MEĐUNARODNI DAN BORBE PROTIV NASILJA NAD ŽENAMA

/in /by

Dana 25. studenog obilježava se Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama u spomen na tri sestre Mirabal, aktivistkinje iz Dominikanske Republike koje su brutalno ubijene 1960. godine zbog svog otpora diktaturi. Taj datum simbolizira globalnu borbu protiv svih oblika nasilja nad ženama i djevojčicama.

Obilježavanjem ovog dana počinje i kampanja “16 dana aktivizma”, globalna inicijativa UniTE! koju predvode organizacije civilnog društva. Kampanja traje do Međunarodnog dana ljudskih prava, 10. prosinca, a ovogodišnja kampanja pod sloganom „Svakih 10 minuta jedna žena je ubijena“

UNiTE za okončanje nasilja nad ženama želi skrenuti pozornost na zabrinjavajući porast nasilja nad ženama, obnoviti posvećenost borbi protiv nasilja i pozvati donositelje odluka na odgovornost i djelovanje. Unatoč porastu svijesti i boljim metodama za borbu protiv nasilja, nasilje nad ženama ostaje jedan od najraširenijih oblika kršenja ljudskih prava. Procjenjuje se da jedna od tri žene tijekom života doživi fizičko ili seksualno nasilje, najčešće od strane partnera. Istraživanja pokazuju da 38 % ubojstava žena u svijetu počine njihovi bivši ili trenutačni partneri.

Najčešći oblici nasilja su:

·         nasilje u partnerskim odnosima (fizičko, psihološko, seksualno i ekonomsko nasilje)

·         seksualno uznemiravanje.

Uzroci ovog problema često su povezani s rodnom neravnopravnošću i društvenom tolerancijom diskriminacije žena.

U Hrvatskoj se nasilje nad ženama i dalje pojavljuje kao gorući problem, o čemu svjedoče česti slučajevi femicida, osobito od strane bliskih osoba. Femicid je najekstremniji oblik nasilja nad ženama. To je rodno uvjetovano, najčešće predvidivo ubojstvo žene čiji je motiv spol ili rod žrtve.

U hrvatski je Kazneni zakon 2024. godine uvedeno „novo“ kazneno djelo – „teško ubojstvo ženske osobe“ te je za isto predviđena minimalna kazna zatvora od 10 godina ili kazna dugotrajnog zatvora (čl. 111a). Uvrštavanje femicida u Kazneni zakon važan je korak u prepoznavanju i sankcioniranju najtežih oblika nasilja nad ženama. Međutim, to je samo početak; potrebno je uložiti dodatne napore u prevenciju, edukaciju, podršku žrtvama te osnaživanje institucija kako bi se nasilje nad ženama sustavno suzbijalo.

Međunarodni dan ljudskih prava

/in /by

Međunarodni dan ljudskih prava obilježava se svake godine 10. prosinca., na dan kad je davne 1948. potpisana Opća deklaracija Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima. Općom deklaracijom osigurava se širok spektar prava svakog čovjeka neovisno o dobi, spolu, rasi, vjeri, i to pravo svih ljudi na život, slobodu mišljenja i izražavanja, pravo na obrazovanje, rad i jednakost pred zakonom  i sigurnost bez ikakvih razlika. Opću deklaraciju o ljudskim pravima, dokument koji je postao temelj svih međunarodnih i nacionalnih zakona o zaštiti ljudskih prava.

Republika Hrvatska potpisnica je Opće deklaracije od 2009. i kroz različite sustave osigurava zaštitu prava i dostojanstva svakog čovjeka.

Međunarodni dan ljudskih prava je prilika da se podsjetimo na značaj i vrijednosti ljudskih prava za sve ljude na planeti. Ljudska prava su osnovna prava i slobode koje pripadaju svakom ljudskom biću bez obzira na njegovu nacionalnost, spol,  vjeroispovijest, političko opredeljenje ili bilo koju drugu razliku. Ona su neotuđiva, univerzalna i jednaka za sve. Ideja o ljudskim pravima temelji se na poštovanju ljudskog dostojanstva – uvjerenju da svaka osoba zaslužuje da živi u slobodi, miru i sigurnosti.

Ona su univerzalna, nedjeljiva, neotuđiva i međusobno povezana. Međutim, iako je prošlo 77 godina od usvajanja Univerzalne deklaracije, ljudska prava su i dalje ugrožena i kršena u mnogim dijelovima svijeta. Ratovi, nasilje, siromaštvo, diskriminacija, represija, korupcija, pandemija i klimatske promjene su samo neki od izazova sa kojima se suočavaju milioni ljudi koji ne mogu da ostvare svoja prava i slobode. Zato je potrebno da se svi zalažemo za poštivanje i zaštitu ljudskih prava, kako na globalnom, tako i na lokalnom nivou.

Međunarodni dan ljudskih prava je i prilika da se zapitamo što mi možemo da uradimo za ljudska prava. Možemo da se informiramo, educiramo, angažiramo, solidariziramo, protestiramo, volontiramo, doniramo, surađujemo i još mnogo toga. Svaki naš mali ili veliki korak može da napravi razliku. Zajedno možemo da gradimo sijvet u kome će ljudska prava biti stvarnost za sve.

Poštivanjem ljudskih prava gradimo društvo u kojem svaka osoba može ravnopravno učestvovati, izražavati svoje mišljenje i živjeti bez straha od progona. Ljudska prava nisu samo zakon – ona su temelj pravednog, slobodnog i mirnog svijeta. Ramiza Memedi

MEĐUNARODNA ŽENSKA KONFERENCIJA U ZAGREBU

/in /by

VAŽNOST MEDIJA I MLADI ROMI

/in , /by

Mladi Romi stvaraju medijski sadržaj u Zagrebu, Sisku i Slavonskom Brodu

Mladi Romi iz Zagreba, Siska i Slavonskog Broda sudjelovali su na radionicama  projekta Romalen – upoznajmo se te kreirali  vlastite video sadržaje, pokazujući kreativnost, medijsku pismenost i želju za aktivnim sudjelovanjem u svojoj zajednici. Projekt, koji vodi Medijski informativni centar, omogućio im je da se izraze, predstave važne teme i doprinesu pozitivnoj promjeni u lokalnoj sredini.

U sklopu projekta koji vodi Medijski informativni centar, održane su tri jednodnevne radionice u romskim naseljima Zagreba, Siska i Slavonskog Broda. Svaka radionica okupila je osam do deset mladih Roma i Romkinja u dobi od 13 do 25 godina, s ciljem uključivanja mladih u medijsku produkciju i društvenu angažiranost.

Kroz radionice, sudionici su se upoznali s osnovama medijske pismenosti, korištenjem mobilnih uređaja i aplikacija za snimanje i montažu video sadržaja. U grupama od četiri do pet osoba, kreirali su video priloge na teme od važnosti za njihovu zajednicu. Ovi sadržaji bit će objavljeni na web portalu i društvenim mrežama udruge, a najkreativnija grupa osvojit će nagradu temeljem broja pregleda i lajkova.

Projekt Romalen prepoznaje važnost uključivanja mladih Roma u medijski prostor, gdje je njihovo prisustvo često zanemareno. Prema izvještaju Romske organizacije mladih Hrvatske, mladi Romi rijetko sudjeluju u medijskim aktivnostima, a njihova prisutnost u medijima je minimalna. Ovakvi projekti pružaju im priliku da izraze svoje stavove, predstave izazove s kojima se suočavaju i doprinesu pozitivnoj promjeni u svojoj zajednici.

Orhan Memedi: “Mladi Romi žele biti vidljivi i čuti ih”

Voditelj radionica, Orhan Memedi, izrazio je veliko zadovoljstvo postignutim rezultatima:

„Izuzetno sam zadovoljan ishodima radionica koje smo proveli u Zagrebu, Sisku i Slavonskom Brodu. Mladi su pokazali iznimnu kreativnost i angažman u stvaranju sadržaja koji odražava A group of people sitting in chairs in a room AI-generated content may be incorrect.njihove stvarne potrebe i iskustva. Ovakve aktivnosti ne samo da razvijaju njihove medijske vještine, već ih i motiviraju da aktivno sudjeluju u društvenim procesima. Smatram da je nužno nastaviti s ovakvim inicijativama jer mladi Romi imaju snažnu želju za angažmanom i promjenama u svojoj zajednici. Veoma mi je drago što je Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina te Povjerenstvo za praćenje provedbe Nacionalnog plana za uključivanje Roma, za razdoblje od 2021. do 2027. godine prepoznalo kvalitetu projekta te se nadam da je ovo samo početak niza aktivnosti za mlade. “

Memedi također ističe važnost ovakvih projekata u kontekstu smanjenja stereotipa i povećanja vidljivosti romske zajednice:

„Mediji su moćno oružje u borbi protiv stereotipa i diskriminacije. Kroz stvaranje vlastitog sadržaja, mladi Romi mogu preoblikovati narativ o svojoj zajednici i pokazati svijetu svoju stvarnu sliku – onu koja je pozitivna, angažirana i puna potencijala. Ovo je prvi korak ka tome, a nadam se da ćemo moći kreirati nove aktivnosti za mlade koje će dodatno proširiti sliku mladih Roma u Hrvatskoj.“

Mladi moraju postati dio promjena

Projekt Romalen  nastoji osnažiti mlade Rome kroz edukaciju i aktivno sudjelovanje u medijskom prostoru. Ovakvi projekti doprinose smanjenju stereotipa, povećanju vidljivosti romske zajednice i poticanju pozitivnih promjena na lokalnoj razini.

Ovaj pristup također je u skladu s preporukama Vijeća Europe koje naglašavaju važnost uključivanja mladih Roma u medijske, kulturne i političke procese kako bi se osigurala njihova ravnopravna participacija u društvu.

Ramona Memedi

NISMO VIŠE CIGANI NEGO ROMI

/in , /by

Intervju sa piscem  g. Ešefom Bajrićem

Ešef Bajrić, romski književnik, poduzetnik i aktivist, kroz ovaj intervju otkriva korijene svog književnog stvaralaštva, povezanost s romskim identitetom i osobnu borbu za očuvanje kulture i dostojanstva romske zajednice. Govori o svojem životnom putu, radu na knjigama Žrtveno janje i Rapsodija u G-molu, te zbirci poezije Bach. Otvoreno progovara o sustavnoj diskriminaciji, snazi obrazovanja, ulozi aktivizma i bolnim uspomenama vezanim uz mjesta romskog stradanja. Ovaj intervju nudi uvid u život i djelo jednog iznimnog čovjeka – autentičnog glasa Roma u suvremenoj hrvatskoj književnosti.

Pisanje za Ešefa Bajrića nije bilo planirano zanimanje, već potreba koja je rasla zajedno s iskustvima života – kroz siromaštvo, nepravde i ljubav prema vlastitom narodu. Sve ono što ga je godinama tištalo, na kraju je pronašlo svoj put na papir.


Gledajte, pisanjem se bavim već više od 25, možda i 30 godina. No, nikada nisam uspio objaviti ono što sam napisao. Prvenstveno zato što nisam bio spreman pronaći urednika koji bi sve to pripremio i objavio. A što me potaknulo? Rođen sam u Banjoj Luci, u vrlo siromašnoj obitelji rastavljenih roditelja. Život mi je bio izuzetno težak.
Potaknulo me to što sam želio pisati o svojim ljudima, o patnji našeg naroda. Jer ta diskriminacija nije trajala godinama, nego stoljećima. To me ponukalo da napišem nešto – pjesmu, priču, bilo što. Kad sam 1991. godine prvi put otišao u Švedsku i vidio patnje moga naroda – raseljenih iz Banje Luke, Srbije, Bosne, s Kosova – to je bilo strašno. Kad sam gledao tu djecu, te majke… i danas se naježim. Tada sam shvatio da netko mora nešto napisati o svemu tome.

Koja je trenutno najzastupljenija tema u vašem stvaralaštvu – romski život ili patnje ljudi koje ste doživjeli kroz svoj dugogodišnji rad?
U svojim knjigama, primjerice u Žrtvenom janjetu, opisujem život naših Roma – kalopera, trgovaca. Mi Romi kaloperi generacijama se bavimo trgovinom – to je radio moj otac, djed, pradjed, i ja sam naslijedio taj put.
U uvodu sam želio prikazati tko smo mi Romi, odakle dolazimo, kakvi smo, što želimo u sredinama u kojima živimo. Teško se asimiliramo u svakoj sredini. Ljudi me pitaju: “Bajriću, kako to da je onaj Srbin, ovaj Hrvat, a ti musliman iz Bosne?” Pa mi smo dolazili iz sjeverne Indije i naseljavali se diljem svijeta, prihvaćali religije, kulturu i običaje.

U prvoj knjizi pišem o našoj trgovini, kako smo putovali po Italiji, prodavali po Sloveniji… Ali taj zarađeni novac rijetko je završavao u našim domovima, našoj djeci. Sav taj zarađeni novac se trošio na kocku, kafiće, zabavu i užitak. I onda bi sutradan ujutro opet krenuli na put – zaraditi koji dinar. U toj knjizi prikazani su upravo ti ciklusi: rad, pijanstvo, kocka.

Jesu li Žrtveno janje i Rapsodija u GMO-lu autobiografske ili univerzalne priče?
Autobiografska priča tek dolazi – knjiga će se zvati Banjalučka ciganluk mahala. Knjigu koja se trebala zvati Ciganska rapsodija u G-molu mijenjan je naslov jer nismo više “Cigani”, nego “Romi” – što je službeno doneseno tek 1971. na kongresu u Londonu. Za ovu buduću knjigu, Banjalučka ciganluk mahala, svi pitaju kako je moguće nju nazvati tako. Zato što se radnja u knjizi odvija prije 1969. godine, u vrijeme zemljotresa. To se odvijalo prije prvog kongresa Roma koji se odvijao 1971. godine kada smo dobili zastavu, himnu i sve ostalo.
Rapsodija u G-molu je satirična knjiga. Smiješan prikaz života naših Roma, posebice čergara i kalopera koji su nakon rata otišli u Italiju. Vidio sam tada po kampovima kako naši Romi, osobito čergari, prodaju kuće, stanove… i sve to opisao.

Što želite da čitatelji osjete i nauče iz vaših djela?
Prije svega želim da osjete patnju mog naroda, to me najviše pokreće. U svakoj knjizi prikazujem koliko se Romi trude, muče, rade – i na kraju često nemaju ništa. Sustav je kriv. Ova demokracija pogoduje bogatima.
Pogledajte Hrvatsku – kažu da imamo 30 posto, a u stvarnosti imamo 50 posto sirotinje. Ljudi koji si ne mogu priuštiti ni godišnji odmor, ni pristojan automobil, dok drugi imaju milijarde. Želim prikazati patnju mog naroda, želim svim čitaocima pokazati da mi Romi nismo loš narod. Veseli smo, dobri ljudi, ali sustav nam ne dopušta školovanje. No u zadnjih desetak godina puno smo se više integrirali.
Dokazali smo i dokazat ćemo da smo narod koji može uspjeti. Sjetite se Charlieja Chaplina, Ave Gardner, Elvisa Presleya – svi su romskog podrijetla.
U Španjolskoj danas igra i 7–8 romskih nogometaša. Mnogi se ne žele izjasniti kao Romi. Pogledajte, 1990-ih u Hrvatskoj je bilo oko 50.000 Roma, danas ih je registrirano tek 17.000. Zašto? Mnogi su morali mijenjati ime i prezime kako bi dobili posao. Moj sin Almir Bajrić ili ja – nismo mogli dobiti posao. Slično je i u Međimurju – prezimena poput Oršoš ili Balog ne prolaze. Morate ih promijeniti – to je ta diskriminacija prema Romima.

Koliko je vaša nacionalna pripadnost utjecala na vaš književni izričaj?
Puno. Ponosim se time i danas s ponosom govorim da sam Rom.To je rekao par puta i Picasso. To je uvijek govorio i njegov otac, on je bio umjetnik na katedri u Španjolskoj u Madridu. Ja sam Rom i želim to ostati do kraja života – kao i moja djeca.

Izdali ste i zbirku poezije pod nazivom Bach. Možete li pojasniti njezin sadržaj?
Na mojim promocijama dolazi mnogo ljudi. Stipe Mesić redovito dolazi, često je prisutna izaslanica predsjednika Republike, gospođa Melita Mulić, kao i Maja Petrić iz Gradskog poglavarstva Zagreba.Znači da te moje promocije sve više i više dobivaju na publicitetu.
Bach – što znači “sreća” – potaknula me da napišem nekoliko pjesama. U zbirci ima i 5–6 pjesama na romskom jeziku, uz prijevod na hrvatski. Na jednoj stranici je na romskom, a na drugoj stranici je prijevod. Da ipak razumiju svi čitaoci o čemu se tu radi.
Kad me novinar Gamilec (dr. Nikola Gamilec) upitao: “Kako ste se s romana prebacili na poeziju?”, odgovorio sam: “Gospodine Gamilec, moj cijeli život je romska poezija. Moja duša, moje srce – sve je to poezija. Sve što radim, to je poezija ” Dobio sam takav aplauz.
Pitali su me kako pronalazim likove. U mojim knjigama su likovi izmišljeni, ali barem 50 % njih temelji se na stvarnosti. Sve ostalo je mašta autora, pisca. Zato u mojim knjigama stalno piše da su likovi i događaji izmišljeni, jer se ljudi pronalaze u njima iako to nisu oni. Ali ne bih mogao pisati o tome da nisam to i živio – s Romima, po Europi, po Italiji, Švedskoj, Norveškoj, Danskoj, Austriji, Njemačkoj, Mađarskoj…

Sami financirate izdavanje knjiga. Jeste li razmišljali o natječajima za sufinanciranje?
Naravno da jesam. Svaka knjiga me košta – prva oko 1500 eura, pa druga, treća, četvrta… To je jako puno knjiga.
Više puta sam pokušao pronaći financijsku potporu, ali uvijek sam nailazio na zid šutnje. To je ta diskriminacija o kojoj stalno govorim.
Iako Romi prema Ustavu RH imaju sva prava, u praksi to ne vrijedi. Sve ostaje mrtvo slovo na papiru.

Smatrate li se aktivistom?
Da. Od prvog dana sam na društvenim mrežama pokrenuo svojevrsni lanac borbe protiv  rasne diskriminacije. Ona je prisutna kao nekada u Južnoj Africi – samo što je kod nas prikriveno.Tamo je ona bila očita,  crnci su  bili na jednoj strani, a oni su bili na drugoj strani. Kod nas je sve to  u rukavicama. Smatram se aktivistom i bit ću aktivista.
Govorim to najviše zbog svojih Roma, postao sam aktivist zbog njih. Sve što prikazujem na društvenim mrežama i što pišem, to me potiče da bi svoj narod malo potaknuo na nešto. Da oni počnu razmišljati o životu. Da oni počnu razmišljati o tome kako se što više asimilirati među ljude kojima se nalaze. Znači oni koji su u Srbiji, dajte, gledajte kako oni žive. Romi u Bosni i u Makedoniji, općenito na Balkanu i u cijeloj Europi, dajte se malo asimilirajte, idite u školu. Šaljite svoju djecu u školu, to je najbitnije. Moj sin je završio ekonomsku školu, radi u Kauflandu, u Jastrebarskom.

Moj brat je bio u policiji, u Bosanskoj kupi, završio u  Sarajevo školu. Najstariji brat je bio stolar, a najmlađi tokar. Znači, mi smo svi htjeli da završimo školu. I vjerujte mi, bez te škole mi smo nula. Romi bez škole su nula.

Kako gledate na položaj Roma danas? Je li došlo do promjene?
U posljednjih 20 godina, posebno u Hrvatskoj, vidim određene pomake. Romi su se počeli obrazovati, zapošljavati. Kaloperi više ne trguju po selima – danas rade u firmama.
Stipendije koje država dodjeljuje našoj djeci za srednje škole i fakultete – to je jako dobra stvar.
Međutim, diskriminacija je i dalje prisutna – primjerice u Međimurju, gdje djecu izbjegavaju, vrijeđaju. Pitam se – dokle više?

Imate li preporuku za poboljšanje položaja Roma u Hrvatskoj?
Ja sam tu živio na Borongaju, tu je bilo preko 20 kuća jedne obitelji. Samo ta jedna obitelj od moje supruge. Šta se dogodilo? Dok sam ja tu živio, ja sam živio  kao i oni.

Ideš na put, tu smo. Tu je bio Čingi Lingi, stara gostiona. Tu smo se nalazili, oni piju, kockaju, idem i ja, ali nisam kockao. Moraš ići sa svojim ljudima, tako je to bilo. Moja preporuka je jednostavna; Gdje god živi puno Roma, tu života nema. Imamo područja kao što su Parag, Kuršanec gdje imate po 2000 Roma. Oni žive, gledajući jedan drugoga, prevladava socijala. I kad stigne socijalna pomoć, oni odu po aparatima, kockati. Nisu svi, ja se ispričavam pojedinima koji to ne rade, ali gdje god ima puno Roma, to ne valja. Ja sam im čak  preporuke pisao preko društvenih mreža: „Mladi, bajashi, odite u Austriju, odite u Njemačku, radite.  Zaposlite se tamo. Nemojte ostati u toj zajednici jer ta zajednica ubija naše Rome.“ 

Posjetili ste Jasenovac, Uštice, Žeravice. Kako to utječe na vaš rad?
Trenutno radim na romanu Krvava kiša – priči o obitelji koja je došla iz Jajca u Banju Luku, preživjela ustaški teror i završila u Jasenovcu. Knjiga će imati više od 300 stranica i sadržavat će i dokumentarni dio, s relevantnim podacima – koliko je Roma ubijeno, koliko preživjelih…
Koristit ću i materijale koje mi je dao prijatelj Toti Dedić, sin Nadira Dedića, jednog od rijetkih preživjelih iz Uštica i Jasenovca.
Knjigu ću poslati Europskom parlamentu, podijeliti i hrvatskoj Vladi – uz poruku: “Ovo vam je dar od Roma iz Zagreba. Ako ne želite čitati – bacite u koš.”
Jer teško je biti Rom.

U razgovoru s Ešefom Bajrićem postaje jasno da njegova priča nadilazi ulogu pisca – on je svjedok vremena, glas svoje zajednice i neumorni tragatelj za pravdom. Njegove knjige nisu tek književni uradci, već produžetak iskustva, otpora i nade koju unosi u svaku rečenicu. Bilo da piše o kaloperima, o kampovima u Italiji, o patnji prognanih Roma, ili o djeci kojoj je uskraćeno pravo na obrazovanje – Bajrićeva riječ uvijek ima cilj: potaknuti, osvijestiti, ostaviti trag.

S jednakom strašću kojom piše, i govori. Otvoreno, iskreno, bez zadrške – o diskriminaciji, o sustavu koji često zataji, ali i o vlastitoj zajednici kojoj poručuje da mora preuzeti odgovornost, obrazovati se, integrirati i dokazati svoju vrijednost.

Njegov rad na knjizi Krvava kiša, kojom želi dati glas žrtvama romskog genocida, još je jedan dokaz da Ešef Bajrić piše ne zato da bi zabavio – već da bi probudio. U vremenu kada istina često ostaje zatomljena, njegov rukopis ostaje jasan, snažan i potreban.

Jer kako sam kaže – teško je biti Rom. Ali biti Rom i pisati, svjedočiti i nikada ne odustati – to je snaga. To je Ešef Bajrić.

Orhan Memedi

IN MEMORIAM;ALIJA MEŠIĆ

/in , , /by

Romska zajednica u Zagrebu i Hrvatskoj ostala je bez jednog od svojih najvažnijih i najposvećenijih predstavnika. Odlaskom Alije Mešića izgubili smo čovjeka koji je desetljećima ustrajno radio na poboljšanju položaja Roma, skromno i predano, blizu ljudi kojima je bio najpotrebniji.
Alija Mešić bio je mnogo više od aktivista – bio je most između institucija i zajednice, glas obespravljenih, ali i čovjek koji je vjerovao da se promjene događaju samo kada ih sami pokrećemo.


Pionir u vremenu kada Romi nisu imali ništa

Danas se često govori o stipendijama za Rome, posebnim obrazovnim mjerama, akcijskim planovima i
strategijama. No, Alija Mešić je djelovao u vremenu kada za Rome nije bilo ničega od toga. U to vrijeme romska naselja bila su neuređena, bez pristupa osnovnoj infrastrukturi – bez struje, bez vode, bez kanalizacije, bez asfaltiranih ulica. Mjesto gdje su rijetko ljudi zalazili, predrasudama koji su bili svakodnevica Roma u improviziranim kućama u kojima su živjeli dan za danom.

Bio je jedan od prvih koji su jasno i glasno upozoravali da Romi u tim uvjetima ne mogu ostvariti dostojanstven život, da djeca u tim uvjetima ne mogu učiti i ići u školu i da Romi moraju ostvarivati osnovna prava.

Njegova borba nije bila apstraktna, nije se vodila isključivo kroz politike – borio se za elementarne uvjete života: vodovod, električnu energiju, komunalne priključke, zdravstvenu zaštitu i pristup školama.
Primio se posla kada nitko nije, kada su pojmovi Rom i aktivist nisu išli zajedno. Tada nisu postojale stipendije za romske učenike, niti su postojali programi za poticanje zapošljavanja Roma. Romska zajednica bila je u mnogo težem položaju nego danas, a Alija Mešić bio je jedan od
rijetkih koji su u to vrijeme preuzeli odgovornost da se za ta prava izbori.
Sustavna borba iz temelja Godine 1993. osnovao je Udrugu Roma Grada Zagreba
i Zagrebačke županije, jednu od prvih romskih organizacija u Hrvatskoj koja se ozbiljno i sustavno
bavila unaprjeđenjem položaja Roma. U vrijeme kada Roma gotovo da nije bilo u javnom prostoru, Mešić je već tada tražio da se romska pitanja rješavaju u dijalogu s institucijama, ali bez gubitka bliskosti s ljudima na terenu.
Iako su problemi bili brojni, velik dio svog rada je posvetio na osnaživanju mladih, jer je znao da je obrazovanje ključ promjene. Pokrenuo je brojne radionice, između njih i besplatne informatičke radionice i tečajeve za Rome, omogućujući im stjecanje vještina koje su tada bile rijetkost u romskoj zajednici.

Više od prostora – klub kao simbol zajednice
Kreacijom brojnih aktivnosti stvorio je ključno mjesto i žarišnu točku koju su posjećivali brojni Romi te tako stvorio nezaobilazan i kultni zagrebački kluba za Rome – prostor koji je za mnoge bio više od običnog mjestaokupljanja. Bio je to prostor u kojem su se gradile nove generacije Roma, gdje se učilo, raspravljalo, zabavljalo i stvaralo osjećanje zajedništva.

Klub je postao središnja točka romske kulture u Zagrebu i mjesto koje je odigralo
ključnu ulogu u izgradnji samopouzdanja mladih Roma. Brojni današnji romski aktivisti su sudjelovali na
tečajevima koji su u to vrijeme mnogo značili.
Glas koji nije šutio Mešić je tijekom cijelog svog života bio nepokolebljiv glas protiv nepravde. Godinama je upozoravao na teške životne uvjete u romskim naseljima, na pravne prepreke u ostvarivanju državljanstva, na apatridiju, diskriminaciju na tržištu rada i obrazovanja, te na sve
oblike društvenog isključivanja.
Uključivao se u sve važne procese, bio član Povjerenstva za praćenje provedbe Nacionalnog programa za Rome, prvog dokumenta koji je vlada službeno donijela kako bi unaprijedila položaj Roma. Aktivno je sudjelovao u donošenju nacionalnih i lokalnih politika koje danas stvaraju temelje boljeg položaja Roma u Hrvatskoj.
Bio je i dugogodišnji glavni urednik romskog časopisa Romano Čačipe – Romska istina, koji je godinama bio jedina medijska platforma kroz koju su se prenosile informacije, borbe i uspjesi romske zajednice iz prve ruke.
Ostavština koja obvezuje
Iako nas je Alija Mešić napustio, njegova ostavština ostaje duboko ukorijenjena u zajednici koju je toliko
volio. Ostaju mladi ljudi kojima je otvorio vrata, zajednica kojoj je dao glas i društvo koje je, zahvaljujući njegovoj borbi, barem malo postalo pravednije.
Njegova borba bila je borba za osnovna ljudska prava, za dostojanstven život u vlastitom domu, za pristup vodi, struji, školama i poslu. Danas, kada je situacija romske zajednice barem djelomično bolja, ne smijemo zaboraviti da je nekada bilo daleko teže – i da su upravo ljudi poput Alije Mešića otvorili put za napredak kojeg danas ponekad uzimamo zdravo za gotovo.
Alija Mešić bio je borac, vizionar i oslonac zajednici.
Njegov život ostaje inspiracija svima koji vjeruju u pravednije i uključivanje društvo – i obaveza da taj put
nastavimo.

IN MEMORIAM; DRAGAN ACKOVIĆ

/in , , /by


Dragoljub Acković, jedan od najvažnijih romskih intelektualaca, publicista i političkih predstavnika
iz Srbije, preminuo je 2025. godine. Njegov višedesetljetni rad obilježio je područje romske kulture,
historiografije i javnog zagovaranja prava romske zajednice.
Rođen 1952. godine u Osipaonici kod Smedereva, Acković je završio studij političkih znanosti i etnologije u Beogradu, a kasnije je magistrirao i doktorirao s temama iz područja romske povijesti i prava. Tijekom karijere aktivno je djelovao kao istraživač, urednik, autor, političar i kulturni radnik.
Bio je autor više od dvadeset knjiga i stotina članaka koji obrađuju teme vezane uz romsku kulturu, povijest i svakodnevni život. Neka od najpoznatijih djela uključuju Romi u Beogradu, Bog u romskom narodnom stvaralaštvu te radove o stradanjima Roma tijekom Drugog svjetskog rata. Posebnu pažnju posvetio je dokumentiranju romskog iskustva u regiji i promoviranju kulturnog
nasljeđa.
Preminuo Dragoljub Acković – istaknuti romski intelektualac i publicist Acković je bio dugogodišnji urednik romskog programa na Radio Beogradu, pokretač i voditelj romskih medijskih
inicijativa na jeziku zajednice, te osnivač izdavačke kuće Rominterpress.

Inicirao je i osnivanje Muzeja romske kulture u Beogradu, koji je otvoren 2009. godine kao
prvi takav specijalizirani muzej u jugoistočnoj Europi.
Na političkoj razini bio je zastupnik u Narodnoj skupštini Republike Srbije u dva mandata te zamjenik direktora Kancelarije za ljudska i manjinska prava. Sudjelovao je u radu Nacionalnog vijeća romske nacionalne manjine, predsjedavao Svjetskim parlamentom Roma i bio član
više međunarodnih stručnih tijela.
Dragoljub Acković bio je i aktivan sudionik međunarodnih inicijativa vezanih uz prava manjina, komemoraciju žrtava genocida nad Romima i očuvanje nematerijalne kulturne baštine.

Njegov rad prepoznat je i kroz brojna priznanja u zemlji i inozemstvu.
Posebno je značajan njegov doprinos edukaciji šire javnosti o povijesti i položaju Roma kroz različite projekte, izložbe i predavanja. Svojim angažmanom u medijima i politici doprinio je vidljivosti i boljem razumijevanju romske zajednice u Srbiji i regiji, što je imalo važnu ulogu u borbi protiv predrasuda i diskriminacije.
Njegova ostavština vidljiva je kroz objavljene radove, medijske i kulturne projekte, kao i kroz institucionalni doprinos predstavljanju i afirmaciji romske zajednice u javnom prostoru.
Orhan Memedi

JASENOVAC – LOGOR SMRTI

/in , /by

Koncentracijski logor Jasenovac bio je prvi sustavno izgrađivani logorski kompleks na teritoriju Nezavisne Države Hrvatske, jedini koji je neprekidno djelovao za cijelo vrijeme njezina postojanja, najveći po prostoru koji je zauzimao, po broju logoraša koji su kroz njega prošli kao i po broju žrtava koje su u njemu stradale tokom Drugog svjetskog rata. Logor smrti i stratišta Jasenovac bio je najveći koncentracijski logor u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH) tijekom Drugog svjetskog rata. Uspostavljen je 1941. godine od strane ustaškog režima, koji je bio saveznik nacističke Njemačke i fašističke Italije. Logor Jasenovac poznat je po brutalnosti i masovnim zločinima nad Srbima, Romima, Židovima, antifašistima i političkim protivnicima režima.

Nalazi se na području Hrvatske, uz rijeku Savu, blizu granice s Bosnom i Hercegovinom i djelovao je od kolovoza 1941. do travnja 1945.godine

Logor je nastao kao rezultat genocidne politike nad Židovima, Srbima i Romima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj koju je 10. travnja 1941. godine, pod okriljem i neposrednim utjecajem nacističke Njemačke i fašističke Italije, proglasila Ustaška domovinska organizacija (isti dan kada je njemačka vojska ušla u Zagreb).

Bio je to višenamjenski logor a istovremeno koncentracijski, prolazno radni, kažnjenički i vojni. U njega su upućivani muškarci, žene i djeca iz svih krajeva NDH i istovremeno iz njega je dio zatočenika bio upućivan na prisilni rad u Njemačku i u druge logore u okupiranoj Europi. Logor je bio “najveća tvornica” u NDH s besplatnom radnom snagom gdje se u njega dolazilo i po presudi suda zbog izvršenog kaznenog djela. U logoru Jasenovac zatvoreni su bili zarobljeni partizani, pripadnici narodnooslobodilačkog pokreta, domobrani i četnici.      

Jasenovac je prije svega bio logor smrti kojem je osnovni zadatak bio istrebljivanje Srba, Židova i Roma te ostalih rasno neprihvatljivih manjina te stratište za većinu onih koji su u njega ušli, a nisu se uklapali u pojam rasne čistoće (Židovi), ili su pripadali etnički manje poželjnim narodima (Srbi i Romi), kao i za protivnike ustaškog režima i članove njihovih obitelji, bez obzira na nacionalnu ili rasnu pripadnost (antifašisti, komunisti, članovi HSS-a i dr.) Bio je dio šire politike etničkog čišćenja, prisilnog preobraćanja i uništenja „nepoželjnih“ naroda i skupina.

Jasenovac je bio posebno “ozloglašen zbog svojeg barbarizma i broja žrtava”. Za razliku od nacističkih koncentracijskih logora koje su nazivali tvornice smrti, zbog industrijskog pristupa ubijanju kojeg su imali nacisti s plinskim komorama, posebnost Jasenovca je bila u tome što su ustaški krvnici svoje žrtve često ubijali neposredno, svojeručno i brutalno, tako da su žrtve Jasenovca u velikom broju stradale od noža, malja ili sjekire. Tijekom godina, dosta je logoraša bivalo otpušteno iz Jasenovca, a znatan broj je i pobjegao nakon čega su bili u prilici svjedočiti o strahotama tog logora.

Broj ubijenih nije točno utvrđen. Procjene se kreću od 80.000 do preko 100.000 žrtava, uključujući muškarce, žene i djecu.

Danas se na mjestu logora nalazi Spomen-područje Jasenovac, koje uključuje memorijalni muzej i poznati Cvijet spomenik, podignut u znak sjećanja na žrtve.

Najpoznatiji su logori Ciglana, Bročice i Krapje, a Donja Gradina, koja se danas nalazi u Bosni i Hercegovini, bila je jedno od najvećih stratišta. Ustaše su, u travnju 1945., svjesni skorog kraja rata, pokušali uništiti dokaze zločina. Dio zatvorenika je likvidiran, a preostali su organizirali proboj iz logora 22. travnja 1945. godine. Od oko 600 zatočenika koji su pokušali pobjeći, preživjelo je samo njih oko 90.

Ove godine Komemoracija u spomen na žrtve ustaškog logora Jasenovac, pod nazivom ’80 godina, 80 sudbina’, održala se u Jasenovcu na sam dan proboja zatočenika 22. 04.

U komemorativnom krugu uz spomenik Cvijet, kroz priču “80 godina, 80 sudbina”, upaljeno je 80 svijeća, označenih kratkom biografijom i fotografijom pojedine stradale osobe. Kroz tih 80 sudbina nastojalo se simbolički naznačiti strukturu žrtava logora Jasenovac i Stara Gradiška, te postići civilizacijsku razinu kulture sjećanja na stradale pojedince.

Svi koji su prisustvovali komemoraciji u znak sjećanja na 80. godišnjicu proboja posljednjih zatočenika iz koncentracijskog logora Jasenovca, prohodali su put sastavljen od drvenih pragova željezničke pruge kojom su zatočenici prevoženi u logor.

Na komemoraciji su bili predstavnici manjina koje su bile žrtve ustaškog logora – Boris Milošević u ime Srpskog narodnog vijeća, Ognjen Kraus u ime židovske zajednice, te Veljko Kajtazi u ime romske manjine. Franjo Habulin predstavljao je Savez antifašističkih boraca i antifašista. Nazočili su i drugi uzvanici, diplomatski predstavnici, kao i predstavnici političkih stranaka, institucija, udruga i gradova, a stigao je i bivši predsjednik Stjepan Mesić.

U sklopu komemoracije izveden je prigodni glazbeni program, čitani su ulomci iz svjedočanstva preživjelih zatočenika te predvođene molitve u ime pravoslavnih, židovskih, katoličkih i islamskih vjernika.

Zaključak

Logor Jasenovac ostaje jedno od najstrašnijih mjesta zločina u Europi tijekom Drugog svjetskog rata. Predstavlja trajni podsjetnik na to kamo mogu odvesti mržnja, ekstremizam i politika isključivosti. Danas je važno čuvati sjećanje na žrtve, njegovati istinu, i suprotstavljati se svakom obliku poricanja zločina.

Poezija kao način razbijanja predrasudama o Romima

/in , , /by

Romi u Bosni i Hercegovini su najbrojnija manjina i najčešće su izloženi predrasudama, diskriminaciji i isključenosti. Jedan od načina kako se dvadestdvogodišnji Almir Agić iz Ilijaša kod Sarajeva bori protiv predrasuda i daje glas onima koji su nevidljivi u društvenim okvirima su poezija i umjetnost.

U zbirci pjesama “Kaktus u polju orhideja” prikazuje unutrašnju borbu između onoga što osjeća i onoga što društvo od njega očekuje, naglašavajući koliko se pojedinci često moraju prilagođavati unaprijed zadanim formama.

U zbirci “Kaktus u polju orhideja”, kako je pojasnio Agić, kaktus simbolizuje njega koji je odrastao u okruženju punom izazova, naučio da se brani i uprkos svemu preživi, dok orhideja predstavlja nju – nekoga ko dolazi iz drugačijeg svijeta, nježnijeg ali istovremeno okruženog nepisanim pravilima koja ne dopuštaju odstupanja.

„Kroz tu simboliku želio sam prikazati koliko je teško izboriti se za ljubav, prihvatanje i pravo na sreću kada se ne uklapate u očekivanja sredine“, kazao je Agić.

Objašnjava da poezija ima moć da dopre do ljudi na način na koji argumenti i statistike često ne mogu. Kroz stihove, stvarnost se ne prikazuje kao puka statistika, već kao emocija koja se ne može ignorisati.

,,Smatram da je umjetnost, a posebno poezija, snažan alat u borbi protiv predrasuda jer omogućava ljudima da na trenutak vide svijet kroz naše oči. Ako makar jedna osoba nakon čitanja moje zbirke počne razmišljati drugačije, osjeti empatiju ili preispita svoje stavove, onda poezija već mijenja stvarnost“, dodao je Agić.

Njegova poezija nije samo lična priča, već i univerzalna poruka o položaju Roma u društvu.

„Nevjerovatno je važno da mi sami pričamo svoje priče. Toliko dugo su drugi pričali o nama, umjesto nas. Kada mladi Romi dobiju priliku da govore, ne samo da razbijaju predrasude, već i grade samopouzdanje, otvaraju vrata novim generacijama i pokazuju da imamo pravo na vlastiti glas”, smatra Agić, navodeći da svaka ispričana priča je mali korak prema društvu u kojem Romi nisu samo tema rasprava, već aktivni sudionici u kreiranju narativa o sebi.

Prema istraživanju iz 2022. godine koje je provela Romani Early Years Network, mnoge romske porodice u BiH navode da im djeca nemaju pristup kvalitetnim uslugama poput biblioteka, predškolskog obrazovanja i sportskih centara. Slabe komunikacijske vještine, ograničen pristup obrazovanju i siromaštvo, kako se navodi u izvještaju, često rezultiraju time da se romska djeca smještaju u škole za djecu s poteškoćama u učenju, što doprinosi daljoj segregaciji i diskriminaciji.

Diskriminacija, kako pojašnjava Agić, nije uvijek očigledna već se često pojavljuje u suptilnim oblicima, „kroz neizgovorena očekivanja, zatvorena vrata i ograničene mogućnosti“.

Iako postoje pozitivni pomaci integracije Roma u naše društvo, i dalje su najčešće spori i nedovoljni. Najčešće prepreke, prema istraživanjima, su u obrazovanju, zapošljavanju i političkom predstavljanju Roma u Bosni i Hercegovini, a što pokazuje i neimplementacija presude „Sjedić-Finci“  koju je Evropski sud za ljudska prava donio prije 16 godina.

Jedan od pozitivnih primjera integracije Roma u naše društvo je uvođenje romskog jezika kao izbornog predmeta u osnovnim školama Tuzlanskog kantona. Ova inicijativa, prva te vrste u Bosni i Hercegovini, ima za cilj stvaranje inkluzivne i nediskriminatorske obrazovne sredine te očuvanje kulturnog identiteta Roma.

,,Napredak postoji, ali je spor i nedovoljan. Vidimo više Roma u obrazovanju, kulturi, aktivizmu, ali prepreke su i dalje ogromne. Diskriminacija nije uvijek vidljiva na prvi pogled. Ipak, svaka priča poput moje, svaka uspješna priča nekog mladog Roma, otvara put drugima. Vjerujem da su promjene moguće, ali za njih su potrebni i sistemska podrška i hrabrost pojedinaca da se bore za svoje mjesto u društvu“, kazao je Agić.

Zbirka “Kaktus u polju orhideja” je Agićev prvijenac a sadrži 63 pjesme u kojima se isprepliću teme ljubavi, siromaštva, diskriminacije i nepravde. Izdali su je javna ustanova kulturno sportski centar (JU KSC) i Radio Ilijaš, a promocija je održana u januaru ove godine u sklopu programa „Ilijaška zima“.

Osim što se okušao u pisanju, Agić je i ambasador slobode izražavanja od 2024. godine a aktivan je i kao autor i kolumnista na portalu Newipe, koji tretira teme koje se tiču romske zajednice i tema koje dolaze iz romske zajednice.

Uz ambiciozne planove za budućnost, Agić navodi da se nada da će biti intenzivno, emotivno i snažno kao “Kaktus u polju orhideja”, ako ne i više od toga. Dodaje da svaka priča koju napiše nosi dio njega, a inspiracije mu ne nedostaje, zbog čega se nada da neće proći nezapaženo.

Amina Sejfić

IZ HRVATICE U ROMKINJU

/in , /by

Elvis Kralj: Tražimo trenutnu smjenu pročelnice Maje Odrčić Mikulić

Županijska pročelnica Maja Odrčić Mikulić promijenila je navodno nacionalnost u romsku kako bi se kandidirala za dožupanicu – romska zajednica ogorčena

Na sljedećim lokalnim izborima, koji će se održati 18. svibnja, romska manjina u Međimurju će po prvi put imati priliku birati dožupana iz svojih redova – prema popisu stanovništva iz 2021. godine imaju zakonsko pravo na to.

No, kako nam kaže Matjaš Dido Oršuš, predsjednik Vijeća romske nacionalne manjine u Međimurju, uz kandidata Elvisa Kralja pojavila se navodno kandidatkinja – pročelnica Upravnog odjela za civilno društvo i ljudska prava pri Međimurskoj županiji, Maja Odrčić Mikulić. Ona je, kako kaže Oršuš, preko noći promijenila nacionalnost i postala – Romkinja.

“Naša je zajednica dosta loše reagirala na tu vijest. No, romski će birači odlučiti koji je bolji kandidat. Ja sam siguran da će Romi podržati Elvisa Kralja. Sada se zapravo vidi u kojem su Romi položaju i kako se županija odnosi prema Romima.

Naš povijesni trenutak su obezvrijedili i iskoristili rupu u zakonu. No, to nas je sada još više potaknulo na ujedinjenje. Ogorčeni smo i ljuti, a to će se pokazati na biralištima”, reakcija je Matjaša Dide Oršuša za naš portal.

Elvis Kralj pak kaže kako su svi neugodno iznenađeni. “Pročelnica je imala priliku pomagati romskoj zajednici na svojoj funkciji sve ove godine, no ona to nije radila. Imala je važnu funkciju za nas Rome, ali smo nailazili na prepreke na svakom koraku. Godinama smo se žalili na nju i njezin rad.

Njezina promjena nacionalnosti i odluka da se kandidira za dožupanicu u ime romske zajednice je namjera vodstva županije da se spriječi Rome da se domognu te visoke pozicije. Np, kome će sada to koristiti? Romima ili Hrvatima? Nikome! Samo će baciti loše svjetlo na Međimurje. To nisu bile dobre namjere.

Župan bi trebao smjeniti svoju pročelnicu, a i onda dati ostavku na tu poziciju. Ako se želi kandidirati za dožupanicu, ne može raditi na županiji. Neka da otkaz, pa se neka igra sa sudbinom na izborima”, ogorčen je Elvis Kralj.

I Kralj i Oršuš složni su u jednome. Kako tvrde, pročelnica nije iskusila romski život, stereotipizaciju, diskriminaciju i rasizam, ne zna kako Romi žive i ne zna s kakvim se problemima muče iz dana u dana, stoga ih ni ne može predstavljati. Slažu se da će ovaj potez, ako se pokaže istinitim, unijeti još više razdora u ionako krhke odnose između Roma i većinskog stanovništva.

Autor: E.M.

21.04.2025.