Obavijest o javnom pozivu za 2022
REPUBLIKA HRVATSKA
Savjet za nacionalne manjine
KLASA: 402-08/21-07/03
URBROJ: 50438/01-21-01
Zagreb, 29. studenoga 2021
UDRUGAMA I USTANOVAMA
NACIONALNIH MANJINA
– svima –
PREDMET: Obavijest udrugama i/ili ustanovama nacionalnih manjina o objavi
Javnog poziva za predlaganje programa za ostvarivanje kulturne
autonomije u 2022. godini i uputa za prijavu programa putem
internetske aplikacije Savjeta
Savjet za nacionalne manjine Republike Hrvatske je temeljem članka 35. stavka 4. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina („Narodne novine“, broj: 155/02; 47/10; 80/10; Odluka Ustavnog suda 93/11 (1981) i Odluka Ustavnog suda 93/11 (1982)) u „Narodnim Novinama“, pod brojem: 127/21 26. studenoga 2021. godine objavio „Javni poziv udrugama i ustanovama nacionalnih manjina za predlaganje programa za ostvarivanje kulturne autonomije iz područja informiranja, izdavaštva, kulturnog amaterizma i kulturnih manifestacija, programa koji proizlaze iz bilateralnih sporazuma i ugovora, koji će se sufinancirati sredstvima Državnog proračuna Republike Hrvatske u 2022. godini“.
U postupku utvrđivanja financijske potpore za programe ostvarivanja kulturne autonomije nacionalnih manjina iz sredstava Državnog proračuna Republike Hrvatske Savjet će primjenjivati Kriterije financiranja i ugovaranja programa kulturne autonomije nacionalnih manjina i metodologiju praćenja i vrednovanja provedbe financiranih programa („Narodne novine“, broj: 105/16 i 81/20, u daljnjem tekstu: Kriteriji). Povjerenstvo Savjeta za nacionalne manjine će prilikom sastavljanja prijedloga Odluke o rasporedu sredstava za 2022. godinu odlučivati na temelju bodovne liste koja se utvrđuje isključivo na temelju odredbi Kriterija i na temelju podataka o dostavljenim godišnjim izvještajima o utrošku sredstava za 2021. godinu koje Stručna služba Savjeta priprema i daje na uvid članovima Povjerenstva.
Prijave prijedloga programa obavljaju se putem mrežne aplikacije dostupne na službenoj internet stranici Savjeta koja glasi: www.savjet.nacionalne-manjine.info.
Prije samog pristupa prijavi prijedloga programa putem mrežne aplikacije nužno je pripremiti u PDF formatu slijedeće dokumente:
- presliku rješenja o upisu u Registar udruga Republike Hrvatske koji obuhvaća i zadnje prijavljene promjene (najmanje 36 mjeseca od osnutka do dana objave javnog poziva u „Narodnim novinama“, odnosno 24 mjeseca za udruge. koje su članice saveza i/ili zajednice nacionalnih manjina);
- presliku važećeg Statuta udruge;
- presliku odluke sa zadnje izborne skupštine kojom su imenovane odgovorne osobe udruga i/ili ustanova, saveza i/ili zajednica nacionalnih manjina;
- presliku uvjerenja o nekažnjavanju odgovorne osobe udruge udruga i/ili ustanova, saveza i/ili zajednica nacionalnih manjina (ne i za odgovorne osobe članica udruga, KUD-ova i sl.);
- popis članova udruge i/ili ustanove i
- popis od minimalno 20 članova deklariranih pripadnika nacionalne manjine iz registra birača ovjerenu od strane osobe ovlaštene za zastupanje udruge (predsjednika udruge) a za saveze i/ili zajednice nacionalnih manjina popis članica (udruga)
- presliku ugovora, rješenja ili odluke o najmu prostora ukoliko udruga nema vlastiti prostor;
Navedeni dokumenti su neophodni za sam pristup aplikaciji kao i za urednu prijavu prijedloga programa. Bez prilaganja navedenih dokumenata sama prijava se ne može uspješno završiti.
Prijave prijedloga programa izvršavaju se putem aplikacije od 1. prosinca 2021. godine. Zadnji dan roka za podnošenje prijave je 30. prosinca 2021. godine.
Nakon izvršene prijave prijedloga programa udruge i/ili ustanove nacionalnih manjina su obavezne ispisati potvrdu prijave prijedloga programa iz elektronske aplikacije. Istu je dužna potpisati osoba ovlaštena za zastupanje i ovjeriti ju pečatom udruge i/ili ustanove.
Potvrdi se obavezno prilaže :
- original uvjerenja o nekažnjavanju odgovornih osoba udruga i/ili ustanova nacionalnih manjina koje se prijavljuju samostalno i odgovornih osoba saveza i/ili zajednica nacionalnih manjina (ne i za odgovorne osobe članica udruga, KUD-ova i sl.), ne stariji od mjesec dana;
- plan prihoda i rashoda iz financijskog plana udruga i/ili ustanova za 2022. godinu;
- iznimno udruge i/ili ustanove nacionalnih manjina koje se po prvi put prijavljuju na javni poziv Savjeta kao i udruge i/ili ustanove nacionalnih manjina koje u zadnje tri godine nisu bile sufinancirane preko Savjeta dužne su dostaviti dokaze o dosadašnjem radu i aktivnom djelovanju (primjerice fotografije sa nastupa i manifestacija, objavljenih priloga-članaka iz novina, objavljenih djela iz programa izdavaštva, tiskani časopisi iz programa informiranja i drugo sa kratkim obrazloženjem i opisom).
Potvrdu s obaveznim prilozima udruge i/ili ustanove su dužne poslati s povratnicom na adresu:
Savjet za nacionalne manjine Republike Hrvatske, Mesnička 23, 10000 Zagreb
s naznakom „ZA JAVNI POZIV-2022“.
Ukoliko udruge i/ili ustanove nacionalnih manjina, savezi i/ili zajednice nacionalnih manjina uz prijavu u aplikaciji ne prilože sve obavezne i ispravne
– 3 –
dokumente u PDF formatu, kao i priloge koji se dostavljaju putem pošte na adresu Savjeta, smatrat će se da nisu prešle minimalni bodovni prag koji iznosi 10 bodova.
Udruge i/ili ustanove nacionalnih manjina koje su unatrag tri godine bile sufinancirane od strane Savjeta mogu ostvariti pozitivne odnosno negativne bodove u rasponu od 1-4 boda ovisno o dostavljenim godišnjim izvještajima za 2021. godinu.
Udruge i/ili ustanove nacionalnih manjina koje se po prvi put odazivaju na javni poziv Savjeta za nacionalne manjine, kao i udruge i/ili ustanove nacionalnih manjina koje u zadnje tri godine nisu bile sufinancirane preko Savjeta, mogu ostvariti pozitivne odnosno negativne bodove u rasponu od 1-2 boda ovisno o dostavljenim dokazima o dosadašnjem radu i aktivnom djelovanju.
Prijave prijedloga programa koje ne ispunjavaju propisane uvjete sukladno javnom pozivu kao i prijave prijedloga programa koje se ne dostave u roku neće se razmatrati.
Unutar aplikacije za prijavu programa integrirana je bodovna lista te je programirano automatsko bodovanje koje ovisi o obveznim dokumentima koje su udruge i/ili ustanove dužne priložiti uz samu prijavu.
S poštovanjem,
PREDSJEDNIK SAVJETA
Aleksandar Tolnauer-v.r.
SAVJET ZA NACIONALNE MANJINE-OBAVIJEST
OBAVIJEST I UPUTE O PODNOŠENJU KVARTALNIH IZVJEŠTAJA ZA RAZDOBLE OD 01.07. DO 30.09. 2021. GODINE
ŽIVOT ROMA POD REFLEKTORIMA
SEVERINI JE DOSTA SAŽALIJEVANJA, SAMO ŽELI GLUMITI: ‘Bojala sam se da me nitko neće prihvatiti, ali bila sam U KRIVU’
Prije nego što se upale reflektori, dok u mraku iščekuje svoj nastup, Severina osjeća najveće uzbuđenje i u tim trenucima zna da je umjetnost put kojim treba nastaviti koračati. Kad iziđe na pozornicu, njezina karizma i talent opčine publiku, kao i iskrena emocija kojom ih uspijeva dotaknuti.
Ovaj put ne govorimo o Severini Vučković, nego o 18-godišnjoj Severini Lajtman, djevojci koja je po poznatoj pjevačici dobila ime.
Seve, kako je bližnji zovu, ustrajna je u tome da postane glumica, a u svoj životni poziv bila je uvjerena još kao 12-godišnjakinja.
Iako se kao Romkinja, odrasla u romskom naselju Piškorovec u Međimurju, susretala s diskriminacijom okoline i brojnim drugim preprekama, odmalena je imala snagu sve ih preskočiti.
“Odlučila sam završiti školu i postići nešto. Obično cure iz našeg naselja ne završe školu, nemaju novca, udaju se i rađaju djecu. Možda nemaju drugi izbor. Jako su dobrog srca. A neke su i završile školu, ali ne mogu dobiti posao zbog svog prezimena”, izjavila je Severina prije pet godina u videu koji su o njoj snimile učenice OŠ Tomaša Goričanca Mala Subotica nakon što je postigla zapažene rezultate na smotri Lidrano.
San o tome da završi školu i postane glumica danas je još snažniji nego kad se nakon osnovne škole iz Međimurja preselila u metropolu. Prije priprema za Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu, što joj je cilj upisati dogodine, glumi u zapaženoj predstavi ‘Pogledajme’ autora Romana Nikolića, koja donosi i njezina osobna iskustva diskriminacije.
IZVOR: SCREENSHOT YOUTUBEStory: Kako biste se opisali – tko je Severina, koje su njezine najveće ljubavi i strasti?
Rekla bih da sam još zaigrana djevojčica, iako sam nedavno napunila 18 godina. Imam 12 polubraće i polusestara. Možda će se nekome učiniti da nas je puno, ali i otac i majka imali su jedan brak prije ovoga i djecu u tim brakovima. Moja majka voli pjevačicu Severinu pa mi je ime dala po njoj. Kao dijete i ja sam je puno slušala. Inače, ime Severina među Romima i nije toliko rijetko, poznajem ih nekoliko.
Vedra sam i optimistična osoba, a najveća mi je strast gluma. Pozornicu sam zavoljela još u osnovnoj školi tijekom sudjelovanja na županijskim i državnim smotrama Lidrana. Prije preseljenja u Zagreb nisam ni znala da postoji Akademija dramske umjetnosti, no otkad sam doznala, vjerujem da je upravo to moja budućnost. Svjesna sam da je teško upasti se na taj studij, pogotovo iz prvog pokušaja, ali jednostavno nemam druge planove. Zato se nadam da će sve proći u redu.
Zato se nadam da će sve proći u redu.
INSPIRACIJA ZA NAPREDAK – “Kada te netko primjeti i vidi da vrijediš, motivira te i daje nadu”IZVOR: ROBERT GAŠPERT
Story: Do 14. godine živjeli ste u romskom naselju Piškorovec u Međimurju. Kako je izgledalo vaše djetinjstvo?
Kada danas razmišljam o tome, znam da je bilo sretno, bezbrižno, ali ograničeno. Svakako nisam imala mogućnosti kao druga djeca, živjela sam u izoliranoj zajednici, za neke izvanškolske aktivnosti nisam ni znala da postoje… Ipak, ne mogu reći da mi je u Piškorovcu bilo ružno – sjećam se glazbe koja je odzvanjala naseljem cijeli dan, mene i prijatelja kako se družimo i plešemo na ulici.
Kad sam napunila 14 godina, roditelji su odlučili da ćemo se odseliti iz naselja. Nismo otišli daleko, u susjedno selo Držimurec-Strelec, a tamo je postojalo jedno igralište i trgovina, što nam je puno značilo jer dotad to nismo imali. Iako se u početku nisam slagala s roditeljima, jer sam odlaskom iz naselja napustila prijatelje, danas znam da je njihova odluka bila ispravna. Život je postao mirniji, staloženiji. Ali zapravo, tek kad sam stigla u srednju školu u Zagreb, prodisala sam punim plućima.
Story: Koliko vam je vremena trebalo da se prilagodite novoj sredini?
Živim u Učeničkom domu Antuna Gustava Matoša. Kad sam stigla, prvih tjedan dana samo sam plakala. Bojala sam se da me nitko neće prihvatiti, da se neću imati s kime družiti. A onda sam jednog dana obrisala suze i svojim cimericama odlučila priznati da sam Romkinja. Reagirale su riječima: “Da, i što sad?” Prihvatile su me od početka, to su sjajne djevojke. U školi imam svoj mali krug ljudi s kojima se družim.
Naravno, bilo je i neugodnih situacija i dobacivanja, ali uvijek od ljudi koji me ne poznaju i koji, rekla bih, imaju ograničena razmišljanja. Zaklada Solidarna pomogla mi je u financiranju obrazovanja i zahvalna sam do neba na prilici da se školujem. Kao njihovoj stipendistici osigurana su mi sredstva za pokrivanje školarine u Privatnoj umjetničkoj gimnaziji.
IZVOR: SCREENSHOT YOUTUBE
Story: Još kao djevojčica govorili ste koliko vam je obrazovanje važno kako ne biste završili poput većine vaših vršnjakinja – maloljetne u braku. Od koga ste dobivali najveću podršku da u tome uspijete – roditelja, profesora, prijatelja?
Odmalena sam znala da se jedino uz obrazovanje mogu ostvariti. U Osnovnoj školi Tomaša Goričanca Mala Subotica počela sam otkrivati sebe, svoje talente i mogućnosti, a primijetio ih je profesor Božidar Vadlja koji me nakon jedne školske priredbe na kojoj sam recitirala pozvao da sudjelujem u recitatorskoj grupi. Kada te netko primijeti i vidi da vrijediš, motivira te i daje nadu. Počeo me pripremati za natjecanja i tri godine zaredom sudjelovala sam u državnom natjecanju Lidrano.
Oduvijek sam voljela školu jer sam znala da je to moj jedini izlaz. Kad su mi mentor i pedagoginja na kraju osnovne škole predložili da odem na školovanje u Zagreb, bez razmišljanja sam pristala. Ima puno talentirane djece u romskim naseljima i žao mi je što nemaju mogućnost pokazati što sve mogu. U tome važnu ulogu imaju roditelji, skeptični su prema velikom gradu i ne žele ih pustiti.
Problem je u mentalitetu. Mislim da starijem stanovništvu romske zajednice škola ne predstavlja vrijednost, nema neku težinu. Na sreću, imala sam podršku unutar obitelji, ali i sama sam se borila. Odličan sam đak, volim školu i sve što mi ona nudi – opći gimnazijski program obogaćen umjetničkim predmetima i radionicama iz scenske i likovne umjetnosti. Sada krećem u četvrti razred.
Story: Trenutačno glumite u predstavi ‘Pogledaj me’ redatelja Romana Nikolića kojoj je glavna tema diskriminacija Roma. Kakva je vaša uloga?
Predstava ‘Pogledaj me’ izvodi se još od 2017. godine, a nagrađena je i posebnom Nagradom hrvatskoga glumišta za izniman doprinos kazališnoj umjetnosti. Prije mene u njoj su igrale Sindirela Bobarić i Melanija Mešić, a ja sam treća glumica kojoj je redatelj Nikolić povjerio tu ulogu.
U predstavu su utkana i moja iskustva s diskriminacijom o kojima govorim s kolegom, glumcem Sinišom Senadom Musićem. Mnogo Roma često ne zna da je ono s čime se susreću diskriminacija i predstava im to osvještava. Dosad smo odradili 12 predstava u šest gradova, započeli smo u Zagrebu na 50. Svjetski dan Roma (8. travnja), a nastavili u Slavonskom Brodu, Rijeci, Čakovcu, Belom Manastiru, Kutini.
Na redu je Varaždin, gdje ćemo igrati u studenome. Osim što je u predstavi riječ o diskriminaciji Roma, spominje se i LGBTQ zajednica, kao i diskriminacija srpske manjine u Hrvatskoj. Njome ne želimo poručiti: “Gledaj i žali me!”, nego: “Ovo se događa, tu je problem, njega trebamo riješiti”.
Story: Mislite li da publika nakon odgledane predstave osjeća sažaljenje?
Iskreno, umorna sam od sažalijevanja, ne želim da itko to osjeća prema meni. Samo želim biti normalna tinejdžerica. I mi, Romi, želimo život kakav zaslužuje svaki čovjek na ovom svijetu. Nitko ne želi da ga se omalovažava ili da ga se manje cijeni samo zato što je drukčiji. Ne mislim tu samo na Rome, nego i na LGBTQ i sve druge zajednice na koje se gleda kao ‘drukčije’.
Poručila bih mladim Romima da pohađaju školu, obrazuju se i prošire svoje vidike, a svima ostalima da Romima daju šansu, da ih upoznaju. Predstavom to pokušavamo postići, i pred odraslom publikom i pred srednjoškolcima.
Story: Postoji li razlika u reakcijama? Kako reagiraju srednjoškolci, a kako odrasla publika?
Odrasla publika više suosjeća, nakon predstave više dijeli dojmove s nama, neki su čak priznali da im je u nekim trenucima izazvala i osjećaj krivnje jer su se prepoznali u određenim rečenicama… Moje je mišljenje da srednjoškolci nisu potpuno spremni za tu tematiku, odnosno da ponekad negiraju da uopće postoje takve vrste diskriminacije.
Kolega Siniša mi je znao reći da je ponekad očito na njihovim licima kako se s predstavom u nekim dijelovima ne slažu. Upravo je zato potrebno više o tome razgovarati i educirati mlade.
IZVOR: SCREENSHOT YOUTUBEStory: Vlastitu frustraciju, koju je prouzročila diskriminacija, najlakše kanalizirate kroz glumu? Kako to postižete?
Glumom možemo prikazati što nam se događa. Redatelj mi je više puta rekao koliko je zadivljen iskrenim emocijama koje prirodno izlaze iz mene na pozornici. Predstava je takva da se uz nju publika i smije i plače, prepuna je sarkastičnih replika. Primjerice, često izgovaram rečenicu: “Kako nam je lijepo”, iako je očito da nije. U svemu sam se pronašla te sve izvodila s lakoćom, ali jedna mi je scena bila posebno teška.
Nisam mogla na vrijeme prodrijeti do emocija koje je trebalo prenijeti jer sam se morala brzo uklopiti u predstavu. Scena govori o genocidu koji je izvršen nad Romima tijekom Drugoga svjetskog rata. Drugi glumac govori: “Zna se koliko je vagona stoke poubijano, ali ne i koliko Cigana.” O tome se i danas šuti, ne uči u školama, nikada nisam čula za taj genocid prije ove predstave. Ni sama nisam znala kako reagirati.
U međuvremenu sam posjetila logor Auschwitz. Potreslo me to, ali tada su emocije došle na mjesto, počela sam ih bolje razumjeti, kao da sam tu svoju frustraciju mogla lakše prenijeti i na pozornici.
Story: Stignete li se, uz školske obaveze i obaveze u predstavi, posvetiti i drugim aktivnostima, hobijima?
Škola mi oduzima dosta vremena, a kad nisam u njoj volim se šminkati, i sebe i prijateljice, volim pjevati, izlaziti s društvom. Član sam Romske organizacije mladih Hrvatske od prošle godine, a predstava u kojoj glumim dio je njihova projekta ProBudiJednakost. Predstava bi, smatram, trebala igrati dok je god društvo ovako formirano i dok god traju tenzije.
Volim ići u kazalište i svaki put kad odem u HNK pomislim kako ću i ja jednog dana glumiti na toj pozornici. Možda zvučim nadobudno, ali tako zamišljam. Ne bih imala ništa protiv i da u inozemstvu gradim svoju glumačku karijeru, vrijeme će pokazati. Voljela bih se okušati i u dramama, komedijama i mjuziklima, iako zasad mislim da mi drame najbolje leže.
ŽIVOT ROMA KRAĆI OD OPĆE POPULACIJE
Srbija: vijek Roma je čak za 25 godina manji u odnosu na opću populaciju
Život nas Roma teško se može usporediti s svakodnevnicom drugih građana, osobito kada se govori o kvaliteti života. Teški uvjeti života u svim segmentima nažalost ostavlja trag na naše zdravlje , a sve to istražili u susjednoj Srbiji.
Iako je u Hrvatskoj očekivani životni vijek 78 godina, ni građani Srbije se ne mogu požaliti s očeivanih 74 godina. Istraživanje koje su provele neromske i romske organizacije na tom području malo zastrašuju te prosječni životni vijek Roma je čak za 25 godina manji u odnosu na opću populaciju u Srbiji.
Još jedna zanimljiva činjenica koja nas upozorava na bitne promjene jest činjenica da, prema službenim statistikama, od 50 Roma u Srbiji, duže od 55 godina živi samo jedan! Vjerujemo da situacija nije puno bolja u Hrvatskoj jer romska populacija živi većinom u teškim uvjetima, a prema istraživanju Centra za mirovne studije romski životni značajno kraći. Iako nisu definirali koliko te tko je to istraživao, navode da je životni vijek Roma kraći za jedno desetljeće, čak i više.
Romska djeca često rano stupaju u brak
Kada je riječ o razvoju romske djece i trajanju njihovog životnog vijeka, činjenice su poražavajuće.
– U odnosu na prosječno stanovništvo u zemlji, romska djeca imaju duplo veću stopu smrtnosti (smrtnost djece do pet godina je dva puta veća od prosječne u Srbiji), ne uhranjenija su i više zaostaju u rastu i razvoju. Stupanjem u brak prije 15-te godine, stopa rađanja među adolescenticama je višestruko veća u odnosu na njihove vršnjakinje. Većina njih posjeduje minimalno znanje o HIV-u ili sidi, ističu u rominfomedia.rs.
Bolesti srca i krvnih žila, maligni tumori, povrede, dijabetes, opstruktivna bolest pluća i druge, već godinama dominiraju kao vodeći uzroci obolijevanja, invaliditeta i prijevremenog umiranja Roma.
Mali broj njih koristi preventivne usluge u zdravstvenim ustanovama, a kada dobiju bitne informacije, nedovoljno ih dobro razumiju. Iako jednako dostupna pravila korištenja, informiranost o proceduri zakazivanja pregleda kod doktora opće prakse bila su manje pristupačna Romima u odnosu na druge građane neromskog stanovništva.
Zanimljiv je i podatak Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) koja navodi da u odnosu na prosijek u Srbiji, svega 16% Roma doživi životno doba od 50 i više godina.
Nažalost po tim podacima ne zaostajemo previše te isti ili slični podaci bi bili kod nas da itko preuzme odgovornost da to istraži. Kada pogledamo oko sebe i unutar romska naselja, teško možemo naići na osobe koje imaju više od 65 godina.
Iako se taj broj možda djelomično poboljšao u zadnja dva desetljeća, ne možemo osporavati da mladi umiremo, a životni uvjeti i nedostatak zdravstvene skrbi ne ide nam u prilog.
Prva Romkinja iz Piškorovca s fakultetskom diplomom
Druga slika romske zajednice
U moru tekstova na portalima i tiskovinama koji pokazuju negativnu sliku romske zajednice, Rosa Oršuš svojim primjerom pokazuje da se i članovi romske zajednice bore za kvalitetno obrazovanje kao svi drugi u našoj državi.
Ne možemo osporavati činjenicu da čak 70% pripadnika romske nacionalne manjine ne završi srednju školu, ali ne možemo dopustiti da se šuti o mnogobrojnim uspjesima koji čine mladi iz romske zajednice. Rosa Oršuš je jedan od mnogih primjera koji ukazuju da se trud isplati, osobito u obrazovanju.
Kako se može pročitati u brojnim intervjuima, njen život nije bio lagan. Odrasla je u osmeročlanoj obitelji koja je imala iznimno teške uvjete za život, bilo to od stambenih uvjeta i nedostatka sanitarnog čvora te vode ili života u romskog naselju u kojem nerijetko nije mogla spavati od glasne glazbe, izbijanih svađa te velike buke do kasnih noćnih sati.
Njezin otac radio je kao zidar i obitelj je preživljavala od njegove plaće, a školovanje je oduvijek bio prioritet i svi su morali završiti srednju školu.
Iako je život bio težak, njen život obilježava tragedija koja obitelji te djevojke još više otežava život.
– Moj tata je poginuo u prometnoj nesreći kad sam imala devet godina. Ostali smo bez ikakvih prihoda, i mama koja ima samo tri završena razreda osnovne škole prijavila se u centar za socijalnu skrb kako bi dobila socijalnu pomoć od koje smo tada preživljavali. Naravno da je to bio minimalan novac i onda je radila za nadnicu. Išla je u berbe voća – prisjeća se Rosa za 24sata, ističući kako je oduvijek voljela učenje. No s obzirom na životne uvjete, nije joj bilo lako.
Stradanje njenog oca u prometnoj nesreći kada je imala samo devet godina, još više je utjecalo na njen život. Cijela obitelj ostaje bez prihoda koja živjela od očevih primanja kao zidara te sav teret pada na njenu moj tata je poginuo u prometnoj nesreći kad sam imala devet godina. Ostali smo bez ikakvih prihoda, i mama koja ima samo tri završena razreda osnovne škole prijavila se u centar za socijalnu skrb kako bi dobila socijalnu pomoć od koje smo tada preživljavali. Naravno da je to bio minimalan novac i onda je radila za nadnicu. Išla je u berbe voća – prisjeća se Rosa skromnih početaka ističući kako je oduvijek voljela učenje. No s obzirom na životne uvjete, nije joj bilo lako.
Završila je osnovnu i upisala ekonomsko trgovačku školu za komercijalisticu. Dodatno, tek je tijekom školovanja doznala da ima pravo na besplatan smještaj u učeničkom domu, pa je s nepunih 15 morala napustiti roditeljski dom i osamostaliti se, što joj je, kaže, teško palo.
Na kraju trećeg razreda shvatila sam da se želim školovati dalje i da želim upisati fakultet.
– Na kraju trećeg razreda shvatila sam da se želim školovati dalje i da želim upisati fakultet. Najprije sam upisala preddiplomski studij upravnog prava na Veleučilištu u Požegi, a po završetku sam postala prvostupnica javne uprave. Tada sam upisala specijalistički diplomski studij javne uprave u Osijeku zahvaljujući načelniku općine Mala Subotica koji mi je sufinancirao školarinu. Sad kad je završila specijalistički diplomski studij kaže da želi raditi u struci, u društvenom odjelu u kojem će imati mogućnost usmjeriti mlade Rome i Romkinje na obrazovanje te ih informirati o njihovim pravima koja im pripadaju kao pripadnicima romske nacionalne manjine – rekla je za nedjimurski.hr.
Trudila sam se i borila da budem tu gdje jesam, ali ne želim stati na tome – rekla je Rosa za varaždinski.hr, a nadamo se da će i uspjeti u svome naumu.
Svojim radom već uveliko doprinosi romskoj zajednici te svojim primjerom pokazuje drugo lice romske zajednice koje u zadnje vrijeme sve glasnije na romskoj sceni. Nadamo se da je ovo samo početak priče vrhunske karijere koje čeka Rosu kroz njen profesionalni i volonterski rad za dobrobit nje same i romske zajednice.
Preuzeto sa stranice ROMALEN.COM
Ravnopravnost spolova
Ravnopravnost spolova
OSNAŽIVANJE ŽENA ROMKINJA. – RAZNOLIKOST, DEMOKRATSKO DRUŠTVO I VRIJEDNOST
Veliki broj žena i romskih djevojaka i dalje se suočava s višestrukom diskriminacijom u raznim područjima, posebno istakla bih najbitnija područja u zdravstvu, zaposlenju, stanovanju i obrazovanju, za koje smatram da su temelji za sva druga prava čovjeka. Također imaju ograničene mogućnosti utjecaja na politike koje ih se najviše tiču.
Ravnopravnost spolova jedna je od temeljnih vrijednosti posebno žena. Svi ljudi, u svoj svojoj raznolikosti, trebaju biti slobodni živjeti izabrani život, napredovati socijalno i ekonomski. Žene su ključne u razvoju i promjena u životu.
Tim Roma doprinosi uključivanju pitanja ravnopravnosti spolova u Strateški akcijski plan za uključivanje Romkinja (2020.-2025.) Promicanjem osnaživanja Romkinja u svim sferama, uključujući i politički život, podržavaju međunarodne romske ženske mreže koje se bave reproduktivnim pravima, nasiljem u obitelji i sklapanjem malodobnim brakovima ili trgovinom ljudima u romskim zajednicama.
Raznolikost su prirodni dijelovi svakodnevnog života romske zajednice. Stoga postoje i mnogi različiti pogledi na ravnopravnost spolova. Društvena promjena koja se tiče obrazovanja i zapošljavanja trenutno pogađa cijelu zajednicu.
U svom svakodnevnom životu mnogi su Romi pod pritiskom uzrokovanim poštivanjem tradicije s jedne strane i novih očekivanja u vezi s pripisivanjem rodnih uloga koje proizlaze iz modernog društva i legitimnih težnji samih žena Romkinja, s druge strane. Stoga se moraju pokušati uskladiti te dvije strane kod svoje obitelji, rodbine i šire zajednice.
Žene i muškarci Romi sve više rade u zanimanjima u kojima su ih rijetko viđali ili u kojima se Romi prije tradicionalno uopće nisu bavili. Stereotipi i predrasude prema Romkinjama i Romima se vrlo sporo ruše u očima ostalog stanovništva. Isto tako u romskoj zajednici ne potiču osnaživanje Romkinja svi muškarci. I dalje se tradicija poštuje što se tiče položaja Romkinja u romskoj zajednici što je začuđujuće kod mlađe generacije.
Na primjer, neke žene Romkinje mogu se suočiti sa seksističkim, staromodnim i postavljenim stavovima ili čak ograničenjima u profesionalnom usmjeravanju ili radnom životu kako većinske populacije, tako i pripadnika muške zajednice. Ljudi iz većinskog društva ponekad imaju zastarjelu sliku rodne ravnopravnosti među Romima ili pretpostavljaju da znaju kako je to i generaliziraju da se odnosi na sve žene Romkinje. Međutim, obiteljske se situacije uvelike razlikuju između tradicionalnih i vrlo modernih, ovisno gdje žive u urbanim sredinama i segregiranim naseljima.
Treba se posebno omogućiti mladim Romkinjama da se uključi u politički život na lokalnom, nacionalnom i Europskom nivou kako bi mogli dati svoj doprinos za poboljšanje položaja Romkinja posebno onih koje žele i imaju volju raditi za dobrobit svoje zajednice. Također, mladi koji završavaju srednjoškolsko obrazovanje, uključiti ih odmah u svijet rada, tako da ne bi ostali trajno prijavljeni na HZZ-u. Ujedno takav način tj. nakon završenog obrazovanje- odmah ih uključiti u svijet rada, tj zaposliti ih, motivirali bi ostalu mladež da upišu i završe željeno obrazovanje, što mnoga istraživanja pokazuju da romska djeca zaostaju u obrazovnim postignućima. To bi im bila jedina motivacija-radim ono što želim.
Obrazovanje ima izravan i presudan utjecaj na mogućnosti bilo kojeg pojedinca u životu. Budućnost mladih Romkinja/Roma uvelike ovisi o njihovom obrazovanju. Loše obrazovanje korelira sa lošim zdravljem, nezaposlenošću, siromaštvom i socijalnom isključenošću.
Unatoč mnogim naporima i određenom napretku, još uvijek postoji dovoljno dokaza da Romi i dalje trpe širenje mržnje protiv njih, gdje je prepoznata kao specifičan oblik rasizma potaknut predrasudama i stereotipi. Uz to, Romi i dalje su žrtve različitih oblika diskriminacija, uključujući školsku segregaciju, kao i govor mržnje. Kao dokaz tome je organizirani nedavni antiromski prosvjed na području Međimurja na čakovečkom Trgu Republike pod nazivom “Želim normalan život”.
U skladu sa Strazburškom deklaracijom o Romima iz 2010. godine, koja naglašava ženska prava i ravnopravnost spolova, Vijeće Europe ostat će osjetljivo na višestruku diskriminaciju i intersekcionalnost kao međusektorska pitanja koja će prožeti sve specifične akcije na vodoravni način.
Ima pozitivnih stereotipa, ali su negativni češći
O tome koliko su predrasude i stereotipi duboko ukorijenjeni govore riječi naučnika i fizičara Alberta Ajnštajna koje se danas ponavljaju kao narodna izreka: „Živimo u svijetu u kome je lakše razbiti atome nego predrasude“.
Stereotipi o Romima su česti, čak uobičajeni. Nekada su pozitivni i ukazuju nam da su Romi romantične lutalice, narod nepokorenog duha i slobode, mistični, strastveni i veseli, da sviraju divnu muziku. Vođeni takvim predrasudama pred očima nam je Esma Redžepova i Šaban Bajramović čije pjesme su poznate u cijelom svijetu.
Češće, stereotipi su negativni i po njima Romi su lažljivi, skloni prevari i krađi, lijeni, prljavi su i zbog „specifičnog načina života ostaju zarobljeni u začaranim krugovima bijede“. Kao da u drugim narodima nema onih koji kradu, lažu, čine zločine. Kakvi god da jesu stereotipi koji se odnose na Rome nanose veliku štetu cjelokupnoj romskoj zajednici i izvor su neistina. U želji da ne pripadaju zajednici koja je najviše izložena negativnih predrasuda i stereotipa, posebno Romi i Romkinje mlađe generacije prihvaćaju kulturu i običaje kraja u kojem su se nastanili što ih dovodi do manjeg poznavanja vlastite kulture, tradicije i običaja i potpuno se asimiliraju.
Zato se romska zajednica bori niz godina ublažiti stereotipe i predrasude jer svjesni su da se ne mogu iskorijeniti.
Ramiza Memedi