UN beže od odgovornosti na Kosovu
Bernar Kušner, Mihael Štajner, Seren Jesen Petersen – svi su oni bili šefovi UNMIK-a na Kosovu u vreme dok su proterani Romi živeli na zemljištu otrovanom olovom u Severnoj Mitrovici, podseća „Noje cirher cajtung“.
Švajcarski dnevnik Noje cirher cajtung pod naslovom: „UN beže od odgovornosti“ objavio je tekst o tome kako „neće biti obeštećenja za Rome otrovane na Kosovu“. Novinar Andreas Ernst navodi da je Komisija UN za ljudska prava na Kosovu u februaru prošle godine utvrdila da je naseljavanje prognanih romskih porodica na zemljištu otrovanom olovom u Severnoj Mitrovici bilo nezakonito. Romi, kako navodi Komisija, imaju pravo na individualno obeštećenje.
„Ta ekspertiza je izazvala pažnju javnosti, a čitava stvar je ostala da visi u vazduhu, dok Generalni sekretar Ujedinjenih nacija Antonio Guteres u februaru 2017. nije doneo odluku: neće biti ni izvinjenja ni obeštećenja. Umesto toga, UN će sakupljati novac za finansiranje projekata pomoći Romima u Mitrovici i okolini. Guteres je zatražio dobrovoljne priloge i obećao da će iz tog iskustva biti izvučene pouke“.
„Oni koji su, međutim, žrtve tog iskustva, jesu romske porodice koje su 1999. godine naoružani Albanci oterali iz njihovog sela na južnoj obali Ibra u Severnu Mitrovicu. Tamo je UNMIK podigao tri provizorna logora za oko 600 osoba. Zašto su ti logori bili manje od 200 metara udaljeni od ogromnog đubrišta sa industrijskim otpadom iz obližnje topionice olova – to danas više niko ne zna. Mesta je u svakom slučaju bilo dovoljno.“
Autor navodi da je već 2000. godine UNMIK-u bilo poznato – i naučno potvrđeno – da otrovano zemljište predstavlja veliki rizik za zdravlje, pogotovo dece. Oboljenja i smrtni slučajevi među stanarima logora su učestali. Ali provizorni smeštaj je potrajao. Ne manje od pet šefova UNMIK-a je dolazilo i odlazilo dok su Romi živeli na industrijskom području. Među tim šefovima su bili i francuski saosnivač „Lekara bez granica“ Bernar Kušner, nemački diplomata od karijere Mihael Štajner i Danac Seren Jesen Petersen. bivši zamenik Visokog komesara UN za izbeglice.“
Tek jedanaest godina kasnije, 2006, Romi su preseljeni na drugu lokaciju. „Teško je razumeti zašto je to trajalo jedanaest godina, ali sigurno nije u pitanju nedostatak novca.“
Izbor iz štampe
Mnogo kasnije shvatite da je to greška
Maloletnički brak
„Mnogo kasnije shvatite da je to greška“
Svake godine u svetu oko deset miliona devojčica stupi u brak. Maloletničkih brakova najviše je u Africi, Južnoj Aziji i na Srednjem Istoku. Ali ima ih i u Srbiji, pre svega među romskom populacijom.
D.D. iz Aleksinca ima 41. godinu i četiri braka iza sebe. Zaljubila se sa nepunih 15, iako porodica to nije odobravala: „Zaljubite se, volite nekog, a neko vam to ne odobrava. I vi onda smatrate da je brak jedini način da ostanete s njim. A onda, mnogo kasnije, shvatite da je to greška. Meni se desilo nešto još strašnije. Dogovorila sam se s tim dečkom da se nađemo u Nišu, a tamo su me čekali drugi ljudi – trojica braće. Strpali su me u kola i odvezli me. Bilo je tu svega. I nasilja. Jedva sam ostala živa… Mnogo sam se kajala. Kriviš sebe, shvatiš da su roditelji bili u pravu…“
Agonija devojčice od nepunih 15 godina trajala je čitavu večnost – sedam meseci. Otac ju je odbacio, a majka pokušavala da izgladi odnose. A onda je sa nepunih 18 još jednom otišla od kuće. I ponovo se pokajala. Tek četvrti brak doneo joj je ljubav. Ali i siromaštvo, kaže naša sagovornica koja je u tom braku ostala i udovica. „On je bio srpske nacionalnosti. Njegova majka je bila protiv mene jer sam Romkinja. Zajedno smo bili 13 godina. I kada smo konačno dobili sina, on je poginuo.“
D.D: Mnogo sam se kajala. Kriviš sebe, shvatiš da su roditelji bili u pravu…
Teško siromaštvo
D.D. nije jedina Romkinja koja se gorko pokajala zbog pogrešnih odluka i preranog braka. Zato su udruženja Romkinja „Osvit“ iz Niša, „Nada“ iz Aleksinca“ i opština Aleksinac pokrenuli projekat pod nazivom „Izgradnja kapaciteta lokalnih institucija u prevenciji ranih, dečjih brakova u Aleksincu“. Projekat su podržali Evropska unija i Vlada Švajcarske, a dodatnu pomoć pružila je i Vlada Srbije.
U okviru projekta urađeno je i istraživanje u kome je, od ukupno 1.050 Roma koliko ih ima u Aleksincu, učestvovalo 165 žena svih godišta. Prema tom istraživanju, u bračnu zajednicu između 10. i 15. godine stupilo je 50 žena, a sto žena između 16. i 20. godine. Samo 15 Romkinja udalo se nakon svoje 20. godine. Od njih 150 koje su pre punoletstva postale supruge, 18 žena nije samostalno donelo odluku o tome, već je na njih izvršio pritisak neko iz porodice. Čak 23 žene su pre svoje 15. godine rodile prvo dete, a 107 pre 20. godine. Zapanjujući je podatak da je 78 ispitanica imalo abortus pre punoletstva. Samo 20 žena završilo je srednju školu, 67 samo osnovnu, a skoro 80 nije završilo ni osnovnu. Više od 140 ispitanica nije zaposleno, a 135 njih živi od socijalne pomoći.
„Upravo zato smo i pokrenuli projekat, jer rani brakovi dovode pre svega devojčice romske nacionalnosti u poziciju teškog siromaštva“, kaže objašnjava Ana Saćipović, predsednica udruženja „Osvit“. „One ispadaju iz obrazovnog sistema i potencijalne su žrtve porodičnog ili partnerskog nasilja. Jednostavno, to je prepreka za razvoj, ne samo romske zajednice, ne samo romskih devojčica, već društva u celini.“
Ana Saćipović: Rani brakovi su prepreka za razvoj društva u celini
Baza podataka
Pored istraživanja koje je urađeno sa ženama u Aleksincu i ruralnim delovima u kojima žive Romi, organizacije „Osvit“ i „Nada“ organizovale su i radionice za decu od 13 do 18 godina, kao i tribine za roditelje. U okviru projekta formiran je i stručni tim sastavljen od predstavnika lokalne samouprave, policije, zdravstvene i školske ustanove, kao i centra za socijalni rad.
„Ako se devojčica od 5. do 7. razreda ne pojavi u školi na nastavi, stručni tim škole u obavezi je da nedolazak prijavi centru za socijalni rad i policiji. Ako oni na terenu dođu do informacije da je devojčica prisiljena ili sama izabrala da uđe u maloletnički brak, tj. da ispada iz sistema obrazovanja, policija reaguje i sankcioniše roditelje, jer su oni do punoletstva odgovorni za svoju decu. Napravili smo i računarski program koji će koristiti Centru za socijalni rad u Aleksincu i preko kojeg će voditi evidenciju o maloletničkim brakovima. Jer, kada dođe Romkinja koja ima 21. godinu radi ostvarivanja prava iz socijalne zaštite i kaže da je samohrana majka dvoje dece od kojih jedno ima šest godina, program je prepoznaje i ubacuje u bazu podataka da je maloletna stupila u brak“, objašnjava Saćipovićeva.
Život u teškom siromaštvu
Nema kazne za prekid školovanja
Ljiljana Stojanović iz Centra za socijalni rad u Aleksincu kaže da za osnivanje bračne zajednice dok je devojčica maloletna saznaju tek kada se ona prijavi za roditeljski dodatak. Prema rečima Stojanovićeve, Romi znaju da je to protivzakonito i poriču da su u bračnoj zajednici. Ako se desi da devojčica ostane u drugom stanju, onda po zakonu devojčica i njena beba dobijaju staratelja i preispituje se roditeljsko pravo. Kako kaže predstavnica aleksinačkog Centra za socijalni rad, takvih slučajeva je srećom sve manje – i to zahvaljujući radu nevladinih organizacija, jer država nema mehanizam da radi na prevenciji, već tek nakon što problem nastane.
Iako ne mogu da primaju socijalnu pomoć ako im sva deca ne idu u školu, država ipak nema sistem koji će romsku decu zadržati u školskim klupama, jer to nije jedini uslov za primanje pomoći, kaže za Ljiljana Stojanović. Da bi državni aparat reagovao, škola je dužna da obavesti Centar za socijalni rad da neko dete ne dolazi u školu, ali tek nakon mesec-dva prema zakonskim okvirima. U situaciji u kakvoj je bila D.D. – to je prilično kasno.
Ljiljana Stojanović: Za maloletnički brak saznajemo obično tek kada se majka prijavi za roditeljski dodatak
Međutim, interesantan podatak je da, iako je Zakonom o osnovnom obrazovanju i vaspitanju roditelj dužan da detetu obezbedi redovno pohađanje škole, nijednom odredbom tog zakona nije predviđena sankcija za nepoštovanje tih normi. S druge strane, po zakonu je moguće stupiti u brak i sa 16 godina, uz dozvolu Suda i mišljenje Centra za socijalni rad o duševnoj razvijenosti osobe.
„Mi ovde razgovaramo sa maloletnicom, s njenim roditeljima i sa budućim suprugom“, kaže socijalna radnica iz Aleksinca Ljiljana Stojanović. „Za naše mišljenje i za dozvolu suda potrebno je lekarsko uverenje o njenoj fizičkoj spremnosti i uverenje od psihologa. I važno je da vidimo da je ona duševno zrela da prihvati dužnosti i obaveze u braku. Takođe, tu vidimo da li se radi o prisili, da li je i suprug svestan šta znači uzeti maloletnicu za ženu, a takođe razgovaramo i s roditeljima – da li su saglasni i, ako bračna zajednica slučajno ne uspe, da li je prihvataju da se vrati u njihovo domaćinstvo“, objašnjava Stojanovićeva, ali i napominje da je takvih zahteva iz godine u godinu sve manje.
Natasa Petrović: Ako roditelji smatraju da školovanje nije bitno, onda tako vaspitavaju i decu
Selo kao geto
Situacija na terenu ipak je nešto drugačija. To nam potvrđuje i Nataša Petrović, predsednica udruženja Romkinja „Nada“ iz Aleksinca. Prema njenim rečima, velika je razlika između romskih porodica koje žive u samoj opštini, gde je pretežno srpsko stanovništvo, ili u selima u kojima su oni jedini meštani.
Petrovićeva je inače pedagoška asistentkinja u osnovnoj školi i trener ženskog fudbala. Rad sa decom smatra veoma važnim segmentom u tom projektu, ali tvrdi da su roditelji iz ruralnih područja najveći problem: „Ja radim sa vrlo specifičnom romskom grupom – Deca su mi iz Prćilovice. To vam je selo – ’život na margini’. Uslovi iz 13. veka. Na 75 kuća i 480 stanovnika imaju dve česme. Roditelji tu igraju glavnu ulogu – ako oni smatraju da školovanje nije bitno, onda tako vaspitavaju i decu. Teško je raditi s takvim ljudima, jer oni gledaju jedni od drugih, i iako sam ja Romkinja, opet neće da poslušaju savete, jer nisam iz njihovog sela, već iz Aleksinca.“
Ivana Pavlović: Zakon predviđa zatvorske kazne za vanbračnu zajednicu s maloletnom osobom
Mehanizmi za rešavanje problema
Iako je zakon u pogledu maloletničkih brakova jasan, vanbračna zajednica pravno je teško uočljiva. U svakom slučaju, onima koji su uhvaćeni u krivičnom delu stupanje u vanbračnu zajednicu s maloletnom osobom, preti kazna od tri godine zatvora, podseća advokatkinja Ivana Pavlović: „Ta kazna predviđena je i za roditelja, usvojioca ili staraoca koji je dozvolio vanbračnu zajednicu. Ako je to delo učinjeno iz koristoljublja, zatvorska kazna je pooštrena – od šest meseci, do pet godina zatvora. Ako se međutim, brak u međuvremenu zaključi, krivično gonjenje prestaje.“
Rad na prevenciji maloletničkih brakova među Romima dugoročan je posao i za nevladine organizacije nema vremena za odmor. Zahvaljujući projektu udruženja „Osvit“ i „Nada“, država dobija mehanizme koji mogu da poboljšaju situaciju po tom pitanju. Prema rečima Ane Saćipović iz „Osvita“, država sada može da stvori zakonsku regulativu za rešavanje problema. „Projektom smo ponudili rešenje, čak stvorili i mehanizme za rešavanje problema. Napravljen je i taj program u koji će biti upisane sve naše ispitanice. Na Centru za socijalni rad je sada da nastavi da vodi evidenciju na osnovu koje će pratiti da li se problem rešava, ili je potrebno možda kreirati nove mehanizme. A na državi da taj pozitivan primer prakse u jednoj opštini prenese kao model u ostalim opštinama.“
Rani brakovi dovode pre svega devojčice romske nacionalnosti u poziciju teškog siromaštva
Ponosna mama
D.D. danas, nakon deset godina, ponovo živi sa roditeljima. Bolesni su i ona se brine o njima. Osnovnu školu završila je preko programa „Druga šansa“, ali do posla nikada nije uspela da dođe. Svi zajedno žive od majčine penzije od 13.000 dinara i dečijeg dodatka od 3.200. Njen sin ima deset godina, odličan je đak, takmiči se u matematici i ide u muzičku školu. Da bi nešto zaradila, D.D. ponekad čisti kuće.
Na pitanje kako vidi sebe u budućnosti, kaže: „Eto, sad kad imam 41. godinu i živim s roditeljima, više mi ne pada na pamet da se udajem. I ne razmišljam o sebi već deset godina, već samo o sinu i njegovoj budućnosti. Ne zato što je moje dete pa ga hvalim, već svi kažu da je izvanredan. Ide na takmičenja iz matematike, klavir mu ide odlično. Ja sam ponosna mama! Ako sam nešto uspela u životu, onda je to on. Svoju prošlost sam ostavila u prošlosti. Sad živim za njegovu budućnost. Mislim da će on baš da uspe mnogo – mnogo više nego što su ikada moji snovi bili.“
Uspješna priča ekonomskog osnaživanja Romkinja
Opšta ženska zadruga Bolja budućnost Tuzla, registrovana je 2016 godine. Zadruga se trenutno bavi proizvodnjom i distribucijom svježeg povrća
Plastenici u Opštoj ženskoj zadruzi “Bolja budućnost”.
Tokom jula ove godine, delegacija međunaordne organizacije Care International Austrija, koju je predvodila direktorica Andrea Barschdorf-Hager, bila je u posjeti ženskim nevladinim organizacijama u Bosni i Hercegovini.
Care Austrija posebno sarađuju sa Austrijskom razvojnom agencijom koja finansira veliki broj projekata na Balkanu, a ovom posjetom, delegacija je imala za cilj da vidi njihov napredak, posebno onih koje realizuju ženske romske organizacije.
Prema riječima direktorice Care Balkans Sumke Bučan, u Bosni i Hercegovini se trenutno realizuje regionalni projekt Za aktivnu inkluziju i prava Romkinja na zapadnom Balkanu II, koji se pored naše zemlje, sprovodi još u Srbiji i Crnoj Gori. Bavi se ženskim romskim pravima i svim onim temama koje su bile prioritet Vlada i Nacionalnih akcionih planova. Tu su projekti ekonomskog osnaživanja žena, koji također uključuje Romkinje, s posebnim akcentom na projekt Ekonomskog osnaživanja žena koji je do sada dao dobre rezultate.
U trodnevnoj posjeti, delegacija je obišla romske organizacije u Bijeljini, Udruženje građana za promociju obrazovanja Roma “Otaharin”, u Tuzli Udruženje žena Romkinja „Bolja budućnost“ i Omladinsku romsku inicijativu „Budi mi prijatelj“ iz Visokog.
Uspješna priča
Opšta ženska zadruga Bolja budućnost Tuzla, registrovana je 2016 godine. Zadruga se trenutno bavi proizvodnjom i distribucijom svježeg povrća, te je cilj zadruge uvijek pružati kvalitetnu ponudu povrća te distribuciju istog.
Do sada su Romkinje koje su se bavile proizvodnjom povrća imale poteškoće u plasiranju svojih proizvoda na tržištu.
-I dalje ne razumijem slučajeve da neko neće kupiti povrće od Romkinje, samo zato što je Romkinja. Uvjerena sam u to da u budućnosti pripadnost nekoj etničkoj grupi, religiji mora biti stavljeno u pozadinu. Niko ne treba da se odrekne svojih vjerovanja ali religija i etnička pripadnost ne smiju biti kočnica za napredak društva u ekonomskom, političkom i svakom drugom smislu, rekla je za naš portal direktorica Care Austria, dr Andrea Barschdorf-Hager.
Kroz zadrugu će korisnice projekta Ekonomsko osnaživanje žena moći prodavati svoje proizvode, što predstavlja značajan faktor za uspjeh njihovog biznisa.
(portal-udar.net)
INTERVJU G. OSMANA BALIĆA
Prošlo je više od 25 godina od raspada Jugoslavije. Romska zajednica našla se u najmanje sedam država. Kako Vi vidite to razdoblje?
Od 1990-ih do danas situacija je u Srbiji, što se tiče Roma, vrlo nekonzistentna. Ona ima obilježja manipulacija u kojima su Romi glavni akteri i sami se nude državi za manipuliranje u cilju stjecanja nekih osobnih koristi.
Kakve su bile devedesete za Rome u Srbiji?
Bile su teške, i za Rome i za druge građane Srbije. U odnosu na režim Slobodana Miloševića, Sait Balić i dio romskih vođa iz 1970-ih i 1980-ih odlučilo se za opoziciju okupljenu u Savezu reformskih snaga Srbije. Osnovana je i Socijaldemokratska partija Roma, ali je to bilo gušeno sa svih strana, posebno od samih Roma pripadnika i jurišnika režima koji su radili za svoje privilegije. Svi oni dobili su neke beneficije, položaje, diplome. Režimu su tada trebali režimski Romi. Velik dio Roma podržao je režim. Jovan Damjanović je govorio uime Roma i bio prvi Rom ministar u Vladi.
Na koji način pitanje Kosova utječe na položaj Roma?
Položaj Roma u Srbiji bio je u velikoj mjeri vezan za pitanje Kosova. Najjača europska romska zajednica živjela je na Kosovu. Više od 120 tisuća Roma živjelo je ondje. Romska zajednica s Kosova u doba Jugoslavije bila je najhomogenija i najzdravija u smislu da su imali časopise, televiziju, najveći broj zaposlenih Roma i ekonomski su bili jaki. Imali su redakciju na romskom, dramske grupe, kazališne predstave, radioemisije.
Šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća društveno-ekonomska pozicija Roma i Albanaca na Kosovu je bila slična. Ali putevi su nam se razdvojili. Albanci su vođeni nacionalizmom krenuli svojim putem. Romi su zadnjih 25 godina žrtva te kosovske priče i drame. Odcjepljenje Kosova već se naziralo pa je politika nudila drugu viziju. Isticalo se kako Kosovo nikako ne može pripadati samo Albancima jer tu žive i Bošnjaci i Turci i Crnogorci i Srbi i Aškalije i Egipćani i Romi. Kako bi se pokazalo da je Kosovo multietničko i da nisu samo Albanci problem, a zapravo jesu bili najveći problem i jedini problem, neki su romski predstavnici prihvatili to cijepanje romskog tijela na tri dijela. Mi smo se žrtvovali zbog te političke manipulacije.
Govorite o podjeli na Rome, Egipćane i Aškalije?
Da. Uza sva uvažavanja i Egipćana i Aškalija, ipak je to produkt političke trgovine. Sami smo se žrtvovali jer su neki Romi bili tada bliski režimu Slobodana Miloševića i odlično živjeli na Kosovu. Nama je ostalo to što sada imamo tri odvojene romske zajednice. To je neuspio politički trik, gdje je nama ostala uspomena o tijelu koje je sada razbijeno na tri dijela, a radi se o istome romskom narodu.
Nakon rata 1999. godine Romi su, kao i Srbi i Crnogorci, najvećim dijelom protjerani s Kosova i Metohije. Od 120 tisuća Roma na Kosovu ih je ostalo sedam-osam tisuća. Oko deset tisuća je u Srbiji, više tisuća u Crnoj Gori, a svi ostali u trećim zemljama, uglavnom u Europi.
U Prištini je ostalo pet-šest romskih obitelji. Ostalo je nešto Roma po selima, u Gračanici ih ima dosta. Imali smo jednog svećenika koji je glumio hodžu, Halđin Zulfi iz Prizrena, koji je sačuvao prizrensku romsku zajednicu. Oni nisu istjerani iz Prizrena, ali je on paktirao s Albancima, prištinski Romi nisu i oni su protjerani. Imali su 15 minuta da napuste svoje kuće.
Radi se o tragediji romskog naroda, u vremenu kada se tragedija nije ni mogla izbjeći. Egzodus Roma s Kosova je strašan. Nisu mogli sve da nas pobiju tijekom Drugoga svjetskog rata. Nikada nitko ne radi 100 % neki svoj posao. Nikada nemaš 100 % provedeno etničko čišćenje. To nije uspjelo Nijemcima, a nije uspjelo ni na Kosovu.
Sudjelovali ste u aktivnostima kojima je na izborima srušen režim Slobodana Miloševića, tzv. 5. oktobar. Na koji su način Romi sudjelovali u tom procesu?
Moje sudjelovanje počelo je pozivom moje prijateljice Sonje Licht. Rekla je treba 200 tisuća Roma izvesti na izbore. Trebalo nam je da 4,2 milijuna birača iziđe na izbore da bi režim Slobodana Miloševića pao. Ja sam imao zadatak da izvedem 200 tisuća Roma na izbore. U to vrijeme obnovili smo društvo Rom i organizirano djelovali kroz nevladine organizacije. Mnogo smo na tome radili i dali svoj doprinos. I dobro smo mi to obavili. Miloševićev režim pao je 5. oktobra 2000. godine. Poslije 5. oktobra Miloševićev SPS se raspada. Romi naravno napuštaju SPS. Vita Mihajlović je dvije godine šutio. Onda polako svi prelaze u Demokratsku stranku koja je bila na vlasti. DS ih prima i onda opet ”Jovo nanovo”, ono što su radili za SPS, sad rade za DS, kupuju se romski glasovi. Romi su uvijek uz vlast.
Čime ste se Vi bavili nakon demokratskih promjena u Srbiji?
U razdoblju od 2000. do 2006. godine bio sam potpredsjednik gradske vlade Niša, a istovremeno i savjetnik ministra za ljudska i manjinska prava. Djelovao sam i u Građanskom savezu. U međuvremenu se dogodilo ubojstvo premijera Đinđića. Vidio sam kako je veći broj kriminalaca u DS-u nego u SPS-u i 2006. godine sam se povukao. Preuzimam odgovornost za to što sam napravio 2000. – 2006. Formirano je stotinjak ozbiljnih nevladinih organizacija, donesen je zakon o pravima manjina i osnovani nacionalni savjeti nacionalnih manjina.
Spomenuli ste nacionalne savjete. Kako taj oblik predstavništva Roma u Srbiji funkcionira? Jeste li zadovoljni?
Godine 2003. smo dobili Nacionalni savjet Roma. U međuvremenu su provedena četiri izborna ciklusa za članove Nacionalnog savjeta. Politička kultura zapravo je problem. Sve se promijenilo, mogu i režimi i vlade da se mijenjaju, ali politička kultura naroda teško je promjenjiva. Svi nacionali savjeti, ne samo romski, služe manipulaciji i postali su predmet manipulacije i potpunog dezavuiranja pojma manjinskih prava. Napravljena je jedna ”fasadna demokracija” stvaranjem zakona i statusa, a s druge strane imamo političku svakodnevicu koja je i dalje na razini kriminala, korupcije i manipulacije. Svi nacionalni savjeti su se pokazali lošima. Sprema se novi zakon i to je jedan od uvjeta u procesu pridruživanja Srbije EU-u, ali nisam siguran hoće li doći do promjene te manjinske političke elite ni kod Roma ni kod drugih zato što je politička kultura nešto jako teško i ozbiljno i ona se ne mijenja. Ozbiljni ljudi više se ne bave politikom jer politika na Balkanu nije cool.
Predstavlja li problem sam sustav izbora nacionalnog savjeta ili je to pitanje ljudi koji su birani u romski Nacionalni savjet?
Pitanje je ljudi i zapravo to je pitanje političke zrelosti jednog naroda. Krivi su i birači. Ja sam se zalagao da se ne ide na elektorski sustav, nego da glasanje za Nacionalni savjet Roma bude kao i svako glasanje, dakle glasačke kutije, i skupljali smo tada tih 3000 potpisa. Ja sam inzistirao i napravio državi veliki trošak u nadi da se demokracija i odgovornost treniraju. Dakle, neka sto puta Romi griješe, neka biraju koga biraju, sami će snositi posljedice i to se i događa. I nema boljeg načina nego da narod sam uči, samo da se ukazuje na greške. Nisu politički obrazovani niti je razina političke kulture kod Roma takva da oni mogu primijetiti što to nije dobro.
Jer taj bijeg iz jednog paternalizma u kome se nalaze romske zajednice u većinu zemalja Balkana i ta promjena stanja u stanje političke i građanske odgovornosti – to traži proces i to je najbolje kada se prođe kroz vlastite greške.
To političko sazrijevanje podrazumijeva i Vitu i nacionalne savjete i sve ovo kroz što prolazimo. Jer sve ono brže i sve po sustavu gotovih rješenja neće dati rezultate. Neće jer je kultura vrlo ozbiljna stvar. Sve je u kulturi i u sazrijevanju.
Kakva je struktura Nacionalnog savjeta Roma? Pripadaju li svi ili apsolutna većina jednoj grupaciji ili su u Srbiji zastupljeni razni dijelovi romske zajednice?
Članovi Nacionalnog savjeta dolaze iz 3-4 grupacije, ali svi imaju nešto zajedničko, svi su korumpirani. Vrlo brzo se posvađaju i vrlo brzo se pomire kad je novac u pitanju, tako da se radi zapravo o skupu sličnih ljudi po onoj izreci ”sličan se sličnom raduje”.
Imaju li Romi u Srbiji, s obzirom na svoju brojnost, zastupnika u Narodnoj skupštini?
Ne, nemaju. Nemaju zato što su sami građani, sami Romi, prodavali svoje glasove. Bilo je naravno pritisaka, ali kako drugi glasaju slobodno, tako su i Romi mogli glasati slobodno. Ne možemo reći kako Romi nisu informirani. Imamo internet, Facebook, emisije na romskom i druge oblike informiranja. Romi znaju što se događa i u Srbiji i u svijetu. Za to što su prodavali glasove neka snose odgovornost. Loše će biti jer račun za to plaćaju nedužne generacije koja dolaze. Anticiganizam na Balkanu je, zasad, benigan, ali ako se ekonomska situacija radikalizira u zemljama Balkana onda će taj reaktivni nacionalizam biti usmjeren prema Romima, k najslabijima. I to je opasno, tu može doći do otvorenih fizičkih sukoba.
Tko bi po Vašem mišljenju sada trebali biti zastupnici romskih interesa?
Imamo mozaik dionika koji svi snose svoj dio odgovornosti. U tom sustavu najveće značenje dao bih europskim institucijama i tu prije svega mislim na Europsku uniju kao centar moći i mjesto gdje se daju nove ideje i kreira politika. Imamo tu ”Barossovu” politiku prema Romima i ona se primjenjuje. Važno je da tu imamo dovoljan broj ljudi, ne samo Roma nego svih onih ljudi koji govore uime Roma.
To je težišna točka. Središte političke moći trebalo bi biti u Bruxellesu, ali središte intelektualne moći trebao bi biti taj novi Romski institut. Možda i Svjetska organizacija Roma nakon re-institucionalizacije sa zadržanim nekim tradicionalnim odnosima, ali sa sasvim novim sustavom vrijednosti, sukladno vremenu u kojem živimo i opasnostima s kojima se suočavamo jer se kontekst promijenio. Ta Svjetska organizacija trebala bi se fokusirati na zaštitu Roma jer nažalost anticiganizam može dobivati različite forme i može se ponovo raširiti. Vrlo je važna i mjesna samouprava u romskim mahalama. Nekada smo imali starješine naselja. Sada nemamo ništa i trebaju nam vijeća mahale koja bi brinula o dobrosusjedskim odnosima i kvaliteti života.
Ali ono što je glavna linija fronte jesu romske nevladine organizacije. Bez jakih, po sistemu kože dalmatinera raspoređenih, tih malih centara reakcija, ideja i promjena nema ničega. Jer romski narod mora se mijenjati. Ako se sami ne promijenimo, promijenit će nas drugi.
Govorim to jer ne možemo šutke prelaziti preko stilova života koji se zasnivaju na socijalnoj pomoći. Nije više Europa tako bogata da može nekome to plaćati. Našim precima i našim potomcima dugujemo makar pokušaj da se kao narod mijenjamo i da generacijski ne budemo ovisnici. To je loše za Rome, ali to bode oči mnogim siromašnim ljudima i u Srbiji i u Hrvatskoj i u cijeloj Europi. Romi moraju prestati misliti kako je država ili vlast dužna brinuti se o Romima, a Romi mogu ne raditi i pisati po Facebooku. To neće tako više moći.
Koja je uloga mladih obrazovanih Roma u romskom pokretu?
Mi smo prije petnaestak godina htjeli imati romsku elitu. Osigurali smo tisuće stipendija i mi je stvaramo. Svaka se elita treba malo distancirati od naroda, malo da bude u višim krugovima da bi više vidjela. Jer ako ostane u narodu, neće doći do promjena. Na kraju, promjene nikad ne provodi narod kolektivno, nego ih provode pojedinci. Romski intelektualci trebaju se vratiti u trenutku kada misle da mogu pomoći romskom narodu i neka pomognu jer sasvim će sigurno biti pojedinaca koji će provesti promjene, to je prirodan proces. I kako god, s obzirom na taj kontekst u kojem romski pokret živi, on ipak napreduje.
TKO SU ROMI?
Istraživanje jezičnog, kulturnog i genetskog porijekla Roma vodi nas oko 1 000 godina unatrag, u područje sjeverne Indije. Poznato je da romski jezik, izuzev nekih izraza koji su usvojeni u novije vrijeme, potječe iz Indije. No nije točno poznato zašto su Romi napustili Indiju. Neki znanstvenici pretpostavljaju da su njihovi preci bili obrtnici i zabavljači što su pratili skupine vojnika koji su nakon ratnih sukoba napustili svoju domovinu. U svakom slučaju, Romi su prije početka 14. stoljeća preko Perzije i Turske stigli u Europu.
Kako su Europljani gledali na Rome? U njihovim su stavovima dugo vremena prevladavale dvije krajnosti. S jedne strane, Rome se u nekim romanima i filmovima prikazivalo kao divne, druželjubive i bezbrižne ljude koji putuju svijetom i uveseljavaju narod svojim plesom i pjesmama u kojima iskreno govore o životnim radostima i tugama. S druge strane, prikazivalo ih se u ružnom svjetlu, kao nepoštene, čudne i nepovjerljive ljude — strance koji su uvijek otuđeni od društva u kojem žive. Da bismo bolje razumjeli kako je došlo do stvaranja takvih uvriježenih predodžbi o Romima, osvrnimo se na njihovu zanimljivu prošlost.
Vrijeme nepravde i diskriminacije
U srednjem vijeku mnogi Europljani nisu znali gotovo ništa o svijetu izvan mjesta u kojem su živjeli. Stoga zamislite kako su bili iznenađeni kad su prvi put vidjeli romske obitelji koje su došle u njihova sela i gradove. Romi su im vjerojatno bili vrlo neobični. Osim što su imali tamnu put, tamne oči i crnu kosu, ti su se došljaci drugačije odijevali, imali su potpuno drugačije običaje i govorili su drugim jezikom. Romi su bili skloni držati se odvojeno od drugih ljudi — ta njihova navika vjerojatno potječe još iz vremena kad su živjeli u Indiji, zemlji u kojoj je društvo bilo strogo podijeljeno na kaste. Za nekoliko desetljeća prvobitna radoznalost Europljana pretvorila se u nepovjerljivost.
Romi su i u doslovnom smislu bili odvojeni od drugih ljudi. Bili su prisiljeni živjeti izvan naseljenih mjesta i nisu smjeli ulaziti u njih čak ni da kupe hranu ili uzmu pitku vodu. O njima su se širile svakojake glasine. Ljudi su govorili: “Oni kradu djecu i jedu ih!” U nekim zemljama čak su postojali zakoni prema kojima su Romi morali kuhati na otvorenom kako bi svatko tko to želi mogao pogledati što imaju u loncu. Oni koji su htjeli vidjeti što Romi imaju u loncu često su ga znali prevrnuti i proliti jelo po zemlji. Taj bi dan Romi ostali bez ručka. Stoga nije čudno da su neki od njih krali hranu kako bi preživjeli.
Zbog nepravde i diskriminacije Romi su se još više držali jedni drugih. Stoljećima su tražili podršku i sreću u obiteljskom krugu. Romi su još i danas jako vezani za svoju djecu, a i djeca su jako vezana za svoje roditelje i brinu se za njih kad ostare. Mnogi Romi jako drže do tradicionalnih mjerila pristojnog i čestitog ponašanja.
Česte seobe
Budući da gotovo nigdje nisu bili dobro prihvaćeni, Romi su se često selili. Putujući od mjesta do mjesta, s vremenom su izučili mnoge zanate i stekli razne vještine. Tako su se jedni počeli baviti obradom metala, drugi trgovinom, a neki su postali i zabavljači. Bavljenje takvim poslovima omogućilo im je da prehrane svoje obitelji. Neke su Romkinje vješto iskoristile to što se o njima pričalo da imaju moć proricanja budućnosti. One su se često pravile da imaju tu moć, a ljudi su im plaćali da im gataju. Zbog čestih seoba nisu previše bili u kontaktu s gadžama (romski naziv za one koji nisu Romi), pa stoga nije postojala velika opasnost da se pomiješaju s drugim kulturama ili da ih netko iskvari u moralnom pogledu.*
U međuvremenu predrasude su dovele do toga da se Rome počelo proganjati. Tako su bili protjerani iz nekih dijelova Europe. U nekim drugim područjima Romi su stoljećima živjeli kao robovi. Ukidanje ropstva krajem 60-ih godina 19. stoljeća dovelo je do daljnjeg raseljavanja Roma, pri čemu je velik broj njih otišao u zapadnu Europu te Sjevernu i Južnu Ameriku. Gdje god da su došli, nastavili su njegovati svoj jezik, svoje običaje i vještine.
Čak i kad su živjeli u vrlo teškim uvjetima, Romi su nalazili utjehu u glazbi i plesu. U Španjolskoj je miješanjem romske i nekih drugih kultura nastao flamenko, narodni ples i istoimena glazba. U istočnoj Europi romski su glazbenici obradili tamošnje narodne pjesme, izvodeći ih na svoj osebujan način. Romska glazba prožeta snažnim osjećajima utjecala je i na čuvene skladatelje kao što su Beethoven, Brahms, Dvořák, Haydn, Liszt, Mozart, Rahmanjinov, Ravel, Rossini, Saint-Saëns i Sarasate.
Romi među Jehovinim svjedocima
Mnogi su Romi postali Jehovini svjedoci. Neki od njih služe kao starješine i punovremeni propovjednici. Razni državni službenici i mnogi ljudi koji nisu Romi smatraju ih uzornim građanima. Jedan Rom koji je Jehovin svjedok i živi u Slovačkoj kaže: “Jednog dana na vrata našeg stana pokucao je jedan naš susjed koji nije Rom. ‘Brak mi je u krizi, ali znam da mi vi možete pomoći’, rekao je susjed. ‘Zašto mislite da vam mi možemo pomoći?’ upitali smo ga. On je nato rekao: ‘Ako Bog kojem služite može pomoći vama Romima da poboljšate kvalitetu svog života, onda vjerojatno može i nama pomoći.’ Dali smo mu jednu knjigu koju su objavili Jehovini svjedoci. Ona se temelji na Bibliji, a govori o obiteljskom životu.
Kasnije nam je na vrata pokucala njegova žena. Došla je s istom molbom, ne znajući da je njen muž već bio kod nas. ‘Nitko drugi u ovoj zgradi ne može nam pomoći’, rekla je žena. Njoj smo dali istu knjigu. I muž i žena zamolili su nas da ne kažemo onom drugome za taj posjet. Nakon mjesec i pol dana počeli smo s tim bračnim parom proučavati Bibliju. Zahvaljujući tome što živimo u skladu s biblijskim istinama ljudi su stekli tako lijepo mišljenje o nama da nam se sada obraćaju kad trebaju duhovnu pomoć.”
Bolji život i nada u sretnu budućnost
U takvim je prilikama pohađala školu i Andrea, crnokosa Romkinja koja živi u jednoj zemlji istočne Europe. Ona je bila jedina učenica romskog porijekla u svom razredu. Premda je inače vrlo odvažna, ne može zadržati suze dok se prisjeća kako su joj se drugi znali rugati i kako je nisu prihvaćali. “Kad bi na igralištu trebalo izabrati tko će s kim igrati, mene bi svi uvijek zadnju izabrali”, prisjeća se Andrea. “Željela sam pobjeći u Indiju jer tamo ne bih bila drugačija od drugih ljudi. Jednom je prilikom mom prijatelju netko čak doviknuo: ‘Vrati se u Indiju!’ On je nato odgovorio: ‘Vratio bih se da imam novaca.’ Osjećali smo se kao da nikamo ne pripadamo. Svagdje smo bili nepoželjni.” Budući da ima dara za plesanje, Andrea je kao mala sanjala o tome kako će jednog dana postati slavna i prihvaćena u društvu. No kad je bila u tinejdžerskim godinama, pronašla je nešto puno bolje od toga.
“Jednog dana na naša je vrata došla mlada Jehovina svjedokinja koja se zove Piroska”, priča Andrea. “Ona mi je na temelju Biblije objasnila da Bog ne ljubi samo čovječanstvo u cjelini nego i svakog od nas pojedinačno. Rekla mi je da i ja mogu razviti dobar odnos s Bogom ako to želim. Zahvaljujući tome osjetila sam da sam nekome doista važna. Saznanje da su u Božjim očima svi ljudi jednako vrijedni pomoglo mi je da steknem više samopouzdanja.
Piroska me vodila na sastanke Jehovinih svjedoka, na kojima sam upoznala neke Rome i druge ljude koji nisu Romi. Primijetila sam da među svima njima vlada jedinstvo. Stekla sam prave prijatelje među Jehovinim svjedocima koji su Romi i onima koji su nekog drugog porijekla. Nakon što sam otprilike godinu i pol proučavala Bibliju s Piroskom, i sama sam postala Jehovin svjedok.” Danas Andrea i njen suprug služe kao punovremeni propovjednici koji poučavaju druge o tome kako Bog iskreno ljubi ljude iz svih naroda.
Prihvaćen kao jednako vrijedan
Prisjećajući se svoje mladosti, Rom po imenu Hajro priča: “Zbog druženja s mladićima koji su se loše vladali i nisu poštovali zakon često sam znao upasti u probleme. Kad sam jednom bio s tim mladićima, policajci su me uhapsili zbog krađe. Dok su me vodili kući, više sam se bojao reakcije svoje majke nego što sam se bojao policije, jer se u našoj obitelji, kao i u mnogim drugim romskim obiteljima, uvijek učilo djecu da ne smiju krasti.”
Kad je Hajro odrastao, on i članovi njegove obitelji došli su u kontakt s Jehovinim svjedocima. Hajra je duboko dirnulo biblijsko obećanje da će Božje Kraljevstvo otkloniti iz ljudskog društva sve probleme, pa tako i predrasude i diskriminaciju. “Romi nikada nisu imali svoju državu koja bi se brinula za njih”, kaže Hajro. “Zato smatram da Romi sigurno mogu dobro razumjeti i cijeniti ono što će Božje Kraljevstvo učiniti za sve ljude. Ja već danas vidim kako će to biti divno. Kad sam prvi put ušao u dvoranu Jehovinih svjedoka, osjećao sam se jednako kao i apostol Petar kad je rekao: ‘Sad zaista shvaćam da Bog nije pristran, nego u svakom narodu prihvaća onoga tko ga se boji i čini što je pravedno’ (Djela apostolska 10:34, 35). Svi su me prihvatili kao čovjeka koji je jednako vrijedan kao i oni. Nisam mogao vjerovati kad sam čuo da me oni koji nisu Romi zovu prala, što na romskom znači ‘brat’!
U početku su se neki članovi moje obitelji jako protivili tome što sam počeo proučavati Bibliju. Nisu mogli shvatiti neke promjene koje sam učinio kako bih svoj život doveo u sklad s biblijskim načelima. No sada moja obitelj, rodbina i drugi Romi vide da zbog toga što se čvrsto držim Božjih načela živim sretnijim i puno boljim životom. Većina njih i sama bi željela poboljšati svoj život.” Hajro danas služi kao kršćanski starješina i punovremeni propovjednik. Njegova žena Meghan, koja nije Romkinja, također poučava Rome i druge ljude o tome kako im Biblija može pomoći da steknu nadu u bolju budućnost te da već danas žive sretnijim životom. “Članovi muževe obitelji i drugi Romi među kojima oni žive u potpunosti su me prihvatili”, kaže Meghan. “Sviđa im se to što netko tko nije Rom pokazuje zanimanje za njih.”
Preuzeto sa stranice „Internetska biblioteka“
Bizarna gradnja svjetske prijestolnice Roma
Sasvim slučajno, bez da su to ikada poželjeli njegovi stanovnici, Soroca je postao jedna od najneobičnijih turističkih atrakcija na svijetu. To prije svega može zahvaliti bizarnoj, trash i megalomanskoj arhitekturi koja je inspirirana najslavnijim zdanjima na svijetu poput bazilike Sv. Petra ili sjedišta američkog kongresa – Capitol Hilla.I ne, te vile nitko nije sagradio iz kulturnih ili poslovnioh pobuda. Ne, to su sve samo obične obiteljske kuće vlasnika koji očito imaju višak novca. Neobična arhitektura Soroci je privrijedila titulu ‘svjetske prijestolnice Roma‘, a u skladu s time – njegovo stanovništvo ima i kralja.Njegovo je ime Arthur ‘Baron’ Cerari , a zadužen je za lokalnu vlast te je savjetnik predsjednika Moldavije za pitanje Roma.
Grad od 37 tisuća stanovnika nedavno je posjetio novinar Andrei Ghihan, a o njegovim iskustvima je pisao i Daily Mail. Ghihana je ugostio sam kralj Arthur Cerari, čovjek koji svira brojne instrumente i govori osam svjetskih jezika.
Titula kralja najviša je u romskoj tradiciji, no Cerari za nju ima i legitimnu ‘podlogu’ – on je naime službeni predstavnik i vođa Roma u Moldaviji i u Rumunjskoj.
Ukoliko se pitate odakle stanovnicima Soroce novac za tako velika zdanja – njega većinom šalju rođaci koji rade u inozemstvu i vile su u većini slučajeva u njihovom vlasništvu. Romi su vrlo ponosni na svoje kuće i njihovu gradnju vide kao najveće životno postignuće.