Romi i Romkinje u visokom obrazovanju
Romi i Romkinje u visokom obrazovanju
Postati obrazovan(a) i ostati Rom(kinja)…
Ako (vrijednosnoj krizi usprkos!) prihvatimo tezu da je obrazovanje jedno od osnovnih alata socijalne promocije, a da upravo studenti slabijeg ekonomskog statusa, studenti iz redova nacionalnih manjina i imigranti spadaju u tzv. „premalo zastupljene“ skupine u visokom obrazovanju, onda nam jasna postaje društvena perspektiva pripadnika romske nacionalne manjine.
Osim što njihov položaj ujedinjuje niz rizičnih faktora za jednak pristup obrazovanju, obrazovni sustav nije dovoljno senzibiliziran da bi spriječio asimilaciju koja se u tom procesu vrlo često događa, pa nam se na pitanje kako postati visokoobrazovan i društveno ugledan, a pritom ostati Rom, nameće logičan odgovor: vrlo, vrlo teško. Pokušajmo ipak osvijetliti koji su dublji razlozi ovakvoga stanja, kako ih liječiti te koje su nove tendencije u Hrvatskoj u ovom području?
Predškolsko i osnovno obrazovanje – ishodište problema i ključ rješenja
Naime, već kratkim pogledom u zastupljenost studenata Roma u sustavu visokog obrazovanja, uočavamo veličinu problema. Ministarstvo znanosti obrazovanja i športa trenutno bilježi 11 Roma/Romkinja u sustavu visokog obrazovanja od ukupno 9.463 deklariranih pripadnika te nacionalne manjine na posljednjem popisu stanovništva. Kakvo je pak stanje u starijoj populaciji na tržištu rada govore podaci Hrvatskog zavoda za zapošljavanje u Zagrebu i Čakovcu (1) iz 2006. koji daju podatak o tek jednom (1) pripadniku romske manjine sa završenim visokim obrazovanjem, dok njih 3% u Međimurju i 6% u Zagrebu ima srednju stručnu spremu, a istodobno čak 85% nezaposlenih međimurskih Roma nema završeno osnovno obrazovanje. Dodamo li tome tradicionalno ukorijenjene predrasude o Romima koje gaje poslodavci (2), slabu dinamiku samozapošljavanja, jasno nam je koliko su niske šanse da pripadnici ove skupine nađu zadovoljavajući posao i poboljšaju društveni status.
No, problemi počinju daleko ranije od stupanja u svijet visokog, pa i srednjeg obrazovanja. Stoga se na nižim razinama obrazovanja trebaju i rješavati. Naime, kod pripadnika ove manjine značajan je trend „ispadanja“ iz školskog sustava te kasnijeg ulaska u osnovno obrazovanje. Podatak da u ukupnom školskom sustavu trenutno ima 3.010 učenika (što je tri puta više nego u času kada je Hrvatska pristupila „Desetljeću uključivanja Roma“), dok ih je od toga broja u osmim razredima tek 113, govori o tome da se oko 70% romskih učenika do osmog razreda na ovaj ili onaj način „gubi“ kroz sustav osnovnog školovanja. Za rješavanje ovog problema ključan je pomak svijesti od tvrdnje da su za tu činjenicu „odgovorni isključivo roditelji“ (3) , do spoznaje da obrazovni sustav nije učinio sve da romska djeca na vrijeme i uz adekvatnu pripremu uđu u obrazovni sustav, i u njemu zadovoljna ostanu. Činjenica kako je osnovno obrazovanje po Ustavu obvezno i besplatno obvezuje ne samo roditelje, već jednako i donositelje odluka, odgovorne na državnoj i lokalnoj razini, škole, vrtiće i socijalne institucije.
Svima koji se bave obrazovanjem poznato je da kvalitetno i integrirano predškolsko obrazovanje jamči bolji uspjeh u osnovnoj školi, osigurava jezičnu pripremljenost (Romi u Hrvatskoj govornici su Romani Chiba, bajaškog jezika te albanskog jezika, pa im je hrvatski drugi jezik), odnosno osigurava približno jednake startne pozicije onima koje imaju djeca većinske skupine. Zato je besplatna dvogodišnja predškola za romsku djecu, kao uostalom i za djecu iz obitelji slabijeg društveno-ekonomskog statusa, jedino rješenje. Odluka da MZOS preuzima dio troška roditelja za svako romsko dijete donesena je tek nedavno, više godina nakon što je prepoznata potreba sustavnog ulaganja u predškolski odgoj u ishodišnim strateškim dokumentima Nacionalnom programu za Rome Vlade RH iz 2003. godine (http://www.vlada.hr/nacionalniprogramromi/) i Akcijskom planu Desetljeća za uključivanje Roma 2005.-2015. (http://www.vlada.hr/nacionalniprogramromi/Clanak_APD/%20%20i%20%20http:/www.romadecade.org/), kojeg je Vlada usvojila 2005. godine. Da je ova odluka više nego dobrodošla govore i podaci o niskom postotku djece u Hrvatskoj koja su uključena u predškolske programe (2004. taj je postotak iznosio 43% dječje populacije u Hrvatskoj, a koji je ispod prosjeka zemalja EU: 75%).
Zakonski i strateški okvir postoji – praćenje provedbe ili zašto se bojimo pokazatelja?
Dakle, zakonska osnova za unapređenje položaja Roma kroz obrazovanje postoji, kroz Ustav, Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, Zakon o suzbijanju diskriminacije, Zakon o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina i druge zakone i propise.
Postoji i strateški okvir, kroz već spomenute dokumente koji su se obvezali na neke mjere namijenjene pripadnicima ove manjine: besplatnu dvogodišnju predškolu, produžene boravke/mentorsku potporu, dodatne edukacije za učitelje, odgajatelje, edukacije za roditelje, sustavno stipendiranje srednjoškolaca i studenata, besplatan smještaj u đačke i studentske domove itd.
Istovremeno, još uvijek nemamo javno objavljene službene statistike (4) o postotku ispadanja romske djece iz obrazovnog sustava, o postotku djece naknadno upisane u osnovnu školu, o postotku srednjoškolaca koji ulaze u sustav visokog obrazovanja. Koliko god vođenje ovakve statistike bilo „osjetljivo“ i iziskivalo dodatan trud, postavlja se pitanje kako uopće možemo kreirati javnu politiku o obrazovanju – u ovom slučaju politiku obrazovanja manjina, ukoliko nemamo pokazatelje početnih pozicija, te pomaka prema ciljevima koje pritom želimo postići? Podaci se ipak sve sustavnije sakupljaju, pa je za nadati se da će ova kampanja biti dodatan poticaj da indikatori praćenja provedbe politike obrazovanja romske nacionalne manjine budu, kao zbirni podaci, javno i lako dostupni svim zainteresiranim dionicima. Na ovaj problem u Hrvatskoj ukazuje i niz međunarodnih studija o obrazovanju Roma (5).
Nove tendencije i pomaci u Hrvatskoj ili možemo li bolje?
Posljednje dvije godine bilježe se tendencije povećanja broja učenika i studenata na svim razinama obrazovanja, kao i njihovo sustavnije podupiranje i stipendiranje. Ilustrativno je da je broj djece koja su deklarirana kao Romi u osnovnoj školi znatno porastao (sada broji 3.010 učenika/ca u osnovnim školama), da se broj stipendiranih srednjoškolaca Roma udvostručio (101 u 2007. u odnosu na 55 u 2006. godini), kao i broj stipendiranih studenata (s 5 u 2006. na 11 studenata/ca u 2007). Dvostruko veći brojevi govore o dodatnim ulaganjima, većoj medijskoj pozornosti tj. boljem informiranju korisnika/ca obrazovnih usluga Roma, ali nažalost i o vrlo slaboj polazišnoj točki, tj. prethodnoj zastupljenosti Roma u obrazovanju.
Važno je pratiti i sustavnu provedbu mjere državnog sufinanciranja vrtića za romsku djecu, pogotovo način na koji će se on provoditi na lokalnoj razini, koja mora preuzeti dio odgovornosti za provedbu. Također valja pratiti mjeru uvođenja produženog boravka, odnosno mentorske potpore djeci kako bi postala “prirodan” dio sustava, kao i dodatne edukacije za nastavnike, pri čemu izvještaj EUMAP-a (Open Society Institute EU Monitoring and Advocacy Program) za Hrvatsku u području obrazovanja Roma preporuča edukaciju o romskim jezicima i kulturi te anti-bias (6) trening za kadar u školama i vrtićima. Mjera koja bi posebno doprinijela kvaliteti obrazovanja u školama s romskom djecom jest dodatna financijska motivacija koja bi se, uz stručno usavršavanje, davala učiteljima u jezično mješovitim odjeljenjima, kako se u tim školama ne bi događala negativna selekcija među učiteljima i stručnim suradnicima.
Obrazovni sustav po mjeri djeteta ili dijete po mjeri sustava ?
Naposljetku, vratimo se ponovno početnoj tezi o procesu marginalizacije romske etničke manjine s jedne strane (slabom obrazovanošću i nezaposlenošću) i njene asimilacije s druge (Romi sa završenom srednjom i visokom školom nerado izražavaju svoj romski identitet).
Naime, uz sve već navedene mjere, bitni pomaci u obrazovanju manjina mogu se učiniti samo ako pripadnost manjinskom identitetu, pa tako i romskom, bude normalna pojava u obrazovnom sustavu. To znači da udžbenici, rad i ponašanje učitelja moraju uključivati i sastavnice manjinske kulture, da atmosfera u obrazovnim institucijama mora biti takva da se izražavanje manjinskoga identiteta omogućava i potiče. Mogu li se bez takvog pristupa romska djeca doista „prilagoditi“ školskom sustavu, kako se to često od njih traži, ili se zapravo sustav treba, koliko je god to moguće, prilagoditi djetetu, njegujući individualiziran pristup, koji uključuje i podržavanje manjinskih identiteta.
Autorica: mr. spec. Jagoda Novak, voditeljica Odjela za informiranje i istraživanje, Centar za ljudska prava
ANA SAĆIPOVIĆ
Romkinje su višestruko diskriminirane, obrazovanje je osnovni korak ka unapređenju položaja u društvu
Ana Saćipović je direktorka Udruženja “Osvit” koje se zalaže za razvoj i očuvanje kulture i tradicije Roma. Takođe se bave podizanjem nivoa svesti kod Romkinja i mladog naraštaja Roma o važnosti obrazovanja, ekonomskoj jednakosti i mnogim drugim segmentima
Ana Saćipović je novinarka iz Niša i ujedno borac za prava Romkinja. Ona je u velikoj meri doprinela emancipaciji i integraciji Romkinja. Takođe, osnovala je SOS telefon za pomoć Romkinjama, žrtvama nasilja, koji je prvi u Nišu, a verovatno i u Evropi.
Ana je i direktorka Udruženja “Osvit” koje se zalaže za razvoj i očuvanje kulture i tradicije Roma. Takođe se bave podizanjem nivoa svesti kod Romkinja i mladog naraštaja Roma o važnosti obrazovanja, ekonomskoj jednakosti. Cilj njihovog angažovanja je i podizanje kvaliteta života romskih porodica.
Razgovarali smo sa Anom Saćipović o njenim aktivnostima i o tome šta ju je podstaklo da se bori za prava Romkinja.
Poštovana Ana, predstavite nam se. Gde ste rođeni, iz koje porodice potičete i kako izgleda Vaš život od rođenja do sada?
Rođena sam u Nišu iako moja porodica potiče iz Aleksinca. Dolazim iz porodice u kojoj je bilo petoro dece. Završila sam gimnaziju u Aleksincu i žurnalistiku u Nišu. Godinama sam radila kao novinar. Radila sam na niškoj televiziji, na televiziji “Belami”, u romskoj redakciji pri RTS, ali i mnogim drugim medijima.
Kada se kod Vas javila želja da se bavite problemima Romkinja?
Davne 1995. godine sam intervjuisala Nevenu Petrušić, tadašnju poverenicu uza ravnopravnost i nakon intervjua sa njom sa bila u oblacima koliko je ona hrabra i ambiciozna žena. Ona je prva osnovala SOS telefon 1992. godine i započela borbu. Izrazila sam želju da im se priključim kao volonterka na SOS telefonu. Prošla sam obuku i započela svoje angažovanje. Verovatno sam borac na majku koja je bila prva žena sa samostalnom radnjom, dok je pre toga prala po kućama bogatih u Aleksincu.
Šta Vas je navelo na to?
Te 2005. godine sam shvatila da nema pomaka u romskoj zajednici jer živim u mahali i svedok sam svakodnevnog nasilja. Tada sam rešila da okrenem stvar u korist Romkinja. Jedan događaj me je posebno inspirisao da pokrenem SOS telefon. Naime, slučajno sam čula kako jedna koleginica komentariše situcaiju u kojoj se Romkinja nakon tri dana vratila mužu nasilniku. Koleginica je to prokomentarisala rečima: – Ma, to su romska posla. To mi je baš zasmetalo i rešila sam da SOS telefon prilagodim uslovima. Tada smo uveli mogućnost javljanja Romkinja i na romskom i na srpskom jeziku.
Da li u Srbiji ima diskriminacije i da li ste je nekad osetili? Kako se borite protiv diskriminacije?
Uvek sam se ponosila činjenicom da sam Romkinja. Bila sam jedina Romkinja u gimnaziji u Aleksincu i na fakultetu u Nišu, a kasnije i jedina Romkinja novinarka. Romkinje su višestruko diskriminisane i upravo zato sam želela da im pomognem. Cilj našeg Udruženja je osnaživanje Romkinja i da im ukažemo na značaj obrazovanja.
Šta za Rome, a posebno za Romkinje predstavlja obrazovanje?
Obrazovanje je osnovni, prvi korak ka unapređenju ličnog položaja u društvu. Trebalo bi uticati na porodice da devojčice idu u školu i ukazati im na to da obrazovanje ne utiče negativno na njihov moral i čast.
Direktorka ste nevladine organizacije “Osvit”. Šta je njen zadatak?
Udruženja Romkinja “Osvit” osnovano je 2005. godine i ja sam tada okupila mlade Romkinje, studentkinje i srednjoškolke želeći da svojim pozitivnim primerom utičemo na menjanje situacije. Jedan od zadataka naše organizacije je i da ukažemo i na sam značaj obrazovanja. Romkinja nije ni po čemu drugačija u sistemu. To je prioritet na kome radimo jer su romske devojčice ispale iz obrazovnog sistema. Mi takođe radimo i istraživanja u romskim mahalama i informišemo Romkinje o svemu što ih okružuje.
Koliko su Romi prisutni u državnim institucijama?
U drugoj dekadi Roma imamo kritičnu masu obrazovanih Roma i Romkinja, pa ćemo videti šta će se desiti. U dekadi od 2015. do 2015. godine utvrdićemo da li će ih država zaposliti kao državne službenike. Ukoliko nemaju posao, mladi to mogu da protumače kao poruku da je obrazovanje suvišno.
Vi ste član Nacionalnog saveta Roma. Koliko Vi lično doprinosite i koliko ste zadovoljni radom ove institucije?
Lično svaki član Nacionalnog saveta može pružiti razvoju svoje zajednice onoliko koliko mu se da prostora i onoliko, koliko mu se uvaži mišljenje.
Šta mislite, koliko akcije poput ove koju sprovodi Telegraf, može da pomogne Romima?
Podržavam u potpunosti ovu akciju jer ona predstavlja Rome u drugačijem svetlu i razbija stereotipe i predrasude o njima.
Da li se Romkinje sada osećaju sigurnijim?
Mi nismo sigurno smanjili nasilje u porodicama, ali smo uspeli da osnažimo Romkinje i da joj pomognemo u mnogim stvarima. Između ostalog, pružamo im informacije kako da reše svoje probleme, na raspolaganju smo im i u prižanju besplatne pravne pomoći, ali i psihološke pomoći koja je jako bitno. Važno je naći pravi način u postupanju sa ženama koje su žrtve nasilje i da smo svi mi iz Udruženja “Osvit” pre rada sa njima morale da prođemo određene obuke.
Šta biste poručili Vašim sunarodnicima?
Moramo da budemo ujedinjeni jer ćemo samo tako uspeti u borbi.
(I. Vasić / J. Tetiković)
ŽENE NAZIVAJU UBOJICAMA
PRAVOBRANITELJICA POZVALA DORH DA ISTRAŽI INICIJATIVU PROLIFE „ŽENE NAZIVAJU UBOJICAMA“
PRAVOBRANITELJICA za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić ne poriče nikomu pravo na vlastito mišljenje i svjetonazorska stajališta, ali spornim smatra što Inicijativa ProLife naziva žene koje su počinile pobačaj ubojicama, što pripada području kaznenog djela, a u Republici Hrvatskoj pobačaj je legalan.
Za pravobraniteljicu Ljubičić sporno je i to što se javnost dovodi u zabludu manipuliranjem činjenicama pa poziva Državno odvjetništvo Republike Hrvatske (DORH) da procijeni ima li elementa mržnje u spomenutom stajalištu koje Inicijativa ProLife iznosi u kampanji “Želim živjeti”, a za što je mjerodavan DORH.
Te je ocjene pravobraniteljica Ljubičić istaknula u odgovoru na molbu Hine da se očituje o zahtjevu Inicijative ProLife za njezinom neopozivom ostavkom. Inicijativa proziva pravobraniteljicu za ravnopravnost spolova da nije shvatila bit kampanje “Želim živjeti” te zbog pokušaja da se ograniče osnovna i Ustavom zajamčena ljudska prava na život i slobodu govora.
Pravobraniteljica Ljubičić podsjeća kako je stajalište pravobraniteljice za ravnopravnost spolova o kampanji “Želim živjeti” Inicijative ProLife jasno izraženo u javnom priopćenju u kojem se ne poriče pravo konkretne inicijative ni bilo koga drugog na vlastito mišljenje i svjetonazorska stajališta, ali spornim smatra nazivanje žena ubojicama, što pripada području kaznenog djela iako je u Republici Hrvatskoj pobačaj legalan.
Također podsjeća kako je pravo građana i građanki izražavati svoje nezadovoljstvo odlukama državnih tijela, uključujući i pravobraniteljstva, ali, ističe, jednako pravo imaju i građani i građanke koji su se obratili pravobraniteljici za ravnopravnost spolova smatrajući spomenutu kampanju neprimjerenom i tražeći od nje da postupi u skladu sa svojim ovlastima.
Inicijativa traži ostavku pravobraniteljice
“Stoga, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, kao neovisno tijelo zaduženo za nadzor nad poštovanjem i ispravnom primjenom antidiskriminacijskih jamstava i načela ravnopravnosti spolova u Republici Hrvatskoj, kojoj je dana ovlast odlučivanja o pritužbama građana i građanki, svoje odluke i postupke temelji na provjerenim činjenicama, uravnoteženom pristupu i čvrstim pravnim argumentima”, zaključila je u odgovoru pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić.
Inicijativa ProLife zatražila je u petak neopozivu ostavku pravobraniteljice za ravnopravnost spolova Višnje Ljubičić prozivajući je da nije shvatila bit kampanje „Želim živjeti“ te zbog pokušaja da se ograniče osnovna i Ustavom zajamčena ljudska prava na život i slobodu govora.
Piše; Hina
ČESTITKA
SRETAN I BLAGOSLOVLJEN BOŽIĆ I NOVA 2017 GODINA
NATJEČAJ SAVJETA ZA NACIONALNE MANJINE
REPUBLIKA HRVATSKA
SAVJET ZA NACIONALNE
MANJINE
Zagreb, 14.prosinca 2016.
UDRUGAMA I USTANOVAMA
NACIONALNIH MANJINA – svima
Poštovani/e,
Obavještavamo vas da je Javni poziv udrugama i ustanovama nacionalnih manjina za predlaganje programa za ostvarivanje kulturne autonomije iz područja:informiranja i izdavaštva, kulturnog amaterizma i manifestacija, programa koji proizlaze iz bilateralnih sporazuma i ugovora, koji će se sufinancirati sredstvima iz Državnog proračuna Republike Hrvatske u 2017. godini, potpore za programe ostvarivanja kulturne autonomije nacionalnih manjina, objavljen na web stranici Savjeta za nacionalne manjine.
ROK ZA PODNOŠENJE PRIJEDLOGA PROGRAMA JE 30 DANA OD DANA OBJAVE U NARODNIM NOVINAMA.
S poštovanjem, PREDSJEDNIK SAVJETA
Aleksandar Tolnauer, v.r.
ROMI U HRVATSKOJ
Romi obitavaju na području Republike Hrvatske od 14. stoljeća. Romska manjina u Republici Hrvatskoj nije homogena: govore različitim jezicima, raznih su vjeroispovijedi…
Položaj Roma je marginaliziran, pa se Nacionalni program donosi radi poboljšanja uvjeta življenja i boljeg uključivanja Roma u društvenu zajednicu uz očuvanje vlastite osobnosti.
Povijesni izvori koji izričito govore o podrijetlu i početku seoba Roma skromni su. Postoje mnoge teze o postojbini Roma i razlozima pokretanja migracijskih procesa. Sami Romi su, trajnom izoliranošću od okružja te različitim preuzetim elementima jezika, folklora, običaja i legendi, otežavali pristup znanstvenicima koji su se bavili pitanjem njihova podrijetla. Prema povijesno-lingvističkim izvorima može se zaključiti kako Romi potječu iz sjeverozapadne Indije (Dardistan, Kafiristan), područja oko rijeke Gangesa, a migracije Roma odvijale su se stoljećima od Indije, preko Afganistana i Perzije. Dio plemena južne skupine kretao se u smjeru Sirije, Egipta (vjerojatno uz sjeverozapadnu Afriku preko Gibraltara u Španjolsku – Gitani), dok najveći dio romskih plemena preko Turske prelazi Bospor i dolazi u Europu (u vremenu od X. do XIV. stoljeća Romi se zadržavaju u Turskoj i Grčkoj).
Romima su seobe bile sastavni dio života i način preživljavanja, koji se nakon dolaska u Europu i susreta s drugačijom kulturom nije bitno izmijenio te se migracijski procesi nastavljaju, iako se javljaju pokušaji njihova sprječavanja ili barem ograničavanja. Rome su u Europi različito nazivali (što je često izazivalo nesporazume), ali i različito prihvaćali. Ime Romi potječe od izraza “romani chib” i znači čovjek.
O Romima u Republici Hrvatskoj govori nekoliko istraživanja provedenih posljednjih dvadesetak godina. Među najznačajnijima su: istraživanje Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu, iz 1982., čiji su rezultati objavljeni pod naslovom “Društveni položaj Roma u SR Hrvatskoj”; istraživanje Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, iz 1998. godine, pod naslovom “Društveni i razvojni položaj Roma u Hrvatskoj”, te Državnog zavoda za obitelj, materinstvo i mladež, iz 2002., pod naslovom “Struktura romskih obitelji i poimanje sadržaja roditeljstva u njima”.
Prema navodima spomenutog istraživanja iz 1998., Romi se na području Hrvatske spominju prvi put u Dubrovniku 1362. godine, u trgovačkom spisu. Desetak godina kasnije (1373. godine) Romi se spominju i u Zagrebu, gdje su trgovci, krojači i mesari. U Dubrovniku Romi (Jeđupi) žive u Gružu i već krajem XIV. i u XV. stoljeću formiraju srodničke zadruge koje se bave tradicionalnim romskim zanatima i glazbom. U srednjem je vijeku romsko stanovništvo vezano za gradove. U Puli 1497. djeluje svećenik Dominik Ciganin, a 1500. godine Romi se spominju u predgrađu Šibenika. O stvarnom broju i položaju Roma u Hrvatskoj tijekom XVI. i XVII. stoljeća, malo je podataka. Cigani “šipuši”, svirači, spominju se u Hrvatskoj 1671. godine. U Međimurju se Romi spominju 1688. godine, kada je u Legradu (koji tada administrativno pripada Međimurju) kršteno dijete “ciganskog” vojvode Ivana, a u XVIII. stoljeću međimurski feudalci dozvoljavaju doseljavanje Roma koritara.
Velike romske skupine dolaze u Hrvatsku tijekom XIX. stoljeća iz Rumunjske. Pripadaju romskoj skupini Koritara, a naseljavaju područje Međimurja i Podravine. Govore ljimba d’ bjaš, jedan od rumunjskih dijalekata (vlax-dijalekti), te uz već prisutne Kalderaše i Lovare, čine jezgru današnjeg romskog stanovništva u Hrvatskoj.
Točan broj Roma koji danas žive u Republici Hrvatskoj i njihov teritorijalni raspored teško je utvrditi iz više razloga, pa su rezultati službenog popisa stanovništva tek naznaka stvarnog stanja. Broj Roma u Republici Hrvatskoj po zadnjem popisu iz 2011 godine je 16.975.
Tijekom migracija, susrećući se s mnogobrojnim jezicima, običajima i vjerovanjima drugih naroda, Romi su usvajali elemente sredine u kojoj su duže vrijeme obitavali. Većinsko stanovništvo u pravilu ne poznaje ili nedovoljno poznaje tradiciju, jezik, umjetnost i druge karakteristike Roma.
Obitelj je temeljni element socijalnog ustroja Roma, uz specifičnosti koje proizlaze iz tradicije nastanka plemenske vlasti i zakona.
Žene su često marginalizirane, prisutna je visoka stopa fertiliteta i tradicionalna podjela uloga u obitelji. Odnos prema ženi nije emancipiran, žene su izložene diskriminaciji, što se odražava u odgoju djece i funkcioniranju obitelji. Djeca od 10 do 12 godina, pa i mlađa, sudjeluju u poslovima svojih roditelja i obitelji, što im u velikoj mjeri otežava redovno školovanje.
Romi su pripadnici različitih vjeroispovijedi. Romi se izjašnjavaju kao muslimanima, katolicima, pravoslavcima, protestantima a i druge skupinekao što su Jehovinih svjedoci, Baptisti i dr. Kako prema mnogim izvorima Romima vjera nije osobito važna, oni često prihvaćaju dominantnu religiju sredine u kojoj žive te joj dodaju elemente svojih tradicijskih vjerovanja.
Uvjeti življenja s kojima se suočava veći dio romske populacije u Republici Hrvatskoj, teški su, prvenstveno zbog visoke stope nezaposlenosti, nedovoljnog obuhvata sustavom obrazovanja, neadekvatnih stambenih uvjeta te (ne)uređenosti prostora naseljenih Romima.