PROJEKT KOJI JE PODIJELIO ZAGREBAČKO NASELJE
Ovdje će niknuti nekoliko zgrada za romsku manjinu, dio građana nema ništa protiv, dio potpisuje peticiju
Oko dvije tisuće stanara potpisalo je peticiju protiv gradnje romskog naselja
U Svetoj Klari trebalo bi niknuti nekoliko zgrada u kojima će stanove dobiti pripadnici romske nacionalne manjine. Zgrade će niknuti na prostoru na kojemu se sada nalazi zapušteno ilegalno smetište. Iako je dio stanovnika Svete Klare oduševljen što će se na zapuštenoj parceli nešto konačno raditi, drugi su protiv toga da im se u susjedstvo dosele Romi. Oko dvije tisuće stanara Svete Klare potpisalo je peticiju kojom traže da se najavljeno naselje za Rome ne gradi.
Stanari kažu kako su dobili informacije da bi se trebale graditi zgrade na tri tisuće kvadrata gdje će se smjestiti 40-ak obitelji. U nove domove uselit će se nešto više od 200 ljudi, od kojih su polovina maloljetna djeca. U Klaru će se doseliti Romi iz Plinarskog naselja, Struga, Heinzelove ulice te Kosnice. Mišljenja stanara susjednih kuća su podijeljena. Dok oni koji ne žele da se Romi dosele uglavnom ne žele izaći pred kamere, oni koji pozdravljaju njihov dolazak kažu da im uopće nije važno koje će nacionalnosti biti njihovi novi susjedi.
Bivša betonara
Na tom je zemljištu prije bila betonara, a već godinama je zapušteno. Ljudi su tamo bacali smeće, stotine štakora se time hrane… Svaki mjesec potrošim 200 kuna na otrov protiv štakora koji su stvarno golemi. Zato mi je drago što će se zemljište urediti i zapravo mi je drago što će doći Romi. Neka ljudi negdje žive i zapravo mi je drago što dolaze u naše naselje – kaže Zlatko Radinić čija se kuća nalazi u blizini budućeg gradilišta.
Slično razmišlja i Vera Dalić kojoj je jedino žao što se na napuštenom zemljištu neće graditi dječji vrtić, igralište ili dom zdravlja. Kaže da u naselju nema ni zubara, pa su neke stvari možda potrebnije od stambenih zgrada.
– Smeta mi kad ljudi kažu da će nam Romi krasti stvari. Evo, meni su ukrali bicikl, a susjedu kosilicu, a u kvartu nemamo Roma. Dakle, kradu ljudi, neovisno o tome koje su nacionalnosti, i meni je zaista svejedno tko će se doseliti u zgrade. Neću se osjećati nimalo nesigurnijom ako mi susjedi budu Romi – kaže Dalić.
Predsjednik Mjesnog odbora Sveta Klara, Boris Kihak, tvrdi kako nitko od stanovnika naselja nema ništa protiv Roma, nego imaju druge prioritete. Među njima su gradnja ambulante, dječjeg vrtića ili igrališta.
“Nije diskriminacija”
– Naš je prijedlog bio da se zemljište sanira i potom pokloni građanima na korištenje. Djeca se moraju negdje igrati jer sad za to nemaju nikakav prostor. Klara ima 18 tisuća ljudi, prenapučeni smo i treba nam neki drugi sadržaj osim dodatnih zgrada – smatra Kihak.
Protiv zgrada nemaju ništa u lokalnom HČSP-u, no tvrde kako one ne bi trebale biti namijenjene isključivo jednoj nacionalnoj manjini. Zbog toga su pokrenuli potpisivanje peticije jer smatraju da, ako će se već graditi, u naselju treba biti stanova u koje će se useliti, primjerice, studenti ili branitelji.
– Uopće nije riječ o diskriminaciji, iako, znate, Romi su na lošem glasu. No, zašto im se ne sagrade stanovi na Pantovčaku ili u Lici? Ovako će se uništiti imidž Klare kao naselja u kojem se nalaze mirne obiteljske kuće. Protiv ove gradnje su i stanovnici Botinca, Čeha, Odre i Male Mlake, koji trenutačno i sami prikupljaju potpise protiv gradnje – kaže Ivan Iličić, predsjednik HČSP-a Sveta Klara.
Sociolozi
I dok se političari i stanari dijele oko toga trebaju li se Romi doseliti u naselje, neki se pitaju hoće li se oni na ovaj način dodatno getoizirati te je li pametno sagraditi naselje samo za njih. Gojko Bežovan, profesor na Pravnom fakultetu i jedan od vodećih hrvatskih stručnjaka za socijalnu politiku, ističe da mu se ovakvo rješenje uopće ne čini lošim, štoviše.
-Mislim da bi i sami Romi više voljeli da se ovako ciljano gradi za njih. Ovakve primjere nalazimo i u drugim zemljama, primjerice u Češkoj i Slovačkoj, i nipošto nisu doveli do getoizacije.
Jedna skupina
Doduše, neke zemlje imaju program koji moraju proći svi oni koji žele živjeti u socijalnim stanovima. To je svojevrsni tečaj na kojem uče kako zapravo biti dobar susjed – kaže Bežovan i pojašnjava kako bi se na taj način mogli riješiti mnogi potencijalni problemi koji nastaju između Roma i njihovih susjeda.
No, sociolog Ivan Magdalenić kaže kako se njemu ne čini dobrom idejom graditi naselje isključivo za jednu društvenu skupinu, neovisno o kome je riječ.
AUTOR: Zrinka Korljan
OBJAVLJENO: 02.02.2017
Komentar
Čitajući tekst i analizirajući pojedine dijelova teksta vrlo je zanimljivo. Prvi govornik je jasno rekao da je i bolje doseliti Rome negoli razmnožavanje štakora i trošenje novaca svaki dan po 200kn. Potpuno se slažemo sa njegovom izjavom. Slažemo se i sa drugom govornicom koja na početku kaže da joj je žao što se ne izgrađuju objekti koji su potrebni tom naselju. Istina je, ukoliko se radi o 18 tisuća stanovnika potrebno im je vrtić, dom zdravlja sa svim potrebnim odjelima te igralište za djecu.
Posebno nam se dojmila njena izjava “Smeta mi kad ljudi kažu da će nam Romi krasti stvari. Evo, meni su ukrali bicikl, a susjedu kosilicu, a u kvartu nemamo Roma. Dakle, kradu ljudi, neovisno o tome koje su nacionalnosti, i meni je zaista svejedno tko će se doseliti u zgrade. Neću se osjećati nimalo nesigurnijom ako mi susjedi budu Romi”. Zanimljivo što bi tu drugi rekli ?????
Ali zanimljiva je izjava Ivan Iličić koji kaže da to uopće nije diskriminacija ako se sele Romi u Svetoj Klari iako su na lošem glasu. Zanimljivo.
Pita se predsjednik HČSP-a Svete Klare “No, zašto im se ne sagrade stanovi na Pantovčaku ili u Lici? Ovako će se uništiti imidž Klare kao naselja u kojem se nalaze mirne obiteljske kuće. Protiv ove gradnje su i stanovnici Botinca, Čeha, Odre i Male Mlake, koji trenutačno i sami prikupljaju potpise protiv gradnje” iako kaže da nije diskriminacija ako se sele Romi u Svetoj Klari iako su na lošem glasu.
Istog je mišljenja i Gojko Bežovan, profesor na Pravnom fakultetu i jedan od vodećih hrvatskih stručnjaka za socijalnu politiku koji ističe da mu se ovakvo rješenje uopće ne čini lošim, štoviše. Nailazi na primjere i u drugim zemljama, primjerice u Češkoj i Slovačkoj, i nipošto nisu doveli do getoizacije. Gojko Bežovan uopće nije upoznat sa položajem Roma u Češkoj i Slovačkoj, ili je po njemu dobro da se Romi ograde sa zidom, da se Romkinje steriliziraju, da mala romska djeca ne idu u školi ili se segregiraju i posebne razrede, da se treba Roma ubiti za ako mu zasmeta, da se trebaju paliti romska naselja itd. Sve to nije getoizacija za profesora Gojka Bežovana.
Ramiza Memedi
Tko su Romi
Tko su Romi?
Istraživanje jezičnog, kulturnog i genetskog porijekla Roma vodi nas oko 1 000 i više godina unatrag, na području sjevernih Indija. Poznato je da romski jezik, izuzev nekih izraza koji su usvojeni u novije vrijeme, potječe iz Indije. No nije točno poznato zašto su Romi napustili Indiju. Neki znanstvenici pretpostavljaju da su njihovi preci bili obrtnici i zabavljači što su pratili skupine vojnika koji su nakon ratnih sukoba napustili svoju domovinu. U svakom slučaju, Romi su prije početka 14. stoljeća kroz Perzije i Turske stigle u Europu.
Kako su Europljani gledalište u Rimu?
U njihovim su stavovima dugo vremena prevladavale dvije krajnosti. S jedne strane, Rome se u nekim romanima i filmovima prikazivalo kao divne, druželjubive i bezbrižne ljude koji putuju svijetom i uveseljavaju narod svojim plesom i pjesmama u kojima iskreno govore o životnim radostima i tugama. S druge strane, prikazivalo ih je u ružnom svjetlu, kao nepoštene, čudne i nepovjerljive ljude – strance koji su uvijek otuđeni od društva u kojem žive. Da bismo bolje razumjeli kako je došlo do stvaranja takvih uvriježenih predodžbi o Romima, osvrnimo se na njihovu zanimljivu prošlost.
POVIJEST ROMA
Romi spadaju u manjinsku grupu koja nema svoju matičnu domovinu, tako da Romi pripada onom većinskom narodu na čijem području države žive. Romi u Republici Hrvatskoj pripadaju hrvatskom narodu i čine jednu od najstarijih nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj.
Među narodima koji već niz stoljeća žive na prostorima Republike Hrvatske, ao kojima se vrlo malo znače, ili postoje određene zablude, je i sama Romska zajednica, koja se davno dozirala na prostore Republike Hrvatske svojom migracijom iz matične zemlje porijekla, Indije. Dio stare kulture su zadržali, ali su i poprimili neke od kulture i običaja većinskog stanovništva na primjer od vjere pa do jezika naroda sa kojima su živjeli.
Moramo navesti kratku povijest Roma, jer ona je čista nepoznanica unutar šire društvene zajednice, ali ima i veliki utjecaj na ponašanje Roma unutar istih romskih, pa i šire zajednice. Upoznavajući povijest Roma upoznajemo i njihovu zajednicu, njih same, njihovu kulturu, jezik i običaje kao i način ponašanja unutar šire društvene zajednice pa i svoje romske zajednice. Narod koji nema svoju povijest, jezik, kulturu i običaje nije niti narod, niti će ga koji drugi većinski narod kojim ima suživot ozbiljno prihvatiti u svojoj sredini. Romi imaju svoju povijest, jezik, kulturu i običaje.
Romi je vlastito ime tradicionalno nomadskog naroda porijeklom iz sjeverozapadne Indije koji se klasificira Indo-Iranskoj jezičnoj obitelji. U sjeverozapadnoj Indiji ima jezika kojima je romski jezik srodan. Njihove migracije počinju iz Azija možda u 13. vijeku, i otuda počinju širiti Europom , u svakom slučaju u zapadnoj Europi dolaze negdje u 15. vijeku , da bi se u 16. vijeku proširili cijelim Europom. Na područje Sjeverne Amerike dolaze kasnih 1800.-tih godina. Raširivši se širom svijeta Roma (pred kraj 20. vijeka) ima između deset i dvanaest milijuna. Tri su glavne etničke zajednice na kojima su se Romi podijelili svojom ekspanzijom, to su: Gitani (Gitanes), Kalderaši ( Kalderash ) i Manuši (Manush). Fizički su tamnoputi i nižeg rasta, kose crne. Kod tamnoputijskih bosanskih Roma javlja se u 80% slučajeva dolihokefalnost čiji indeks lobanje iznosi 74,4, dok se kod svjetlijih češća javlja brahikefalnost s indeksom 79,8.
Besmrtna slikarica koja je pomirila Istok i Zapad
Amrita Sher-Gil je bila istaknuta slikarica 20. stoljeća, jedna od najvažnijih indijskih, ali i svjetskih umjetnica. Njezina umjetnička ostavština bila je izjednačivana s dostignućima bengalske renesanse, a često ju se nazivalo indijskom Fridom Kahlo.
Amrita (na sanskrtu ‘besmrtna’) je rođena 30. siječnja 1913. godine u Budimpešti, kao prvo dijete Sikha Umraa Singha Sher-Gila Majithije i Židovke Marie Antoniette Gottesmann. Njezin otac bio je stručnjak za sanskrt i farsi, a majka joj je bila operna pjevačica. Godine 1921. obitelj se preselila u Summer Hill (Šimla, Indija).
Amrita je započela slikati kao petogodišnja djevojčica, a njezini roditelji su ubrzo prepoznali potencijal za razvijanje tog talenta, te su je počeli voditi na poduke. Malena Amrita je s osam godina svirala klavir i violinu, te je sa svojom mlađom sestrom, Indirom održavala koncerte i glumila u kazališnim predstavama u Gaiety Theatreu u Šimli.
Godine 1923. Amritina majka je upoznala nekog talijanskog kipara koji je živio u Šimli. Kada se vraćao u Italiju, s njime su pošle i majka i kći. Marie Antoniette Amritu je očito htjela izložiti utjecaju europske umjetnosti, kao i određenim slikarskim tehnikama, zgog čega započinje školovanje u Santa Annunziati, umjetničkoj školi u Firenci. Ipak, Amrita se tamo nije zadržala, te u Indiju vraća 1924. godine.
Sa 16 godina s majkom se ponovo zaputila u Europu, ovoga puta u Pariz, kako bi u europskoj prijestolnici umjetnosti pohađala poduku kod Pierrea Vaillanta i Luciena Simona u Grande Chaumiere, potom u Ecole des Beaux-Arts (1930-34.). Inspirirali su je europski slikari poput Paula Cezannea i Paula Gauguina, a taj utjecaj zapadnog slikarstva vrlo je vidljiv u njezinim ranim radovima.
Godine 1932. naslikala je svoje prvo važno djelo, Mlade djevojke (‘Young girls’), čime je dospjela u famozni Grand Salon u Parizu kao najmlađa umjetnica koja je izložila svoje djelo, te jedina Azijka koja je zavrijedila to priznanje.
Navodno se, mlada Amrita, upravo u Parizu upoznala s raskoši i porocima tadašnjih umjetničkih krugova. Ipak, čežnja ju je nagnala na povratak u Indiju, koju je možda više percipirala kao ishodište svoga identiteta nego li svoj rodni kontinent.
Upravo u Indiji, njezino slikarstvo je dosegnulo svoj vrhunac. Amrita je iskoristila najbolje od europskog i indijskog slikarstva, te tipično za indijsku kulturu, stvorila umjetničku masalu u kojoj se isprepliću utjecaji i tehnike od Cezannea do Jaminija Roya.
Amritino slikarstvo tako spaja najoštrije začine dvaju svijeta, vječito u prepirci i ljubavi, dalekih, ali istovremeno vrlo bliskih ljubavnika, Zapada i Istoka.
Godine 1937. krenula je na proputovanje Istočnom Indijom, tijekom kojeg su nastale neke od njezinih najznačajnijih slika poput Bride’s Toilet. Iako je dolazila iz imućne aristokratske obitelji, zabilježila je indijsku svakodnevicu s nevjerojatnim suosjećanjem. Od pobožnih asketa i siromašnih seljaka do maloljetnih mladenki, Amrita je zagasitim zemljanim bojama uspjela učiniti neke od scena i trenutaka besmrtnima.
Godine 1938. udala se za svog prvog rođaka, liječnika Victora Egana, te je s njime živjela u svom roditeljskom domu u Uttar Pradešu, no, navodno se upuštala u brojne afere i s muškarcima i sa ženama. Sa suprugom se 1941. godine doselila u Lahor (današnji Pakistan), gdje se iznenada razboljela, završila u komi, te zatim umrla. Postoje razne teorije o njezinoj iznenadnoj smrti, kao i njezinom životu, no to je nešto što je Amrita odnijela sa sobom. Učinit ćemo joj najveću počast ako se usredotočimo na ono što nam je ostavila kao zalog, na ono na što nam je ukazala zamrznuvši uvijek tako brzoprolazne trenutke života, koji je za nju, nažalost, bio prekratak.
Amrita nije Frida. Amrita je Amrita. Besmrtna. Svoja.
- Paula Ćaćić
Rano opismenjavanje dece – posao roditelja, vrtića ili škole
Treba li deca da znaju da čitaju i pišu pre polaska u prvi razred ili je opismenjavanje zadatak škole, dilema je o kojoj se poslednjih godina sve više diskutuje.
Roditelji, po pravilu, očekuju da deca već u vrtiću savladaju i slova i brojeve, i tvrde da to podrazumevaju i učitelji, dok struka poručuje suprotno.
– Opismenjavanje zahteva određena profesionalna znanja (metodika početnog čitanja i pisanja, priprema za opismenjavanje) koje učitelji dobijaju tokom studija. Roditelji uglavnom ne umeju na ispravan način da nauče decu čitanju i pisanju, tako da često to pogrešno rade. S druge strane, vaspitači u predškolskim ustanovama takođe nisu stručno osposobljeni za opismenjavanje dece, oni o tome ne uče na svojim fakultetima i u školama. Prema postojećim programima vaspitno-obrazovnog rada u državnim predškolskim ustanovama, opismenjavanje dece nije predviđeno u ovim ustanovama. Vaspitači treba da pomažu deci u učenju slova, čitanju ili pisanju u skladu sa tim koliko su ona zainteresovana. Ovo su zvanični pedagoški stavovi – kaže profesorka Slobodanka Gašić Pavišić, nacionalna koordinatorka za Srbiju istraživanja TIMSS 2011.
Ona naglašava da već duži niz godina opismenjavanje dece u predškolskom uzrastu ostaje u praksi otvoren problem. Deca spontano u ranom uzrastu počinju da se interesuju za slova, pisane i štampane tekstove, a na to u značajnoj meri utiču savremene informacione tehnologije sa kojima ona rano dolaze u dodir.
– Roditelji odgovaraju na ta dečja interesovanja kako znaju i umeju. Oni, takođe, vrše pritisak na predškolske ustanove da se deca u predškolskom uzrastu opismene i na osnovu toga procenjuju kvalitet ustanove. Pod tim pritiskom vaspitači angažuju decu da popunjavaju različite radne sveske, a da ne umeju da ih upute u pravilno pisanje slova ili ščitavanje reči. Žalosna je situacija kada u vrtiću vidite decu da leže na podu i s potpuno nepravilnim držanjem ruke nepravilno ispisuju redove slova – kaže Gašić Pavišić.
Ona potvrđuje da učitelji danas brzo prelaze kroz proces pripreme za čitanje i pisanje i početno opismenjavanje, s obzirom da veći broj dece dolaskom u prvi razred poznaje slova ili zna da čita, što ne odgovara prvacima koji su u školu došli bez tih znanja. Takav nastavni rad traži od njih veće angažovanje, pa su u riziku da počnu da zaostaju u učenju i da gube samopouzdanje u školskom radu, ukazuje naša sagovornica.
– Rešenje ovakve situacije može da donese promena u obrazovanju predškolskih vaspitača na fakultetima i visokim školama, odnosno da se uvede metodika početnog čitanja i pisanja i da se oni stručno osposobe za takvu obuku dece. Iskreno, ne verujem da će uskoro doći do takve promene. Pogotovu ne sinhronizovano, u nastavnim planovima i programima, jer su ustanove koje školuju buduće predškolske vaspitače samostalne u donošenju takvih odluka. To bi, takođe, moralo da bude povezano sa odgovarajućim prilagođavanjem predškolskog pripremnog programa, kao i nastavnog programa u prvom razredu osnovne škole. Pošto je sada izrada novog predškolskog programa u toku, videćemo kako će pitanje opismenjavanja u vrtiću biti rešeno – ističe Gašić Pavišić.
Roditelji prvaka sa kojima smo razgovarali jedinstveni su u oceni da je vreme predviđeno za opismenjavanje u prvom razredu vrlo kratko, da se slova “preleću”, da se pred decu postavljaju previsoki zahtevi da moraju po nekoliko slova za jedan čas da nauče. Šta savetovati roditeljima?
– Moraju sami da procene šta bi bilo dobro rešenje za njihovo dete. Aktivnosti koje roditelji preduzimaju u opismenjavanju dece mogu da budu direktne (kada direktno podučavaju decu slovima, čitanju teksta) ili indirektne (bez podučavanja čitanju, ali kroz podsticanje aktivnosti koje čine važne preduslove za veštine čitanja i pisanja). Za učenje čitanja i pisanja je važna pravilna artikulacija (izgovor) svih glasova i razvijen takozvani fonematski sluh, odnosno prepoznavanje i izdvajanje glasova u reči i uočavanje finih razlika u glasovima koji se slično izgovaraju ( b-p, d-t, ć-dž-đ…) . To se kod dece razvija kroz razne igre glasovima – brzalice, brojalice, igre ” Na slovo , na slovo…” “Kaži reči koje počinju/završavaju se istim glasom…”, pravljenje rima, stihova koji se rimuju. Decu treba podržati da sama sastavljaju priče, pesmice, da izmisle novi završetak poznate bajke ili priče, dati im priliku da govore i razgovaraju. Svedoci smo da deca i mladi iz generacije u generaciju sve manje umeju da govore, ali i da imaju sve manje prilike u školi da usmeno izlažu svoje znanje ili da diskutuju – ističe Gašić Pavišić.
Poslednje TIMSS istraživanje, koje je u Srbiji realizovao Institut za pedagoška istraživanja, pokazalo je da rana pismenost utiče na rezultate koje učenici postižu u četvrtom razredu osnovne škole.
– Rana jezička pismenost podrazumeva da dete pre polaska u prvi razred prepoznaje većinu slova azbuke, čita neke reči, čita rečenice, priča priče, piše slova azbuke i piše neke reči. Procena roditelja o umećima njihove dece pre polaska u školu u domenu jezičkih i matematičkih aktivnosti pokazuje se kao značajan pozitivan prediktor postignuća za đake u Srbiji. Učenici sa bogatijim iskustvom u aktivnostima usmerenim na razvoj matematičke kompetencije i rane pismenosti i obimnijim resursima u kućnom okruženju (digitalni uređaji za obradu informacija, knjige za odrasle i dečje knjige) postižu bolje rezultate na TIMSS 2015 testu iz matematike i prirodnih nauka. Međutim, treba imati u vidu da na školski uspeh učenika značajno utiče socioekonomski status porodice – ističe Gašić Pavišić.
Priprema
– Priprema za čitanje i pisanje se sastoji u tome da se deci često čita, da budu okružena knjigama, da se ona upoznaju sa karakteristikama štampanog teksta – da beline razdvajaju reči, da se čita sa leva na desno, odozgo nadole i slično. Priprema za pisanje obuhvata vežbanje grafomotorike – pravilno držanje i vešto korišćenje pribora za pisanje, iscrtavanje/ispisivanje različitih linija, ovladavanje pravilnim pravcem ispisivanja linija slova – kaže Slobodanka Gašić Pavišić.
31. januar 2017
Ženska prava nikada nisu izborena do kraja
Društvo se reproducira preko ženskog tijela i zato ne može dopustiti da ona sama njime raspolaže * Nitko nikada nije rekao da će se žena predsjednica posebno zalagati za žene. Bilo bi naivno u to vjerovati
Nakon romana “Frida Kahlo ili o boli” i “Dora i Minotaur – moj život s Picassom”, koji govore o Fridi Kalo te Dori Mar, hrvatska književnica i publicistkinja Slavenka Drakulić napisala je knjigu o još jednoj talentovanoj i nesretnoj ženi – Milevi Marić Ajnštajn.
Izdanje “Mileva Einstein, teorija tuge”, koje je nedavno objavila izdavačka kuća Fraktura, govori o ženi koja je bila predodređena za najveća naučna dostignuća, genijalnoj matematičarki, prvoj ženi na politehničkom fakultetu Univerziteta u Cirihu, iz bogate vojvođanske porodice, koja je u svojoj sudbini gotovo paradigmatični primer kada razmišljamo o položaju žena.
* Kako je došlo do toga da poslednje tri knjige posvetite isključivo ženama iz senke? Kako ste birali vaše junakinje?
– Sve su moje knjige o ženama i sve su pisane iz ženske perspektive. Tako da ova tri romana ne odudaraju posebno po izboru teme ni likova. No ipak su različita po tome što sam uzela postojeće, povijesne ličnosti kao likove romana i literarizirala jedan aspekt njihovog života. Kod Fride Kahlo je to njezino slikarstvo. Zanimalo me kako je uspjela slikati uprkos tome što je često trpjela jake bolove koji su bili posljedica preživljenog sudara tramvaja u mladosti. Dora Maar je uprkos ljubavi prema fotografiji i uspjehu koji je već postigla odustala od fotografiranja ubrzo nakon što je srela Picassa i zaljubila se. Picasso međutim nije odustao ni od čega, a nije se ni zaustavio na Dori. A Mileva je, kad se naglo prestala baviti znanstvenim radom, iznevjerila samu sebe, očekivanja oca i Alberta. Zašto? Što joj se dogodilo? U biografijama nisam našla zadovoljavajući odgovor. Eto, sve su to jako zanimljive situacije koje su me motivirale da se pozabavim ovim ženama.
* Po čemu se razlikuju Mileva, Dora i Frida, a šta im je zajedničko?
– Sve tri su kreativne, talentirane osobe i sve tri su živjele s istim takvim muškarcima. NJihovi odnosi, ravnoteža ljubavi i stvaralaštva, dominacija i submisija – sve to intrigira, zar ne? Zatim, tu je i vrijeme u kojem su živjele. Koliko je vrijeme i tadašnji običaji utjecali na njihov život, odluke, viđenje sebe? Koliko je žena poput Mileve na prelazu iz 19. u 20. stoljeće morala biti jaka da uspije uprkos konvencijama? Recimo, bila je jedna od pet žena koje su ikada upisale politehnički fakultet u Zurichu. Od njih pet diplomirala je samo jedna, a to na žalost nije bila Mileva. Je li za njezin neuspjeh bila kriva mizoginija profesora? Imajte na umu da je prva profesorica na tom fakultetu postavljena tek 1985! Mileva oko sebe nije imala model žene na koju bi se ugledala. Idol joj je bila nobelovka Marie Curie, koju je kasnije i upoznala. Meni je zanimljivo i to da su sve tri žene imale jaku očevu potporu i da su odatle izvlačile snagu i samopouzdanje.
* U Srbiji svi znaju priču o Milevi Marić, ali čini se da i nije baš tako izvan naših granica. Koliko je njena sudbina poznata svetu?
– Doista sam se iznenadila kad sam shvatila da se o Milevi Marić zna malo, premalo. Naravno da se spominje u svakoj Einsteinovoj biografiji – no kad kažete “Einsteinova supruga” svi obično misle na njegovu drugu suprugu, rođakinju Elsu Lowenthal. A s Milevom je imao troje djece, kćer čija sudbina nije poznata a pretpostavlja se da je u djetinjstvu umrla od šarlaha – i dva sina, Hansa Alberta i Eduarda. Ima i nekoliko biografija Mileve, ali sve je to premalo s obzirom na utjecaj koji je imala na njega u početku njihove veze i braka, sve negdje do 1905, godine. Razišli su se 1914, a rastali 1919, kad se on oženio po drugi put.
* Zašto ste se odlučili da knjigu napišete isključivo kroz Milevinu vizuru i da Albertu ne date glas? Šta vam je to omogućilo? Šta priča o Milevi govori o Ajnštajnu?
– Mislim da je on imao dosta prilike! Puno je pisao, i to ne samo naučne radove. On je najpoznatiji i svojevremeno najpopularniji znanstvenik na svijetu, prvi znanstvenik kojeg su mediji proizveli u zvijezdu u modernom smislu te riječi. Dogodilo se da je 1986. godine, dakle dugo nakon što su oboje umrli, otkriveno jedno zanimljivo Albertovo pismo Milevi. Napisano je u ljeto 1914. pred sam početak Prvog svjetskog rata. Tada su se doselili u Prag, gdje je on napokon dobio mjesto koje je želio. U tom pismu Albert njihov zajednički život uvjetuje pravilima kojih se Mileva mora pridržavati a koja je zapravo svode na služavku. Određuje joj kada smije ući u njegovu sobu i obratiti mu se, koliko puta dnevno će mu servirati obroke i slično. Upravo nevjerojatno kako se njihov u početku ravnopravni odnos srozao na tako sramotne uvjete. Zašto se to dogodilo? Zagolicalo me to pitanje, tako da je to pismo bilo početak romana o Milevi.
* Mileva je uspela da prevaziđe i fizički hendikep i polna ograničenja ali ne i traume majčinstva. Je l’ to stvar prirode ili ipak pritisak društva?
– Teško je odrediti granicu između utjecaja prirode i utjecaja društva. O tome se spore najveća imena feminističke teorije. U svakom slučaju, početkom 20. stoljeća pritisak društva na ženu da bude majka i ostane kod kuće bio je velik. Mileva se tome odupirala, ali ju je omela bolest.
* Čini li vam se da su žene koje smognu snage da žrtvuju svoju porodicu zarad umetnosti ili nauke, obično viđene kao čudovišta?
– Mileva nije bila obična žena. Od malena je iskazivala talent za matematiku i fiziku i to je ponukalo oca da je dalje školuje. NJezin je otac bio izuzetno napredan u svojim shvaćanjima, tada se žene obično nisu školovale nakon četiri razreda osnovne škole. Sigurno mu je na umu bila i njezina tjelesna mana. Nije bilo vjerojatno da će takva šepava naći muža koji će je uzdržavati, kako je tada bilo uobičajeno. Zato joj je želio osigurati profesiju i mogućnost da se uzdržava kao profesorica u školi. To joj je trebalo omogućiti studij u Cirihu. Možete li zamisliti koliko je bio razočaran kad Mileva nije diplomirala? I ne samo to, rodila je Albertovo vanbračno dijete. Dijete se moralo zatajiti jer Albert ne bi dobio preporuke za posao. Ali ne bih rekla da se ona žrtvovala za porodicu. Nije to njezin slučaj. Moj je zaključak da se, zbog teškog psihičkog sloma, nije više mogla baviti znanošću. NJezina je situacija bila zaista jako komplicirana tom njenom bolešću kao i bolešću mlađeg sina, iako izvana izgleda kao klasično žensko žrtvovanje.
* S druge strane, podrazumeva se da će nevidljiva žena i porodica uvek da budu žrtvovani u ime genija i napretka društva…
– Pa živimo u patrijarhatu, još uvijek. To znači da je muška karijera važnija od ženske. To je vrijeme kada žene još nisu izborile ravnopravnost. Danas su prava uglavnom izborena, ali vidimo da je uvijek moguć korak natrag i u tome. Odnosno, da ženska prava nikada nisu izborena do kraja – a dokaz za to je na primjer činjenica da ni u Švedskoj muškarac i žena nisu jednako plaćeni za isti posao. Ne samo da nisu izborena, nego uvijek mogu biti oduzeta. Društvo se reproducira preko ženskog tijela i zato ne može dopustiti da ona sama njime raspolaže. To je suština.
* Tema abortusa lebdi iznad priče o životu Mileve Marić. U Srbiji je aktuelno pitanje osnivanja Saveta za borbu za smanjenje abortusa, a u Hrvatskoj, Poljskoj i još ponekim zemljama Evrope, tema pobačaja se iznova pokreće… Zašto se u 21. veku ponovo govori o tome?
– Ne mogu reći da se slažem s vama u pogledu Mileve. Za nju pobačaj ni u jednom trenutku nije dolazio u obzir, oboje su se veselili djeci. Ali se slažem da je ta tema u fokusu pogotovo u društvima u tranziciji. Naročito je povezana s porastom nacionalizma i utjecajem katoličke crkve – dovoljno je zaista pogledati što prolaze žene u Poljskoj. Nedavno su za dlaku izbjegle zakon koji potpuno zabranjuje pobačaj bez obzira čak i na ugroženost majčinog zdravlja. Nema sumnje da se taj obrazac ponavlja u Hrvatskoj, samo je pitanje vremena kada će određene utjecajne grupe predložiti promjenu zakona.
* Gotovo da je postala krilatica koju obično izgovaraju oni koji o tome manje znaju, da je feminizam ženama samo doneo više obaveza. Šta se sve danas smatra smrtnim gresima feminizma?
– U društvu koje je pod sve većim utjecajem crkve već i sama ideja ravnopravnosti je za osudu!
* Angela Merkel, Tereza Mej, Hilari Klinton, Marin le Pen, pa i Kolinda Grabar Kitarović, nisu donele nikakve političke promenu u odnosu na svoje kolege muškog roda. Čak su, naprotiv, češće viđene kao protivnice a ne predstavnice feminizma. Šta su političarke učinile za prava žene i brine li danas uopšte neko o ženskim pitanjima?
– Da, u pravu ste, nisu promijenile ništa. Jedino što mislim da je ipak važno da su na tim važnim mjestima kao neka vrsta simbola. Mlade žene mogu se ugledati na njih u smislu ambicije. No nitko nikada nije rekao da će se žena predsjednica posebno zalagati za žene. Bilo bi naivno u to vjerovati.
I ne, nitko posebno ne brine za žene. Političke stranke nemaju posebne programe za žene jer se žensko pitanje smatra odavno riješenim. A nije tako. Dovoljno je pogledati statističke podatke o zaposlenosti, o plaćama, o siromaštvu… Zato bi žene trebale shvatiti da se mogu osloniti jedino na sebe i same se organizirati u onim područjima u kojima se smatraju zakinutima. No i tu postoji problem: mlade žene danas kao da ne vide da su sve više neravnopravne, ni da se same moraju izboriti za sebe. Misle da će to učiniti netko drugi, netko “nadležan”. Sve dok tako misle, njihova su prava u opasnosti. Bojim se da za njih nema druge metode osim one učenja na vlastitoj koži, što je zapravo porazno.
Prijedlog Zakona o zaštiti od nasilja
Prijedlog Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji nije usklađen s Istanbulskom konvencijom
Ženska mreža Hrvatske, Autonomna ženska kuća Zagreb i Lezbijska grupa Kontra priopćile su u četvrtak da Prijedlog Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, koji je jučer u Saboru bio na prvom čitanju, a za koji je predlagač naglasio da je izrađen kako bi Hrvatska uskladila zakonodavstvo s pravnom stečevinom EU-a, Istanbulskom konvencijom i Direktivom Vijeća Europe, zapravo nije usklađen s Istanbulskom konvencijom.
Sam naziv zakona ne slijedi Konvenciju i iz njega je izostavljeno imenovanje žena kao žrtava rodno uvjetovanog nasilja, a definicija žrtava je preuska i ne obuhvaća žene žrtve partnerskog nasilja koje su bile u intimnim vezama sa svojim partnerima, a iz kojih nije poteklo malodobno dijete i nisu živjeli na istoj adresi sa svojim partnerima od kojih trpe nasilje, kaže se u priopćenju.
Partnersko nasilje se ne događa samo u obitelji, a žene trebaju primiti odgovarajuću zaštitu od nasilja bez obzira na svoj bračni i obiteljski status, što im jamče i gore navedeni međunarodni dokumenti.
Krajnje je zabrinjavajuće da su pojedini zastupnici u raspravi o ovako nedostatnom Prijedlogu zakona još dodatno pokušati napasti i postojeću definiciju žrtava želeći uskratiti zaštitu od nasilja osobama koje žive u životnim partnerstvima, kaže se u priopćenju.
Naglašavamo da su suprotno tvrdnjama predstavnika vlasti u Prijedlog zakona preuzete i uvrštene samo one odredbe Istanbulske konvencije koje su sadržane istovremeno u Direktivi Vijeća Europe, a s kojom je Hrvatska obvezna uskladiti svoje zakonodavstvo.
Autonomna ženska kuća Zagreb poslala je cijeli niz prijedloga izmjena, koji se tiču zaštite žena žrtava nasilja i kojima bi se Prijedlog uskladio s Istanbulskom Konvencijom, ali predlagatelj ih nije prihvatio.
Također, Lezbijska grupa Kontra zatražila je usklađivanje Prijedloga zakona sa člankom 4. Konvencije, na način da se uvrsti anti-diskriminacijski članak u Prijedlog zakona.
Međunarodne konvencije za zaštitu ljudskih prava nisu liste dobrih želja ili popisi za dućan s kojih država može birati koja prava će nam zaštititi, a koja ne ili koje žene su dostojne zaštite od nasilja, a koje nisu, kaže se u priopćenju.
Činjenica da predlagatelj namjerno propušta uskladiti prijedlog zakona s Istanbulskom konvencijom dovodi u sumnju stvarnu političku volju i obećanja vladajućih da će ova važna Konvencija za zaštitu žrtava nasilja u skorije vrijeme biti ratificirana.
Ženska mreža Hrvatske, Autonomna ženska kuća Zagreb i Lezbijska grupa Kontra zatražile su od nadležnih institucija hitnu ratifikaciju Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, izmjenu naziva Prijedloga zakona na način da imenuje posebno žene kao žrtve rodno uvjetovanog nasilja, te potpuno usklađivanje Prijedloga zakona s Istanbulskom konvencijom, uključujući proširenje definicije žrtava tako da uključuje sve osobe u emotivnim i seksualnim sadašnjim ili bivšim vezama i uvođenje antidiskriminacijske odredbe u skladu s člankom 4. Istanbulske konvencije.
(hina)