Matéo Maximoff – život i djelo velikog romskog pisca
Približavamo se godišnjici smrti Matéa Maximoffa, izvanrednog romskog pisca, pripovjedača i prevoditelja, koji nas je napustio 24. studenog 1999. godine. Prisjetimo se njegova života i djela koja su oblikovala romsku književnost i dala glas zajednici koja je stoljećima bila marginalizirana.
Matéo Maximoff rođen je 17. siječnja 1917. u Barceloni, u obitelji kalderaških Roma. Njegov otac bio je obrtnik, a majka Manuš Romkinja, rodica poznatog jazz gitarista Djanga Reinhardta. Od najranijih dana, Matéo je odrastao između jezika i kultura — kalderaški romski, španjolski, a kasnije francuski, koji je postao jezik njegova pisanja.
Njegov život bio je ispunjen izazovima. Tijekom Drugog svjetskog rata, njegova obitelj bila je prisiljena u internacijske kampove u Francuskoj, iskustvo koje je duboko obilježilo njegovo pisanje. Kroz svoja djela, Maximoff je prenosio glasove marginaliziranih, svjedočio o patnjama Roma, ali i slavio njihovu kulturu, tradiciju i identitet.
Njegov prvi značajni roman, Les Ursitory (1946), predstavlja spoj usmene romske tradicije i modernih književnih formi. Matéo je također preveo Novi zavjet na kalderaški romski jezik, pokazujući kako pisana riječ može postati most između kultura i generacija. Njegova djela prevedena su na više jezika i ostala su trajno svjedočanstvo romskog identiteta u Europi.
Prisjećajući se Matéa Maximoffa, prisjećamo se ne samo velikog pisca, već i kulturnog svjedoka i glasnog zagovornika svoje zajednice. Njegova literatura i danas nas podsjeća koliko je važno čuti, čitati i prepoznati priče onih čiji glas često ostaje nečujan.
Orhan Memedi
OD SNA DO UNIFORME
Tri generacije romskih policajki otkrivaju svoje priče
Klaudija: Od suza i znoja na akademiji do karijere policajke
Policijska službenica Klaudija otvoreno govori o svom zahtjevnom putu kroz Policijsku akademiju, izazovima rada na terenu te borbi s predrasudama u svakodnevnom životu i službi.
„Prijamni ispit za Policijsku akademiju položila sam iz drugog pokušaja, a najteži dio bio mi je “psihotest,“ priznaje Klaudija“. Test je vrlo zahtjevan i zahtijeva ozbiljnu pripremu. Svim budućim kandidatima preporučujem da vježbaju psihotestove dostupne online.“
Akademija je bila fizički i psihički iscrpljujuća. Klaudijin dan počinjao je u pet sati ujutro i često završavao tek iza 23 sata. „Svaka minuta bila je isplanirana, bilo da je to bilo tjelesno vježbanje ili nastava. Osjećala sam kao da su mi stalno na oku, da testiraju moje granice. Slobodno vrijeme koristili smo samo za kratko opuštanje i obroke.“
Iako je akademija bila teška, Klaudija ističe kako joj je promijenila život: „Postala sam jača osoba. Nisam vjerovala da ću moći ispuniti sve njihove zahtjeve, ali uspjela sam.“
Težak je bio i život u zajedničkoj sobi, bez mogućnosti odlaska kući kad bih poželjela. „Suze, znoj, napor – to je ono što treba očekivati. Ali kad završiš, nagrada je velika.“
Nakon akademije, posao je dobila odmah i prve korake napravila je u Zagrebu, gdje je bilo mnogo posla, ali se često osjećala kao „stroj“. Preseljenjem u Međimurje, gdje je kod kuće, osjeća se više cijenjenom i kao osoba, a ne samo kao policajka. Rad u Međimurju donosi i specifične izazove jer često radi s romskom zajednicom. „Služba je služba, družba je družba,“ kaže Klaudija.
Zanimljivo je da joj uniforma pomaže u smanjenju diskriminacije: „Kad sam u uniformi, ljudi me gledaju kao policajku. U civilu, pak, osjećam se kao da me gledaju kroz prizmu mog romskog podrijetla. Čak me znaju pratiti po trgovinama.“
Ipak, svojim radom uspjela je srušiti mnoge stereotipe. „Poštovanje u ovom poslu moraš zaslužiti. Radiš rame uz rame s kolegama, dijeliš iste rizike i nikad ne znaš što te čeka na intervenciji.“
Policijski posao opisuje kao težak i zahtjevan – smjene traju i do 12 sati, često u više turnusa, a za sve je potrebno puno strpljenja i emocionalne snage. No, Klaudija ne žali za svojim izborom: „Ovaj posao zavoliš ili zamrziš. Ja ga volim. Mnogi su mi rekli da neću izdržati, ali ja bih opet izabrala isti put.“
Biljana: Od prve pripreme do policijske karijere – iskreno o izazovima i uspjesima
Biljana je druga policijska službenica koja je svoje pripreme za Policijsku akademiju započela već u srednjoj školi, što joj je omogućilo da prijamni ispit položi iz prve.
„Položila sam iz prve, bez problema. Mislim da je upornost i dugogodišnja priprema ključ uspjeha,“ kaže Biljana. Za razliku od Klaudije, za nju najveći izazov prijemnog ispita nije bio sadržaj pitanja, već ograničeno vrijeme za rješavanje. „Mnogi kandidati se blokiraju jer ne stignu završiti test na vrijeme. Moj savjet mladima je da vježbaju psihotestove, razvijaju logiku, budu fizički spremni i prate iskustva drugih kandidata na forumima.“
Život na akademiji za Biljanu je također bio strogo organiziran i zahtjevan. „Dan je počinjao buđenjem i spremanjem sobe, zatim intoniranjem himne, obrazovnim aktivnostima i tjelesnim vježbama. Slobodno vrijeme bilo je rijetko i dragocjeno.“
Nakon akademije posao nije dugo čekala – radni dan joj je počeo tek nekoliko tjedana nakon završetka školovanja.
Biljana je radila u Međimurju i Zagrebu, a iskustva iz ta dva okruženja smatra vrlo različitim. „U Međimurju sam se suočila s diskriminacijom i neprihvaćanjem, što je bilo vrlo teško. Imala sam sreću da sam imala nadređenog koji me iskreno podržavao i savjetovao da potražim bolje radno okruženje. U Zagrebu je situacija puno drugačija – ljudi su otvoreniji, a diskriminacija znatno manja.“
Unatoč brojnim neugodnostima zbog svog romskog podrijetla, Biljana nije dopustila da je to zaustavi. „Sve što sam postigla rezultat je vlastitog truda i upornosti.“
Za razliku od Klaudije, Biljana nije imala posebne benefite zbog svog podrijetla, ali je istaknula važnu moralnu i političku podršku saborskog zastupnika Veljka Kajtazija.
Na pitanje o opasnostima posla, Biljana jasno kaže: „Policijski posao je opasan i nosi rizike, ali uz dobru pripremu i podršku može se raditi sigurno i odgovorno.“
Poruka za buduće kandidate jest jasna: potrebna je psihička snaga, hrabrost, odlučnost i spremnost na izazove.
Kada je upitana bi li opet izabrala isti put, bez razmišljanja odgovara: „Da. Volim svoj posao i ponosna sam na ono što radim. Nadam se da ću, nakon što završim fakultet, moći pomoći budućim polaznicima kao mentor i podrška.“
Također ističe da je danas zadovoljnija plaćom nego prije, što joj daje dodatnu motivaciju za rad i napredovanje.
Dušanka Oršuš: Od sna do uniforme – upis na Policijsku akademiju kao početak
Dušanka Oršuš, mlada Romkinja iz Međimurja, ovih dana je ostvarila svoj dječački san – položila je prijamni ispit za Policijsku akademiju i upisala školovanje koje je priželjkivala od djetinjstva.
„Oduvijek sam željela pomagati ljudima, štititi zajednicu i biti dobar uzor unutar romske zajednice,“ kaže Dušanka, čija ljubav prema policijskom pozivu traje još od malih nogu.
Prije upisa završila je srednju školu za cestovnog tehničara u Čakovcu. „Taj smjer sam odabrala jer sam vjerovala da će mi pomoći u budućnosti ako se odlučim za policijsku školu,“ objašnjava.
Iako je prvi pokušaj upisa bio neuspješan, Dušanka je godinu dana iskoristila za dodatnu pripremu i sazrijevanje. „Radila sam druge poslove i shvatila da to nije za mene. U toj godini sam još više vjerovala u sebe.“
Obitelj je u početku bila zabrinuta zbog zahtjevnosti posla, ali nakon što je položila prijamni ispit, pružila joj je punu podršku. „Ponosni su na mene, a meni će biti posebno važno da moja majka bude sretna kada završim akademiju.“
Dušanka zna da će školovanje biti zahtjevno, a policijski posao pun izazova. „Najviše me strah da neću uspjeti ili da ću pasti na ispitima, ali želja mi je upravo suprotna – uspjeti i steći prijateljstva unutar posla.“
Poruka mladima, a osobito iz romske zajednice, glasi: „Ne odustajte od svojih ciljeva. Bit će teško, ali se isplati. Pripremite se za psihotest, budite fizički spremni i disciplinirani. Dobro se informirajte i vjerujte u sebe.“
Nakon završetka akademije, Dušanka planira raditi i stjecati iskustvo, a potom razmotriti daljnje obrazovanje. „Nije mi bitno gdje ću raditi, važno mi je da radim najbolje što mogu.“
Usporedba očekivanja i iskustava: od Dušanke do Klaudije i Biljane
Dok Dušanka tek ulazi u svijet policijske službe s velikim entuzijazmom i pomiješanim osjećajem straha i nade, Biljana i Klaudija dijele iskustva koja su potvrdila koliko je zahtjevan i složen policijski posao, posebno za pripadnice romske zajednice.
Klaudija i Biljana ističu kako je psihička i fizička priprema ključna, a zahtjevi Policijske akademije daleko od jednostavnih. Njihova iskustva pokazuju da, osim napornog školovanja, i rad na terenu donosi suočavanje s predrasudama i diskriminacijom – no također i osobnim rastom i ponosom.
Dušankina poruka mladima – da se ne predaju, da vjeruju u sebe i dobro se pripreme – jasno se nadovezuje na iskustva njezinih kolegica koje su već prošle taj put. Ove tri priče zajedno pričaju važnu priču o hrabrosti, upornosti i snazi žena iz romske zajednice koje odlučuju krenuti u zahtjevan, ali ispunjavajući poziv policajke. One ne samo da ruše predrasude već i pokazuju kako je moguće, uz podršku i vjeru u sebe, ostvariti svoje snove i postati dio sustava koji štiti zajednic.
Siniša S. Musić
Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama
Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama podsjeća nas na dužnost društva da zaštiti svaku ženu od diskriminacije i nasilja. Kao Romkinja, osjećam odgovornost ukazati na činjenicu da je naše iskustvo često dvostruko teško: suočavamo se i s patrijarhalnim pritiscima unutar zajednice i s diskriminacijom u širem društvu.
U romskim zajednicama, koje su često zatvorene i čuvaju stroge običaje, žene se još uvijek doživljava prvenstveno kroz uloge majke i supruge. Rano stupanje u brak i majčinstvo u maloljetničkoj dobi nije iznimka nego obrazac. Istraživanja položaja Roma u Hrvatskoj jasno pokazuju da više od polovice Romkinja rađa prvo dijete prije osamnaeste godine. Time se zatvara put obrazovanju, a samim time i mogućnostima zapošljavanja, što vodi u trajnu ekonomsku ovisnost o partneru ili obitelji.
Patrijarhat je ovdje dvostruko opasan. S jedne strane, održava se kroz tradiciju i običaje, a s druge strane učvršćuje kroz siromaštvo i nedostatak institucionalne podrške. Romkinja koja proživljava nasilje nije suočena samo s nasilnim partnerom. Ona je suočena i s osudom zajednice ako progovori, s nepovjerenjem institucija, ali i s predrasudama koje dolaze izvana. Takva slojevitost obeshrabruje prijavu nasilja i održava tišinu.
Šutnja nije izbor nego nametnuta sudbina
Statistike otkrivaju da su slučajevi nasilja nad Romkinjama ozbiljno podzastupljeni u službenim evidencijama. Brojne žene trpe u tišini, a prijavljeni slučajevi tek su vrh ledenog brijega. Razlozi su jasni: nepovjerenje u institucije koje nas često gledaju kroz prizmu stereotipa, strah od stigmatizacije unutar zajednice i ekonomska nesigurnost.
Romkinje nisu žrtve zato što to žele biti, one su žrtve jer je sustav postavio prepreke na svakom koraku – od djetinjstva, kada se uskraćuje ravnopravan pristup obrazovanju, preko mladosti, kada nas običaji rano guraju u brak i majčinstvo, pa sve do odrasle dobi, kada bez diplome i zaposlenja nemamo ekonomske neovisnosti. Naše iskustvo nasilja nije samo posljedica „obiteljskih problema“, nego proizvod sustavne isključenosti i zanemarivanja.
Vrijeme je za drugačije politike
Ako želimo promjenu, ona se ne može svesti na simbolične poruke par puta godišnje. Potrebna nam je sustavna i ciljana politika koja je godinama ignorirana i zapostavljena. To znači da država i društvo konačno mora prepoznati specifične potrebe Romkinja koje godinama nisu imali sustavan i temeljit program koji bi ih zaštitio i nudio mjere za ravnopravnost u društvu. Potrebni su nam programi obrazovanja koji će djevojčicama omogućiti da završe školu unatoč pritiscima, stipendije i mentorska podrška koja će ih motivirati na daljnje školovanje. Potrebni su nam gospodarski programi i osposobljavanja namijenjena ženama, kako bi se osigurala njihova financijska neovisnost.
Institucije poput policije, centara za socijalnu skrb i zdravstvenih ustanova moraju proći kulturno osjetljive obuke. One moraju naučiti kako prepoznati specifične okolnosti Romkinja i kako im pristupiti bez predrasuda. Posebnu ulogu ovdje mogu imati romski medijatori i medijatorice – ljudi koji dolaze iz zajednice, poznaju njezine unutarnje dinamike, ali istodobno vjeruju u ljudska prava i jednakost.
Konačno, potrebno je otvoreno progovoriti i o fenomenu ranih brakova i maloljetničkog roditeljstva. To nije pitanje običaja koje treba poštivati, nego ozbiljno kršenje prava djevojčica i žena kojima je uskraćena bolja budućnost. Ako želimo prekinuti začarani krug siromaštva i nasilja, moramo osigurati da djevojčice odrastaju u sigurnosti i s jednakim mogućnostima kao i njihove vršnjakinje u ostatku društva.
Naš glas mora se čuti
Kada govorimo o nasilju nad ženama, Romkinje se ne smiju svoditi na fusnotu. Naš položaj mora postati sastavni dio nacionalnih politika i društvenih rasprava. Jer ako se borba protiv nasilja temelji samo na većinskom iskustvu, ona nikada neće biti univerzalna.
Kao Romkinja, osjećam obvezu da to jasno kažem: vrijeme je da prestanemo biti promatrane isključivo kao pasivne žrtve. Mi smo žene koje žele i mogu oblikovati vlastitu sudbinu, ali za to trebamo podršku institucija, jednaka prava i ravnopravne mogućnosti. Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama vrijedi onoliko koliko obuhvati sve žene. A to znači da mora vrijediti i za nas.
Sanela Nikolić
NISMO VIŠE CIGANI NEGO ROMI
Intervju sa piscem g. Ešefom Bajrićem
Ešef Bajrić, romski književnik, poduzetnik i aktivist, kroz ovaj intervju otkriva korijene svog književnog stvaralaštva, povezanost s romskim identitetom i osobnu borbu za očuvanje kulture i dostojanstva romske zajednice. Govori o svojem životnom putu, radu na knjigama Žrtveno janje i Rapsodija u G-molu, te zbirci poezije Bach. Otvoreno progovara o sustavnoj diskriminaciji, snazi obrazovanja, ulozi aktivizma i bolnim uspomenama vezanim uz mjesta romskog stradanja. Ovaj intervju nudi uvid u život i djelo jednog iznimnog čovjeka – autentičnog glasa Roma u suvremenoj hrvatskoj književnosti.
Pisanje za Ešefa Bajrića nije bilo planirano zanimanje, već potreba koja je rasla zajedno s iskustvima života – kroz siromaštvo, nepravde i ljubav prema vlastitom narodu. Sve ono što ga je godinama tištalo, na kraju je pronašlo svoj put na papir.
Gledajte, pisanjem se bavim već više od 25, možda i 30 godina. No, nikada nisam uspio objaviti ono što sam napisao. Prvenstveno zato što nisam bio spreman pronaći urednika koji bi sve to pripremio i objavio. A što me potaknulo? Rođen sam u Banjoj Luci, u vrlo siromašnoj obitelji rastavljenih roditelja. Život mi je bio izuzetno težak.
Potaknulo me to što sam želio pisati o svojim ljudima, o patnji našeg naroda. Jer ta diskriminacija nije trajala godinama, nego stoljećima. To me ponukalo da napišem nešto – pjesmu, priču, bilo što. Kad sam 1991. godine prvi put otišao u Švedsku i vidio patnje moga naroda – raseljenih iz Banje Luke, Srbije, Bosne, s Kosova – to je bilo strašno. Kad sam gledao tu djecu, te majke… i danas se naježim. Tada sam shvatio da netko mora nešto napisati o svemu tome.
Koja je trenutno najzastupljenija tema u vašem stvaralaštvu – romski život ili patnje ljudi koje ste doživjeli kroz svoj dugogodišnji rad?
U svojim knjigama, primjerice u Žrtvenom janjetu, opisujem život naših Roma – kalopera, trgovaca. Mi Romi kaloperi generacijama se bavimo trgovinom – to je radio moj otac, djed, pradjed, i ja sam naslijedio taj put.
U uvodu sam želio prikazati tko smo mi Romi, odakle dolazimo, kakvi smo, što želimo u sredinama u kojima živimo. Teško se asimiliramo u svakoj sredini. Ljudi me pitaju: “Bajriću, kako to da je onaj Srbin, ovaj Hrvat, a ti musliman iz Bosne?” Pa mi smo dolazili iz sjeverne Indije i naseljavali se diljem svijeta, prihvaćali religije, kulturu i običaje.
U prvoj knjizi pišem o našoj trgovini, kako smo putovali po Italiji, prodavali po Sloveniji… Ali taj zarađeni novac rijetko je završavao u našim domovima, našoj djeci. Sav taj zarađeni novac se trošio na kocku, kafiće, zabavu i užitak. I onda bi sutradan ujutro opet krenuli na put – zaraditi koji dinar. U toj knjizi prikazani su upravo ti ciklusi: rad, pijanstvo, kocka.
Jesu li Žrtveno janje i Rapsodija u GMO-lu autobiografske ili univerzalne priče?
Autobiografska priča tek dolazi – knjiga će se zvati Banjalučka ciganluk mahala. Knjigu koja se trebala zvati Ciganska rapsodija u G-molu mijenjan je naslov jer nismo više “Cigani”, nego “Romi” – što je službeno doneseno tek 1971. na kongresu u Londonu. Za ovu buduću knjigu, Banjalučka ciganluk mahala, svi pitaju kako je moguće nju nazvati tako. Zato što se radnja u knjizi odvija prije 1969. godine, u vrijeme zemljotresa. To se odvijalo prije prvog kongresa Roma koji se odvijao 1971. godine kada smo dobili zastavu, himnu i sve ostalo.
Rapsodija u G-molu je satirična knjiga. Smiješan prikaz života naših Roma, posebice čergara i kalopera koji su nakon rata otišli u Italiju. Vidio sam tada po kampovima kako naši Romi, osobito čergari, prodaju kuće, stanove… i sve to opisao.
Što želite da čitatelji osjete i nauče iz vaših djela?
Prije svega želim da osjete patnju mog naroda, to me najviše pokreće. U svakoj knjizi prikazujem koliko se Romi trude, muče, rade – i na kraju često nemaju ništa. Sustav je kriv. Ova demokracija pogoduje bogatima.
Pogledajte Hrvatsku – kažu da imamo 30 posto, a u stvarnosti imamo 50 posto sirotinje. Ljudi koji si ne mogu priuštiti ni godišnji odmor, ni pristojan automobil, dok drugi imaju milijarde. Želim prikazati patnju mog naroda, želim svim čitaocima pokazati da mi Romi nismo loš narod. Veseli smo, dobri ljudi, ali sustav nam ne dopušta školovanje. No u zadnjih desetak godina puno smo se više integrirali.
Dokazali smo i dokazat ćemo da smo narod koji može uspjeti. Sjetite se Charlieja Chaplina, Ave Gardner, Elvisa Presleya – svi su romskog podrijetla.
U Španjolskoj danas igra i 7–8 romskih nogometaša. Mnogi se ne žele izjasniti kao Romi. Pogledajte, 1990-ih u Hrvatskoj je bilo oko 50.000 Roma, danas ih je registrirano tek 17.000. Zašto? Mnogi su morali mijenjati ime i prezime kako bi dobili posao. Moj sin Almir Bajrić ili ja – nismo mogli dobiti posao. Slično je i u Međimurju – prezimena poput Oršoš ili Balog ne prolaze. Morate ih promijeniti – to je ta diskriminacija prema Romima.
Koliko je vaša nacionalna pripadnost utjecala na vaš književni izričaj?
Puno. Ponosim se time i danas s ponosom govorim da sam Rom.To je rekao par puta i Picasso. To je uvijek govorio i njegov otac, on je bio umjetnik na katedri u Španjolskoj u Madridu. Ja sam Rom i želim to ostati do kraja života – kao i moja djeca.
Izdali ste i zbirku poezije pod nazivom Bach. Možete li pojasniti njezin sadržaj?
Na mojim promocijama dolazi mnogo ljudi. Stipe Mesić redovito dolazi, često je prisutna izaslanica predsjednika Republike, gospođa Melita Mulić, kao i Maja Petrić iz Gradskog poglavarstva Zagreba.Znači da te moje promocije sve više i više dobivaju na publicitetu.
Bach – što znači “sreća” – potaknula me da napišem nekoliko pjesama. U zbirci ima i 5–6 pjesama na romskom jeziku, uz prijevod na hrvatski. Na jednoj stranici je na romskom, a na drugoj stranici je prijevod. Da ipak razumiju svi čitaoci o čemu se tu radi.
Kad me novinar Gamilec (dr. Nikola Gamilec) upitao: “Kako ste se s romana prebacili na poeziju?”, odgovorio sam: “Gospodine Gamilec, moj cijeli život je romska poezija. Moja duša, moje srce – sve je to poezija. Sve što radim, to je poezija ” Dobio sam takav aplauz.
Pitali su me kako pronalazim likove. U mojim knjigama su likovi izmišljeni, ali barem 50 % njih temelji se na stvarnosti. Sve ostalo je mašta autora, pisca. Zato u mojim knjigama stalno piše da su likovi i događaji izmišljeni, jer se ljudi pronalaze u njima iako to nisu oni. Ali ne bih mogao pisati o tome da nisam to i živio – s Romima, po Europi, po Italiji, Švedskoj, Norveškoj, Danskoj, Austriji, Njemačkoj, Mađarskoj…
Sami financirate izdavanje knjiga. Jeste li razmišljali o natječajima za sufinanciranje?
Naravno da jesam. Svaka knjiga me košta – prva oko 1500 eura, pa druga, treća, četvrta… To je jako puno knjiga.
Više puta sam pokušao pronaći financijsku potporu, ali uvijek sam nailazio na zid šutnje. To je ta diskriminacija o kojoj stalno govorim.
Iako Romi prema Ustavu RH imaju sva prava, u praksi to ne vrijedi. Sve ostaje mrtvo slovo na papiru.
Smatrate li se aktivistom?
Da. Od prvog dana sam na društvenim mrežama pokrenuo svojevrsni lanac borbe protiv rasne diskriminacije. Ona je prisutna kao nekada u Južnoj Africi – samo što je kod nas prikriveno.Tamo je ona bila očita, crnci su bili na jednoj strani, a oni su bili na drugoj strani. Kod nas je sve to u rukavicama. Smatram se aktivistom i bit ću aktivista.
Govorim to najviše zbog svojih Roma, postao sam aktivist zbog njih. Sve što prikazujem na društvenim mrežama i što pišem, to me potiče da bi svoj narod malo potaknuo na nešto. Da oni počnu razmišljati o životu. Da oni počnu razmišljati o tome kako se što više asimilirati među ljude kojima se nalaze. Znači oni koji su u Srbiji, dajte, gledajte kako oni žive. Romi u Bosni i u Makedoniji, općenito na Balkanu i u cijeloj Europi, dajte se malo asimilirajte, idite u školu. Šaljite svoju djecu u školu, to je najbitnije. Moj sin je završio ekonomsku školu, radi u Kauflandu, u Jastrebarskom.
Moj brat je bio u policiji, u Bosanskoj kupi, završio u Sarajevo školu. Najstariji brat je bio stolar, a najmlađi tokar. Znači, mi smo svi htjeli da završimo školu. I vjerujte mi, bez te škole mi smo nula. Romi bez škole su nula.
Kako gledate na položaj Roma danas? Je li došlo do promjene?
U posljednjih 20 godina, posebno u Hrvatskoj, vidim određene pomake. Romi su se počeli obrazovati, zapošljavati. Kaloperi više ne trguju po selima – danas rade u firmama.
Stipendije koje država dodjeljuje našoj djeci za srednje škole i fakultete – to je jako dobra stvar.
Međutim, diskriminacija je i dalje prisutna – primjerice u Međimurju, gdje djecu izbjegavaju, vrijeđaju. Pitam se – dokle više?
Imate li preporuku za poboljšanje položaja Roma u Hrvatskoj?
Ja sam tu živio na Borongaju, tu je bilo preko 20 kuća jedne obitelji. Samo ta jedna obitelj od moje supruge. Šta se dogodilo? Dok sam ja tu živio, ja sam živio kao i oni.
Ideš na put, tu smo. Tu je bio Čingi Lingi, stara gostiona. Tu smo se nalazili, oni piju, kockaju, idem i ja, ali nisam kockao. Moraš ići sa svojim ljudima, tako je to bilo. Moja preporuka je jednostavna; Gdje god živi puno Roma, tu života nema. Imamo područja kao što su Parag, Kuršanec gdje imate po 2000 Roma. Oni žive, gledajući jedan drugoga, prevladava socijala. I kad stigne socijalna pomoć, oni odu po aparatima, kockati. Nisu svi, ja se ispričavam pojedinima koji to ne rade, ali gdje god ima puno Roma, to ne valja. Ja sam im čak preporuke pisao preko društvenih mreža: „Mladi, bajashi, odite u Austriju, odite u Njemačku, radite. Zaposlite se tamo. Nemojte ostati u toj zajednici jer ta zajednica ubija naše Rome.“
Posjetili ste Jasenovac, Uštice, Žeravice. Kako to utječe na vaš rad?
Trenutno radim na romanu Krvava kiša – priči o obitelji koja je došla iz Jajca u Banju Luku, preživjela ustaški teror i završila u Jasenovcu. Knjiga će imati više od 300 stranica i sadržavat će i dokumentarni dio, s relevantnim podacima – koliko je Roma ubijeno, koliko preživjelih…
Koristit ću i materijale koje mi je dao prijatelj Toti Dedić, sin Nadira Dedića, jednog od rijetkih preživjelih iz Uštica i Jasenovca.
Knjigu ću poslati Europskom parlamentu, podijeliti i hrvatskoj Vladi – uz poruku: “Ovo vam je dar od Roma iz Zagreba. Ako ne želite čitati – bacite u koš.”
Jer teško je biti Rom.
U razgovoru s Ešefom Bajrićem postaje jasno da njegova priča nadilazi ulogu pisca – on je svjedok vremena, glas svoje zajednice i neumorni tragatelj za pravdom. Njegove knjige nisu tek književni uradci, već produžetak iskustva, otpora i nade koju unosi u svaku rečenicu. Bilo da piše o kaloperima, o kampovima u Italiji, o patnji prognanih Roma, ili o djeci kojoj je uskraćeno pravo na obrazovanje – Bajrićeva riječ uvijek ima cilj: potaknuti, osvijestiti, ostaviti trag.
S jednakom strašću kojom piše, i govori. Otvoreno, iskreno, bez zadrške – o diskriminaciji, o sustavu koji često zataji, ali i o vlastitoj zajednici kojoj poručuje da mora preuzeti odgovornost, obrazovati se, integrirati i dokazati svoju vrijednost.
Njegov rad na knjizi Krvava kiša, kojom želi dati glas žrtvama romskog genocida, još je jedan dokaz da Ešef Bajrić piše ne zato da bi zabavio – već da bi probudio. U vremenu kada istina često ostaje zatomljena, njegov rukopis ostaje jasan, snažan i potreban.
Jer kako sam kaže – teško je biti Rom. Ali biti Rom i pisati, svjedočiti i nikada ne odustati – to je snaga. To je Ešef Bajrić.
Orhan Memedi
POLOŽAJ ROMKINJA
Položaj Romkinja danas: između tradicije, borbe i promjena
Povodom dodjele stipendija na kojima je broj mladih Romkinja prevladavao, vidimo promjene u strukturu romske zajednice u kojoj je duboko isprepletena borba između patrijarhata i ravnopravnosti Romkinja.
Svjesna sam koliko je položaj romskih žena i dalje duboko isprepleten s patrijarhalnim strukturama koje ograničavaju našu slobodu i mogućnosti. Iako je vidljiv napredak, borba za ravnopravnost i osnaživanje Romkinja još nije završena. Naša stvarnost i danas obilježena je složenim odnosima između obiteljskih očekivanja, društvenih predrasuda i želje za osobnim i profesionalnim ostvarenjima. Iako su žene danas aktivnije u donošenju odluka i imaju veću ulogu u obitelji, tradicionalna očekivanja i dalje utječu na njihov položaj, posebno u ruralnim sredinama
U romskim zajednicama obitelj je temelj života. Ona nas oblikuje, štiti, s druge strane, često nameće rigidne uloge. I danas, ženska uloga najčešće je vezana uz brigu o domu, djeci i suprugu, dok su druge sfere života, poput obrazovanja i karijere, podređene tim obiteljskim očekivanjima. Upravo je taj duboko ukorijenjeni patrijarhat jedan od glavnih izazova s kojima se Romkinje i dalje susreću
Položaj Romkinja teško je razumjeti bez uvida u duboko ukorijenjeni patrijarhat koji i dalje snažno utječe na njihove živote. Unutar romskih zajednica patrijarhalna struktura i tradicionalne rodne uloge često se doživljavaju kao prirodni poredak, neupitni okvir unutar kojeg se život odvija. Od malih nogu, Romkinje se uče kako im je glavna uloga biti poslušna kći, brižna supruga i požrtvovana majka. Sloboda i samostalnost, u tom kontekstu, često nisu nešto što im je dopušteno, nego nešto što moraju “zaraditi” ili čak izboriti.
Međutim, važno je razumjeti da patrijarhat nije monolitan, niti je nepromjenjiv. On je živa struktura koja, iako duboko ukorijenjena, polako puca pod pritiskom novih generacija Romkinja koje traže više. Sloboda Romkinja, stoga, ne znači nužno odricanje od vlastite kulture ili napuštanje obitelji. Sloboda znači mogućnost izbora – da same odluče hoće li biti kućanice ili poslovne žene, majke ili poduzetnice, da same odrede svoje prioritete. To je sloboda utemeljena na ravnoteži, gdje obitelj i tradicija ostaju važni, ali prestaju biti lanac.
Upravo se to polako odvija, sporo, ali dolazi do promjena. Sve je više Romkinja koje se obrazuju, zapošljavaju i aktivno sudjeluju u javnom životu. One postaju nositeljice promjena, ne samo za sebe, već i za cijelu zajednicu. Te žene su danas uzori – one kojima se druge mlade Romkinje žele ugledati kako bi ojačale svoju svijest, podigle samopouzdanje, osnažile želju za promjenama i raskinule lanac koji je nametnut stoljećima.
Nova generacija Romkinja donosi drugačiju perspektivu o spoju obiteljskog i poslovnog života. Pokazuju da je moguće ispuniti očekivanja obitelji, a istovremeno graditi vlastitu karijeru i profesionalni identitet. Takav spoj ne mijenja samo sliku o položaju žene u romskoj zajednici nego i u širem društvu koje nas često marginalizira.
Te promjene su, naravno, proces, često spor i popraćen brojnim izazovima. Mnoge Romkinje i dalje se suočavaju s otporom, nerazumijevanjem i pritiscima, kako iz vlastitih obitelji tako i iz šire zajednice. No razlika je u tome što danas više nisu same. Imaju primjere, imaju uzore koje mogu slijediti. Snaga tih žena, koje su se izborile za svoje mjesto u društvu, postaje pokretač koji ohrabruje druge da krenu tim putem.
Moramo jačati mrežu Romkinja u Hrvatskoj
Važno je istaknuti da Romkinje trebaju i dalje jačati svoj utjecaj na političkoj sceni i donošenju odluka koje oblikuju naš život. Politička participacija žena iz romske zajednice može donijeti one dugoročne promjene koje su potrebne – bolje obrazovanje, lakši pristup zapošljavanju, dostupniju zdravstvenu skrb i sustavnu borbu protiv diskriminacije. Politička prisutnost, javno djelovanje i stvaranje mreže Romkinja nisu luksuz, nego nužnost. Kroz javno djelovanje i međusobno povezivanje, Romkinje mogu graditi prostor u kojem neće biti usamljene, gdje će njihovi problemi biti shvaćeni, a njihova borba ojačana kolektivnom snagom. Ta mreža može prepoznati nove izazove koji dolaze – od isključenosti u raznim područjima do novih oblika diskriminacije – i na njih odgovoriti na vrijeme, kreirajući preduvjete za još veći napredak i ravnopravnost budućih generacija.
Romkinje danas u Hrvatskoj imaju dovoljno kapaciteta, znanja i iskustva da same definiraju svoje potrebe i interese te da budu ključne akterke u rješavanju problema koji ih pogađaju. U posljednjih deset godina zabilježen je porast Romkinja koje završavaju srednjoškolsko i visoko obrazovanje, a neke od njih već aktivno sudjeluju u radu udruga, političkih tijela i inicijativa koje se bave pravima žena, manjina i Roma. Ono što je sada potrebno jest da se tom procesu da prostor, podrška i povjerenje – jer bez Romkinja nema ni istinske ravnopravnosti u romskoj zajednici, a niti u hrvatskom društvu u cjelini.
Ramiza Memedi