Ja sam mlada samohrana majka iz Romskog naselja
Ivana Stanković: Ja sam mlada samohrana majka iz Romskog naselja, zahvalna sam na svakoj pomoći, ali pomoći nam treba još
SLAVONSKI BROD- Živjeti u Romskom naselju danas u Slavonskom Brodu nije lako, istina napredak se vidi i puno je bolje nego li je bilo prije desetak godina, ali problema je niz, posebice kada ste mladi, nezaposleni ili ste mlada mama bez primanja.
Najveći problem Roma u Slavonskom Brodu kao i u cijeloj Hrvatskoj je obrazovanje i nezaposlenost.- Mladi Romi ne rade, nisu dovoljno školovani, često kradu, drogiraju se, završavaju u zatvoru. Svima je teško, ali Romi su uvijek zadnja rupa na svirali.- kaže nam mlada prabaka, s kojom živi njen sin, pomaže kćeri i unuci koja je sada i samohrana majka. – Ja sam imala sreću, sa 17 godina sam otišla van i zaradila stranu mirovinu, skučila se, ali u situaciji kada moram svima pomagati, živi se jako teško.
– Zahvalna sam Gradu na svakoj pomoći, na bilo kakvoj pomoći, ali pomoći nam još treba.- priča Ivana Stanković, samohrana majke djeteta starog godinu i dva mjeseca.- Meni je prošlo porodiljno, sada sam bez primanja i moram čekati da prođu tri mjeseca kako bi ostvarila pravo na zajamčenu minimalnu naknadu. Živim od mame i bake, od oca s kojim ne živim nemam nikakve pomoći. Dijete je još malo, i da hoću raditi nemam gdje. Nije lako živjeti u Romskom naselju, a ne vjerujem da će biti puno bolje, svaka pomoć mi je dobro došla.- kazala je Ivana.
– Ne živimo dobro. Od 800 kuna koliko imam mjesečno, ne mogu ni ja živjeti, a plaćam stanarinu, pomažem kćerki koja je samohrana majka. Probala sam tražiti posao, ali od toga ništa, odbili su me, ne vjerujem da će ni ova Nova godina biti bolja nego prošla. Kada bi dobila neki posao, barem preko javnih radova, bilo bi lakše- kazala je nam je Mira, Ivanina mama.
Milan Mitrović predsjednik je Romskog vijeća Grada Slavonskog Broda- Vijeća služe kao savjetodavna tijela lokalnoj samoupravi. Ima pomaka ali radimo od općih uvijeta života, od legalizacije objekata do infrastrukture. Najveći nam je problem što mladi nemaju dovoljno društvenih aktivnosti niti mogućosti za razvijanje nekih ideja. U tom smjeru razgovarali smo s gradom o društvenom domu gdje bi ipak mogli okupiti prvenstveno mlade ljude.- kazao je Milan koji grad Slavonski Brod vidi kao ključnim čimbenikom u poboljšanju uvjeta života romske zajednice jer, kako je rekao- Ulaganje u romsko naselje, ulaganje je i u Slavonski Brod. Napravilo se dosta, nama i malo znači puno, ali još je puno toga što se uz pomoć europski fondova može učiniti u samom naselju.-
– U suradnji s predstavnicima Vijeća romske nacionalne manjine Grada Slavonskog Broda, Centra za socijalnu skrb Slavonski Brod, Osnovne škole „Hugo Badalić“ Slavonski Brod, Ustanove dječji vrtić „Ivana Brlić Mažuranić“ i Romskim nacionalnim vijećem izrađen Akcijski plan Grada Slavonskog Broda za provedbu Nacionalne strategije za uključivanje Roma za razdoblje 2017. – 2020. godine. Nadalje, UNICEF i Grad Slavonski Brod potpisali su i Sporazum o suradnji kojim je predviđeno zajedničko financiranje programa predškole pod nazivom „Krenimo zajedno II“. Cilj programa je inkluzija djece romske nacionalne manjine u program predškole, unapređenje njihova obrazovanja te jačanje kapaciteta stručnjaka iz područja obrazovanja, zdravstva i socijalne skrbi. Grad i UNICEF financirali su i postavljanje modernog dječjeg igrališta u Naselju Josipa Rimca, ukupne vrijednosti 100.000 kuna, a Grad je financirao i postavljanje te opremanje kontejnera namijenjenih za provođenje radionica za djecu te aktivnosti udruga romske nacionalne manjine. Također, tijekom 2016. godine financirani su i radovi na postavljanju nadstrešnica na autobusnim stajalištima u ovom gradskom naselju.
Tijekom protekle godine na području Slavonskog Broda provođen je i Program javnih radova „Romi za Rome“, a pripadnicima romske nacionalne manjine Grad pomaže i kroz mjeru naknade troškova stanovanja. Uz to , Grad radi i na projektu izgradnje Društvenog doma u Romskom koji je planiran proračunom za 2018. godinu uz mogućnost potpore iz EU fondova.- kazala je prilikom podjele 420 paketića romskoj djeci, Tea Tomas, zamjenica gradonačelnika.
/sš/
Deset gorkih godina
Godinama su organizacije za ljudska prava raspravljale o ubrzanim procesima i upozoravale kako se ne razmatra razina socijalne isključenosti i krajnje siromaštvo romskih zajednica na Kosovu. Onima koji su na Kosovu boravili jasno je kako je za Rome sigurno samo jedno – bolje sutra se uvijek pokazuje kao prazna priča. Nikakve šarene i vesele obljetnice nezavisnosti ne mogu ih zavarati.
Za romske zajednice na Kosovu, nedavno obilježena deseta godišnjica nezavisnosti najmlađe države u Europi, gorka je i bez razloga za slavlje. Ako bi se moralo imenovati jedno stanje koje najbolje odražava situaciju u kojoj se kontinuirano nalaze, to je marginalizacija.
Ta marginalizacija sa sobom nosi brojne (naizgled) proturječnosti. Prisjećam se posljednjeg posjeta Kosovu, prije dvije godine. “Nema doma za Roma”, bio je zaključak s projekcije dokumentarnog filma Trapped By Law (Zatočeni zakonom) koja se održala u Prištini u hladnom siječnju 2016. godine. Film je sniman pet godina, od 2010. do 2015., a prati Kefaeta i Selamija Prizrenija, dvojicu braće, koji su 2010. godine zajedno s tisućama Roma i Romkinja deportirani iz Njemačke.
Takve iznenadne “akcije” događaju se od 2009. godine, kada je Vlada Kosova s Njemačkom, Belgijom, Francuskom, Norveškom i Švicarskom potpisala sporazume o readmisiji, poradi razvijanja dobrih veza s Europskom unijom. Deportacije iz Njemačke pokazale su se kao posebno kontroverzne, jer su u Bundestagu brojne stranke i nevladine organizacije osudile takvu politiku. Posljednjih godina Human Rights Watch kontinuirano izvještava kako se Romi i srodne manjinske grupe deportirane iz Zapadne Europe na Kosovo suočavaju sa duboko ukorijenjenom i višerazinskom diskriminacijom.
“Europa šalje pripadnike najranjivije grupe s Kosova natrag u naručje diskriminacije, isključivanja, siromaštva i raseljenja”, poručila je Wanda Troszczynska-van Genderen, HRW-ova istraživačica za Zapadni Balkan, kada su počele prve deportacije.
Romske zajednice su na Kosovu u najgorem položaju jer su isključene iz svih aspekata društva i nemaju nikakvu pregovaračku moć ni potporu od vlade Kosova kao ni protekciju i pritisak koji bi dolazio od “vlastite države”, poput nekih drugih manjinskih zajednica. Predstavnici Roma imaju osigurano jedno mjesto u parlamentu, koje u stvarnosti služi isključivo kao privid moći i inkluzivnosti. A stvarnost je takva, kako i navodi Centar za prava manjina, da su Romi “isključeni iz stvarnog sudjelovanja u političkom životu i isključeni su iz rasprava o budućnosti Kosova.”
Romi su se na Kosovo doselili rano, još prije 13. stoljeća, ali su od rana bili promatrani kao građani druge klase, kao i na većini europskih prostora u to vrijeme. Tijekom Drugog svjetskog rata i na prostoru današnjeg Kosova brojni su Romi i Romkinje, kao i diljem Europe, progonjeni, mučeni i ubijani. Za vrijeme Jugoslavije njihov je položaj bio nešto bolji – percepcija značaja romske zajednice u društvu se mijenjala, broj zaposlenih je rastao i ekonomska situacija se popravljala, a razvijala se i romska kulturna produkcija. Sve se, kao i drugdje, promijenilo ratnih devedesetih.
Tijekom ratnih godina, romskom se populacijom najviše manipuliralo, od njih se sa svih strana tražila lojalnost u sukobu koji nije tolerirao neutralnost, u kojoj bi se većina Roma pronašla. Tisuće pripadnika romske zajednice u krvavom sukobu platilo je svojim životima i bilo progonjeno. Samo u Srbiji broj raseljenih Roma s Kosova 1999. godine prelazio je više od dvadeset tisuća. U ratu su, kao i drugdje, potencirane podjele. Tako je bilo i među romskim zajednicama – podjelu na Rome, Egipćane i Aškalije mnogi su kasnije vidjeli kao politički trik, u duhu one stare “podijeli pa vladaj”.
Mnogi Romi ostali su nakon rata u kampovima na sjevernom Kosovu, u blizini rudnika Trepča, gdje su mnogi, uključujući djecu, patili zbog ozbiljnog trovanja olovom. Unatoč tome što je postojala svjesnost o hitnosti rješavanja ovih slučajeva od 2000. godine, na što su upozoravala izvješća Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) i brojnih nevladinih organizacija, UNMIK (Misija Ujedinjenih naroda na Kosovu) je veoma sporo preseljavala Rome iz tih područja. Europski sud za ljudska prava 2006. godine odbio je zahtjev Europskog centra za prava Roma podnesen u ime stanovnika kampova (koje se slobodno može nazvati i logorima). Naime, s obzirom da UNMIK nije stranka Europske konvencije o ljudskim pravima, sud je utvrdio da u ovom slučaju nema nadležnost. Premještanje Roma iz zagađenih logora u nova naselja na jugu Mitrovice nastavljeno je polako tijekom 2006. i 2007. godine. Brojni Romi i dalje pate od posljedica trovanja iz perioda života kraj Trepče, iako nikada nisu dobili ni kompenzaciju ni službenu ispriku.
Danas je romskim zajednicama na Kosovu najveći problem nezaposlenost koja je zacementirala njihovu ekonomsku nesigurnost i loše životne uvjete. Zapošljavanje jest jedan od osnovnih preduvjeta za opstanak i razvitak romskih zajednica, kao i za mijenjanje njihove percepcije u društvu. Manjak zaposlenih Roma pogotovo je primjetan u ministarstvima i drugim institucijama na Kosovu, što još jednom potvrđuje potpuni manjak predstavništva na pozicijama moći.
Željko Jovanović, ravnatelj Ureda za Rome zaklade Otvoreno društvo, vidi nerazmjerne stope nezaposlenosti kao ostavštinu iz ratnih vremena. “Za one koji su ostali na Kosovu, predrasude većinskog stanovništva i neprijateljstva iz vremena sukoba ometaju napore da se integriraju u društvo i nađu posao”, kaže Jovanović u razgovoru za Deutsche Welle.
Human Rights Watch pak u izvještaju za Kosovo za 2017. godinu navodi sljedeće: “Romi, Aškalije i Egipćani i dalje se suočavaju s problemima pri dobivanju osobnih dokumenata koji utječu na njihovu mogućnost pristupa zdravstvenoj zaštiti, socijalnoj pomoći i obrazovanju. Usporena je provedba nove strategije za integraciju svih romskih zajednica. Strategija je usvojena 2016. godine i fokusirana je na poboljšanje dokumentiranja građana, pristup stambenom zbrinjavanju, obrazovanju, zdravstvenoj zaštiti i zapošljavanju. Međutim, nedostaju javna sredstva za financiranje programa strategije.”
Javna sredstva za financiranje programa nedostaju zato što nedostaje političke volje za provedbom tih programa, kao i za poboljšanjem situacije za Rome na Kosovu općenito. Unatoč svemu tome, a sada se vraćamo i na početak ove priče i braću Prizreni koji su deportirani na Kosovo, mnoge europske zemlje, uključujući Njemačku, i dalje klasificiraju Kosovo kao sigurnu zemlju podrijetla.
Godinama su organizacije za ljudska prava raspravljale o ovim ubrzanim procesima i upozoravale kako se ne razmatra razina socijalne isključenosti i krajnje siromaštvo romskih zajednica na Kosovu. Onima koji su na Kosovu boravili jasno je kako je za Rome sigurno samo jedno – bolje sutra se uvijek pokazuje kao prazna priča. Nikakve šarene i vesele obljetnice nezavisnosti ne mogu ih zavarati.
Romkinje koje mijenjaju stvari
Romkinje koje mijenjaju stvari
Ožujak je mjesec u kojem slavimo 8. mart i otpor žena, mjesec u kojem slavimo one koje su promjene izborile i skrećemo pozornost na one koje promjene žele. Zato vas ovaj mjesec upoznajemo s nekoliko značajnih Romkinja koje trenutno mjenjaju svoje zajednice i svijet na bolje.
Delia Grigore
Grigore je romska spisateljica, aktivistkinja i profesorica romskog jezika i kulture na Sveučilištu u Bukureštu. Doktorirala je antropologiju romske kulture, a pjesme i eseji su joj prevođeni na više jezika. Predsjednica je udruge Amare Rromentza. Velik dio njenog rada posvećen je predstavljanju Roma i Romkinja u medijima, i često upozorava kako se diskurs o Romima u medijima još uvijek nije značajno promijenio. Grigore sam imala priliku upoznati u Bukureštu 2016. godine, kada mi je rekla kako je “lakše reći da Romi žele živjeti u stanju u kojem ih dosta danas živi, to ostatak društva odrješuje svake krivnje i odgovornosti. Kada su u pitanju Romi, u medijima je još uvijek gotovo sav fokus na egzotičnosti i kriminalnim radnjama“.
Grigore i brojni drugi aktivisti i aktivistkinje dio su veoma važnog i vjerojatno najsnažnijeg romskog pokreta na svijetu, koji uključuje tisuće aktivista diljem Rumunjske. Jedan od njihovih velikih projekata je i Mesteshukar Butiq, koji povezuje tradicionalne zanate i izradu modernih proizvoda. U izradu nakita, odjeće i pokućstva redovno je uključeno oko četrdeset zanatlija iz romskih zajednica – kovača, krojača, stolara. Na većim projektima ponekad ih je uključeno i stotinjak. Njihov je posao ogromna strast i ljubav, kako pokazuje i kratki film Silversmith – Nevers, drži ih želja za očuvanjem umijeća koje se prenosilo generacijama, ali i želja za ekonomskim progreom i financijskom stabilnošću u modernom društvu.
Feministička kazališna družina Giuvlipen
Iz Rumunjske dolazi i sjajna kazališna družina Giuvlipen. Naziv Giuvlipen sastoji se od romske riječi za ženu – đuvli i sufiksa –ipen, koji označava mnoštvo. Ta kovanica je najbliži prijevod riječi feminizam na romski jezik, kaže Mihaela Drăgan, jedna od osnivačica družine, koja je i diplomirala romski jezik. Giuvlipen je smješten u Bukureštu, a kroz svoj rad pokušavaju osigurati vidljivost romskim glumicama i glumcima, koji češće dobivaju uloge u indijskim ili arapskim filmovima, nego u lokalnim produkcijama.
Jedna od značajnijih i potresnijih Giuvlipenovih predstava je Tko je ubio Szomnu Grancsu? , koja je bazirana na slučaju iz 2007. godine, tinejdžerskom samoubojstvu mlade Romkinje Szomne, sedamnaestogodišnjakinje iz sela Frumoasa. Roditelji joj nisu dopuštali da pohađa srednju školu, jer su je željeli udati. Nije u pitanju bio samo manjak njihove volje, već i financijske nemogućnosti – troškovi putovanja, odjeće i knjiga, bili su im previše. Zahvaljujući nastojanjima lokalnog svećenika i njegovoj ponudi da plati troškove, pustili su je u školu, ali samo pod uvjetom da bude u pratnji muškog rođaka. Szomna se tako neprestano nalazila u situaciji razdora, s jedne strane pod sumnjom i nadzorom romske zajednice, s druge strane suočena s rasizmom svojih razrednih kolega i nastavnika. U konačnici se objesila ostavivši natpis na zidu – Ja sam škola.
Giuvlipen je malu revoluciju izveo i predstavivši na kazališnim daskama prvi lik Romkinje koja je lezbijka te izlazi s muškarcima kako bi izbjegla glasine o svojoj seksualnosti. Govoriti o romskoj LGBT zajednici i dalje je tabu tema u Rumunjskoj, ali gotovo i svugdje drugdje. Tako su organizatori festivala romske umjetnosti, shvativši da se u predstavi pojavljuje lik lezbijke, povukli poziv za sudjelovanje koji su uputili Giuvlipenu. Ali ova feministička kazališna družina hrabro nastavlja dalje.
Selma Selman
Selman je umjetnica iz Bihaća, koja posljednjih godina plijeni pažnju svojim slikarstvom, instalacijama i performansima. Dobitnica je brojnih nagrada, između ostalog i nagrade Zvono koja se dodjeljuje najzapaženijim mladim umjetnicima/ama u Bosni i Hercegovini. Kako sama kaže, njezini radovi proizlaze iz razmišljanja o zajednici u kojoj živi i ravnopravnosti kojoj teži, nadajući se da će njima uspjeti utjecati barem na mali dio društva.
“Ono što je bitno u životu jest da prihvaćanjem sebe, direktno ili indirektno, nas prihvaćaju i drugi. Samo pričanje o diskriminaciji je diskriminacija, tako da je ona uvijek prisutna. Pokušavam koliko-toliko ukinuti stereotipe i malo promijeniti sliku koja je prisutna u današnjem svijetu o Romima”, kaže Selman u intervjuu za Libelu.
Posebnu pažnju Selman je privukla performansom Sestro, čuvaj se kriminalaca u kojem stavlja fokus na problematiku romskog društva koje se percipira isključivo kroz kriminal, te radom Ne gledaj Ciganku u oči, u kojem progovara o posebnim stereotipima koji se vezuju uz žene Romkinje (djecu se straši Cigankama kada ne slušaju, priča se da su Ciganke lake žene, govori se da pogledom mogu ureći muškarca ili ženu). Selman trenutno studira na Sveučilištu Syracuse u istoimenom gradu u državi New York.
Małgorzata Mirga-Tas
Mirga-Tas je romska umjetnica rođena u Spisz regiji, u Poljskoj. Po završetku umjetničke škole Antoni Kenar u Zakopaneu, studirala je na Akademiji likovnih umjetnosti Jan Matejko u Krakovu, gdje je diplomirala kiparstvo. Mirga-Tas je vrhunska i uvažena kiparica, a u svom radu koristi razne materijale, od drveta i kamena do papira. S vremena na vrijeme dizajnira i odjeću, a rado se bavi i fotografijom, čijim radostima rado podučava djecu.
Godinama stvara i sudjeluje u različitim projektima vezanim za romske zajednice. Članica je obrazovne udruge Roma Harangos, a vodi i projekt Romani Click koji se već gotovo čitavo desetljeće odvija u različitim romskim naseljima – radi se o integracijskim radionicama za romsku i ne-romsku djecu. Mirga-Tas je i jedna od značajnih sudionica Pravde Jakhenca – s otvorenim očima, udruženja koje obilježava genocid Roma i Romkinja počinjen u nacističkim logorima u Poljskoj.
Foto: Roma Raising
U Hrvatskoj živi u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti
Gotovo 30% stanovništva u Hrvatskoj živi u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti
Ovog tjedna obilježen je Svjetski dan socijalne pravde, a podaci Državnog zavoda za statistiku navode poražavajuće podatke. Tako prema njihovoj anketi u Hrvatskoj živi 58,5% osoba koje žive u kućanstvima koja ne mogu podmiriti neočekivani financijski izdatak iz vlastitih sredstava dok samo 3,6% osoba živi u kućanstvima kojima ukupni troškovi stanovanja nisu financijsko opterećenje.
Prema zadnjim podacima stopa materijalne deprivacije u Republici Hrvatskoj u 2016. iznosi 30,7%.
Prema Izvješću Pučke pravobraniteljice nejasna granica između javnog i privatnog zdravstva siromašne građane stavlja u nepovoljniji položaj, zbog nejednake mogućnosti pristupa zdravstvenim uslugama. Tijekom 2016. povećane su liste čekanja, a time su pravovremeni zahvati i pregledi često nedostupni onima koji ih ne mogu platiti. Također, tijekom 2016. prvi je put provedeno sveobuhvatno znanstveno istraživanje beskućništva u Republici Hrvatskoj koje pokazuje kako su njegovi najčešći uzroci gubitak posla, nedovoljna pomoć društva u nepovoljnim situacijama, loše zdravstveno stanje i narušeni obiteljski odnosi.
Zbog kontinuiranog porasta cijena energije od 2012. sve više građana živi u energetski neadekvatnim uvjetima, zbog čega su dužni za režije, žive u hladnim domovima, narušenog su psihičkog i fizičkog zdravlja, ugrožene radne produktivnosti, povećanog obolijevanja i smrtnosti, pogotovo tijekom zimskih mjeseci.
Bolnica u Šapcu nije htjela zaposliti kandidata zato što je Rom
Autor portala; Ramiza Memedi
Srbija: Bolnica u Šapcu nije htjela zaposliti kandidata zato što je Rom
Foto: Medija centar Beograd
Povjerenica Srbije za zaštitu ravnopravnosti Brankica Janković utvrdila je da je Opća bolnica “Dr Laza K. Lazarević” u Šapcu u postupku zapošljavanja diskriminirala jednog kandidata zato što je Rom.
U priopćenju povjerenica je navela da je u postupku provedenom po pritužbi protiv bolnice zbog diskriminacije na temelju pripadnosti romskoj nacionalnoj manjini, dala mišljenje da su prekršene odredbe Zakona o zabrani diskriminacije.
Podnositelj pritužbe je naveo da se veliki broj puta prijavljivao na natječaje bolnice, prilagao dokumentaciju i ispunjavao uvjete, ali da nije primljen u radni odnos zbog pripadnosti romskoj nacionalnoj manjini.
Povjerenica je dodala da bolnica tijekom postupka nije ponudila činjenice i dokaze kojima bi dokazala da je razmatralo prijavu podnositelja pritužbe, kao i dodatnu dokumentaciju priloženu u skladu s javnim oglasima za prijam u radni odnos i da on nije primljen zbog objektivnih razloga koji nisu u vezi sa svojom nacionalnom pripadnošću.
“Imajući u vidu navedene činjenice i izvedene dokaze, kao i statističke podatke o položaju pripadnika romske nacionalne manjine na tržištu rada, stereotipe i predrasude o radnim navikama Roma, i činjenici da prema ovoj društvenoj skupini i dalje postoji izražena socijalna distanca”, povjerenica je donijela mišljenje da je Bolnica u postupku zapošljavanja diskriminirala kandidata na temelju njegovog osobnog svojstva pripadnosti romskoj nacionalnoj manjini.
Povjerenica je uz mišljenje dala preporuku Općoj bolnici poduzeti mjere u okviru svoje nadležnosti kako bi otklonila posljedice diskriminatornog postupanja, kao i da u okviru svojih redovnih poslova i aktivnosti ne krši zakonske propise o zabrani diskriminacije.
“S obzirom da ni poslije opomene Opća bolnica ‘Dr. Laza K. Lazarević’ Šabac nije postupila po preporuci, povjerenica za zaštitu ravnopravnosti, sukladno Zakonu o zabrani diskriminacije, o tome obavještava javnost”, navodi se u priopćenju.
Djece s društvenim rizikom
Autor portala Ramiza Memedi
Ministrica rada i socijalne politike Mila Tsarovska objavljuje potpuno novi sustav koji će značiti uklanjanje djece iz ustanova i njihovu skrb u malim obiteljskim zajednicama, objavljen je na makedonskom portalu libertas .
Prema Tsarovskoj znači prije svega potpuno novi Zakon o socijalnoj zaštiti, koji će povećati socijalne transfere, ali i na način koji će najbolje biti na obostranu korist. Tada bi postojala nova reorganizacija centara za socijalnu zaštitu i novi Zakon o radnim odnosima.
Za konkretni slučaj silovane maloljetne djevojke u prihvatljivom domu 25. maja, dok je bila pod skrbništvom države, Tsarovska kaže da je odgovorna za više institucija, a ostavka ravnatelja, ne oslobađanje od odgovornosti.
– Do sada su istraženi tri slučaja, djevojka RI. i dvije sestre koje su napustile kuću “25. maj ”2015. godine. Samo naivno mogu reći da nisu znali da se to događa. Sustav je godinama djelovao na taj način i zbog toga je dao ovakvav efekt, to nije novoa niti nepoznato. Ne, kao odgovor na ovu vrstu vrste nasilja i djece bez djece, ne treba kriviti samo jednu instituciju, ali svatko mora biti odgovoran. Ravnatelj kuće “25. maj ”podnio je ostavku, ali to ga sigurno ne oslobađa od odgovornosti. Inspekcijski nalazi pokazali su tko, gdje i kako se dogodio propust i da će doći do podnošenja prekršaja i kaznenih prijava, kaže Tsarovska.
U intervjuu za „Free Press“, ona postavlja odgovornost za mnoge vrste roditelja, prvo na razini roditelja-skrbnika, skrbnika je stručnjaka u Centru za socijalni rad.
– Kad dijete kaže skrbniku da se nešto dogodilo, ako ne prijavi, ima krivičnu odgovornost. U slučaju da su slučajevi ustanovljeni da postoje trenuci kada je prijavljeno da postoji problem, dijete je vraćeno roditeljem da vodi postupak, iako je odlučeno u sudu lišen roditeljskog prava, tu leži najveća povreda.
Prema njezinim riječima, ustanove koje trebaju da skrbe o djeci, zbog kadrovskih aspekata imaju usvojene minimalne kapacitete, osobine koje nemaju dovoljno posvećeno radu s djecom, što se može vidjeti iz dječjih dosjea.
– U ožujku treba usvojiti Strategiju za deinstitucionalizaciju, koja će uključiti transformaciju “Ranke Milanović” i “25. maj ”, kao i druge domove za skrb, kao što su one u Demir Kapiju i Banja Bansko. Izvlačenje djece iz ovakvog kolektivnog življenja i smještaja u malim skupinama pruža priliku da radite sa djetetom jedan na jednog, da imate podršku 24 sata i da imate model roditelja kojeg velike ustanove ne nude niti nude, kaže ona.
Procjenjuje se da se sredinom godine očekuje da prva djeca napuste institucije, ne samo od „25. maj ”, već i od ostalih u Demir Kapiji, Banja Bansko, jer prema njezinim riječima, ljudska prava krši se posvuda.
– Mali grupni dom je stambena jedinica u kojoj petero djece s društvenim rizikom žive uz podršku stručnjaka, odgojitelja, njegovatelja, psihologa, specijalnih odgajatelja i rehabilitacije, te su u stalnoj komunikaciji sa središnjom samoupravom, školama i centrima za socijalni rad. Što se tiče sredstava za realizaciju deinstitucionalizacije, prvi put u proračun za ovu svrhu imamo punu liniju u iznosu od 25.173.000 denara, ali nismo sami u priči, ovdje imamo podršku UNICEF-a i UNDP-a i Tehničku pomoć iz EU. Cijela situacija je složena, vrijeme je da se pokrene cijeli sustav, ali zemlje koje su to postigle dobile su puno veće kvalitete socijalne zaštite, kaže Tsarovska