba je umjetnica, pjevačica i plesačica flamenca. Svoj prvi samostalni album izdala je prije više od 15. godina. Odrasla je u muzičkoj obitelji i vjeruje da je muzika dio nje. Za Albu je kako kaže veoma teško definirati flamenco jer je isti vrlo profinjen, lakše je slušati muziku i osjetiti ono što želi da kaže nego da ga opiše riječima.

Alba unatoč svojoj karijeri ne zaboravlja svoje romske korijene i svoju pripadnost romskoj zajednici. Tvrdi da su predrasude prema Romima i dalje prisutne u društvu i da i dalje postoji veliko nepoštovanje prema romskoj kulturi, zato svojim primjerom ruši sve predrasude i nastavlja razvoj tradicije i kulture kroz muziku i ples.

Primjer je također i njena majka Manuela Montoja koja je poznata pjevačica i plesačica flamenco muzike. Sedamdesetih godina aktivno je nastupala sa svojim suprugom pod imenom Lole y Manuel gdje su bili najpoznatiji flamenco umjetnici tog vremena.

Njihovi nastupi su i dan danas poznati po jačini poruke, emocije i duboke povezanosti sa muzikom i romskom tradicijom koju gaje već decenijama. Javno su se deklarirali kao Romi gdje već vjekovima, vuku korijene flamenca, a svoju privrženost romskoj zajednici izražavaju kroz muziku i ples. Njihov flamenco je iskren, pozitivan i čist, miješali su poeziju i muziku, i tako ruše predrasude prema romskoj zajednici sedamdesetih godina u cijeloj tadašnjoj Španiji.

Romi su poznati po svojim kompetencijama i talentima za umjetnost, ples, muziku kao i glumu. Malo je poznato da je romska zajednica bogata i holivudskim glumicama koje su u potpunosti promijenili svijet svojim umjetničkim djelima. Njihovi filmovi su i dan danas remek djelo i veliki doprinos Holivudskoj kinematografiji. 1937. godine Holivud je dobio jednu od najboljih holivudskih glumica Ritu Hejvort koja je potpisala ugovor sa Colombia Pictures. Bila je poznata kao vatrena crvenokosa koja ruši sve stereotipe o romskoj zajednici tog vremena. U Holivudskoj kinematografiji imala je ukupno 71 ulogu. Njeni najpoznatiji filmovi su Gilda, Cover Girl, The Lady from Shangai itd…

Ooana Chaplin, unuka Čarli Čaplina, danas je englesko – španska glumica, plesačica i balerina koja se javno, kao i njen djeda, deklarirala kao Romkinja. Svoju karijeru započela je 1988. godine kada je dobila svoju prvu ulogu u filmu Incocenciva. Ova glumica proslavila se u ulozi najgledanije serije Game of Thrones gde glumi Talisu Stark. Također Ana se proslavila i u seriji The Crimson Field koja se emitira na BBC-u. Dakle Ana iza sebe ima karijeru jedne jaka uspješne žene Romkinje, gdje ju je Holivud prepoznao kao umjetnicu koja  je vrijedna da bude dio Holivudske kinematografije.

Leonor Teles je najmlađa dobitnica Zlatnog Medvjeda u Berlinu 2016. godine i to za najkraći film koji opisuje život Roma u vidu bajke. Ova mlada redateljica iz Portugala nazvala je film ,,Balada jednog žapca”, čiji je cilj predstavljanje romskog naroda kao zajednice koja ne može biti neprimijećena od strane većinskog stanovništva.

Opis njenog filma glasi:  ,,Nekada davno, prije nego što su ljudi naišli, sva bića su bila slobodna i mogla su biti jedno s drugim. Sve životinje su plesale zajedno i bile neizmjerno sretne. Samo je jedan bio pozvan na proslavu – žaba. U svom bijesu zbog nepravde, počinio je samoubistvo. Nešto zajedničko Romima i žabama je to što nikada neće biti neviđeni ili ostati neprimijećeni”.  Leonor Teles je sa svojih 24. godina uspjela da uradi nešto što do sada nikada nitko nije, a to je da privuče pažnju, svojim kratkim filmom na život Roma u svijetu danas.

Pored toga veoma je bitno napomenuti i romske umjetnice koje dodatno ističu svoju povezanost sa romskom zajednicom. To su umjetnice Esma Redžepova i Usnija Redžepova koje iza sebe imaju karijeru velikih umjetnica Jugoslavije.

Esma Redžepova je pokazala da žena Romkinja može imati sjajnu i uspješnu karijeru, a da pritom bude ostvarena i u ulozi majke. Na žalost nikada nije uspijela da se u potpunosti ostvari u toj ulozi, ali jeste othranila ukupno 70-oro romske djece. Aktivno je učestvovala u njihovom obrazovanju, a većina njih je privuklo učenje i ljubav ka muzici kao i njihovu hraniteljicu tj. njihovu majku kako su je oni nazivali. Esma je bila jedna od najbogatijih žena, ali žena koja je bila bogata ljubavlju svoje velike obitelji, bogata svojom uspješnom karijerom i bogata svojim pjesmama koje opisuju težak život Romkinja i ranih brakova djevojčica. Iako je iza sebe imala veliku karijeru, Esma je vratila svojoj zajednici njenim pjesmama, humanim radom i ohrabrivanjem svih žena da borba nikada ne smije da stane.

Usnija Redžepova je umjetnica koja se bavila muzikom. Mnogi  povezuju srodstvo Esme i Usnije, međutim interesantno je to što se nisu poznavale prije samog potpisivanja ugovora za tadašnju produkcijsku kuću Jugoton. Usnija je prije potpisivanja ugovora 1966. godine, studirala i diplomirala arapski jezik na Univerzitetu u Beogradu. Ipak tako akademski obrazovana, njena ljubav prema muzici je nije spriječila da se ne ostvari i oproba u tim vodama. 1973. godine Usnija Redžepova dobije  ulogu koja će obilježiti njenu karijeru. U filmu Koštana dobije glavnu ulogu i njena karijera počinje dodatno da se razvija. Usnija je Romkinja koja pokazuje da obrazovanje i umjetnost idu zajedno, da su žene Romkinje jake i samostalne žene i ruše sve stereotipe o ženama Romkinjama koje igraju ulogu domaćice tokom cijelog života.

Ethel Brooks je Romkinja i profesorica na Rutgers Univerzitetu, gdje predaje ženske i rodne studije i sociologiju. Iza sebe ima knjigu na temu romskog ženskog feminizma. Bavi se istraživanjima političke ekonomije, društvenim pokretima i globalizacijom. Smatra da su ove teme najmanje okrenute ka Romima i da dodatno treba da se radi na akademskim naučnim radovima na ovu temu. Upravo zato je napisala knjigu na temu ženskog romskog aktivizma, zastupa ženska romska prava, i dodatno upozorava svijet na nasilje nad Romima u svijetu.  Ethel doprinosi unapređenju položaja romske zajednice u pravom smislu te riječi, stavlja fokus na ženski romski feminizam i na loše socijalno i ekonomsko stanje romske zajednice u cijelom svetu. Njene knjige i naučni radovi pokazuju da Romkinje jesu bića koja mogu sve, koje postižu svoje ciljeve, a brižnost koja je već vjekovima urođena u njima podstiče njihovu brigu za romsku zajednicu i stvaranje boljeg svijeta za istu.

Svaka od njih stvarala je i stvara bolji svijet za romsku zajednicu i državu. Romkinje su doprinosile i nastavljaju da doprinose ne samo kao domaćice već i kao umjetnice, naučnice, radnice.

ŽIVOT ROMA

/in /by

Mnogi prije nego li upoznaju Rome imaju strah da će ih opljačkati, a raročito ako tko želi posjetiti neko romsko naselj e tu pokazuju najveći strah. Rijetko će netko ući u naselju a da ne povede sa sobom nekog od poznatih Roma, dok neki će reći da je tamo bolje ne zalaziti „jer će te netko opljačkati“.Osobno sam se uvjerila kada je jedna studentica uzela za temu Rome i obratila mi se za špmoć. Ona nije znala dovoljno o toj temi niti je poznavala nekog od Roma. Nju je profesor socijalnog prava sa fakulteta poslao je k meni da joj pomognem. Prihvatila neznajući koje predrasude ima o Romima. Ona je čula za Rome i povjerovala u svaku riječ što joj je rečeno o njima,

Kada mi se obratila za pomoć, prihvatila sam zbog profesora koji je i meni pomagao u nekim stvarima. Rekla sam joj da će je suprug provesti kroz naselje jer ja nemam vrijeme jer radim. Naravno da je prihvatila.

Dogovorila se sa svojim dečkom da i on pođe sa njom i naravno uzela je mobitel ali neki starije samo da bude u funkciji, smatrajući da ukoliko je netko napadne da ona može pozvati policiju. Otišla je sa strahom u naselje. Obzirom da su Romi gostoprimljivi u svakoj kući u kojoj je ušla bila je ponuđena kavom i sokom. Ona je to pila bez odbijanja od straha, sve dok joj suprug rekao da ukoliko ne može i ne želi piti slobodno neka odbije, što je kasnije naravno i odbijala. Dovoljno joj je toga dana bilo popiti sedam ili osam kava. Ona je za svoj rad dobila lektorovu nagradu. Meni je to sve bilo nepoznato što je ona mislila.

Kada sam pročitala njen rad da nije bilo žalosno bilo bi smiješno. Mislila je da čim uđe u naselju, da će je Romi napasti, da će i njenog dečka pretući. Da je u naselju ušla sa sto strahova i da se nije nadalo da su Romi tako dobri ljudi i da su je dobro dočekali, da je u svakoj kući bila počašćena. Moj prvi susret nakon toga bio je razgovor o tome i  rekla sam joj; “Draga moja da su imali namjeru da te napadnu, ti ne bi imala vremena nazvati policiju, niti bi ti taj tvoj dečko mogao pomoć. Romi su dobri ljudi, gostoprimljivi a što je najvažnije odmah su te prihvatili i pomogli ti u tvome radu. To je samo jedam dokaz koliko ljudi imaju predrasude prema Romima, prije nego li ih upoznaju”

Stvarnost je drugačija, Romi inače dočekaju sa osmjehom svakog dobronamjernika koji ih želi posjetiti i zažele mu dobrodošlicu te ukoliko im mogu pomoći pomoći će mu, bez obzira što nepovjerenje je prisutno prema njima to jest prema cjelokupnoj romskoj zajednici. Ako si malo damo truda i upoznamo romsku zajednicu, vidjet ćete da se Romi ništa neće više razlikovati od drugih. U svakom narodu postoje da ima dobrih i loših, ovih ali i onih, Ili ako ćemo korektnije, onih, ali i ovih.

Svaka država, grad, ili selo preko radnog dana ima u svojim ustanovama, radnjama i ulicama radnike, učenike, prodavače i kupce gdje su naravno i Romi, ali u skupini učenika, kupaca ili prodavača na tržnicama.

Nekada su Romi živjeli od svojih djelatnosti koji su sami izrađivali razne predmete te prodavali na tržnicama, išli po gradovima i selima. Romi nekada su bili veliki majstori.  Popravljali su kišobrane, krpali šporete, radili korita, emajlirali bakarno posuđe i dr. Danas nažalost se više nitko ne bavi sa takvom djelatnostim i prinuđeni su živjeti od socijalnih primanja, gdje su na udaru od većinske zajednice koje govore i šire iste predrasude godinama da Romi ne žele radit. Pitanje koje trebaju postaviti prvo sami sebe te onda i drugima dali su ikada dali šansu nekom od Roma da radi a odbio je posao. Mnogi Romi imaju svoje samostalne obrte koji se bave trgovinom tekstila, raznim firmama u skladištima, u čistoći i dr.Također idu raditi sezonske poslove u berbi jabuka, malina, pobirati krompire, sakupljati jagode, pomažu ljudima u čišćenju šećerne repe i mnogim drugim poslovima.

U Hrvatskoj su se Romi pojavili u XIV. st., najprije u Dubrovniku, desetak godina poslije u Zagrebu, a u idućim su se stoljećima proširili i po drugim hrvatskim prostorima. Najveće romske skupine došle su u Hrvatsku u XIX. st. iz Rumunjske preko o Madžarske. Ti su  Romi, pripadnici skupine Koritara, naselili u Međimurju i Podravini,   Značajna, ujedno posljednja brojčano veća doseljenja Roma u Hrvatsku bila su ona Gurbeta, Arlija i Čergara iz Makedonije, BiH te s Kosova. Danas pretežno žive u gradovima Zagreb, Rijeka, Pula i druga mjesta.

Romska zajednica nije homogena cjelina.  U Hrvatskoj djeluje više romskih kulturnih udruga i institucija, koje nastoje poboljšati mogućnosti obrazovanja romske djece, ali i interkulturni odgoj i obrazovanje za sve učenike u Hrvatskoj. Kako bi se postupno smanjili stereotipi prema Romima, povećao stupanj prihvaćanja elemenata romske kulture (jezik, umjetnost, povijest, običaji) te smanjila socijalna distanca, romske udruge organiziraju različite ljetne škole za djecu Roma, izdaju časopise, potiču sudjelovanje romskih kulturnih društava na kulturnim manifestacijama, i sl.

obrazovanje

Obrazovanje mladih je među najvažnijim preduvjetima za promjenu uvjeta u kojima danas živi većina Roma, a to su siromaštvo i marginalizacija. Mnogim mladim Romima obrazovanje je nedostupno ne samo zbog siromaštva u kojem žive, već i predrasuda njihovih obitelji o tome da je (posebno ženskoj djeci) dovoljno samo osnovnoškolsko obrazovanje.

Ramiza Memedi

Govorili su da sam izdajica, da nešto glumatam

/in , , , /by

OVO JE NAJOPASNIJE HRVATSKO NASELJE! Ovdje ne idete samo tako, streljiva napretek: Uhićeno dijete romskog političara!

Nakon dva mjeseca od krvoprolića u romskom naselju Parag kada je ubijena žena, a četiri su osobe teško ranjene, policija je zaplijenila automatsko oružje i punjenja te pritvorila vlasnika i dvojac iz Paraga.

Jučer uhićeni mladići navodno su djeca lokalnih romskih političara, odnosno sinovi predsjednika Vijeća romske nacionalne manjine Međimurja Matjaša Dide Oršuša.

Automati posvuda

Nino Balog, ubojica iz Paraga, koji je ubio Minku Pec, nije se trudio ni sakriti svoju automatsku pušku. Držao ju je u šupi pokraj kuće, u dvorištu preko puta ubijene Minke.

Samo 20 dana nakon krvoprolića, stigla je presuda Danilu Horvatu zbog posjedovanja poluautomatske puške, automatske puške i dvjestotinjak komada streljiva.

Dobio je samo 600 sati rada za opće dobro, pisao je Jutarnji. Kako bilo, u romskim naseljima očigledno postoji problem, a jučer je na vidjelo izašao još jedan.

Kako javlja PU međimurska, policija je u Gornjem Hrašćanu temeljem naloga Županijskog suda u Varaždinu izvršila pretragu doma i drugih prostora koje koristi 21-godišnjak.

Čini se kako su ukućani primijetili dolazak policije, pa su pri početku pretrage službenici uočili kako dvije muške osobe trče iz dvorišta obiteljske kuće i u rukama drže sumnjive predmete koje su u jednom trenutku odbacili.

Bježali s puškom

Brzom reakcijom policajaca obojica su uz uporabu sredstva prisile uhićena i dovedena u službene prostorije policije. Utvrđeno je kako su 29-godišnjak i njegov tri godine mlađi prijatelj s područja općine Nedelišće u pokušaju bijega odbacili automatsku pušku i sef u kojem se nalazio domaći i strani novac. Sef su policajci pronašli i oduzeli ga.

Osim toga, tijekom pretrage doma pronađene su i oduzete dvije vreće s 28 kilograma duhana. Pronašli su i oduzeli zračnu pušku, 37 komada streljiva i dva spremnika za automatsku pušku te dvije digitalne vage.

Nadalje, tijekom pretrage doma i drugih prostora u Gornjem Hrašćanu pronađene su i od 21-godišnjaka oduzete dvije PVC vreće u kojima se nalazilo oko 28 kilograma duhana, zračna puška, 37 komada streljiva, dva spremnika za automatsku pušku i dvije digitalne vage.

Protiv 21- godišnjaka podignuta je kaznena prijava zbog nedozvoljene trgovine i neovlašteno posjedovanje, izradu i nabavljanje oružja te eksplozivnih tvari. Protiv 29-godišnjaka i 26-godišnjaka zbog počinjenja kaznenog djela sprječavanje dokazivanja također su podnesene kaznene prijave.

Telegram piše da je iz više pouzdanih izvora doznao da su dvojica od trojice mladića kod kojih je policija jučer u okolici Čakovca pronašla arsenal oružja i streljiva, sinovi predsjednika Vijeća romske nacionalne manjine Međimurja Matjaša Dide Oršuša.

Oršuša su pitali kako to da su mu sinovi prijavljeni za kaznena djela povezana s oružjem, na što je on burno reagirao, poručivši kako lokalni mediji koji su o tome ranije pisali pretjeruju.

“Zašto su uvijek kada se nešto dogodi u Međimurju krivi Oršuš i Kajtazi”, pitao je, potvrđujući da je jedan sin ipak obuhvaćen kaznenom prijavom nakon pretrage u Gornjem Hrašćanu. Optužio je zatim policiju da surađuje s dilerima te najavio da će u idućim danima objaviti neka iznimno važna nova saznanja.

Vojni poligoni

Vjeruje se kako su Romska naselja opremljena poput vojnih poligona i da velik broj ljudi skriva automatske puške.

Kazne su između ostalog premalene zbog čega su počinitelji ležerni i usude se posjedovati opasno oružje.

Dnevno, Autor: N.K

 

ŽIVOT ROMA POD REFLEKTORIMA

/in , /by

SEVERINI JE DOSTA SAŽALIJEVANJA, SAMO ŽELI GLUMITI: ‘Bojala sam se da me nitko neće prihvatiti, ali bila sam U KRIVU’

Prije nego što se upale reflektori, dok u mraku iščekuje svoj nastup, Severina osjeća najveće uzbuđenje i u tim trenucima zna da je umjetnost put kojim treba nastaviti koračati. Kad iziđe na pozornicu, njezina karizma i talent opčine publiku, kao i iskrena emocija kojom ih uspijeva dotaknuti.

Ovaj put ne govorimo o Severini Vučković, nego o 18-godišnjoj Severini Lajtman, djevojci koja je po poznatoj pjevačici dobila ime.

Seve, kako je bližnji zovu, ustrajna je u tome da postane glumica, a u svoj životni poziv bila je uvjerena još kao 12-godišnjakinja.

Iako se kao Romkinja, odrasla u romskom naselju Piškorovec u Međimurju, susretala s diskriminacijom okoline i brojnim drugim preprekama, odmalena je imala snagu sve ih preskočiti.

“Odlučila sam završiti školu i postići nešto. Obično cure iz našeg naselja ne završe školu, nemaju novca, udaju se i rađaju djecu. Možda nemaju drugi izbor. Jako su dobrog srca. A neke su i završile školu, ali ne mogu dobiti posao zbog svog prezimena”, izjavila je Severina prije pet godina u videu koji su o njoj snimile učenice OŠ Tomaša Goričanca Mala Subotica nakon što je postigla zapažene rezultate na smotri Lidrano.

San o tome da završi školu i postane glumica danas je još snažniji nego kad se nakon osnovne škole iz Međimurja preselila u metropolu. Prije priprema za Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu, što joj je cilj upisati dogodine, glumi u zapaženoj predstavi ‘Pogledajme’ autora Romana Nikolića, koja donosi i njezina osobna iskustva diskriminacije.

severina lajtman IZVOR: SCREENSHOT YOUTUBE

Story: Kako biste se opisali – tko je Severina, koje su njezine najveće ljubavi i strasti?

Rekla bih da sam još zaigrana djevojčica, iako sam nedavno napunila 18 godina. Imam 12 polubraće i polusestara. Možda će se nekome učiniti da nas je puno, ali i otac i majka imali su jedan brak prije ovoga i djecu u tim brakovima. Moja majka voli pjevačicu Severinu pa mi je ime dala po njoj. Kao dijete i ja sam je puno slušala. Inače, ime Severina među Romima i nije toliko rijetko, poznajem ih nekoliko.

Vedra sam i optimistična osoba, a najveća mi je strast gluma. Pozornicu sam zavoljela još u osnovnoj školi tijekom sudjelovanja na županijskim i državnim smotrama Lidrana. Prije preseljenja u Zagreb nisam ni znala da postoji Akademija dramske umjetnosti, no otkad sam doznala, vjerujem da je upravo to moja budućnost. Svjesna sam da je teško upasti se na taj studij, pogotovo iz prvog pokušaja, ali jednostavno nemam druge planove. Zato se nadam da će sve proći u redu.

Zato se nadam da će sve proći u redu.

INSPIRACIJA ZA NAPREDAK – “Kada te netko primjeti i vidi da vrijediš, motivira te i daje nadu”IZVOR: ROBERT GAŠPERT

Story: Do 14. godine živjeli ste u romskom naselju Piškorovec u Međimurju. Kako je izgledalo vaše djetinjstvo?

Kada danas razmišljam o tome, znam da je bilo sretno, bezbrižno, ali ograničeno. Svakako nisam imala mogućnosti kao druga djeca, živjela sam u izoliranoj zajednici, za neke izvanškolske aktivnosti nisam ni znala da postoje… Ipak, ne mogu reći da mi je u Piškorovcu bilo ružno – sjećam se glazbe koja je odzvanjala naseljem cijeli dan, mene i prijatelja kako se družimo i plešemo na ulici.

Kad sam napunila 14 godina, roditelji su odlučili da ćemo se odseliti iz naselja. Nismo otišli daleko, u susjedno selo Držimurec-Strelec, a tamo je postojalo jedno igralište i trgovina, što nam je puno značilo jer dotad to nismo imali. Iako se u početku nisam slagala s roditeljima, jer sam odlaskom iz naselja napustila prijatelje, danas znam da je njihova odluka bila ispravna. Život je postao mirniji, staloženiji. Ali zapravo, tek kad sam stigla u srednju školu u Zagreb, prodisala sam punim plućima.

Story: Koliko vam je vremena trebalo da se prilagodite novoj sredini?

Živim u Učeničkom domu Antuna Gustava Matoša. Kad sam stigla, prvih tjedan dana samo sam plakala. Bojala sam se da me nitko neće prihvatiti, da se neću imati s kime družiti. A onda sam jednog dana obrisala suze i svojim cimericama odlučila priznati da sam Romkinja. Reagirale su riječima: “Da, i što sad?” Prihvatile su me od početka, to su sjajne djevojke. U školi imam svoj mali krug ljudi s kojima se družim.

Naravno, bilo je i neugodnih situacija i dobacivanja, ali uvijek od ljudi koji me ne poznaju i koji, rekla bih, imaju ograničena razmišljanja. Zaklada Solidarna pomogla mi je u financiranju obrazovanja i zahvalna sam do neba na prilici da se školujem. Kao njihovoj stipendistici osigurana su mi sredstva za pokrivanje školarine u Privatnoj umjetničkoj gimnaziji.

severina lajtman
IZVOR: SCREENSHOT YOUTUBE

Story: Još kao djevojčica govorili ste koliko vam je obrazovanje važno kako ne biste završili poput većine vaših vršnjakinja – maloljetne u braku. Od koga ste dobivali najveću podršku da u tome uspijete – roditelja, profesora, prijatelja?

Odmalena sam znala da se jedino uz obrazovanje mogu ostvariti. U Osnovnoj školi Tomaša Goričanca Mala Subotica počela sam otkrivati sebe, svoje talente i mogućnosti, a primijetio ih je profesor Božidar Vadlja koji me nakon jedne školske priredbe na kojoj sam recitirala pozvao da sudjelujem u recitatorskoj grupi. Kada te netko primijeti i vidi da vrijediš, motivira te i daje nadu. Počeo me pripremati za natjecanja i tri godine zaredom sudjelovala sam u državnom natjecanju Lidrano.

Oduvijek sam voljela školu jer sam znala da je to moj jedini izlaz. Kad su mi mentor i pedagoginja na kraju osnovne škole predložili da odem na školovanje u Zagreb, bez razmišljanja sam pristala. Ima puno talentirane djece u romskim naseljima i žao mi je što nemaju mogućnost pokazati što sve mogu. U tome važnu ulogu imaju roditelji, skeptični su prema velikom gradu i ne žele ih pustiti.

Problem je u mentalitetu. Mislim da starijem stanovništvu romske zajednice škola ne predstavlja vrijednost, nema neku težinu. Na sreću, imala sam podršku unutar obitelji, ali i sama sam se borila. Odličan sam đak, volim školu i sve što mi ona nudi – opći gimnazijski program obogaćen umjetničkim predmetima i radionicama iz scenske i likovne umjetnosti. Sada krećem u četvrti razred.

Story: Trenutačno glumite u predstavi ‘Pogledaj me’ redatelja Romana Nikolića kojoj je glavna tema diskriminacija Roma. Kakva je vaša uloga?

Predstava ‘Pogledaj me’ izvodi se još od 2017. godine, a nagrađena je i posebnom Nagradom hrvatskoga glumišta za izniman doprinos kazališnoj umjetnosti. Prije mene u njoj su igrale Sindirela Bobarić i Melanija Mešić, a ja sam treća glumica kojoj je redatelj Nikolić povjerio tu ulogu.

U predstavu su utkana i moja iskustva s diskriminacijom o kojima govorim s kolegom, glumcem Sinišom Senadom Musićem. Mnogo Roma često ne zna da je ono s čime se susreću diskriminacija i predstava im to osvještava. Dosad smo odradili 12 predstava u šest gradova, započeli smo u Zagrebu na 50. Svjetski dan Roma (8. travnja), a nastavili u Slavonskom Brodu, Rijeci, Čakovcu, Belom Manastiru, Kutini.

Na redu je Varaždin, gdje ćemo igrati u studenome. Osim što je u predstavi riječ o diskriminaciji Roma, spominje se i LGBTQ zajednica, kao i diskriminacija srpske manjine u Hrvatskoj. Njome ne želimo poručiti: “Gledaj i žali me!”, nego: “Ovo se događa, tu je problem, njega trebamo riješiti”.

NAGRAĐIVANO DJELO – U predstavi ‘Pogledaj me’ glumački partner joj je Siniša Senad Musić i zajedno upozoravaju na probleme manjinaIZVOR: SANJIN KAŠTELAN

Story: Mislite li da publika nakon odgledane predstave osjeća sažaljenje?

Iskreno, umorna sam od sažalijevanja, ne želim da itko to osjeća prema meni. Samo želim biti normalna tinejdžerica. I mi, Romi, želimo život kakav zaslužuje svaki čovjek na ovom svijetu. Nitko ne želi da ga se omalovažava ili da ga se manje cijeni samo zato što je drukčiji. Ne mislim tu samo na Rome, nego i na LGBTQ i sve druge zajednice na koje se gleda kao ‘drukčije’.

Poručila bih mladim Romima da pohađaju školu, obrazuju se i prošire svoje vidike, a svima ostalima da Romima daju šansu, da ih upoznaju. Predstavom to pokušavamo postići, i pred odraslom publikom i pred srednjoškolcima.

Story: Postoji li razlika u reakcijama? Kako reagiraju srednjoškolci, a kako odrasla publika?

Odrasla publika više suosjeća, nakon predstave više dijeli dojmove s nama, neki su čak priznali da im je u nekim trenucima izazvala i osjećaj krivnje jer su se prepoznali u određenim rečenicama… Moje je mišljenje da srednjoškolci nisu potpuno spremni za tu tematiku, odnosno da ponekad negiraju da uopće postoje takve vrste diskriminacije.

Kolega Siniša mi je znao reći da je ponekad očito na njihovim licima kako se s predstavom u nekim dijelovima ne slažu. Upravo je zato potrebno više o tome razgovarati i educirati mlade.

severina lajtman IZVOR: SCREENSHOT YOUTUBE

Story: Vlastitu frustraciju, koju je prouzročila diskriminacija, najlakše kanalizirate kroz glumu? Kako to postižete?

Glumom možemo prikazati što nam se događa. Redatelj mi je više puta rekao koliko je zadivljen iskrenim emocijama koje prirodno izlaze iz mene na pozornici. Predstava je takva da se uz nju publika i smije i plače, prepuna je sarkastičnih replika. Primjerice, često izgovaram rečenicu: “Kako nam je lijepo”, iako je očito da nije. U svemu sam se pronašla te sve izvodila s lakoćom, ali jedna mi je scena bila posebno teška.

Nisam mogla na vrijeme prodrijeti do emocija koje je trebalo prenijeti jer sam se morala brzo uklopiti u predstavu. Scena govori o genocidu koji je izvršen nad Romima tijekom Drugoga svjetskog rata. Drugi glumac govori: “Zna se koliko je vagona stoke poubijano, ali ne i koliko Cigana.” O tome se i danas šuti, ne uči u školama, nikada nisam čula za taj genocid prije ove predstave. Ni sama nisam znala kako reagirati.

U međuvremenu sam posjetila logor Auschwitz. Potreslo me to, ali tada su emocije došle na mjesto, počela sam ih bolje razumjeti, kao da sam tu svoju frustraciju mogla lakše prenijeti i na pozornici.

Story: Stignete li se, uz školske obaveze i obaveze u predstavi, posvetiti i drugim aktivnostima, hobijima?

Škola mi oduzima dosta vremena, a kad nisam u njoj volim se šminkati, i sebe i prijateljice, volim pjevati, izlaziti s društvom. Član sam Romske organizacije mladih Hrvatske od prošle godine, a predstava u kojoj glumim dio je njihova projekta ProBudiJednakost. Predstava bi, smatram, trebala igrati dok je god društvo ovako formirano i dok god traju tenzije.

Story: Osim upisa na Akademiju dramskih umjetnosti, koji je vaš san koji želite ostvariti?

Volim ići u kazalište i svaki put kad odem u HNK pomislim kako ću i ja jednog dana glumiti na toj pozornici. Možda zvučim nadobudno, ali tako zamišljam. Ne bih imala ništa protiv i da u inozemstvu gradim svoju glumačku karijeru, vrijeme će pokazati. Voljela bih se okušati i u dramama, komedijama i mjuziklima, iako zasad mislim da mi drame najbolje leže.

 

ŽIVOT ROMA KRAĆI OD OPĆE POPULACIJE

/in , /by

Srbija: vijek Roma je čak za 25 godina manji u odnosu na opću populaciju

on:

Život nas Roma teško se može usporediti s svakodnevnicom drugih građana, osobito kada se govori o kvaliteti života. Teški uvjeti života u svim segmentima nažalost ostavlja trag na naše zdravlje , a sve to istražili u susjednoj Srbiji.

Iako je u Hrvatskoj očekivani životni vijek 78 godina, ni građani Srbije se ne mogu požaliti s očeivanih 74 godina. Istraživanje koje su provele neromske i romske organizacije na tom području malo zastrašuju te prosječni životni vijek Roma je čak za 25 godina manji u odnosu na opću populaciju u Srbiji.

Još jedna zanimljiva činjenica koja nas upozorava na bitne promjene jest činjenica da, prema službenim statistikama, od 50 Roma u Srbiji, duže od 55 godina živi samo jedan! Vjerujemo da situacija nije puno bolja u Hrvatskoj jer romska populacija živi većinom u teškim uvjetima, a prema istraživanju Centra za mirovne studije  romski životni značajno kraći. Iako nisu definirali koliko te tko je to istraživao, navode da je životni vijek Roma kraći za jedno desetljeće, čak i više.

Romska djeca često rano stupaju u brak

Kada je riječ o razvoju romske djece  i trajanju njihovog životnog vijeka, činjenice su poražavajuće.

– U odnosu na prosječno stanovništvo u zemlji, romska djeca imaju duplo veću stopu smrtnosti (smrtnost djece do pet godina je dva puta veća od prosječne u Srbiji), ne uhranjenija su i više zaostaju u rastu i razvoju. Stupanjem  u brak prije 15-te godine, stopa rađanja među adolescenticama je višestruko veća u odnosu na njihove vršnjakinje. Većina njih posjeduje minimalno znanje o HIV-u ili sidi, ističu u rominfomedia.rs.

Bolesti srca i krvnih žila, maligni tumori, povrede, dijabetes, opstruktivna bolest pluća i druge, već godinama dominiraju kao vodeći uzroci obolijevanja, invaliditeta i prijevremenog umiranja Roma.

Mali broj njih koristi preventivne usluge u zdravstvenim ustanovama, a kada dobiju bitne informacije, nedovoljno ih dobro razumiju. Iako jednako dostupna pravila korištenja, informiranost o proceduri zakazivanja pregleda kod doktora opće prakse bila su manje pristupačna Romima u odnosu na druge građane neromskog stanovništva.

Zanimljiv je i podatak Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) koja navodi da u odnosu na prosijek u Srbiji, svega 16% Roma doživi životno doba od 50 i više godina.

Nažalost po tim podacima ne zaostajemo previše te isti ili slični podaci bi bili kod nas da itko preuzme odgovornost da to istraži. Kada pogledamo oko sebe i unutar romska naselja, teško možemo naići na osobe koje imaju više od 65 godina.

Iako se taj broj možda djelomično poboljšao u zadnja dva desetljeća, ne možemo osporavati da mladi umiremo, a životni uvjeti i nedostatak zdravstvene skrbi ne ide nam u prilog.