JEDINA ROMKINJA MEĐU PRAVEDNICIMA
NOVI GLOBUS DONOSI
JEDINA ROMKINJA MEĐU PRAVEDNICIMA Kako je Romkinja Hajrija iz logora izvukla Židovku Ester i odgajala je kao svoje vlastito dijete
AUTOR: Jutarnji.hr
OBJAVLJENO 25.01.2017. u 15:28
Nacisti nisu primijetili da je Hajrija iz logora izašla s jednim djetetom više u naručju. Daje joj ime Miradija i odgaja je zajedno sa šestoro vlastite djece.
U proljeće 1941. nakon nacističke okupacije Židovi s Kosova masovno bježe u Albaniju, ali se već 1942. mnogi vraćaju, vjerujući da će moći nastaviti živjeti u svojim domovima. No, tada ih četnici odvode u logor u Kosovskoj Mitrovici.
Suočeni s prijetnjom da ih zadesi takva sudbina, Židovka Bukica i njen suprug Blagoje odlaze u partizane, dok njihova jednogodišnja kćerkica Stela, rođena 27. prosinca 1940. i po baki nazvana Ester, zajedno s bakom završava u logoru.
Tada se na ulazu logora pojavljuje Romkinja Hajrija, koja je pomagala po njihovoj kući u Kosovskoj Mitrovici. Niska, sitna tamnoputa 35-godišnja žena okruglog lica, velikih crnih očiju i s kosom u pletenicama, sa svoje troje djece dolazi u logor i spašava život malene Stele. Baka Ester predaje joj svoju unučicu uz riječi: “Ja sam stara i nije važno što će mi se dogoditi, ali ovo dijete mora živjeti. Ako netko od obitelji preživi rat, doći će po nju. Ako ne, podigni je kao da je tvoje dijete i jednog joj dana reci tko su joj roditelji i obitelj.”
Malena je spavala u krevetu s Hajrijom i njenim suprugom, koji su je na taj način pažljivo čuvali u strahu da je netko ne odvede. U prvih šest godina svog života djevojčica je Hajriju zapamtila po nesebičnoj majčinskoj ljubavi koju je pružala. Iako ih je život razdvojio 1946., nije bilo večeri da Stela Ester Levy nije usnula s mislima na ženu koju, kako otvoreno priznaje za Globus, voli i više od svoje biološke majke.
Hajrija Imeri-Mihaljić jedina je Romkinja čije je ime uklesano na Zidu časti u Vrtu pravednika Memorijalnog muzeja Yad Vashem u Jeruzalemu. Na tom zidu stoje imena više od 23.000 ljudi iz cijeloga svijeta koji su dobili odlikovanje Pravednika među narodima, a koje izraelska država od 1953. godine dodjeljuje nežidovima koji su u doba holokausta riskirajući vlastiti život spašavali živote Židova.
Kad je rat završio, Hajrija nije uspjela pronaći Stelinu obitelj, pa ispunjava obećanje dato baki Ester i djevojčici otkriva tko su joj pravi roditelji. No, zbog jedne svađe Hajrijin susjed policiji prijavljuje njezina muža pod optužbom da je ukrao židovsko dijete. Tada dolazi policajac Josef Josipović, Židov koji je u Kosovskoj Mitrovici bio zadužen pronaći židovsku siročad, i šalje djevojčicu u sirotište za židovsku djecu u Beogradu. Ester u to vrijeme razumije samo romski jezik, koji je naučila u jedinom domu kojeg poznaje, tamo da danima ne progovara.
Jednog dana na romskom joj se obratila mlada žena i djevojčica joj govori svoje ime i imena svojih pravih roditelja. Žena je gotovo pala u nesvijest i jedva kolegici izustila: “Upravo sam pronašla svoju kćer.” Bila je to Bukica. Stelina majka preživjela je rat, za razliku od Stelinog oca koji je poginuo.
Nakon godinu dana Hajrija doznaje gdje je Stela smještena i dolazi je vidjeti. Bio je to dirljiv susret dviju majki i njihove djevojčice. Bukica se nakon toga udala za kolegu iz sirotišta i 1948. sa Stelom odlaze u Izrael.
Kao već odrasla žena i majka troje djece, Stela Levy vratila se sredinom 70-ih kako bi pronašlla rođake i doznala bilo što o svojoj voljenoj Hajriji, barem njeno prezime i mjesto gdje živi.
Usprkos velikom trudu uloženom u istraživanje s kojim ni do danas nije prestala, uspjela je saznati samo ta dva podatka koja su bila potrebna da se ime Hajrije Imeri-Mihaljić upiše na Zid časti.
Po ovoj nevjerojatnoj ‘filmskoj’ priči Jakov i Dominik Sedlar snimili su dokumentarni film ‘Pravednica Romkinja’ koji se danas prvi put prikazuje u Zagrebu. Na premijeri će u publici sjediti i jedna gledateljica koja je zbog toga došla iz Izraela – Stela Ester Levy.
Romi u Hrvatskoj još siromašniji od europskog prosjeka
Rasprostranjeno siromaštvo uništava živote Roma, romske obitelji žive odvojene od društva u šokantnim uvjetima, a njihova djeca zbog izostanka obrazovanja nemaju velikih izgleda za budućnost, pokazao je novi izvještaj Agencije za temeljna prava Europske unije (FRA) u kojem se navodi da je u Hrvatskoj situacija za Rome i gora nego što je europski prosjek.
Drugo istraživanje EU-a o manjinama i diskriminaciji (EU-MIDIS II) pokazalo je da 80 posto ispitanih pripadnika romske zajednice živi u riziku od siromaštva, dok je taj prosjek među ostalim stanovništvom EU-a 17 posto. U Hrvatskoj 93 posto živi u riziku od siromaštva, dok je državni prosjek oko 19 posto. Samo 30 posto ispitanih Roma u EU-u ima plaćen posao, dok je prosječna zaposlenost za 2015. bila 70 posto.
U Hrvatskoj je zaposleno svega osam, a nezaposleno 62 posto Roma. Ostatak je u mirovini, ne radi zbog bolesti ili invalidnosti ili rade u kućanstvu. Hrvatska i Španjolska imaju najveći postotak mladih Roma koji se ne školuju i ne rade, čak 77 posto.
Izvještaj se temelji na razgovorima s više od 33 tisuće pripadnika romske manjine iz devet članica EU-a (Hrvatska, Bugarska, Češka, Grčka, Mađarska, Portugal, Rumunjska, Slovačka i Španjolska), a u Hrvatskoj je ispitano 2800 ljudi. Puni rezultati istraživanja koji će uključivati svih 28 država članica, bit će objavljeni iduće godine.
Ramiza Memedi: Već je sredina godine a Akcijskog plana nema!
Ramiza Memedi predsjednica udruge žena Romkinja hrvatske «Bolja Budućnost»
Povodom novog Akcijskog plana za provedbu Nacionalne strategije za uključivanje Roma za razdoblje od 2016. do 2018. godine, te Evaluacije Nacionalne strategije za uključivanje Roma za razdoblje 2013-2020., razgovarali smo Ramizom Memedi, bivšom članicom Povjerenstva za praćenje provedbe Nacionalne strategije za uključivanje Roma i predsjednice Udruge Žena Romkinja Hrvatske „Bolja Budućnost“
Kao bivši član Povjerenstva za praćenje provedbe Nacionalne strategije za uključivanje Roma, kako ocjenjujete dosadašnje rezultate i samu učinkovitost mjera?
Kao prvo, biti član Povjerenstva istoimene strategije ne donosi nikakav utjecaj na tijek provedbe, niti bilo koji drugi faktor kojim se dalo poboljšati učinkovitost. Biti član tog Povjerenstva jedino omogućuje da glasate za ili protiv izvješća o provedbi Nacionalne strategije, a koliko je vaš glas, druga je priča. Ovo mi je treći mandat u Povjerenstvu, sadašnjem o praćenju provedbe Nacionalne strategije i bivša dva o provedbi, tada aktualnog Nacionalnog programa za Rome. Dosadašnji rezultati su porazni: niz mjera su samo slovo na papiru, a koordinacijsko tijelo koje treba provesti samu mjeru je partner Uredu za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, koje nema kapaciteta za provedbu istih.
Pročitali smo Evaluaciju o provedbi Nacionalne strategije koju su odradili vanjski evaluatori, spominje se naravno i broj mjera u kojem je nositelj i su nositelj Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina odnosno 32 mjere. Kako ocjenjujete samu evaluaciju i smatrate li da su komentari odnosno sama evaluacija neutralna i realno ocijenjeno stanje?
Ma niti blizu! Nositelj provedbe Evaluacije Nacionalne strategije je Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina. Kada je državno tijelo nositelj evaluacije, prije same objave šalje se svakom tijelu na suglasnost, a naravno da nijedno tijelo neće dati da se prikaže vlastiti propust. Uzmimo samo područje obrazovanja i trenutnu situaciju u kojoj imamo veći broj segregiranih razreda u Međimurju nego za vrijeme tužbe „Hrvatska-Oršoš“ u Strasbourgu. Druga bitna pojava, odnosno efekt na kojeg su romski lideri upućivali odmah na početku jest mjera Javnih radova na području zapošljavanja. Imate u izvješću HZZ-a rezultate o provedbi aktivnosti vezanih za Akcijski plan i Strategiju podatke o provedbi, samo je 24 korisnika koristilo mjeru za samozapošljavanje dok je preko 1200 korisnika koristilo mjeru Javnih radova koja se koristi za komunalne poslove te nema kontinuitet niti dugoročan rezultat. Zaposlite nekog na šest mjeseci te dovodite ponovno u situaciju da bude korisnik socijalne pomoći, iz godine u godinu. Ima hrpu sličnih primjera u drugim područjima, a promjena nema. Ima ponešto i navedeno u samoevaluaciji, ali budimo realni: dok to ne bude u potpunosti neutralna evaluacija, nećemo imati realne podatke. Ali ne bih htjela biti kompletno pesimistična i cinična, pa mogu reći da je baš taj podatak, o problemu o nositelju mjera u kojem Ured ima 32 mjere a ostali dvije do četiri mjere, svakako bitan
propust u Nacionalnoj strategiji, ali i u Akcijskom planu.
Smatrate li onda da sama Evaluacija nije dovoljna dobro napravljena?
Ne bih to rekla. Cijenim eksperte koji su bili evaulatori, to su međunarodni stručnjaci za ljudska prava. Vjerujem svakako da su svoj posao dobro odradili; bila sam dio fokus grupa te znam o čemu se razgovaralo i na što se ukazalo. Svjesna sam da ne možete puno utjecati u ovom kompleksnom poslu, ali svejedno, kao što sam prije rekla, ima bitnih podataka koji su sada na papiru i koju moraju ozbiljno shvatiti. Moramo biti svjesni da Ured sa svojim kapacitetom ne može provoditi niti desetinu mjera u koje su navedeni kao nositelji ili sunositelji. Svi moramo nositi svoj teret, pa tako i centralne institucije, bez obzira koliko paralelno imaju reforma za odraditi.
Mislite li da s podacima iz evaluacije i trogodišnjeg iskustva s prvim Akcijskim planom mogu ostvariti kvalitetniji Akcijski plan za razdoblje 2016.-2018. godine?
Pogledajte samo naziv Akcijskog plana: Akcijski plan za provedbu Nacionalne strategije za uključivanje Roma za razdoblje od 2016. do 2018. Vidite li nešto sumnjivo? Već je sredina godine, a Akcijskog plana još nema. Sumnjam da će se išta bolje izraditi od prijašnjeg. Sama izrada kvalitetnog plana treba vremena, minimalno šest mjeseci. Budimo realni, uključenost civilnog sektora u sve, pa i u izradu bivšeg i sadašnje Akcijskog plana je minimalna. Svaka ideja koja je predložena od strane civilnog sektora odbijena je od strane predstavnika nadležnih institucija. Svi smo mi eksperti za pitanja Roma kada je u pitanju strateški plan, pa što će nam onda romski civilni sektor?! Tko zna gdje te najviše boli, ako to nisi ti?! Hrvatska daleko zaostaje s rješavanjem problematike Roma, i to onih temeljne, koju su daleko manje razvijene zemlje riješile uključenjem Roma u kreiranju politika za njih. Budimo realni, dok god imamo takav stav, nećemo nigdje stići.
Rekli ste da je problem neuključenosti romskog civilnog društva jedan od ključnih razloga nekvalitetno kreiranih mjera. Smatrate li da revizija Nacionalne strategije za uključivanje Roma i uključenje romskog civilnog sektora mogu dovesti do napretka i kvalitetnijih mjera za provedbu istih?
Revizija dovodi do promjena, ali u pozitivnom i negativnom kontekstu. Imamo svakako problem percepcije takozvanih krovnih i običnih udruga. Jedan od problema koji se stvara revizijom jest dodjela tim krovnim udrugama na težini u ostvarenju pojedinih mjera. Smatram da za takvu potrebu moramo imati čistu sliku ispred nas, i mi i oni. To znači da svatko ima svoju ulogu o ostvarenju ciljeva, civilni sektor, bilo to krovna organizacija ili sasvim obična lokalna organizacija te druga strana institucije, zakonom obuhvaćena tijela koja imaju svoj djelokrug rada i sredstava kojima to mogu pokriti. Idealna situacija kojom bi podržala reviziju strategije jest prihvaćanje inputa Roma uz obvezu nadležnog tijela da se provodi. Problem vidim i u prihvaćanju obveza od strane nadležnih tijela. Nacionalna strategije je samo preporuka, dokument koji je prihvaćen bez ikakve težine. Tek kada budemo imali otvoren um od strane nadležnih institucija da provedba tih mjera donosi do kvalitetnije budućnosti Roma, a time i smanjenja tereta državnog proračuna integracijom Roma, možemo imati kvalitetnu revidiranu strategiju.
Za kraj, koje bih ste područje izdvojili kao najbitnije za detaljniju razradu tokom izrade novog Akcijskog plana?
To je svakako teško pitanje. Svako područje je povezano s drugim. Ako uzmete zapošljavanje, morate svakako uzeti u obzir da velik broj Roma ima samo osnovno ili nikakvo obrazovanje. Kada uzmemo u obzir stanovanje, onda moramo shvatiti da osoba bez posla i obrazovanja ne može dugoročno održati troškove financiranja kvalitetnog stanovanja. Svakako zdravstvo jest nezaobilazno područje, osobito rješavanje problema zdravstvenog osiguranja, što dovodi do problema statusnog pitanja bez koje ne možete skoro ništa od gore navedenog ostvariti. Ne bih na kraju nijedno izdvojila, jedino bih položila nadu da će se ovog puta ozbiljnije pristupiti Akcijskom planu, s realnim ciljevima, rokovima i nositeljima mjera.
Autor: Orhan Memedi
Romi će na gradskom zemljištu saditi povrće i prodavati ga Podravki
Grad Koprivnica dao je na korištenje Udruzi Roma ‘Korak po korak’ tri gradska zemljišta na kojima će oni saditi povrće te ga potom prodavati Podravki.
Ideja je to koju je Gradu predložila sama Udruga s ciljem poboljšanja kvalitete života romske nacionalne manjine, a u čijoj će realizaciji Gradska uprava pomoći i novčano.
— Grad Koprivnica im je osigurao i potrebna inicijalna sredstva u smislu snošenja troškova umjetnog gnojiva i oranja te u obliku jedne pozajmice u iznosu od 95 tisuća kuna. Novac moraju vratiti do kraja iduće godine, a ta pozajmica se odnosi na financiranje troškova sjemena, navodnjavanja, radne snage, dakle da premoste period do trenutka prodaje prvih proizvoda — rekao je Dravi.info voditelj Odsjeka za upravljanje nekretninama Mijo Horvat.
Do kraja sljedeće godine taj bi projekt trebao postati samoodrživ, ističe Horvat. U tom slučaju Grad će Udruzi na korištenje ustupiti još zemljišta, a trenutna tri Udruga “Korak po korak” može koristiti narednih pet godina.
— Bit stvari je da je to zemljište koje smo im dali na korištenje bilo neiskorišteno i da je bilo trošak Gradu. Mi smo dali sad financijsku podršku Udruzi Roma da putem tog projekta naprave nešto što je opće-društveno korisno i od interesa zajednice te ljudi koji će tamo raditi. Vjerujemo da će projekt za godinu dana biti samoodrživ i da ćemo im tada pomoći da se šire i dalje — kaže Mijo Horvat.
Kako nam je ispričao predsjednik županijske romske udruge Franjo Horvat, desetak pripadnika romske nacionalne manjine za početak će na tim zemljištima saditi krastavce i feferone.
— Sad pokušavamo pomoći Romima da si mogu zaslužiti nešto i da ih zaposlimo na tim plantažama te da plodove plasiramo prema Podravki. Pomagat će nam gospodin Matotan iz Podravke koji je “doktor” za sve to i on točno zna kad nešto moramo odraditi jer mi Romi općenito ne znamo puno o poljoprivredi — ispričao nam je predsjednik Udruge.
Slična stručna pomoć nedostajala je Romima u Rasinji kojima je ove godine, na inicijativu koprivničke Policijske postaje, tamošnja Općina za sedam romskih obitelji, koliko ih do sada nije imalo svoje vrtove, omogućila obradu zemlje i pripremu za sadnju.
Upravo neznanje i nesnalaženje razlozi su što je taj projekt propao, kaže Horvat izrazivši nadu da će koprivnički projekt ipak polučiti više uspjeha.
Intervju sa Adrianom Zaharijević
Intervju sa Adrianom Zaharijević: Feminizam je zbilja subverzivan samo ako se istovremeno bori za jednakost, protiv siromaštva i protiv rata
Potreba za utopijama danas je izrazito snažna. Potrebno je stoga razvijati narative, pričati priče koje nas nagone da mislimo protiv struje, da mislimo i govorimo i o mikro- i o makroalternativama
Adriana Zaharijević (Beograd, 1978), filozofkinja je i društvena aktivistica. Naučna je saradnica Instituta za filozofiju i društvenu teoriju. Bavi se filozofijom politike, historijom socijalnih ideja i feminističkom teorijom. Autorica je dviju knjiga i više stručnih članaka, te urednica nekoliko zbornika. Njezina posljednja knjiga “Ko je pojedinac – geneaološko propitivanje ideje građanina” objavljena je u izdanju lozničkog Karposa.
Patrijarhalna kultura, koju danas živimo na prostorima bivše Jugoslavije, nužno zazire od pomisli na ravnopravnost žena i muškaraca. Kakav je Vaš pogled na to: kako djelovati subverzivno u antifeminističkom ambijentu? Kako konkretizirati ciljeve?
Po pravilu ne koristim ni reč patrijarhat, ni reč kultura. Prva je zarobljena sopstvenom pojmovnom istorijom, a druga implicitno isključuje političke, društvene i ekonomske aspekte, čak i onda kada na njima insistira. Možda bi se pre moglo govoriti o strukturno uslovljenim iskustvima žena i muškaraca kojima se njihova vrednost distribuira nejednako. Način na koji su ta iskustva uslovljena ima svoje raznovrsne istorijske oblike, i možda je upravo to za nas važno danas i ovde. U ovdašnjem slučaju govorimo o bar tri istorijska sloja koja ostavljaju dubok trag na iskustva koja živimo: prvi je nedovršeni projekt emancipacije, započet i zaustavljen u socijalističkoj Jugoslaviji; drugi je iskustvo rata; treći je iskustvo osiromašenja, odsustva vizije i utopijskog horizonta koji nam je ‘otvorila’ tranzicija. Zanima me feminizam koji se, dakle, ne bori protiv ‘patrijarhalne kulture’, već protiv loše dovršenog projekta totalne društvene emancipacije, protiv ratom razorenih života, i protiv semikolonijalnog, siromašnog nacionalnog fantoma, koji ljude hrani podelama i belim hlebom. To stvari, međutim, samo dodatno usložnjava, jer su naši ciljevi time pomereni daleko iznad pukog osiguranja ravnopravnosti. Feminizam je zbilja subverzivan samo ako se u isto vreme bori za jednakost, protiv siromaštva i protiv rata.
Kako vidite početak stvaranja pogodnijeg političkog tla, a da pritom žene ne budu samo “morajuća brojka” na izbornim listama, nego da se počne misliti o istinskom ženskom angažmanu i sudjelovanju?
Da bi se žene zbilja uključile – i ostale uključene – u različite društvene tokove, nužno je postojanje obuhvatnijih društvenih mehanizama koji to omogućuju. Utoliko verujem da danas na malo mesta na planeti postoje dovoljno dobri uslovi za to da se žene ne priključuju ‘na silu’, recimo kvotama. Da bi pojedinci i pojedinke mogli da ispune vlastite potencijale, kakvi god da su, neophodno je postojanje širokih sistema podrške koji će moći da prate individualne izbore. Sredina u kojoj je rad prekaran i neizvestan, u kojoj ne postoje uslovi za osamostaljenje i dosledan izbor budućeg zanimanja, u kojoj je brak često oblik združivanja koji omogućava elementarno preživljanje (i u kojem se ostaje da bi se obezbedilo elementarno preživljavanje, uprkos tome što možda uključuje nasilje, obezvređivanje i duboko nejednak odnos), nije sredina koja pruža uslove za istinski angažman. Žene na istaknutim mestima, u politici ili na nekoj drugoj vidljivoj poziciji, same po sebi ne doprinose tome da je društvo humanije, niti se ‘morajućim brojkama’ obezbeđuje valjan život, valjan izbor, ‘običnoj ženi’. Ne čudi takođe što je značajan broj žena koje su politički relevantne danas, u političkom smislu u dobokom nesaglasju s feminističkim načelima. Utoliko verujem da nam ne treba ‘pogodnije političko tlo’. Potrebno nam je samo takvo političko tlo u kojem je svako/a jednako vredan, gde je svaki život življiv.
Na koji način je moguće pojasniti vezu između patrijarhata i neoliberalnog kapitalizma, odnosno – kako su feminističke teorije pojasnile odnos spola i klase? I kako objašnjavate intersekcionalno razumijevanje rodne i klasne borbe na tragu tvrdnje Ankice Čakardić da “kapitalizam i patrijarhat ne možemo analizirati kao procese odvojene jedan od drugoga (baš kao što spol i klasa nisu autonomni jedan u odnosu na drugog) budući da djeluju “unitarno” i istovremeno reproduciraju podređeni položaj žena i opresiranih društvenih skupina. Upravo stoga, praksa socijalističkog feminizma se strukturira oko otpora prema kapitalizmu i njegovim patrijarhalnim premisama.”
Feminističke kritike neoliberalizma nisu otkrile odnos pola i klase. Možda su ga samo vratile u središte pažnje, možda su nam samo ponovo ukazale na to da nabrajanje raznih identiteta neće otkloniti strukturne hijerarhije među samim ženama. Slažem se s Ankicom da pol i klasa nisu autonomne kategorije, niti da ih možemo analizati kao naporedne procese, o čemu sam podrobno pisala u knjizi Ko je pojedinac? Ono što mene zanima jeste, pre svega, kako je došlo do toga da zaboravimo klasu. U kojoj je meri ‘rešeno klasno pitanje’, kako se ono postavljalo u socijalizmu, doprinelo zanemarivanju ‘ženskog pitanja’? Nadalje, kako je obećanje posleratne demokratije (koju nekako predugo nismo tumačili kao liberalnu i tržišnu) doprinelo tome da se (nanovo) okrenemo ‘ženskom pitanju’, ali mimo klase? Takođe, a to je donekle i razlog zbog kojeg imam otklon prema pojmu patrijarhata, kako smo uopšte istorijski mislili o hijerarhiji među polovima koja nije u integralnom smislu uključivala i duboko nejednake klasne odnose? Sva ova pitanja trebalo bi da nas navedu na ozbiljna promišljanja istorije, ali ne samo istorije radi, već da bismo uopšte mogli da razumemo gde smo sada i kakav je to feminizam za koji se zalažemo.
Šta zagovarati ispred feminizma: jednakost ili razliku? I kako doći do konsenzusa unutar tog zagovaranja?
Oduvek mi se činilo da je ovo pitanje potpuno pogrešno postavljeno, iako je jedno od temeljnih u istoriji feminizma. Jednakost je cilj svakog zalaganja koje nastoji da ukine eksploataciju i diskriminaciju, ili nejednako vrednovanje ljudi i zloupotrebu na temelju takvog vrednovanja. Ne zahtevati jednakost dosledno znači pristajati na to da nas naše razlike – kao i na način na koje su te razlike postale društveno i politički oblikovane – čine manje ili više vrednim ljudskim bićima. S druge strane, jednakost nikada ne znači istost. Insistirati na razlikama ne znači zadržati se na različitim sposobnostima muških i ženskih tela (a ne treba zaboraviti da postoje i ona tela koja nisu ni na jednom ni na drugom polu). Naprotiv, razlika je sastavni deo borbe za jednakost i ona se odnosi na uvažavanje različitosti svake i svakog od nas. Zbog toga revolucija ne može da se zaustavi na ukidanju eksploatacije, već se mora nastaviti dokidanjem sveobuhvatnih sistema – običaja, verovanja, vaspitanja, obrazovanja, proizvodnje naučnog znanja itd. – koji nas smeštaju i ograđuju u određene kategorije. Feminizam je subverzivan jer zahteva permanentnu revoluciju i ulazi u svaku nišu naših svakodnevica, od obrta kapitala do nabavke i stavljanja pelena (novorođenčetu ili ostarelom ocu).
Je li moguće misliti revoluciju u vremenu „kraja povijesti“? Kada kažem „kraj povijesti“ – referiram se na Fukuyaminu teoriju o „kraju povijesti“ – na čijem je tragu današnji (neo)liberalni, antiutopijski narativ u potpunosti ukinuo mogućnost razmišljanja o bilo kakvoj alternativi koja bi globalni kapitalizam dovela u pitanje.
Fukujama je tek jedan politički teoretičar koji je u pravom trenutku ponudio pravu kovanicu, dobru sintagmu koja se mogla ponavljati i u zatvorenim teorijskim krugovima i kao medijski visoko upotrebljiv artefakt. Da li se svet mogao promišljati i drugačije te 1992. kada Fukujama objavljuje knjigu koja najavljuje kraj istorije? Jamačno da, ali je teza o kraju istorije (ili još snažnije, utopije) pala na plodno tle koje je, kako kažete, ukinulo mogućnost razmišljanja o alternativi. Danas nam je jasno da se istorija nije nipošto završila, ni tada, 1992. godine, niti da ima tendenciju da to u skorije vreme učini, a možda je još izvesnije da je potreba za utopijama danas izrazito snažna. Potrebno je stoga razvijati narative, pričati priče koje nas nagone da mislimo protiv struje, da mislimo i govorimo i o mikro- i o makroalternativama. Jedan je oblik angažmana vraćati istoriju u igru, prljati naizgled ‘čiste’ narative, komplikovati stvari – jer teza da nema alternative previše je svedena, jednostavna i počiva na prilično obezvređujućem shvatanju potencijala ljudskog mišljenja i delovanja.
Kakav je Vaš stav u vezi sa mnogobrojnim pokretima i teorijama čiji je krovni ”naziv”: feminizam, a da su pritom stajališta njihovih pobornika/-ica veoma različita? Koliko oni kao nekooptirani međusobno doprinose urušavanju i/ili koliko potpomažu trenutni nacional-patrijarhat na prostoru bivše Jugoslavije?
Gotovo je trivijalno reći da ima različitih feminizma. Ipak to pominjem zato što su danas podele izraženije i postalo ih je važnije isticati nego ranije. Svojedobno su bile istaknutije međugeneracijske razlike i razlike između aktivistkinja i teoretičarki. Danas se tome može dodati i gender mainstreaming feminizam versus grassroots feminizam (to što koristim engleske izraze takođe nije slučajno). Pitanje strategija (ad hoc akcije i/ili festivali), predmeta (fokus na strukturne uslove ili fokus na pojedinačne probleme), ideološkog određenja (odnos prema Evropskoj uniji, ili odnos prema Jugoslaviji, ili, na koncu, odnos prema nacionalnoj državi – a sada, bez obzira na susrete i razmene, delamo uglavnom samo u svojim nacionalnim državama), sve su to prostori podela. S obzirom na stav koji sam dosledno zastupala godinama unazad – da nas je relativno malo i da ima prostora, ako smo spremne da ga za sebe napravimo ili da ga zauzmemo i oduzmemo – i dalje verujem da je snaga u povezivanju i zajedničkom delovanju. To ne znači da zagovaram ‘sabornost’, premda je biti i ostati zajedno, što dobro znamo iz našeg šireg iskustva, jedan od najtežih poduhvata. To znači da moramo stalno učiti jedne/i od drugih, profilisati i precizirati konkretne borbe, ali i postavljati svoje ideale visoko, koristiti svoja znanja u korist drugih, a ne protiv njih.
Možete li približiti našim čitaocima čime se bavi Grupa za studije angažiranosti? I što znači sam pojam angažmana na našim prostorima?
Grupa za studije angažovanosti Instituta za filozofiju i društvenu teoriju već tri godine unazad nastoji da postavi angažman u središte akademske i aktivističke pažnje. Šta znači biti angažovan u današnjem svetu? Kakva je uloga javnog angažmana i na koji se način ona razlikuje od, primera radi, one koju su, svako na svoj način, reprezentovali Sartr i De Bovoar? Ima li angažmana unutar sistema, šta znači angažovati instituciju i možemo li ikada biti izvan nje? O čemu govorimo kada govorimo o reformi, o čemu kada govorimo o revoluciji? Šta je kritičko mišljenje i kakva je njegova uloga u proizvodnji radikalnih promena, ili radikalne demokratije? Ko su ljudi koji je proizvode svojim mišljenjem i delovanjem – ko su i šta su angažovani intelektualci? Kakve su zajednice koje gradimo svojim angažmanom, na čemu one počivaju, kakve ideale promovišu? Sve su to pitanja koja postavljamo zajedno ih promišljajući, a čini nam se da je vreme u kojem živimo vreme kada bi njihovo izbegavanje bilo ravno ljudskom i akademskom nepoštenju.
Govorite o važnosti radikalnog mišljenja, radikalne demokracije, radikalnih promjena… Šta bi to radikalno promišljanje svijeta podrazumijevalo, te koliko nam je ono potrebno danas?
Teza o kraju istorije na izvestan način funkcioniše kao teza koja potvrđuje i potpomaže deradikalizaciju sveta. Tako je kako jeste – ‘treba’ se utopilo u tom ne baš grandioznom ‘jeste’, ali tako nam je kako nam je. To, naravno, ne znači da radikalno nije isplivalo ni u jednoj formi: dovoljno je razmisliti o svim exit-ima koji su se dogodili ili prete da će se dogoditi (pa i onima koji se nisu dogodili, kao Grexit), o Trampu i evropskim trampoidima, o žicama i granicama, o moru ljudi koje ne znamo kako da politički korektno imenujemo (da li kao izbeglice, imigrante itd.), o ratovima koji prave izbeglice i vremenima u kojima siromaštvo uništava poslednje tragove ljudskog dostojanstva. Deradikalizacija je proizvela čoveka koji kupuje sreću kupovinom parfema, praška za veš, sredstva za otpušivanje kanalizacionih cevi, a svet se oko njega dešava takoreći slučajno, bez obzira na njegovu sreću, izvanistorijski. Desna radikalizacija (a mi se toga sećamo i iz vremena kada je ‘zapadnom svetu’ jedna 2016. godina delovala kao nešto potpuno nemoguće) vraća na pozornicu ljutog belog čoveka iz niže srednje klase, samo ovog puta stanovnika moćnih zapadnih (i i dalje ništa manje imperijalnih) zemalja. Otuda mi se danas čini da je radikalno mišljenje koje ne podilazi Trampovom ili Faražovom ili glasaču Marin le Pen, koji za sve krivi crnca, pedera ili izbeglicu, a za žene predviđa patrijarhalni raj bez prava na abortus (on da ratuje, ona da rađa), takvo da traži prevrednovanje institucija, od države, porodice i nacije, pa do nas pojedinačno koji smo se pretvorili u potrošače i proizvode koji se manje ili više uspešno reklamiraju svako na svom malom tržištu. Radikalno misliti, nažalost – jer je anno domini 2016, znači misliti jednakost, misliti je uprkos svima koji nam kažu da nema alternative siromaštvu i ratu, i svima koji bi da sačuvaju samo ‘svoje’, a za sve ostale jal prihvatni jal koncentracioni logor.
I za kraj, s obzirom na naslove Vaših knjiga: ”Postajanje ženom” i ”Ko je pojedinac? Geneološko propitivanje ideje građanina”, možete li nam objasniti da li Žena jest pojedinac i građanin kao takva, ili se mora boriti da bi tim postala, kao što se borila da postane ženom? Ili je oduvijek bila i Ženom, i pojedincem i građaninom, ali da nije uživala ta prava na onaj način na koji je to oduvijek činio muškarac?
Biti čovek, a još i više pojedinac i građanin, nije nešto što možemo uzeti zdravo za gotovo. Naime, nije reč o nečemu statičnom, o nečemu što neko jeste ili nije (čovek sam ako nisam anđeo, mašina ili antilopa; građanin sam ako živim u gradu, polisu, a ne na Olimpu, pod morem ili u šumi). Vratimo li se starim odredbama, aristotelovskim, prema kojima je čovek logon echon i zoon politikon, odredbama koje opstaju vekovima, videćemo da je taj razum koji kao ljudi imamo i ta zajednica koju kao ljudi gradimo nešto što nas istorijski različito uslovljava i određuje. Reč je, dakle, o procesima, o određenom načinu istorijskog ‘postajanja’, koje je u temeljnom smislu definisano različitim razumevanjima i tumačenjima sposobnosti, kapaciteta i uloga određenih bića u zajednicama. U tom smislu, ni žena ni muškarac nisu jednom zadati fenomeni, niti je ‘muškarac’ oduvek uživao sva prava – klasno i rasno oblikovanje muškosti veoma je raslojavalo tu naizgled nedvosmislenu odredbu ‘čoveka’. Prema tome, govorimo o tome da su, istorijski posmatrano, ljudi postajali na različite načine, da su zajednice u kojima su učestvovali na različite načine, vrlo nejednako, povratno uticale na gradiranje njihove ljudskosti, da je to nejednako stepenovanje ljudskosti ostalo upisano u koncepciju prava, dužnosti, u građanstvo, pa i u samu ideju pojedinca. I, najzad, svi ti talozi pomaljaju svoju ružnu glavu i danas, kada smo naizgled svi građani i građanke, naizgled jednaki u pravima, budući da je njihova istorija istorija naše sadašnjosti.
Za Prometej.ba razgovarali Azra Nezirić i Darko Vujica
NAVIKLI SU ŽIVJETI U BLATO
Pročitala sam članak u večernjem listu da je hrvatska odblokirala Srbiju u kojem ministar vanjskih poslova g Stier izjavivljuje -Stekli su se uvjeti da možemo podići rezervu oko poglavlja 26.
Dodao je da će u okviru poglavlja 23 pratiti ispunjavanje svih obaveza što se tiče nacionalnih manjina, s naglaskom na hrvatsku manjinu.
Zanimljivo, postoji ona famozna rečenica koja kaže. „Svako na svome grobu plače“
A tko će odblokirati Rome koji nemaju svoju matičnu zemlju a kojih ima u zemljama po cijelom svijetu. Njihova je matična zemlja ona u kojoj žive. Oni će vječno ostati blokirani i za njih nikada se neće ostvariti i neće se uspuniti obveze koju je svaka zemlja preuzela da poboljša uvjete romskoj zajednici.
Iako slične probleme imaju i mnogi drugi građani, ali za Rome je mnogo teži put do njihovog rješenja.
I dalje za romsku zajednicu nema posla, nema adekvatnog stambenog zbrinjavanja, njihova se djeca ne mogu upisati u osnovnu školu a da nema neka odgađanja ( što zbog kilaže, što zbog nepoznavanja govora sredine u kojoj živi, što zbog neadekvatnih uvjete i dr) a kamoli u srednju četvorogodišnje škole. Oni ne mogu imati dovoljan broj bodova za upis u željeno obrazovanje. Oni imaju dovoljan broj bodove za upis u strukovnu školu (vrtlara, cvjećara, idr.) gdje se nikada neće moći zaposliti. . Njima ne trebaju obrazovani ljudi, jer će se onda znati boriti za svoja prava. Oni ne trebaju znati svoju povijest, svoju kulturu.
Romi se ne znaju boriti za svoja prava. Navikli su da uvijek budu odbijeni i neprihvatljivi i živjeti život koji su navikli. Oni su zadovoljni sa malo, njima ne treba posao, ne trebaju im kuće niti uređena infrastruktura. Ne treba im struja, oni mogu živjeti i u mraku. Oni su navikli živjeti u blato sa miševima i štakorima. Njihova djeca su navikla ići bosi, goli neoprani i dr. Zato prosječni životni vijek Roma je 48 godina.
Romi su dobri široj zajednici onda kada nekome treba očistiti dvorište, kada treba raditi posao koji druge ne žele raditi.
Romi su u Hrvatskoj najisključenija skupina obilježena trajnim siromaštvom, slabim obrazovanjem i kraćim životnim vijekom. Dva do tri puta kraće borave u školskim klupama i gotovo da su protjerani s tržišta rada
Oni Romi koji rade i koji se bore za bolji položaj svoje zajednice, blokirani su, skraćena su im financijska sredstva za rad u Udrugama jer govore istinu o položaju njihove zajednice. Naravno, oni nemaju državu koja bi stala uz njih te pregovarala za bolji položaj. Koga trebaju Romi primiti za rukav i reći „DOSTA“.