Rijeka je grad ljubavi i tolerancije
Hod za slobodu: Rijeka je grad ljubavi i tolerancije
Mnogobrojni građani i građanke Rijeke izašli/e su jučer na riječki Korzo kako bi prosvjednom akcijom pod nazivom “Hod za slobodu” jasno poručili da Rijeka neće pokleknuti pred klerofašističkim strujama koje ograničavaju slobodu, oduzimaju izbor te potiču na mržnju prema svim ‘drugima’ i drugačijima.
Nadalje, “Hod za slobodu” održan je istovremeno kao i u Rijeci prvi put organizirani “Hod za život” koji pod krinkom zaštite djece kao vrijednih članova našeg društva za cilj ima sustavno manipuliranje građanskim slobodama te oduzimanje fundamentalnih ljudskih prava.
Dok se prosvjedna kolona “Hoda za život” nije uspjela podičiti velikim brojem sudionika te je uz glazbeni program na Korzo stigla tek šačica ljudi u odnosu na protu-prosvjed, “Hod za slobodu” na ulici je okupio zavidan broj od nekoliko tisuća građana/ki iz nadasve različitih sfera života – od mladih aktivista/kinja, preko čitavih obitelji, pa sve do umirovljenika/ca. Ovim raznovrsnim odazivom Rijeka je još jednom pokazala da će uvijek ostati svoja, ali i uvijek ustrajna u borbi i zaštiti ljudskih prava, kao i da će uvijek ostati gradom ljubavi i tolerancije u kojem nema mjesta mržnji i opresiji.
(Foto: Katarina Pavičić-Ivelja)
Osim prosvjedne šetnje riječkim Korzom počevši od Jadranskog trga, “Hod za slobodu” popratili/e su i mnogi/e govornici/e koji su još jednom istaknuli/e važnost današnjeg okupljanja podsjetivši na apsolutnu nužnost uvođenja pozitivnih promjena u kontekstu kako ženskih, tako i prava svih na neki način ugroženih skupina. “Ne smijemo dozvoliti da sloboda postane privilegija.” “Ni jedna žena manje, ni jedna mrtva više.” “Sloboda je izbor partnera/ice bez obzira na rod, spol, nacionalnost i vjeru.” “Većina bez manjine nije cjelina.” “Trebamo pravo na izbor.” – samo su neki od slogana koji su se na jučerašnji dan mogli čuti s govornice.
(Foto: Katarina Pavičić-Ivelja)
Skup je obilježio i govor dragovoljca Domovinskog rata koji je ovom prilikom naglasio da je narativ Domovinskog rata u današnje vrijeme često manipuliran u svrhu nacionalističkih ciljeva te da je isti predstavljao ne borbu za slobodu nekih, već borbu za slobodu svih građana/ki Republike Hrvatske bez obzira na rod, spol, vjeru… te kao takav ne smije biti oružjem trenutno prisutnih struja koje aktivno doprinose oduzimanju ljudskih prava.
Ovom prigodom građanima/kama se obratio i gradonačelnik Rijeke Vojko Obersnel izjavivši: “Ako sam ikad bio ponosan, ponosan sam danas što hodam s vama, a i vi trebate biti ponosni/e! Ovo je borba koja tek kreće i neće biti laka, ali pobijedit ćemo – jer moramo pobijediti! Danas moramo govoriti ne samo o ženskim pravima nego i šire. Ugrožena su prava svih žrtava nasilja, nacionalnih manjina, istospolnih zajednica… Moramo se probuditi i jasno reći ‘dosta je’! Ne želimo živjeti u državi u kojoj se oduzimaju prava. Sloboda nam nije poklonjena. Slobodu smo krvavo izborili. Zato se ne smijemo pomiriti s onima koji/e nam lažima i netransparentnim financiranjima ograničavaju slobode. Pobijediti možemo istinom i glasnim ‘NE’! Ponosan sam na Rijeku i nadam se da će nam se pridružiti i drugi gradovi. Volim grad koji misli i koji neda slobodu!”
Nama ne trebaju lažni prosvjednici i autobusi – u Rijeci mržnja ne prolazi! No pasaran!
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
O ženama koje su ‘krive’ za nasilje nad njima
Aleksandra Petrić: O ženama koje su ‘krive’ za nasilje nad njima
Rodno zasnovano nasilje ostaje tabu tema u Bosni i Hercegovini i okruženju, ne samo među građanima i građankama, već i unutar javnih institucija koje su obavezne štititi i obezbjediti podršku ženama koje sa njim svakodnevno suočavaju. Potvrda za to je stigla sa olujom nezadovoljstva koja je nedavno pogodila susjednu Hrvatsku povodom ratifikacije Konvencije Savjeta Evrope o sprečavanju i suzbijanju nasilja prema ženama i nasilja u porodici. Oluja je na površinu izbacila gomilu stereotipa i nerazumijevanja osnovnih uzroka i posljedica nasilja, ali i ukazala na nagomilanu mržnju i radikalno desničarske stavove protiv prihvatanja i poštovanja prvih, sveobuhvatnih i trenutno jedinih pravno obavezujućih međunarodnih standarda koji traže odgovornost i akciju institucija u pravcu stalnog sprečavanja nasilja, i omogućavanja ženama da imaju pristup pravdi i servisima podrške i pomoći koji su prilagođeni njihovim potrebama.
Situacija je slična u Bosni i Hercegovini. Mi smo „spornu“ Konvenciju ratifikovali 2013. godine. Iako glasovi kontra sprječavanja i suzbijanja rodno zasnovanog nasilja nisu toliko glasni, organizovani i javno vidljivi kao u Hrvatskoj, nismo se mnogo odmakli od formalnog prihvatanja međunarodnog prava i usvajanja niza zakona i javnih politika koji ciljaju samo neke od najčešćih oblika rodno zasnovanog nasilja, kao što je nasilje u porodici.
Rodno zasnovano nasilje je surova realnost i mnogo je više od toga. Obuhvata bilo koji oblik nasilja usmjeren protiv žena zato što su žene, odnosno nesrazmjerno pogađa žene.
Utemeljeno je na podređenom položaju žena u društvu u odnosu na muškarce i osim nasilja u porodici, uključuje, na primjer, i nasilje u bliskim socijalnim vezama, seksualno nasilje, napade i uznemiravanje, psihološko i ekonomsko nasilje, trgovinu ženama, prisilnu prostituciju, dječije ili prisilne brakove, genitalno sakaćenje žena, zločine iz časti, odnosno ubistva žena koje su prekršile običajne, kulturološke ili religijske norme i obrasce ponašanja, prisilne abortuse i trudnoće ili prisilne sterilizacije žena.
Prema procjenama Ujedinjenih nacija, oko 35% žena širom svijeta su izložene fizičkom i seksualnom nasilju od strane svojih partnera ili nepoznatih osoba u nekom periodu svog života, a oko 43% žena u zemljama Evropske unije su potvrdile da su bile ili su izložene psihološkom nasilju. Podaci iz prve i trenutno jedine sveobuhvatne studije o rasprostranjenosti i karakteristikama nasilja prema ženama, koju su provele vladine institucije krajem 2012. godine ukazuju da je oko 47,5% žena širom Bosne i Hercegovine doživjelo neki od osnovnih oblika nasilja (fizičko, psihičko, seksualno i ekonomsko) nakon navršene 15 godine života, pri čemu su mlađe žene (od 18 do 24 godina) značajno više izložene nasilju nego žene starije životne dobi (iznad 65 godina), a počinioci nasilja su u više od 70% slučajeva muškarci, njihovi sadašnji ili bivši partneri.
Ono što je zajedničko svim ovim teškim kršenjima osnovnih ljudskih prava žena jeste visoki stepen društvene tolerancije na sve oblike rodno zasnovanog nasilja, i to je ujedno jedan od osnovnih razloga zbog čega se nismo mnogo odmakli od teorije.
Žene koje su doživjele ili svakodnevno doživljavaju rodno zasnovano nasilje se uvijek i iznova stigmatizuju, u startu, od osoba u bliskom okruženju, društva, i u konačnici i od institucija koje su obavezne i odgovorne da im pruže zaštitu i kazne počinioce nasilja.
U praksi to znači da je žena uvijek kriva – što nasilje trpi ili ne trpi, što nasilje svojim ponašanjem provocira, što nasilje ne prijavljuje ili ga prijavljuje, što ćuti ili ne ćuti, što se vraća ili ne vraća nasilniku, što se branila ili što se nije branila, što je otišla i ostavila djecu, što je otišla i povela djecu, što se zaposlila ili nije zaposlila, što je ostala trudna ili nije zatrudnila, što je prihvatila ili nije prihvatila komunikaciju, što je tražila ili nije tražila pomoć, što je pristala ili nije pristala…niz se nastavlja u beskonačnost. Lista pitanja i osuđujućih konstatacija je svakim danom sve veća, a sa njenim proširivanjem se sužava prostor da vjerujemo da će se situacija promijeniti u korist zaštite žene. I sve dok lista poput ove i postoji, ona će sužavati prostor da žena dobije pomoć i podršku koja joj je potrebna, i rukovodiće ne samo stavove običnih žena i muškaraca, već i reakcije institucija koje će u milimetar slijediti društveni odgovor na nasilje.
Zbog toga je važno da prije nego što osudite žene koje se svakodnevno suočavaju sa nasiljem promislite o vlastitoj odgovornosti – vas, mene, drugih oko nas – zašto rodno zasnovano nasilje ostaje skriveno, nekažnjeno, zaglavljeno u tijelima velikih i malih žena i zašto svakodnevno raste i jača, a oni koji ga čine uvijek i iznova ostaju ugledni porodični ljudi, visoko moralni i ispravni, predhodno neosuđivani, ili osuđivani ali nikad zbog nasilja, dobre komšije i prijatelji, očevi, braća, poznanici, nastavnici, direktori, gradonačelnici, majstori, predsjednici i marljive radne kolege.
U društvu u kojem vlada ovako postavljena društvena reakcija na nasilje prema ženama nema pravde. Ovo nije distopijska priča prenesena iz mašte Aldousa Huxleya, Margaret Atwood, Georga Orwella i njima sličnih, već stvarnost za koju zajedno nosimo odgovornost. I ja i vi. Svakodnevno.
I da unaprijed odgovorim na jedno od ključnih pitanja koje slijedi. Muškarci takođe mogu biti žrtve nasilja. I nasilje kojem su izloženi je opterećeno stereotipnim obrascima i društvenim odgovorima, sa razlikom što nasilje prema njima u velikoj većini slučajeva vrše drugi muškarci.
O tome drugom prilikom.
Žena uvijek kriva – što nasilje trpi ili ne trpi, što nasilje svojim ponašanjem provocira, što nasilje ne prijavljuje ili ga prijavljuje, što ćuti ili ne ćuti, što se vraća ili ne vraća nasilniku, što se branila ili što se nije branila, što je otišla i ostavila djecu, što je otišla i povela djecu, što se zaposlila ili nije zaposlila, što je ostala trudna ili nije zatrudnila, što je prihvatila ili nije prihvatila komunikaciju, što je tražila ili nije tražila pomoć, što je pristala ili nije pristala
www.radiosarajevo.ba
Naše društvo ne prihvata većinu manjskih grupa
Indira Bajramović: Naše društvo ne prihvata većinu manjskih grupa
Kada se govori o rodnoj ravnopravnosti u našem društvu, jako malo se govori o položaju i pravima Romkinja. Svjesni smo da postoji višestruka diskriminiracija Romkinja, koja je povezana sa brojnim drugim poteškoćama koje pogađaju Romkinje kao što su: otežan pristup obrazovnim i zdravstvenim ustanovama, visoki procent nezaposlenosti, neuslovnost prostora za stanovanje, nedostatak osnovnih živežnih namirnica, često verbalno i fizičko nasilje unutar porodice, ali i od strane pripadnica_ka našeg društva, nezaštićenost od strane države, nemogućnost ostvarenja osnovnih prava…
Jedna od najvidljivijih nevladinih organizacija koja koja se zalaže za bolji položaj Romkinja je Udruženje žena Romkinja (UŽR) “ BOLJA BUDUĆNOST”, koje je registrovano 2001. godine kao prva ženska romska nevladina organizacija u BiH, koja djeluje na području Opštine Tuzla ali i šire (Federacije BiH i Republike Srpske). Ovo udruženje svojim djelovanjem nastoji smanjiti društvene predrasude, ekonomski osnažiti Romkinje, poticati ravnopravnost i ostvarenje njihovih prava u zdravstvu, obrazovanju, politici i kulturi, sa ciljem da Romkinje aktivno i ravnopravno sudjeluju u svim sferama života u BiH.
Bolja budućnost aktivno radi na osposobljavanju žena romske nacionalnosti kroz pokretanje kurseva opismenjavanja, kursa kućnih radinosti, kurseva stranih jezika i brojnih drugih. Neki od prioriteta udruženja su pomoć starim i iznemoglim osobama, ženama žrtvama nasilja, samohranim majkama, očuvanje reproduktivnog zdravlja Romkinja, zalaganje za ravnopravnost spolova, prevencija nasilja te izrada projekata u skladu sa programskim pravcima udruženja.
U ovom tekstu vam donosimo intervju sa Indirom Bajramović, predsjednicom UŽR “Bolja Budućnost”, koja nam je dala informacije o tome na koji način Bolja budućnost radi na tome da Romkinje i Romi budu prihvaćeni kao ravnopravni građani našeg društva.
Vi ste predsjednica prve romske ženske nevladine organizacije. Koliko često i za koje vrste pomoći se Romkinje i Romi najčešće obraćaju Boljoj budućnosti?
Romkinje i Romi se nama najčešće obraćaju jer im je potrebna pomoć u ostvarivanju osnovnih ljudskih prava kao što su prava na socijalnu i zdravstvenu zaštitu, tuđu njegu, naknadni upis djece u matičnu knjigu rođenih, upis djece u srednju školu, jer djeca često izraze želju za upis na određeni smjer, a ne ispunjavaju kriterije za isti. Obraćaju nam se i zbog pisanja zahtjeva, molbi, pa i žalbi, da im kopiramo dokumentaciju, da provjerimo da li su su prikupili svu potrebnu dokumentaciju za ostvarivanje nekih prava itd.
Svjedoci smo da je položaj Romkinja u BiH posebno težak. Osim što trpe duplu diskrimininaciju, jer su žene i jer su Romkinje, izložene su svakodnevnom neprihvatanju od strane društva, a nerijetko trpe verbalno i fizičko nasilje. Šta biste izdvojili kao najveće probleme s kojima se Romkinje susreću? U kojoj mjeri naša država štiti zagarantovana prava Romkinja i Roma?
Kako ste i sami rekli diskriminacija prema Romkinjama je najteža jer im otežava položaj u kojem se nalaze, koji je i onako težak. Tu je i nezaposlenost, neke su bez krova nad glavom, nemaju od čega da prehrane porodicu, školuju djecu, mnoge na ulici prose kako bi zaradile neki dinar, a mnoge zajedno sa muževima skupljaju sekundarne sirovine i bore se da na svaki način budu korisne i privrede porodici. Uz sve navedeno, neke trpe nasilje u porodici, ali i van porodice kao i diskriminaciju od društva i šire zajednice. Ja mislim da država ne štiti prava žena globalno, a posebno Romkinja. Nas nema u politčkom i javnom životu organizovane smo u NVO sektoru i borimo se za svoja prava koristeći zakone i mehanizme koji nam omogućavaju da budemo u nekim savjetodavnim tijelima ili komisijama, za to smo se izborile mi same, a ne država.
U našoj državi je teško doći do zaposlenja, a pogotovo su Romi i Romkinje uskraćene_ni u svojim radnim pravima. Među aktivnostima Bolje budućnosti se ističu brojni kursevi edukativnog karaktera koji imaju za cilj osposobljavanje Romkinja i mladih Roma za određene poslove. Kakva je zainteresovanost za te kurseve, na kojim imate najviše polaznika i polaznica?
Zainteresovanost za naše edukativne programe je zadovoljavajuća. Na svim našim kursevima uvijek smo imali više polaznika_ca, ponekad nismo imali dovoljno sredstava u projektu da obuhvatimo sve zainteresovane. Najviše polaznika_ca smo imali na edukaciji informatike i stranih jezika, engleskog i njemačog. To su bili sve polaznici_ce sa završenom srednjom školom ili pri završetku iste, a koji su pohađali kurseve s ciljem da što lakše kasnije dođu do posla. Zbog toga smo im omogućili pomenute kurseve jer znamo da sad pri zapošljavanju svi traže poznavanje stranog jezika i rada na računaru i željeli smo dati alat u ruke toj omladini.
Koliko često se dešava da nakon osposobljavanja za određeno zanimanje polaznice i polaznici dobiju posao? Možete li nam navesti neke pozitivne primjere?
Danas se jako teško dolazi do posla, i to ne samo Romi i Romkinje nego i drugi građani naše države. Iako su završili neke vidove obuke, završili srednje škole nažalost ne možemo se pohvaliti da su se neki zaposlili, neki od njih su napustili BiH jer ovdje nisu vidjeli perspektivu za opstanak.
Veliki problem Romkinjama predstavlja prisup zdravstvu. Bolja budućnost provodi projekte čiji je cilj očuvanje zdravlja i približavanje Roma i Romkinja institucijama javnog zdravlja. Kakva je zainteresovanost pripadnika romske populacije za ove aktivnosti? Da li su uposleni u institucijama zdravstva senzibilizirani u pružanju pomoći Romima i Romkinjama ?
Kako na edukativnim kursevima, tako i ovdje postoji velika zainteresovanost žena i djevojaka za preglede kada je u pitanju reproduktivno zdravlje, ali isto tako velika je prisutnost na edukativnim radionicama na ovu temu gdje im dovodimo doktorice i gdje mogu direktno postavljati pitanja. Što se tiče odnosa ljekara prema Romkinjama do sada su bili veoma korektni jer mi imamo dobru saradnju sa domovima zdravlja i ambulantama. Nerijetko, na našu preporuku, prime one koji nisu u sistemu zdravstvene zaštite na pregled, a ponekad ih prime i na vađenje nalaza. Smatramo da ni to nije rješenje jer se mora pronaći način da Romi i Romkinje, ali i svi ostali koji to još nisu, budu uvedeni u sistem zdravstvene zaštite, a to je obaveza koje je na državi da je obavi.
Koliko su ostale nevladine organizacije zainteresovane za saradnju sa Boljom budućnosti?
Nevladine organizacije koje djeluju u našoj državi su veoma zainteresovane za saradnju sa nama, kao i međunarodne organizacije , a to nam pokazuju time što traže da im budemo partneri na projektima koje implementiraju.
Šta biste poručili građanima i građankama Bosne i Hercegovine, na koji način ih senzibilizirati?
Pa nema tu neke mudrosti, sve predrasude i diskriminacija prema Romoma i Romkinjama se nose iz kuće, a razlog za to je nedovoljno poznavanje ove populacije, njihove kulture, tradicije i historije, a činjenica je da u našem društvu postoji veliki stepen neprihvatanja većine manjinskih grupa, ma koje one bile.
Razgovarala: Maida Zagorac, Sarajevski otvoreni centar
Marija Demić prva Romkinja u MUP -u
Zadovoljna sam i srećna što sam dobila posao u Ministarstvu unutrašnjih poslova, posebno zbog toga što do sada nije obraćana pažnja na mlade Rome i Romkinje koji su diplomirali ili će vrlo brzo diplomirati, kaže za Jugmediu mr Marija Demić, diplomirana pravnica iz Niša, koja je ovih dana dobila stalno zaposlenje u PU Niš.
Ovako počinje razgovor za Jugmediu Demićeva, prva visokoškolavana Romkinja zaposlena u Ministarstvo unutrašnjih poslova (MUP) Srbije.
Marija je rođena u Nišu, odrasla u Makedoniji jer joj je otac bio vojno lice, saobraćajac. Fakultet je završila u rodnom gradu i 15 godina bila aktivistkinja u romskom nevladinom sektoru, a radila je dve godine na određeno i u matičnoj evidenciji Fonda PIO u Nišu. Dvoje visokoškolaca primljena su u službu povodom Dana MUP Republike Srbije, ali Nacionalni savet romske nacionalne manjine i Romski Centar za strategiju, razvoj i demokratiju, saopštavaju da je taj čin plod dužih razgovora i pregovora sa nadležnima.
„Prvi put u istoriju srbijanske policije zaposleno je dvoje fakultetski obrazovanih lica romske nacionalnosti nakon inicijative koja je pokrenuta od strane NSRNM i Romskog centra za strategiju,razvoj i demokratiju i apela i razgovora sa ministrom policije,direktorom i zamenikom direktora policije i načelnicima i rukovodiocima Sektora za ljudske resurse u MUP. Tokom tih razgovora istaknuta je potreba participacije visoko obrazovanih Roma i Romkinja u sektoru bezbednosti, posebno ako se ima u vidu mali procenat zastupljenosti Roma u MUP u Srbije, jezička barijera i sama potreba za efikasnijim radom MUP Srbije“, navodi se u zajedničkom saopštenju dve organizacije.
U MUP Srbije trenutno je zaposleno 132 Roma i Romkinja a na obuci za policajce u Sremskoj Kamenici je 17 pripadnika ove nacionalne manjine, dok se ove godine na apel NSRNM i Asocijacije romskih policajaca na obuku za policijace prijavilo 139.
Marija Demić kaže da će se sa kolegom Vladanom Stanojevićem iz NVO sektora „maksimalno zauzeti da budemo zastupnici za dalje povećanje broja Roma i Romkinja koji će raditi u bezbedonosnim strukturama Srbije“
USPJEŠNE ROMKINJE U EUROPI
U Bjelovaru je u utorak, 15. svibnja 2018., povodom Dana obitelji, na Studijskom odjelu Narodne knjižnice „Petar Preradović“ otvorena izložba i održana je tribina pod nazivom „Uspješne Romkinje u Europi“.
Organizacija izložbe i tribine pod nazivom „Uspješne Romkinje u Europi“ rezultat je dugogodišnje suradnje Narodne knjižnice s Udrugom Romski putovi – ”Romane droma” i njenom predsjednicom Adaletom e Dinasi, koja je kroz prijašnje projekte inicirala i postavljanje police romske literature u knjižnici.
Govorilo se o onoj drugoj, manje poznatoj ili bolje rečeno potpuno nepoznatoj, pozitivnoj i uspješnoj strani romske populacije, o kojoj se vrlo malo ili gotovo ništa ne govori u javnosti. Predavanje je održala sama Adaleta e Dinasi, predstavljana od domaćina kao ”sakupljačica romskog kulturnog blaga”. Adaleta e Dinasi aktivna je u romskoj zajednici već niz godina najviše kroz djelovanje Udruge Romski putovi.
Posjetitelji su na tribini pogledali dokumentarni film Izbjegni moju sudbinu, na temu prisilnih i ugovorenih dječjih brakova te film Pravednica Romkinja o Hajriji Imeri-Mihaljić, jedinoj Romkinji čije je ime uklesano na Zidu časti u Vrtu pravednika Memorijalnog muzeja Yad Vashem u Jeruzalemu. Prikazani filmovi su pokrenuli val emocija među okupljenima od kojih je većina, dirnuta viđenim, brisala suze, dok su se neki prisutni na glas zapitali “Zar tako čovjek može čovjeku?“
Večer punu emocija upotpunio je glazbeni sastav Bahtale Rote (Sretni kotač), iz Novog Sada u Srbiji, izvedbama na tradicijskim glazbalima Roma – žičanim instrumentima. Izveli su romsku himnu „Đelem, Đelem” te druge široko poznate romske skladbe. Učenici Medicinske škole i Gimnazije Bjelovar čitali su pjesme romskih autora koje su prigodno pripremili.
Kroz tribinu, Adaleta E Dinasi je predstavila i izložbu na istu temu koja je postavljena u Narodnoj knjižnici ”Petar Preradović” u Bjelovaru i može se razgledati do 2. lipnja 2018. godine. Izložba je to o uspješnim Romkinjama koje su se, usprkos strogoj tradicionalnoj sredini, uspjele izdignuti, ostvariti sebe i svoje snove te postati uzor mnogim Romkinjama, ali i pripadnicama većinske zajednice, u nastojanju na ostvarenju svojih životnih ciljeva.
Izložba se sastoji od fotografija i životopisa Romkinja mr.sc. književnosti Marije Aleksandrović (Srbija), prof. glazbe Bajse Arifovske (Makedonija), književnice Luminite Cioabu (Rumunjska), dipl. pravnice Žakline Durmiš (Makedonija), nastavnice Natalije Ignac (Hrvatska), mr. sc. farmacije Nure Ismailovske (Hrvatska), ekonomistice Jelene Jovanović (Srbija), dr. sc. znanosti Lilyane Zhelnove Kovatcheve (Bugarska), kraljice romske glazbe Esme Redžepove (Makedonija), novinarke Mirditu Saliu (Makedonija) i književnice Bronislave Papuszu Wajs (Poljska).
Prisutnima se, nakon predstavljanja izložbe, prigodno obratio i ravnatelj Narodne knjižnice, Marinko Iličić, zahvaljujući se na inicijativi za tribinu te ističući kako je gospođa Adaleta kao Romkinja, jedan od dugogodišnjih suradnica Narodne knjižnice ”Petar Preradović” u Bjelovaru, koja svojim radom i knjigama romskih autora koje nesebično poklanja knjižnici obogaćuje sadržaj i fundus literature knjižnice, te je pozvao na daljnju suradnju, nju i sve druge Rome i romske udruge čijim su predstavnici bili u publici.
Na kraju tribine, svim prisutnima, u svoje ime i u ime Udruge ”Romski putevi”, Adaleta e Dinasi se zahvalila na prisustvu i poklonila svima zbirke pjesama „Roma pe droma” (Romski putevi) romskog autora Rajka-Ranka Jovanovića.
Autorica: Slađana Đurđević
IZBORI ZA BUDUĆNOST
ovaj članak za primjer Romim kada se hoće sve se može
U Iraku izrazito religioznom gradu izabrana prva žena – komunistkinja, Suhad al-Khateeb
U Iraku su u subotu 12. 5. održani prvi parlamentarni izbori nakon pobjede nad Islamskom državom. Narod Iraka u velikom je broju bojkotirao izbore, a na glasačka mjesta izašlo je manje od polovice birača (44,5%). No, oni koji su izašli u velikoj većini glasali su za Savez Sairoun – koaliciju podržavatelja utjecajnog šijitskog imama Moqtade al-Sadra i Iračke komunističke partije (ICP) te manje Iračke republičke stranke.
Pobjeda sadrističko-komunističkog saveza je opovrgla brojne pretpostavke o politici Iraka, a rezultati ukazuju na potrebu prekida s političkim establišmentom kao posljedice njihove korupcije i nesposobnosti, kao i odmicanja od utjecaja SAD-a i Irana.
Savez religiozno konzervativnog Sardističkog pokreta i ultra-sekularne komunističke partije očito je uspio, a jedno od najprominentinijih lica nove politike je Suhad al-Khateeb, članica Komunističke partije koja je osvojila mjesto u skupštini izrazito religioznog grada Najafa, koji je važno sjedište šijitske teologije.
Khateeb, je učiteljica, aktivistkinja protiv siromaštva te borkinja za prava žena, nije prije razmišljala o izlasku na parlamentarne izbore.
“2014. se nisam kandidirala, no bila sam u grupi koja je obilazila ljude u Najafu. Slušali smo njihove probleme i pomagali im, u slamovima Najafa i siromašnim kvartovima. Za kandidaturu sam se odlučila nakon što sam dobila veliku podršku od svojih kolega i studenata/ica”, izjavila je nakon pobjede.
Pobjedničkoj koaliciji predstoji formiranje vlade i učvršćivanje saveza u sljedećih 90 dana. Otvoreni su za suradnju sa sadašnjim premijerom Haider al-Abadijem i zastupnicima nekih drugih stranaka, uključujući i kurdske, no kažu kako će zasigurno isključiti koaliciju Fatah i koaliciju bivšeg premijera Nouri al-Malikija koje su najpovezanije s Iranom.
Premda je Iran dugo imao ogroman utjecaj u svetim iračkim gradovima Karbali i Najafu, sve je veći strah od rastućih tenzija između Islamske republike i susjeda u regiji – posebno Izraela i Saudijske Arabije, a smanjenje iranskog utjecaja na Irak je bio temelj kampanje sadrističke politike.
“U regiji postoji sukob između Irana i SAD-a koji se odražava na Irak, Jemen i Bahrain”, kaže Khateeb. “No mi, Iračanke i Iračani želimo svoju nezavisnost od SAD-a i Irana. Želimo društvenu pravdu, samostalnost te smo protiv sektarijanizma.”