Besmrtna slikarica koja je pomirila Istok i Zapad

/in , /by

Amrita Sher-Gil je bila istaknuta slikarica 20. stoljeća, jedna od najvažnijih indijskih, ali i svjetskih umjetnica. Njezina umjetnička ostavština bila je izjednačivana s dostignućima bengalske renesanse, a često ju se nazivalo indijskom Fridom Kahlo.

amrita 1

Amrita (na sanskrtu ‘besmrtna’) je rođena 30. siječnja 1913. godine u Budimpešti, kao prvo dijete Sikha Umraa Singha Sher-Gila Majithije i Židovke Marie Antoniette Gottesmann. Njezin otac bio je stručnjak za sanskrt i farsi, a majka joj je bila operna pjevačica. Godine 1921. obitelj se preselila u Summer Hill (Šimla, Indija).

Amrita je započela slikati kao petogodišnja djevojčica, a njezini roditelji su ubrzo prepoznali potencijal za razvijanje tog talenta, te su je počeli voditi na poduke. Malena Amrita je s osam godina svirala klavir i violinu, te je sa svojom mlađom sestrom, Indirom održavala koncerte i glumila u kazališnim predstavama u Gaiety Theatreu u Šimli.

Godine 1923. Amritina majka je upoznala nekog talijanskog kipara koji je živio u Šimli. Kada se vraćao u Italiju, s njime su pošle i majka i kći. Marie Antoniette Amritu je očito htjela izložiti utjecaju europske umjetnosti, kao i određenim slikarskim tehnikama, zgog čega započinje školovanje u Santa Annunziati, umjetničkoj školi u Firenci. Ipak, Amrita se tamo nije zadržala, te u Indiju vraća 1924. godine.

amrita-painting

Sa 16 godina s majkom se ponovo zaputila u Europu, ovoga puta u Pariz, kako bi u europskoj prijestolnici umjetnosti pohađala poduku kod Pierrea Vaillanta i Luciena Simona u Grande Chaumiere, potom u Ecole des Beaux-Arts (1930-34.). Inspirirali su je europski slikari poput Paula Cezannea i Paula Gauguina, a taj utjecaj zapadnog slikarstva vrlo je vidljiv u njezinim ranim radovima.

Godine 1932. naslikala je svoje prvo važno djelo, Mlade djevojke (‘Young girls’), čime je dospjela u famozni Grand Salon u Parizu kao najmlađa umjetnica koja je izložila svoje djelo, te jedina Azijka koja je zavrijedila to priznanje.

Young-Girls

Navodno se, mlada Amrita, upravo u Parizu upoznala s raskoši i porocima tadašnjih umjetničkih krugova. Ipak, čežnja ju je nagnala na povratak u Indiju, koju je možda više percipirala kao ishodište svoga identiteta nego li svoj rodni kontinent.

Upravo u Indiji, njezino slikarstvo je dosegnulo svoj vrhunac. Amrita je iskoristila najbolje od europskog i indijskog slikarstva, te tipično za indijsku kulturu, stvorila umjetničku masalu u kojoj se isprepliću utjecaji i tehnike od Cezannea do Jaminija Roya.

Amritino slikarstvo tako spaja najoštrije začine dvaju svijeta, vječito u prepirci i ljubavi, dalekih, ali istovremeno vrlo bliskih ljubavnika, Zapada i Istoka.

Godine 1937. krenula je na proputovanje Istočnom Indijom, tijekom kojeg su nastale neke od njezinih najznačajnijih slika poput Bride’s Toilet. Iako je dolazila iz imućne aristokratske obitelji, zabilježila je indijsku svakodnevicu s nevjerojatnim suosjećanjem. Od pobožnih asketa i siromašnih seljaka do maloljetnih mladenki, Amrita je zagasitim zemljanim bojama uspjela učiniti neke od scena i trenutaka besmrtnima.Brides-Toilet

Godine 1938. udala se za svog prvog rođaka, liječnika Victora Egana, te je s njime živjela u svom roditeljskom domu u Uttar Pradešu, no, navodno se upuštala u brojne afere i s muškarcima i sa ženama. Sa suprugom se 1941. godine doselila u Lahor (današnji Pakistan), gdje se iznenada razboljela, završila u komi, te zatim umrla. Postoje razne teorije o njezinoj iznenadnoj smrti, kao i njezinom životu, no to je nešto što je Amrita odnijela sa sobom. Učinit ćemo joj najveću počast ako se usredotočimo na ono što nam je ostavila kao zalog, na ono na što nam je ukazala zamrznuvši uvijek tako brzoprolazne trenutke života, koji je za nju, nažalost, bio prekratak.

Amrita nije Frida. Amrita je Amrita. Besmrtna. Svoja.

 

  • Paula Ćaćić

 

Rano opismenjavanje dece – posao roditelja, vrtića ili škole

/in , /by

Treba li deca da znaju da čitaju i pišu pre polaska u prvi razred ili je opismenjavanje zadatak škole, dilema je o kojoj se poslednjih godina sve više diskutuje.

Roditelji, po pravilu, očekuju da deca već u vrtiću savladaju i slova i brojeve, i tvrde da to podrazumevaju i učitelji, dok struka poručuje suprotno.

– Opismenjavanje zahteva određena profesionalna znanja (metodika početnog čitanja i pisanja, priprema za opismenjavanje) koje učitelji dobijaju tokom studija. Roditelji uglavnom ne umeju na ispravan način da nauče decu čitanju i pisanju, tako da često to pogrešno rade. S druge strane, vaspitači u predškolskim ustanovama takođe nisu stručno osposobljeni za opismenjavanje dece, oni o tome ne uče na svojim fakultetima i u školama. Prema postojećim programima vaspitno-obrazovnog rada u državnim predškolskim ustanovama, opismenjavanje dece nije predviđeno u ovim ustanovama. Vaspitači treba da pomažu deci u učenju slova, čitanju ili pisanju u skladu sa tim koliko su ona zainteresovana. Ovo su zvanični pedagoški stavovi – kaže profesorka Slobodanka Gašić Pavišić, nacionalna koordinatorka za Srbiju istraživanja TIMSS 2011.

Ona naglašava da već duži niz godina opismenjavanje dece u predškolskom uzrastu ostaje u praksi otvoren problem. Deca spontano u ranom uzrastu počinju da se interesuju za slova, pisane i štampane tekstove, a na to u značajnoj meri utiču savremene informacione tehnologije sa kojima ona rano dolaze u dodir.

– Roditelji odgovaraju na ta dečja interesovanja kako znaju i umeju. Oni, takođe, vrše pritisak na predškolske ustanove da se deca u predškolskom uzrastu opismene i na osnovu toga procenjuju kvalitet ustanove. Pod tim pritiskom vaspitači angažuju decu da popunjavaju različite radne sveske, a da ne umeju da ih upute u pravilno pisanje slova ili ščitavanje reči. Žalosna je situacija kada u vrtiću vidite decu da leže na podu i s potpuno nepravilnim držanjem ruke nepravilno ispisuju redove slova – kaže Gašić Pavišić.

Ona potvrđuje da učitelji danas brzo prelaze kroz proces pripreme za čitanje i pisanje i početno opismenjavanje, s obzirom da veći broj dece dolaskom u prvi razred poznaje slova ili zna da čita, što ne odgovara prvacima koji su u školu došli bez tih znanja. Takav nastavni rad traži od njih veće angažovanje, pa su u riziku da počnu da zaostaju u učenju i da gube samopouzdanje u školskom radu, ukazuje naša sagovornica.

– Rešenje ovakve situacije može da donese promena u obrazovanju predškolskih vaspitača na fakultetima i visokim školama, odnosno da se uvede metodika početnog čitanja i pisanja i da se oni stručno osposobe za takvu obuku dece. Iskreno, ne verujem da će uskoro doći do takve promene. Pogotovu ne sinhronizovano, u nastavnim planovima i programima, jer su ustanove koje školuju buduće predškolske vaspitače samostalne u donošenju takvih odluka. To bi, takođe, moralo da bude povezano sa odgovarajućim prilagođavanjem predškolskog pripremnog programa, kao i nastavnog programa u prvom razredu osnovne škole. Pošto je sada izrada novog predškolskog programa u toku, videćemo kako će pitanje opismenjavanja u vrtiću biti rešeno – ističe Gašić Pavišić.

Roditelji prvaka sa kojima smo razgovarali jedinstveni su u oceni da je vreme predviđeno za opismenjavanje u prvom razredu vrlo kratko, da se slova “preleću”, da se pred decu postavljaju previsoki zahtevi da moraju po nekoliko slova za jedan čas da nauče. Šta savetovati roditeljima?

– Moraju sami da procene šta bi bilo dobro rešenje za njihovo dete. Aktivnosti koje roditelji preduzimaju u opismenjavanju dece mogu da budu direktne (kada direktno podučavaju decu slovima, čitanju teksta) ili indirektne (bez podučavanja čitanju, ali kroz podsticanje aktivnosti koje čine važne preduslove za veštine čitanja i pisanja). Za učenje čitanja i pisanja je važna pravilna artikulacija (izgovor) svih glasova i razvijen takozvani fonematski sluh, odnosno prepoznavanje i izdvajanje glasova u reči i uočavanje finih razlika u glasovima koji se slično izgovaraju ( b-p, d-t, ć-dž-đ…) . To se kod dece razvija kroz razne igre glasovima – brzalice, brojalice, igre ” Na slovo , na slovo…” “Kaži reči koje počinju/završavaju se istim glasom…”, pravljenje rima, stihova koji se rimuju. Decu treba podržati da sama sastavljaju priče, pesmice, da izmisle novi završetak poznate bajke ili priče, dati im priliku da govore i razgovaraju. Svedoci smo da deca i mladi iz generacije u generaciju sve manje umeju da govore, ali i da imaju sve manje prilike u školi da usmeno izlažu svoje znanje ili da diskutuju – ističe Gašić Pavišić.

Poslednje TIMSS istraživanje, koje je u Srbiji realizovao Institut za pedagoška istraživanja, pokazalo je da rana pismenost utiče na rezultate koje učenici postižu u četvrtom razredu osnovne škole.

– Rana jezička pismenost podrazumeva da dete pre polaska u prvi razred prepoznaje većinu slova azbuke, čita neke reči, čita rečenice, priča priče, piše slova azbuke i piše neke reči. Procena roditelja o umećima njihove dece pre polaska u školu u domenu jezičkih i matematičkih aktivnosti pokazuje se kao značajan pozitivan prediktor postignuća za đake u Srbiji. Učenici sa bogatijim iskustvom u aktivnostima usmerenim na razvoj matematičke kompetencije i rane pismenosti i obimnijim resursima u kućnom okruženju (digitalni uređaji za obradu informacija, knjige za odrasle i dečje knjige) postižu bolje rezultate na TIMSS 2015 testu iz matematike i prirodnih nauka. Međutim, treba imati u vidu da na školski uspeh učenika značajno utiče socioekonomski status porodice – ističe Gašić Pavišić.

Priprema

– Priprema za čitanje i pisanje se sastoji u tome da se deci često čita, da budu okružena knjigama, da se ona upoznaju sa karakteristikama štampanog teksta – da beline razdvajaju reči, da se čita sa leva na desno, odozgo nadole i slično. Priprema za pisanje obuhvata vežbanje grafomotorike – pravilno držanje i vešto korišćenje pribora za pisanje, iscrtavanje/ispisivanje različitih linija, ovladavanje pravilnim pravcem ispisivanja linija slova – kaže Slobodanka Gašić Pavišić.

V. Andrić

31. januar 2017

Ženska prava nikada nisu izborena do kraja

/in /by
Naišla sam na ovaj tekst koji me je potaknuo da ga pročitam jer ma koliko su se žene borile a da nikada do kraja nisu se ženska prava izborila. Prilikom čitanja pojedini dijelovi ovog teksta mi se jako dopali te prenosim cjeloviti tekst na portalu.
Slavenka Drakulić: Ženska prava nikada nisu izborena do kraja

Društvo se reproducira preko ženskog tijela i zato ne može dopustiti da ona sama njime raspolaže * Nitko nikada nije rekao da će se žena predsjednica posebno zalagati za žene. Bilo bi naivno u to vjerovati

Nakon romana “Frida Kahlo ili o boli” i “Dora i Minotaur – moj život s Picassom”, koji govore o Fridi Kalo te Dori Mar, hrvatska književnica i publicistkinja Slavenka Drakulić napisala je knjigu o još jednoj talentovanoj i nesretnoj ženi – Milevi Marić Ajnštajn.

Izdanje “Mileva Einstein, teorija tuge”, koje je nedavno objavila izdavačka kuća Fraktura, govori o ženi koja je bila predodređena za najveća naučna dostignuća, genijalnoj matematičarki, prvoj ženi na politehničkom fakultetu Univerziteta u Cirihu, iz bogate vojvođanske porodice, koja je u svojoj sudbini gotovo paradigmatični primer kada razmišljamo o položaju žena.

* Kako je došlo do toga da poslednje tri knjige posvetite isključivo ženama iz senke? Kako ste birali vaše junakinje?

– Sve su moje knjige o ženama i sve su pisane iz ženske perspektive. Tako da ova tri romana ne odudaraju posebno po izboru teme ni likova. No ipak su različita po tome što sam uzela postojeće, povijesne ličnosti kao likove romana i literarizirala jedan aspekt njihovog života. Kod Fride Kahlo je to njezino slikarstvo. Zanimalo me kako je uspjela slikati uprkos tome što je često trpjela jake bolove koji su bili posljedica preživljenog sudara tramvaja u mladosti. Dora Maar je uprkos ljubavi prema fotografiji i uspjehu koji je već postigla odustala od fotografiranja ubrzo nakon što je srela Picassa i zaljubila se. Picasso međutim nije odustao ni od čega, a nije se ni zaustavio na Dori. A Mileva je, kad se naglo prestala baviti znanstvenim radom, iznevjerila samu sebe, očekivanja oca i Alberta. Zašto? Što joj se dogodilo? U biografijama nisam našla zadovoljavajući odgovor. Eto, sve su to jako zanimljive situacije koje su me motivirale da se pozabavim ovim ženama.

* Po čemu se razlikuju Mileva, Dora i Frida, a šta im je zajedničko?

– Sve tri su kreativne, talentirane osobe i sve tri su živjele s istim takvim muškarcima. NJihovi odnosi, ravnoteža ljubavi i stvaralaštva, dominacija i submisija – sve to intrigira, zar ne? Zatim, tu je i vrijeme u kojem su živjele. Koliko je vrijeme i tadašnji običaji utjecali na njihov život, odluke, viđenje sebe? Koliko je žena poput Mileve na prelazu iz 19. u 20. stoljeće morala biti jaka da uspije uprkos konvencijama? Recimo, bila je jedna od pet žena koje su ikada upisale politehnički fakultet u Zurichu. Od njih pet diplomirala je samo jedna, a to na žalost nije bila Mileva. Je li za njezin neuspjeh bila kriva mizoginija profesora? Imajte na umu da je prva profesorica na tom fakultetu postavljena tek 1985! Mileva oko sebe nije imala model žene na koju bi se ugledala. Idol joj je bila nobelovka Marie Curie, koju je kasnije i upoznala. Meni je zanimljivo i to da su sve tri žene imale jaku očevu potporu i da su odatle izvlačile snagu i samopouzdanje.

* U Srbiji svi znaju priču o Milevi Marić, ali čini se da i nije baš tako izvan naših granica. Koliko je njena sudbina poznata svetu?

– Doista sam se iznenadila kad sam shvatila da se o Milevi Marić zna malo, premalo. Naravno da se spominje u svakoj Einsteinovoj biografiji – no kad kažete “Einsteinova supruga” svi obično misle na njegovu drugu suprugu, rođakinju Elsu Lowenthal. A s Milevom je imao troje djece, kćer čija sudbina nije poznata a pretpostavlja se da je u djetinjstvu umrla od šarlaha – i dva sina, Hansa Alberta i Eduarda. Ima i nekoliko biografija Mileve, ali sve je to premalo s obzirom na utjecaj koji je imala na njega u početku njihove veze i braka, sve negdje do 1905, godine. Razišli su se 1914, a rastali 1919, kad se on oženio po drugi put.

* Zašto ste se odlučili da knjigu napišete isključivo kroz Milevinu vizuru i da Albertu ne date glas? Šta vam je to omogućilo? Šta priča o Milevi govori o Ajnštajnu?

– Mislim da je on imao dosta prilike! Puno je pisao, i to ne samo naučne radove. On je najpoznatiji i svojevremeno najpopularniji znanstvenik na svijetu, prvi znanstvenik kojeg su mediji proizveli u zvijezdu u modernom smislu te riječi. Dogodilo se da je 1986. godine, dakle dugo nakon što su oboje umrli, otkriveno jedno zanimljivo Albertovo pismo Milevi. Napisano je u ljeto 1914. pred sam početak Prvog svjetskog rata. Tada su se doselili u Prag, gdje je on napokon dobio mjesto koje je želio. U tom pismu Albert njihov zajednički život uvjetuje pravilima kojih se Mileva mora pridržavati a koja je zapravo svode na služavku. Određuje joj kada smije ući u njegovu sobu i obratiti mu se, koliko puta dnevno će mu servirati obroke i slično. Upravo nevjerojatno kako se njihov u početku ravnopravni odnos srozao na tako sramotne uvjete. Zašto se to dogodilo? Zagolicalo me to pitanje, tako da je to pismo bilo početak romana o Milevi.

* Mileva je uspela da prevaziđe i fizički hendikep i polna ograničenja ali ne i traume majčinstva. Je l’ to stvar prirode ili ipak pritisak društva?

– Teško je odrediti granicu između utjecaja prirode i utjecaja društva. O tome se spore najveća imena feminističke teorije. U svakom slučaju, početkom 20. stoljeća pritisak društva na ženu da bude majka i ostane kod kuće bio je velik. Mileva se tome odupirala, ali ju je omela bolest.

* Čini li vam se da su žene koje smognu snage da žrtvuju svoju porodicu zarad umetnosti ili nauke, obično viđene kao čudovišta?

– Mileva nije bila obična žena. Od malena je iskazivala talent za matematiku i fiziku i to je ponukalo oca da je dalje školuje. NJezin je otac bio izuzetno napredan u svojim shvaćanjima, tada se žene obično nisu školovale nakon četiri razreda osnovne škole. Sigurno mu je na umu bila i njezina tjelesna mana. Nije bilo vjerojatno da će takva šepava naći muža koji će je uzdržavati, kako je tada bilo uobičajeno. Zato joj je želio osigurati profesiju i mogućnost da se uzdržava kao profesorica u školi. To joj je trebalo omogućiti studij u Cirihu. Možete li zamisliti koliko je bio razočaran kad Mileva nije diplomirala? I ne samo to, rodila je Albertovo vanbračno dijete. Dijete se moralo zatajiti jer Albert ne bi dobio preporuke za posao. Ali ne bih rekla da se ona žrtvovala za porodicu. Nije to njezin slučaj. Moj je zaključak da se, zbog teškog psihičkog sloma, nije više mogla baviti znanošću. NJezina je situacija bila zaista jako komplicirana tom njenom bolešću kao i bolešću mlađeg sina, iako izvana izgleda kao klasično žensko žrtvovanje.

* S druge strane, podrazumeva se da će nevidljiva žena i porodica uvek da budu žrtvovani u ime genija i napretka društva…

– Pa živimo u patrijarhatu, još uvijek. To znači da je muška karijera važnija od ženske. To je vrijeme kada žene još nisu izborile ravnopravnost. Danas su prava uglavnom izborena, ali vidimo da je uvijek moguć korak natrag i u tome. Odnosno, da ženska prava nikada nisu izborena do kraja – a dokaz za to je na primjer činjenica da ni u Švedskoj muškarac i žena nisu jednako plaćeni za isti posao. Ne samo da nisu izborena, nego uvijek mogu biti oduzeta. Društvo se reproducira preko ženskog tijela i zato ne može dopustiti da ona sama njime raspolaže. To je suština.

* Tema abortusa lebdi iznad priče o životu Mileve Marić. U Srbiji je aktuelno pitanje osnivanja Saveta za borbu za smanjenje abortusa, a u Hrvatskoj, Poljskoj i još ponekim zemljama Evrope, tema pobačaja se iznova pokreće… Zašto se u 21. veku ponovo govori o tome?

– Ne mogu reći da se slažem s vama u pogledu Mileve. Za nju pobačaj ni u jednom trenutku nije dolazio u obzir, oboje su se veselili djeci. Ali se slažem da je ta tema u fokusu pogotovo u društvima u tranziciji. Naročito je povezana s porastom nacionalizma i utjecajem katoličke crkve – dovoljno je zaista pogledati što prolaze žene u Poljskoj. Nedavno su za dlaku izbjegle zakon koji potpuno zabranjuje pobačaj bez obzira čak i na ugroženost majčinog zdravlja. Nema sumnje da se taj obrazac ponavlja u Hrvatskoj, samo je pitanje vremena kada će određene utjecajne grupe predložiti promjenu zakona.

* Gotovo da je postala krilatica koju obično izgovaraju oni koji o tome manje znaju, da je feminizam ženama samo doneo više obaveza. Šta se sve danas smatra smrtnim gresima feminizma?

– U društvu koje je pod sve većim utjecajem crkve već i sama ideja ravnopravnosti je za osudu!

* Angela Merkel, Tereza Mej, Hilari Klinton, Marin le Pen, pa i Kolinda Grabar Kitarović, nisu donele nikakve političke promenu u odnosu na svoje kolege muškog roda. Čak su, naprotiv, češće viđene kao protivnice a ne predstavnice feminizma. Šta su političarke učinile za prava žene i brine li danas uopšte neko o ženskim pitanjima?

– Da, u pravu ste, nisu promijenile ništa. Jedino što mislim da je ipak važno da su na tim važnim mjestima kao neka vrsta simbola. Mlade žene mogu se ugledati na njih u smislu ambicije. No nitko nikada nije rekao da će se žena predsjednica posebno zalagati za žene. Bilo bi naivno u to vjerovati.

I ne, nitko posebno ne brine za žene. Političke stranke nemaju posebne programe za žene jer se žensko pitanje smatra odavno riješenim. A nije tako. Dovoljno je pogledati statističke podatke o zaposlenosti, o plaćama, o siromaštvu… Zato bi žene trebale shvatiti da se mogu osloniti jedino na sebe i same se organizirati u onim područjima u kojima se smatraju zakinutima. No i tu postoji problem: mlade žene danas kao da ne vide da su sve više neravnopravne, ni da se same moraju izboriti za sebe. Misle da će to učiniti netko drugi, netko “nadležan”. Sve dok tako misle, njihova su prava u opasnosti. Bojim se da za njih nema druge metode osim one učenja na vlastitoj koži, što je zapravo porazno.

Prijedlog Zakona o zaštiti od nasilja

/in , /by

Prijedlog Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji nije usklađen s Istanbulskom konvencijom

Ženska mreža Hrvatske, Autonomna ženska kuća Zagreb i Lezbijska grupa Kontra priopćile su u četvrtak da Prijedlog Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, koji je jučer u Saboru bio na prvom čitanju, a za koji je predlagač naglasio da je izrađen kako bi Hrvatska uskladila zakonodavstvo s pravnom stečevinom EU-a, Istanbulskom konvencijom i Direktivom Vijeća Europe, zapravo nije usklađen s Istanbulskom konvencijom.

Sam naziv zakona ne slijedi Konvenciju i iz njega je izostavljeno imenovanje žena kao žrtava rodno uvjetovanog nasilja, a definicija žrtava je preuska i ne obuhvaća žene žrtve partnerskog nasilja koje su bile u intimnim vezama sa svojim partnerima, a iz kojih nije poteklo malodobno dijete i nisu živjeli na istoj adresi sa svojim partnerima od kojih trpe nasilje, kaže se u priopćenju.

Partnersko nasilje se ne događa samo u obitelji, a žene trebaju primiti odgovarajuću zaštitu od nasilja bez obzira na svoj bračni i obiteljski status, što im jamče i gore navedeni međunarodni dokumenti.

Krajnje je zabrinjavajuće da su pojedini zastupnici u raspravi o ovako nedostatnom Prijedlogu zakona još dodatno pokušati napasti i postojeću definiciju žrtava želeći uskratiti zaštitu od nasilja osobama koje žive u životnim partnerstvima, kaže se u priopćenju.

Naglašavamo da su suprotno tvrdnjama predstavnika vlasti u Prijedlog zakona preuzete i uvrštene samo one odredbe Istanbulske konvencije koje su sadržane istovremeno u Direktivi Vijeća Europe, a s kojom je Hrvatska obvezna uskladiti svoje zakonodavstvo.

Autonomna ženska kuća Zagreb poslala je cijeli niz prijedloga izmjena, koji se tiču zaštite žena žrtava nasilja i kojima bi se Prijedlog uskladio s Istanbulskom Konvencijom, ali predlagatelj ih nije prihvatio.

Također, Lezbijska grupa Kontra zatražila je usklađivanje Prijedloga zakona sa člankom 4. Konvencije, na način da se uvrsti anti-diskriminacijski  članak u Prijedlog zakona.

Međunarodne konvencije za zaštitu ljudskih prava nisu liste dobrih želja ili popisi za dućan s kojih država može birati koja prava će nam zaštititi, a koja ne ili koje žene su dostojne zaštite od nasilja, a koje nisu, kaže se u priopćenju.

Činjenica da predlagatelj namjerno propušta uskladiti prijedlog zakona s Istanbulskom konvencijom dovodi u sumnju stvarnu političku volju i obećanja vladajućih da će ova važna Konvencija za zaštitu žrtava nasilja u skorije vrijeme biti ratificirana.

Ženska mreža Hrvatske, Autonomna ženska kuća Zagreb i Lezbijska grupa Kontra zatražile su od nadležnih institucija hitnu ratifikaciju Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, izmjenu naziva Prijedloga zakona na način da imenuje posebno žene kao žrtve rodno uvjetovanog nasilja, te potpuno usklađivanje Prijedloga zakona s Istanbulskom konvencijom, uključujući proširenje definicije žrtava tako da uključuje sve osobe u emotivnim i seksualnim sadašnjim ili bivšim vezama i uvođenje antidiskriminacijske odredbe u skladu s člankom 4. Istanbulske konvencije.

(hina)

 

JEDINA ROMKINJA MEĐU PRAVEDNICIMA

/in , , /by
NOVI GLOBUS DONOSI

JEDINA ROMKINJA MEĐU PRAVEDNICIMA Kako je Romkinja Hajrija iz logora izvukla Židovku Ester i odgajala je kao svoje vlastito dijete

AUTOR: Jutarnji.hr

OBJAVLJENO 25.01.2017. u 15:28

Nacisti nisu primijetili da je Hajrija iz logora izašla s jednim djetetom više u naručju. Daje joj ime Miradija i odgaja je zajedno sa šestoro vlastite djece.

U proljeće 1941. nakon nacističke okupacije Židovi s Kosova masovno bježe u Albaniju, ali se već 1942. mnogi vraćaju, vjerujući da će moći nastaviti živjeti u svojim domovima. No, tada ih četnici odvode u logor u Kosovskoj Mitrovici.

Suočeni s prijetnjom da ih zadesi takva sudbina, Židovka Bukica i njen suprug Blagoje odlaze u partizane, dok njihova jednogodišnja kćerkica Stela, rođena 27. prosinca 1940.  i po baki nazvana Ester, zajedno s bakom završava u logoru.

Tada se na ulazu logora pojavljuje Romkinja Hajrija, koja je pomagala po njihovoj kući u Kosovskoj Mitrovici. Niska, sitna tamnoputa 35-godišnja žena okruglog lica, velikih crnih očiju i s kosom u pletenicama, sa svoje troje djece dolazi u logor i spašava život malene Stele. Baka Ester predaje joj svoju unučicu uz riječi: “Ja sam stara i nije važno što će mi se dogoditi, ali ovo dijete mora živjeti. Ako netko od obitelji preživi rat, doći će po nju. Ako ne, podigni je kao da je tvoje dijete i jednog joj dana reci tko su joj roditelji i obitelj.”

Malena je spavala u krevetu s Hajrijom i njenim suprugom, koji su je na taj način pažljivo čuvali u strahu da je netko ne odvede. U prvih šest godina svog života djevojčica je Hajriju zapamtila po nesebičnoj majčinskoj ljubavi koju je pružala. Iako ih je život razdvojio 1946., nije bilo večeri da Stela Ester Levy nije usnula s mislima na ženu koju, kako otvoreno priznaje za Globus, voli i više od svoje biološke majke.

Hajrija Imeri-Mihaljić jedina je Romkinja čije je ime uklesano na Zidu časti u Vrtu pravednika Memorijalnog muzeja Yad Vashem u Jeruzalemu. Na tom zidu stoje imena više od 23.000 ljudi iz cijeloga svijeta koji su dobili odlikovanje Pravednika među narodima, a koje izraelska država od 1953. godine dodjeljuje nežidovima koji su u doba holokausta riskirajući vlastiti život spašavali živote Židova.

Kad je rat završio, Hajrija nije uspjela pronaći Stelinu obitelj, pa ispunjava obećanje dato baki Ester i djevojčici otkriva tko su joj pravi roditelji. No, zbog jedne svađe Hajrijin susjed policiji prijavljuje njezina muža pod optužbom da je ukrao židovsko dijete. Tada dolazi policajac Josef Josipović, Židov koji je u Kosovskoj Mitrovici bio zadužen pronaći židovsku siročad, i šalje djevojčicu u sirotište za židovsku djecu u Beogradu. Ester u to vrijeme razumije samo romski jezik, koji je naučila u jedinom domu kojeg poznaje, tamo da danima ne progovara.

Jednog dana na romskom joj se obratila mlada žena i djevojčica joj govori svoje ime i imena svojih pravih roditelja. Žena je gotovo pala u nesvijest i jedva kolegici izustila: “Upravo sam pronašla svoju kćer.” Bila je to Bukica. Stelina majka preživjela je rat, za razliku od Stelinog oca koji je poginuo.

Nakon godinu dana Hajrija doznaje gdje je Stela smještena i dolazi je vidjeti. Bio je to dirljiv susret dviju majki i njihove djevojčice. Bukica se nakon toga udala za kolegu iz sirotišta i 1948. sa Stelom odlaze u Izrael.

Kao već odrasla žena i majka troje djece, Stela Levy vratila se sredinom 70-ih kako bi pronašlla rođake i doznala bilo što o svojoj voljenoj Hajriji, barem njeno prezime i mjesto gdje živi.

Usprkos velikom trudu uloženom u istraživanje s kojim ni do danas nije prestala, uspjela je saznati samo ta dva podatka koja su bila potrebna da se ime Hajrije Imeri-Mihaljić upiše na Zid časti.

Po ovoj nevjerojatnoj ‘filmskoj’ priči Jakov i Dominik Sedlar snimili su dokumentarni film ‘Pravednica Romkinja’ koji se danas prvi put prikazuje u Zagrebu. Na premijeri će u publici sjediti i jedna gledateljica koja je zbog toga došla iz Izraela – Stela Ester Levy.

Romi u Hrvatskoj još siromašniji od europskog prosjeka

/in , /by

Rasprostranjeno siromaštvo uništava živote Roma, romske obitelji žive odvojene od društva u šokantnim uvjetima, a njihova djeca zbog izostanka obrazovanja nemaju velikih izgleda za budućnost, pokazao je novi izvještaj Agencije za temeljna prava Europske unije (FRA) u kojem se navodi da je u Hrvatskoj situacija za Rome i gora nego što je europski prosjek.

Drugo istraživanje EU-a o manjinama i diskriminaciji (EU-MIDIS II) pokazalo je da 80 posto ispitanih pripadnika romske zajednice živi u riziku od siromaštva, dok je taj prosjek među ostalim stanovništvom EU-a 17 posto. U Hrvatskoj 93 posto živi u riziku od siromaštva, dok je državni prosjek oko 19 posto. Samo 30 posto ispitanih Roma u EU-u ima plaćen posao, dok je prosječna zaposlenost za 2015. bila 70 posto.

U Hrvatskoj je zaposleno svega osam, a nezaposleno 62 posto Roma. Ostatak je u mirovini, ne radi zbog bolesti ili invalidnosti ili rade u kućanstvu. Hrvatska i Španjolska imaju najveći postotak mladih Roma koji se ne školuju i ne rade, čak 77 posto.

Izvještaj se temelji na razgovorima s više od 33 tisuće pripadnika romske manjine iz devet članica EU-a (Hrvatska, Bugarska, Češka, Grčka, Mađarska, Portugal, Rumunjska, Slovačka i Španjolska), a u Hrvatskoj je ispitano 2800 ljudi. Puni rezultati istraživanja koji će uključivati svih 28 država članica, bit će objavljeni iduće godine.

Intervju sa Adrianom Zaharijević

/in , /by

Intervju sa Adrianom Zaharijević: Feminizam je zbilja subverzivan samo ako se istovremeno bori za jednakost, protiv siromaštva i protiv rata

Potreba za utopijama danas je izrazito snažna. Potrebno je stoga razvijati narative, pričati priče koje nas nagone da mislimo protiv struje, da mislimo i govorimo i o mikro- i o makroalternativama

Adriana Zaharijević (Beograd, 1978), filozofkinja je i društvena aktivistica. Naučna je saradnica Instituta za filozofiju i društvenu teoriju. Bavi se filozofijom politike, historijom socijalnih ideja i feminističkom teorijom. Autorica je dviju knjiga i više stručnih članaka, te urednica nekoliko zbornika. Njezina posljednja knjiga “Ko je pojedinac – geneaološko propitivanje ideje građanina” objavljena je u izdanju lozničkog Karposa.

Patrijarhalna kultura, koju danas živimo na prostorima bivše Jugoslavije, nužno zazire od pomisli na ravnopravnost žena i muškaraca. Kakav je Vaš pogled na to: kako djelovati subverzivno u antifeminističkom ambijentu? Kako konkretizirati ciljeve?

Po pravilu ne koristim ni reč patrijarhat, ni reč kultura. Prva je zarobljena sopstvenom pojmovnom istorijom, a druga implicitno isključuje političke, društvene i ekonomske aspekte, čak i onda kada na njima insistira. Možda bi se pre moglo govoriti o strukturno uslovljenim iskustvima žena i muškaraca kojima se njihova vrednost distribuira nejednako. Način na koji su ta iskustva uslovljena ima svoje raznovrsne istorijske oblike, i možda je upravo to za nas važno danas i ovde. U ovdašnjem slučaju govorimo o bar tri istorijska sloja koja ostavljaju dubok trag na iskustva koja živimo: prvi je nedovršeni projekt emancipacije, započet i zaustavljen u socijalističkoj Jugoslaviji; drugi je iskustvo rata; treći je iskustvo osiromašenja, odsustva vizije i utopijskog horizonta koji nam je ‘otvorila’ tranzicija. Zanima me feminizam koji se, dakle, ne bori protiv ‘patrijarhalne kulture’, već protiv loše dovršenog projekta totalne društvene emancipacije, protiv ratom razorenih života, i protiv semikolonijalnog, siromašnog nacionalnog fantoma, koji ljude hrani podelama i belim hlebom. To stvari, međutim, samo dodatno usložnjava, jer su naši ciljevi time pomereni daleko iznad pukog osiguranja ravnopravnosti. Feminizam je zbilja subverzivan samo ako se u isto vreme bori za jednakost, protiv siromaštva i protiv rata.

Kako vidite početak stvaranja pogodnijeg političkog tla, a da pritom žene ne budu samo “morajuća brojka” na izbornim listama, nego da se počne misliti o istinskom ženskom angažmanu i sudjelovanju?

Da bi se žene zbilja uključile – i ostale uključene – u različite društvene tokove, nužno je postojanje obuhvatnijih društvenih mehanizama koji to omogućuju. Utoliko verujem da danas na malo mesta na planeti postoje dovoljno dobri uslovi za to da se žene ne priključuju ‘na silu’, recimo kvotama. Da bi pojedinci i pojedinke mogli da ispune vlastite potencijale, kakvi god da su, neophodno je postojanje širokih sistema podrške koji će moći da prate individualne izbore. Sredina u kojoj je rad prekaran i neizvestan, u kojoj ne postoje uslovi za osamostaljenje i dosledan izbor budućeg zanimanja, u kojoj je brak često oblik združivanja koji omogućava elementarno preživljanje (i u kojem se ostaje da bi se obezbedilo elementarno preživljavanje, uprkos tome što možda uključuje nasilje, obezvređivanje i duboko nejednak odnos), nije sredina koja pruža uslove za istinski angažman. Žene na istaknutim mestima, u politici ili na nekoj drugoj vidljivoj poziciji, same po sebi ne doprinose tome da je društvo humanije, niti se ‘morajućim brojkama’ obezbeđuje valjan život, valjan izbor, ‘običnoj ženi’. Ne čudi takođe što je značajan broj žena koje su politički relevantne danas, u političkom smislu u dobokom nesaglasju s feminističkim načelima. Utoliko verujem da nam ne treba ‘pogodnije političko tlo’. Potrebno nam je samo takvo političko tlo u kojem je svako/a jednako vredan, gde je svaki život življiv.

Na koji način je moguće pojasniti vezu između patrijarhata i neoliberalnog kapitalizma, odnosno – kako su feminističke teorije pojasnile odnos spola i klase? I kako objašnjavate intersekcionalno razumijevanje rodne i klasne borbe na tragu tvrdnje Ankice Čakardić da “kapitalizam i patrijarhat ne možemo analizirati kao procese odvojene jedan od drugoga (baš kao što spol i klasa nisu autonomni jedan u odnosu na drugog) budući da djeluju “unitarno” i istovremeno reproduciraju podređeni položaj žena i opresiranih društvenih skupina. Upravo stoga, praksa socijalističkog feminizma se strukturira oko otpora prema kapitalizmu i njegovim patrijarhalnim premisama.”

Feminističke kritike neoliberalizma nisu otkrile odnos pola i klase. Možda su ga samo vratile u središte pažnje, možda su nam samo ponovo ukazale na to da nabrajanje raznih identiteta neće otkloniti strukturne hijerarhije među samim ženama. Slažem se s Ankicom da pol i klasa nisu autonomne kategorije, niti da ih možemo analizati kao naporedne procese, o čemu sam podrobno pisala u knjizi Ko je pojedinac? Ono što mene zanima jeste, pre svega, kako je došlo do toga da zaboravimo klasu. U kojoj je meri ‘rešeno klasno pitanje’, kako se ono postavljalo u socijalizmu, doprinelo zanemarivanju ‘ženskog pitanja’? Nadalje, kako je obećanje posleratne demokratije (koju nekako predugo nismo tumačili kao liberalnu i tržišnu) doprinelo tome da se (nanovo) okrenemo ‘ženskom pitanju’, ali mimo klase? Takođe, a to je donekle i razlog zbog kojeg imam otklon prema pojmu patrijarhata, kako smo uopšte istorijski mislili o hijerarhiji među polovima koja nije u integralnom smislu uključivala i duboko nejednake klasne odnose? Sva ova pitanja trebalo bi da nas navedu na ozbiljna promišljanja istorije, ali ne samo istorije radi, već da bismo uopšte mogli da razumemo gde smo sada i kakav je to feminizam za koji se zalažemo.

Šta zagovarati ispred feminizma: jednakost ili razliku? I kako doći do konsenzusa unutar tog zagovaranja?

Oduvek mi se činilo da je ovo pitanje potpuno pogrešno postavljeno, iako je jedno od temeljnih u istoriji feminizma. Jednakost je cilj svakog zalaganja koje nastoji da ukine eksploataciju i diskriminaciju, ili nejednako vrednovanje ljudi i zloupotrebu na temelju takvog vrednovanja. Ne zahtevati jednakost dosledno znači pristajati na to da nas naše razlike – kao i na način na koje su te razlike postale društveno i politički oblikovane – čine manje ili više vrednim ljudskim bićima. S druge strane, jednakost nikada ne znači istost. Insistirati na razlikama ne znači zadržati se na različitim sposobnostima muških i ženskih tela (a ne treba zaboraviti da postoje i ona tela koja nisu ni na jednom ni na drugom polu). Naprotiv, razlika je sastavni deo borbe za jednakost i ona se odnosi na uvažavanje različitosti svake i svakog od nas. Zbog toga revolucija ne može da se zaustavi na ukidanju eksploatacije, već se mora nastaviti dokidanjem sveobuhvatnih sistema – običaja, verovanja, vaspitanja, obrazovanja, proizvodnje naučnog znanja itd. – koji nas smeštaju i ograđuju u određene kategorije. Feminizam je subverzivan jer zahteva permanentnu revoluciju i ulazi u svaku nišu naših svakodnevica, od obrta kapitala do nabavke i stavljanja pelena (novorođenčetu ili ostarelom ocu).

Je li moguće misliti revoluciju u vremenu „kraja povijesti“? Kada kažem „kraj povijesti“ – referiram se na Fukuyaminu teoriju o „kraju povijesti“ – na čijem je tragu današnji (neo)liberalni, antiutopijski narativ u potpunosti ukinuo mogućnost razmišljanja o bilo kakvoj alternativi koja bi globalni kapitalizam dovela u pitanje.

Fukujama je tek jedan politički teoretičar koji je u pravom trenutku ponudio pravu kovanicu, dobru sintagmu koja se mogla ponavljati i u zatvorenim teorijskim krugovima i kao medijski visoko upotrebljiv artefakt. Da li se svet mogao promišljati i drugačije te 1992. kada Fukujama objavljuje knjigu koja najavljuje kraj istorije? Jamačno da, ali je teza o kraju istorije (ili još snažnije, utopije) pala na plodno tle koje je, kako kažete, ukinulo mogućnost razmišljanja o alternativi. Danas nam je jasno da se istorija nije nipošto završila, ni tada, 1992. godine, niti da ima tendenciju da to u skorije vreme učini, a možda je još izvesnije da je potreba za utopijama danas izrazito snažna. Potrebno je stoga razvijati narative, pričati priče koje nas nagone da mislimo protiv struje, da mislimo i govorimo i o mikro- i o makroalternativama. Jedan je oblik angažmana vraćati istoriju u igru, prljati naizgled ‘čiste’ narative, komplikovati stvari – jer teza da nema alternative previše je svedena, jednostavna i počiva na prilično obezvređujućem shvatanju potencijala ljudskog mišljenja i delovanja.

Kakav je Vaš stav u vezi sa mnogobrojnim pokretima i teorijama čiji je krovni ”naziv”: feminizam, a da su pritom stajališta njihovih pobornika/-ica veoma različita? Koliko oni kao nekooptirani međusobno doprinose urušavanju i/ili koliko potpomažu trenutni nacional-patrijarhat na prostoru bivše Jugoslavije?

Gotovo je trivijalno reći da ima različitih feminizma. Ipak to pominjem zato što su danas podele izraženije i postalo ih je važnije isticati nego ranije. Svojedobno su bile istaknutije međugeneracijske razlike i razlike između aktivistkinja i teoretičarki. Danas se tome može dodati i gender mainstreaming feminizam versus grassroots feminizam (to što koristim engleske izraze takođe nije slučajno). Pitanje strategija (ad hoc akcije i/ili festivali), predmeta (fokus na strukturne uslove ili fokus na pojedinačne probleme), ideološkog određenja (odnos prema Evropskoj uniji, ili odnos prema Jugoslaviji, ili, na koncu, odnos prema nacionalnoj državi – a sada, bez obzira na susrete i razmene, delamo uglavnom samo u svojim nacionalnim državama), sve su to prostori podela. S obzirom na stav koji sam dosledno zastupala godinama unazad – da nas je relativno malo i da ima prostora, ako smo spremne da ga za sebe napravimo ili da ga zauzmemo i oduzmemo – i dalje verujem da je snaga u povezivanju i zajedničkom delovanju. To ne znači da zagovaram ‘sabornost’, premda je biti i ostati zajedno, što dobro znamo iz našeg šireg iskustva, jedan od najtežih poduhvata. To znači da moramo stalno učiti jedne/i od drugih, profilisati i precizirati konkretne borbe, ali i postavljati svoje ideale visoko, koristiti svoja znanja u korist drugih, a ne protiv njih.

Možete li približiti našim čitaocima čime se bavi Grupa za studije angažiranosti? I što znači sam pojam angažmana na našim prostorima?

Grupa za studije angažovanosti Instituta za filozofiju i društvenu teoriju već tri godine unazad nastoji da postavi angažman u središte akademske i aktivističke pažnje. Šta znači biti angažovan u današnjem svetu? Kakva je uloga javnog angažmana i na koji se način ona razlikuje od, primera radi, one koju su, svako na svoj način, reprezentovali Sartr i De Bovoar? Ima li angažmana unutar sistema, šta znači angažovati instituciju i možemo li ikada biti izvan nje? O čemu govorimo kada govorimo o reformi, o čemu kada govorimo o revoluciji? Šta je kritičko mišljenje i kakva je njegova uloga u proizvodnji radikalnih promena, ili radikalne demokratije? Ko su ljudi koji je proizvode svojim mišljenjem i delovanjem – ko su i šta su angažovani intelektualci? Kakve su zajednice koje gradimo svojim angažmanom, na čemu one počivaju, kakve ideale promovišu? Sve su to pitanja koja postavljamo zajedno ih promišljajući, a čini nam se da je vreme u kojem živimo vreme kada bi njihovo izbegavanje bilo ravno ljudskom i akademskom nepoštenju.

Govorite o važnosti radikalnog mišljenja, radikalne demokracije, radikalnih promjena… Šta bi to radikalno promišljanje svijeta podrazumijevalo, te koliko nam je ono potrebno danas?

Teza o kraju istorije na izvestan način funkcioniše kao teza koja potvrđuje i potpomaže deradikalizaciju sveta. Tako je kako jeste – ‘treba’ se utopilo u tom ne baš grandioznom ‘jeste’, ali tako nam je kako nam je. To, naravno, ne znači da radikalno nije isplivalo ni u jednoj formi: dovoljno je razmisliti o svim exit-ima koji su se dogodili ili prete da će se dogoditi (pa i onima koji se nisu dogodili, kao Grexit), o Trampu i evropskim trampoidima, o žicama i granicama, o moru ljudi koje ne znamo kako da politički korektno imenujemo (da li kao izbeglice, imigrante itd.), o ratovima koji prave izbeglice i vremenima u kojima siromaštvo uništava poslednje tragove ljudskog dostojanstva. Deradikalizacija je proizvela čoveka koji kupuje sreću kupovinom parfema, praška za veš, sredstva za otpušivanje kanalizacionih cevi, a svet se oko njega dešava takoreći slučajno, bez obzira na njegovu sreću, izvanistorijski. Desna radikalizacija (a mi se toga sećamo i iz vremena kada je ‘zapadnom svetu’ jedna 2016. godina delovala kao nešto potpuno nemoguće) vraća na pozornicu ljutog belog čoveka iz niže srednje klase, samo ovog puta stanovnika moćnih zapadnih (i i dalje ništa manje imperijalnih) zemalja. Otuda mi se danas čini da je radikalno mišljenje koje ne podilazi Trampovom ili Faražovom ili glasaču Marin le Pen, koji za sve krivi crnca, pedera ili izbeglicu, a za žene predviđa patrijarhalni raj bez prava na abortus (on da ratuje, ona da rađa), takvo da traži prevrednovanje institucija, od države, porodice i nacije, pa do nas pojedinačno koji smo se pretvorili u potrošače i proizvode koji se manje ili više uspešno reklamiraju svako na svom malom tržištu. Radikalno misliti, nažalost – jer je anno domini 2016, znači misliti jednakost, misliti je uprkos svima koji nam kažu da nema alternative siromaštvu i ratu, i svima koji bi da sačuvaju samo ‘svoje’, a za sve ostale jal prihvatni jal koncentracioni logor.

I za kraj, s obzirom na naslove Vaših knjiga: ”Postajanje ženom” i ”Ko je pojedinac? Geneološko propitivanje ideje građanina”, možete li nam objasniti da li Žena jest pojedinac i građanin kao takva, ili se mora boriti da bi tim postala, kao što se borila da postane ženom? Ili je oduvijek bila i Ženom, i pojedincem i građaninom, ali da nije uživala ta prava na onaj način na koji je to oduvijek činio muškarac?

Biti čovek, a još i više pojedinac i građanin, nije nešto što možemo uzeti zdravo za gotovo. Naime, nije reč o nečemu statičnom, o nečemu što neko jeste ili nije (čovek sam ako nisam anđeo, mašina ili antilopa; građanin sam ako živim u gradu, polisu, a ne na Olimpu, pod morem ili u šumi). Vratimo li se starim odredbama, aristotelovskim, prema kojima je čovek logon echon i zoon politikon, odredbama koje opstaju vekovima, videćemo da je taj razum koji kao ljudi imamo i ta zajednica koju kao ljudi gradimo nešto što nas istorijski različito uslovljava i određuje. Reč je, dakle, o procesima, o određenom načinu istorijskog ‘postajanja’, koje je u temeljnom smislu definisano različitim razumevanjima i tumačenjima sposobnosti, kapaciteta i uloga određenih bića u zajednicama. U tom smislu, ni žena ni muškarac nisu jednom zadati fenomeni, niti je ‘muškarac’ oduvek uživao sva prava – klasno i rasno oblikovanje muškosti veoma je raslojavalo tu naizgled nedvosmislenu odredbu ‘čoveka’. Prema tome, govorimo o tome da su, istorijski posmatrano, ljudi postajali na različite načine, da su zajednice u kojima su učestvovali na različite načine, vrlo nejednako, povratno uticale na gradiranje njihove ljudskosti, da je to nejednako stepenovanje ljudskosti ostalo upisano u koncepciju prava, dužnosti, u građanstvo, pa i u samu ideju pojedinca. I, najzad, svi ti talozi pomaljaju svoju ružnu glavu i danas, kada smo naizgled svi građani i građanke, naizgled jednaki u pravima, budući da je njihova istorija istorija naše sadašnjosti.

Za Prometej.ba razgovarali Azra Nezirić i Darko Vujica

NAVIKLI SU ŽIVJETI U BLATO

/in , , /by

Pročitala sam članak u večernjem listu da je hrvatska odblokirala Srbiju u kojem ministar vanjskih poslova g  Stier izjavivljuje -Stekli su se uvjeti da možemo podići rezervu oko poglavlja 26.

Dodao je da će u okviru poglavlja 23 pratiti ispunjavanje svih obaveza što se tiče nacionalnih manjina, s naglaskom na hrvatsku manjinu.

Zanimljivo, postoji ona famozna rečenica koja kaže. „Svako na svome grobu plače“

A tko će odblokirati Rome koji nemaju svoju matičnu zemlju a kojih ima u zemljama po cijelom svijetu. Njihova je matična zemlja ona u kojoj žive. Oni će vječno ostati blokirani i za njih nikada se neće ostvariti i neće se uspuniti obveze koju je svaka zemlja preuzela da poboljša uvjete romskoj zajednici.

Iako slične probleme imaju i mnogi drugi građani, ali za Rome je mnogo teži put do njihovog rješenja.

I dalje za romsku zajednicu nema posla, nema adekvatnog stambenog zbrinjavanja, njihova se djeca ne mogu upisati u osnovnu školu a da nema neka odgađanja ( što zbog kilaže, što zbog nepoznavanja govora sredine u kojoj živi, što zbog neadekvatnih uvjete i dr) a kamoli u srednju četvorogodišnje škole. Oni ne mogu imati dovoljan broj bodova za upis u željeno obrazovanje. Oni imaju dovoljan broj bodove za upis u strukovnu školu (vrtlara, cvjećara, idr.) gdje se nikada neće moći zaposliti. . Njima ne trebaju obrazovani ljudi, jer će se onda znati boriti za svoja prava. Oni ne trebaju znati svoju povijest, svoju kulturu.

Romi se ne znaju boriti za svoja prava. Navikli su da uvijek budu odbijeni i neprihvatljivi i živjeti život koji su navikli. Oni su zadovoljni sa malo, njima ne treba posao, ne trebaju im kuće niti uređena infrastruktura. Ne treba im struja, oni mogu živjeti i u mraku. Oni su navikli živjeti u blato sa miševima i štakorima. Njihova djeca su navikla ići bosi, goli neoprani i dr. Zato prosječni životni vijek Roma je 48 godina.

Romi su dobri široj zajednici onda kada nekome treba očistiti dvorište, kada treba raditi posao koji druge ne žele raditi.

Romi su u Hrvatskoj najisključenija skupina obilježena trajnim siromaštvom, slabim obrazovanjem i kraćim životnim vijekom. Dva do tri puta kraće borave u školskim klupama i gotovo da su protjerani s tržišta rada

Oni Romi koji rade i koji se bore za bolji položaj svoje zajednice, blokirani su,  skraćena su im financijska sredstva za rad u Udrugama jer govore istinu o položaju njihove zajednice. Naravno, oni nemaju državu koja bi stala uz njih te pregovarala za bolji položaj. Koga trebaju Romi primiti za rukav i reći „DOSTA“.

Romi i Romkinje u visokom obrazovanju

/in , /by

Romi i Romkinje u visokom obrazovanju

Postati obrazovan(a) i ostati Rom(kinja)…

Ako (vrijednosnoj krizi usprkos!) prihvatimo tezu da je obrazovanje jedno od osnovnih alata socijalne promocije, a da upravo studenti slabijeg ekonomskog statusa, studenti iz redova nacionalnih manjina i imigranti spadaju u tzv. „premalo zastupljene“ skupine u visokom obrazovanju, onda nam jasna postaje društvena perspektiva pripadnika romske nacionalne manjine.

Osim što njihov položaj ujedinjuje niz rizičnih faktora za jednak pristup obrazovanju, obrazovni sustav nije dovoljno senzibiliziran da bi spriječio asimilaciju koja se u tom procesu vrlo često događa, pa nam se na pitanje kako postati visokoobrazovan i društveno ugledan, a pritom ostati Rom, nameće logičan odgovor: vrlo, vrlo teško. Pokušajmo ipak osvijetliti koji su dublji razlozi ovakvoga stanja, kako ih liječiti te koje su nove tendencije u Hrvatskoj u ovom području?

Predškolsko i osnovno obrazovanje – ishodište problema i ključ rješenja

Naime, već kratkim pogledom u zastupljenost studenata Roma u sustavu visokog obrazovanja, uočavamo veličinu problema. Ministarstvo znanosti obrazovanja i športa trenutno bilježi 11 Roma/Romkinja u sustavu visokog obrazovanja od ukupno 9.463 deklariranih pripadnika te nacionalne manjine na posljednjem popisu stanovništva. Kakvo je pak stanje u starijoj populaciji na tržištu rada govore podaci Hrvatskog zavoda za zapošljavanje u Zagrebu i Čakovcu (1) iz 2006. koji daju podatak o tek jednom (1) pripadniku romske manjine sa završenim visokim obrazovanjem, dok njih 3% u Međimurju i 6% u Zagrebu ima srednju stručnu spremu, a istodobno čak 85% nezaposlenih međimurskih Roma nema završeno osnovno obrazovanje. Dodamo li tome tradicionalno ukorijenjene predrasude o Romima koje gaje poslodavci (2), slabu dinamiku samozapošljavanja, jasno nam je koliko su niske šanse da pripadnici ove skupine nađu zadovoljavajući posao i poboljšaju društveni status.

No, problemi počinju daleko ranije od stupanja u svijet visokog, pa i srednjeg obrazovanja. Stoga se na nižim razinama obrazovanja trebaju i rješavati. Naime, kod pripadnika ove manjine značajan je trend „ispadanja“ iz školskog sustava te kasnijeg ulaska u osnovno obrazovanje. Podatak da u ukupnom školskom sustavu trenutno ima 3.010 učenika (što je tri puta više nego u času kada je Hrvatska pristupila „Desetljeću uključivanja Roma“), dok ih je od toga broja u osmim razredima tek 113, govori o tome da se oko 70% romskih učenika do osmog razreda na ovaj ili onaj način „gubi“ kroz sustav osnovnog školovanja. Za rješavanje ovog problema ključan je pomak svijesti od tvrdnje da su za tu činjenicu „odgovorni isključivo roditelji“ (3) , do spoznaje da obrazovni sustav nije učinio sve da romska djeca na vrijeme i uz adekvatnu pripremu uđu u obrazovni sustav, i u njemu zadovoljna ostanu. Činjenica kako je osnovno obrazovanje po Ustavu obvezno i besplatno obvezuje ne samo roditelje, već jednako i donositelje odluka, odgovorne na državnoj i lokalnoj razini, škole, vrtiće i socijalne institucije.

Svima koji se bave obrazovanjem poznato je da kvalitetno i integrirano predškolsko obrazovanje jamči bolji uspjeh u osnovnoj školi, osigurava jezičnu pripremljenost (Romi u Hrvatskoj govornici su Romani Chiba, bajaškog jezika te albanskog jezika, pa im je hrvatski drugi jezik), odnosno osigurava približno jednake startne pozicije onima koje imaju djeca većinske skupine. Zato je besplatna dvogodišnja predškola za romsku djecu, kao uostalom i za djecu iz obitelji slabijeg društveno-ekonomskog statusa, jedino rješenje. Odluka da MZOS preuzima dio troška roditelja za svako romsko dijete donesena je tek nedavno, više godina nakon što je prepoznata potreba sustavnog ulaganja u predškolski odgoj u ishodišnim strateškim dokumentima Nacionalnom programu za Rome Vlade RH iz 2003. godine (http://www.vlada.hr/nacionalniprogramromi/) i Akcijskom planu Desetljeća za uključivanje Roma 2005.-2015. (http://www.vlada.hr/nacionalniprogramromi/Clanak_APD/%20%20i%20%20http:/www.romadecade.org/), kojeg je Vlada usvojila 2005. godine. Da je ova odluka više nego dobrodošla govore i podaci o niskom postotku djece u Hrvatskoj koja su uključena u predškolske programe (2004. taj je postotak iznosio 43% dječje populacije u Hrvatskoj, a koji je ispod prosjeka zemalja EU: 75%).

Zakonski i strateški okvir postoji – praćenje provedbe ili zašto se bojimo pokazatelja?

Dakle, zakonska osnova za unapređenje položaja Roma kroz obrazovanje postoji, kroz Ustav, Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, Zakon o suzbijanju diskriminacije, Zakon o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina i druge zakone i propise.

Postoji i strateški okvir, kroz već spomenute dokumente koji su se obvezali na neke mjere namijenjene pripadnicima ove manjine: besplatnu dvogodišnju predškolu, produžene boravke/mentorsku potporu, dodatne edukacije za učitelje, odgajatelje, edukacije za roditelje, sustavno stipendiranje srednjoškolaca i studenata, besplatan smještaj u đačke i studentske domove itd.

Istovremeno, još uvijek nemamo javno objavljene službene statistike (4) o postotku ispadanja romske djece iz obrazovnog sustava, o postotku djece naknadno upisane u osnovnu školu, o postotku srednjoškolaca koji ulaze u sustav visokog obrazovanja. Koliko god vođenje ovakve statistike bilo „osjetljivo“ i iziskivalo dodatan trud, postavlja se pitanje kako uopće možemo kreirati javnu politiku o obrazovanju – u ovom slučaju politiku obrazovanja manjina, ukoliko nemamo pokazatelje početnih pozicija, te pomaka prema ciljevima koje pritom želimo postići? Podaci se ipak sve sustavnije sakupljaju, pa je za nadati se da će ova kampanja biti dodatan poticaj da indikatori praćenja provedbe politike obrazovanja romske nacionalne manjine budu, kao zbirni podaci, javno i lako dostupni svim zainteresiranim dionicima. Na ovaj problem u Hrvatskoj ukazuje i niz međunarodnih studija o obrazovanju Roma (5).

Nove tendencije i pomaci u Hrvatskoj ili možemo li bolje?

Posljednje dvije godine bilježe se tendencije povećanja broja učenika i studenata na svim razinama obrazovanja, kao i njihovo sustavnije podupiranje i stipendiranje. Ilustrativno je da je broj djece koja su deklarirana kao Romi u osnovnoj školi znatno porastao (sada broji 3.010 učenika/ca u osnovnim školama), da se broj stipendiranih srednjoškolaca Roma udvostručio (101 u 2007. u odnosu na 55 u 2006. godini), kao i broj stipendiranih studenata (s 5 u 2006. na 11 studenata/ca u 2007). Dvostruko veći brojevi govore o dodatnim ulaganjima, većoj medijskoj pozornosti tj. boljem informiranju korisnika/ca obrazovnih usluga Roma, ali nažalost i o vrlo slaboj polazišnoj točki, tj. prethodnoj zastupljenosti Roma u obrazovanju.

Važno je pratiti i sustavnu provedbu mjere državnog sufinanciranja vrtića za romsku djecu, pogotovo način na koji će se on provoditi na lokalnoj razini, koja mora preuzeti dio odgovornosti za provedbu. Također valja pratiti mjeru uvođenja produženog boravka, odnosno mentorske potpore djeci kako bi postala “prirodan” dio sustava, kao i dodatne edukacije za nastavnike, pri čemu izvještaj EUMAP-a (Open Society Institute EU Monitoring and Advocacy Program) za Hrvatsku u području obrazovanja Roma preporuča edukaciju o romskim jezicima i kulturi te anti-bias (6) trening za kadar u školama i vrtićima. Mjera koja bi posebno doprinijela kvaliteti obrazovanja u školama s romskom djecom jest dodatna financijska motivacija koja bi se, uz stručno usavršavanje, davala učiteljima u jezično mješovitim odjeljenjima, kako se u tim školama ne bi događala negativna selekcija među učiteljima i stručnim suradnicima.

Obrazovni sustav po mjeri djeteta ili dijete po mjeri sustava ?

Naposljetku, vratimo se ponovno početnoj tezi o procesu marginalizacije romske etničke manjine s jedne strane (slabom obrazovanošću i nezaposlenošću) i njene asimilacije s druge (Romi sa završenom srednjom i visokom školom nerado izražavaju svoj romski identitet).

Naime, uz sve već navedene mjere, bitni pomaci u obrazovanju manjina mogu se učiniti samo ako pripadnost manjinskom identitetu, pa tako i romskom, bude normalna pojava u obrazovnom sustavu. To znači da udžbenici, rad i ponašanje učitelja moraju uključivati i sastavnice manjinske kulture, da atmosfera u obrazovnim institucijama mora biti takva da se izražavanje manjinskoga identiteta omogućava i potiče. Mogu li se bez takvog pristupa romska djeca doista „prilagoditi“ školskom sustavu, kako se to često od njih traži, ili se zapravo sustav treba, koliko je god to moguće, prilagoditi djetetu, njegujući individualiziran pristup, koji uključuje i podržavanje manjinskih identiteta.

Autorica: mr. spec. Jagoda Novak, voditeljica Odjela za informiranje i istraživanje, Centar za ljudska prava

ROMI U HRVATSKOJ

/in , , /by

Romi obitavaju na području Republike Hrvatske od 14. stoljeća. Romska manjina u Republici Hrvatskoj nije homogena: govore različitim jezicima, raznih su vjeroispovijedi…
Položaj Roma je marginaliziran, pa se Nacionalni program donosi radi poboljšanja uvjeta življenja i boljeg uključivanja Roma u društvenu zajednicu uz očuvanje vlastite osobnosti.

Povijesni izvori koji izričito govore o podrijetlu i početku seoba Roma skromni su. Postoje mnoge teze o postojbini Roma i razlozima pokretanja migracijskih procesa. Sami Romi su, trajnom izoliranošću od okružja te različitim preuzetim elementima jezika, folklora, običaja i legendi, otežavali pristup znanstvenicima koji su se bavili pitanjem njihova podrijetla. Prema povijesno-lingvističkim izvorima može se zaključiti kako Romi potječu iz sjeverozapadne Indije (Dardistan, Kafiristan), područja oko rijeke Gangesa, a migracije Roma odvijale su se stoljećima od Indije, preko Afganistana i Perzije. Dio plemena južne skupine kretao se u smjeru Sirije, Egipta (vjerojatno uz sjeverozapadnu Afriku preko Gibraltara u Španjolsku – Gitani), dok najveći dio romskih plemena preko Turske prelazi Bospor i dolazi u Europu (u vremenu od X. do XIV. stoljeća Romi se zadržavaju u Turskoj i Grčkoj).

Romima su seobe bile sastavni dio života i način preživljavanja, koji se nakon dolaska u Europu i susreta s drugačijom kulturom nije bitno izmijenio te se migracijski procesi nastavljaju, iako se javljaju pokušaji njihova sprječavanja ili barem ograničavanja. Rome su u Europi različito nazivali (što je često izazivalo nesporazume), ali i različito prihvaćali. Ime Romi potječe od izraza “romani chib” i znači čovjek.

O Romima u Republici Hrvatskoj govori nekoliko istraživanja provedenih posljednjih dvadesetak godina. Među najznačajnijima su: istraživanje Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu, iz 1982., čiji su rezultati objavljeni pod naslovom “Društveni položaj Roma u SR Hrvatskoj”; istraživanje Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, iz 1998. godine, pod naslovom “Društveni i razvojni položaj Roma u Hrvatskoj”, te Državnog zavoda za obitelj, materinstvo i mladež, iz 2002., pod naslovom “Struktura romskih obitelji i poimanje sadržaja roditeljstva u njima”.

Prema navodima spomenutog istraživanja iz 1998., Romi se na području Hrvatske spominju prvi put u Dubrovniku 1362. godine, u trgovačkom spisu. Desetak godina kasnije (1373. godine) Romi se spominju i u Zagrebu, gdje su trgovci, krojači i mesari. U Dubrovniku Romi (Jeđupi) žive u Gružu i već krajem XIV. i u XV. stoljeću formiraju srodničke zadruge koje se bave tradicionalnim romskim zanatima i glazbom. U srednjem je vijeku romsko stanovništvo vezano za gradove. U Puli 1497. djeluje svećenik Dominik Ciganin, a 1500. godine Romi se spominju u predgrađu Šibenika. O stvarnom broju i položaju Roma u Hrvatskoj tijekom XVI. i XVII. stoljeća, malo je podataka. Cigani “šipuši”, svirači, spominju se u Hrvatskoj 1671. godine. U Međimurju se Romi spominju 1688. godine, kada je u Legradu (koji tada administrativno pripada Međimurju) kršteno dijete “ciganskog” vojvode Ivana, a u XVIII. stoljeću međimurski feudalci dozvoljavaju doseljavanje Roma koritara.

Velike romske skupine dolaze u Hrvatsku tijekom XIX. stoljeća iz Rumunjske. Pripadaju romskoj skupini Koritara, a naseljavaju područje Međimurja i Podravine. Govore ljimba d’ bjaš, jedan od rumunjskih dijalekata (vlax-dijalekti), te uz već prisutne Kalderaše i Lovare, čine jezgru današnjeg romskog stanovništva u Hrvatskoj.

Točan broj Roma koji danas žive u Republici Hrvatskoj i njihov teritorijalni raspored teško je utvrditi iz više razloga, pa su rezultati službenog popisa stanovništva tek naznaka stvarnog stanja. Broj Roma u Republici Hrvatskoj po zadnjem popisu iz 2011 godine je 16.975.

Tijekom migracija, susrećući se s mnogobrojnim jezicima, običajima i vjerovanjima drugih naroda, Romi su usvajali elemente sredine u kojoj su duže vrijeme obitavali. Većinsko stanovništvo u pravilu ne poznaje ili nedovoljno poznaje tradiciju, jezik, umjetnost i druge karakteristike Roma.

Obitelj je temeljni element socijalnog ustroja Roma, uz specifičnosti koje proizlaze iz tradicije nastanka plemenske vlasti i zakona.

Žene su često marginalizirane, prisutna je visoka stopa fertiliteta i tradicionalna podjela uloga u obitelji. Odnos prema ženi nije emancipiran, žene su izložene diskriminaciji, što se odražava u odgoju djece i funkcioniranju obitelji. Djeca od 10 do 12 godina, pa i mlađa, sudjeluju u poslovima svojih roditelja i obitelji, što im u velikoj mjeri otežava redovno školovanje.

Romi su pripadnici različitih vjeroispovijedi. Romi se izjašnjavaju kao  muslimanima, katolicima, pravoslavcima, protestantima a i druge skupinekao što su  Jehovinih svjedoci, Baptisti i dr. Kako prema mnogim izvorima Romima vjera nije osobito važna, oni često prihvaćaju dominantnu religiju sredine u kojoj žive te joj dodaju elemente svojih tradicijskih vjerovanja.

Uvjeti življenja s kojima se suočava veći dio romske populacije u Republici Hrvatskoj, teški su, prvenstveno zbog visoke stope nezaposlenosti, nedovoljnog obuhvata sustavom obrazovanja, neadekvatnih stambenih uvjeta te (ne)uređenosti prostora naseljenih Romima.