NACIONALNOST NIJE SVE
Severina: Više sam od svoje nacionalnosti
Svjesna sam jako važnosti svog stava i angažiranosti. Mladima u Hrvatskoj generalno se posvećuje premalo pažnje, ne daje im se dovoljan medijski prostor, a još se manji medijski prostor posvećuje manjinama.
Severina Lajtman studentica je Filozofskog fakulteta u Zagrebu s velikim snovima o glumi na Akademiji dramske umjetnosti. Nošena snagom glazbe koja je obilježila njezino odrastanje u romskom naselju, čvrsto vjeruje u svoj potencijal dok oprezno pod ruku drži sva svoja očekivanja i nadanja. Iz svega, čak i iz trenutnog nezadovoljstva vlastitim životom, zna izvući samo najbolje za sve veliko, uvjereni smo, što slijedi. Nacionalnost nije sve što ja jesam i potpuno je pogrešno prikazivati me i eksponirati javnosti samo na taj način. Iako temu svoje nacionalnosti držim bitnom i vrijednom češćeg spominjanja, nije mi drago da me se povezuje isključivo i samo s njom. Ja sam osoba s potencijalom! To mi je, naravno, uvijek draži kut gledanja.
Studiram na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i lagala bih kad bih rekla da sam ispunila svoj cilj. Sanjam odmalena o glumi na Akademiji dramske umjetnosti. Nadam se upadu ove godine iako se čuvam svojih očekivanja i nadanja.
Bavim se glumom i u svijetu umjetnosti moguća je zarobljenost u identitetu vlastite nacionalnosti, bojim se da će upravo ona imati veliki utjecaj na moju karijeru, da će uloge koje ću dobivati (ako ih dobijem) biti usko vezane uz zajednicu. Kako se to ne bi dogodilo, svjesna sam jako važnosti svog stava i angažiranosti. Mladima u Hrvatskoj generalno se posvećuje premalo pažnje, ne daje im se dovoljan medijski prostor, a još se manji medijski prostor posvećuje manjinama.
Glazba me pokreće, daje mi smisao, uz nju sam odrasla, uvijek je bila tu. Kad se sjetim naselja u kojem sam odrasla, uvijek se sjetim nekih trenutaka u kojima je glazba bila prisutna. Volim provoditi vrijeme u društvu prijatelja, to me jednostavno opušta. S njima mogu biti svoja, sa svim svojim manama i vrlinama i, moram reći, odlično me trpe.
Trenutno nisam baš zadovoljna svojim životom, borim se s perfekcionizmom. Voljela bih da je sve što radim vrlo uspješno, no ne ispadne to uvijek baš onako kako sam zamislila da treba biti. Znam da mogu upravo iz ovog nezadovoljstva izvući samo najbolje za sebe dalje.
pktn
INTERVJU S DANICOM MITROVIĆ
ROMSKOM POMAGAČICOM U OSNOVNOJ ŠKOLI HUGO BADALIĆ
Danica Mitrović: Preporučila bi sustavu da bude što više romskih asistenata
Iako je prema zadnjim izvještajima porastao broj segregiranih razreda u Hrvatskoj u kojoj su samo romska djeca, njihov uspjeh u školi bi vjerojatno bio bolji kada bi djeca imali romskog pomagača/asistenta koji bi s njima radio u prvim godinama svog obrazovanja. Posjetili smo romsko naselje u Slavonskom brodu i razgovarali s Danicom Mitrović o njenom iskustvu u radu kao romska pomagačica u produženom boravku s romskom djecom u Osnovnoj školi Hugo Badalić.
Osnovna škola Hugo Badalić u Slavonskom brodu niz godina provodi projekte za romsku djecu kako bi im olakšali prve korake u obrazovnom sustavu. Kroz njihove aktivnosti vidimo da uče djecu od početka poštivanja raznolikosti, a romsku zajednicu približava svojim učenicima kroz godišnje obilježavanje Svjetskog dana Roma ili Svjetskog dana romskog jezika.
To su hvalevrijedni projekti koji svim učenicima približavaju romsku kulturu i jezik, a osobito se ističu projekti koji pomažu djeci da kvalitetnije savladaju školsko gradivo. Jedan od tih projekata i programa je proveden u najtežem razdoblju kada je izoliranost romska zajednica osjetila u najvećoj mjeri, a to je za vrijeme Covida 19. Pilot program Učenje u jeku krize – unaprjeđenje učenja romskih učenica i učenika proveden je od strane Romske organizacija mladih RH koja se udružila s Uredom UNICEF-a te uključila mlade Romkinje i Rome koji su sami prošli kroz obrazovne izazove te su završili minimalno srednju školu, a kroz devet mjeseci, uključujući i period školskih praznika, svaki drugi dan radila s romskim učenicama i učenicima i pružali im podršku u učenju.
Ti mladi Romi i Romkinje služili su kao uzor romskoj djeci, a pomogli su im da steknu pozitivan stav prema nastavku školovanja te navike i dispozicije kako bi postigli što bolji školski uspjeh. Ovo nije jedini način kojim škola sudjeluje u prikazivanju uzora, vjerujemo da Danica Mitrović koja već deset godina radi kao romska pomagačica u Osnovnoj školi Hugo Badalić zaista jest najbolji primjer uspješne Romkinje.
Srednju školu je završila u Sisku te se dodatno usavršila za komercijalista. Osobito ističe svoj primjer u obrazovanju i ulogu svojih roditelja u svom obrazovnom putu.
Moji roditelji, posebno otac, su bili strogi što se tiče obrazovanja. Uvijek nas je usmjeravao i poticao na daljnja usavršavanja. Govorio je da je obrazovanje jako bitno u životu i da od sebe na taj način možemo učiniti dobre i obrazovanje ljude, kako meni tako i mome bratu.
Svoj posao ističe veoma bitnim jer je djeci bitna podrška i motivacija za napredak, a svoj rad bazira na ljubavi i prijateljskim odnosom prema djeci kako bi bili otvoreniji te mogli prići sa svojim problemima.
-Obavezno čim uđem u razred ta djeca mi odmah trče u zagrljaju i jako me vole. Volim i ja njih i to se vidi kroz moj rad. Vidi se taj osmjeh na djeci, kako me dočekaju a to pokazuje da su me dobro prihvatili.
Na svojih deset godina rada je veoma ponosna iako je imala kratki prekid zbog pobune pojedinih romskih predstavnika te nakon ponovno objavljenog natječaja na koji se javila, dobila je posao koji i danas obnaša. Svoj posao obavlja savjesno te nam pojašnjava svoju ulogu u radu s romskom djecom,
– Ja radim u produženom boravku s djecom od prvog do četvrtog razreda i s njima pišem zadaću, radim sve što rade i druge učiteljice u produženom boravku. Imamo ih 25, s time da sam ja zajedno s učiteljicom u produženom boravku. Iako radim od 11 sati do 15 sati s djecom, trudim se u tom vremenskom periodu maksimalno doprijeti do svakog djeteta.
Iako je vjerojatno teško obuhvatiti toliki broj djece, zanimalo nas je koliko njen rad utječe na djecu i je li vidljiv napredak kod djece.
– Vidi se, djeca su redovita i pišu zadaće, puno su bolja u svom savladavanju gradiva i učitelji hvale djecu jer se vidi napredak djece u nastavi. Da nema produženog boravka, vjerojatno ne bi imali svi redovito zadaću, ne bi bilo napretka kao sada. To se vidi i u broju djece koje završavaju osnovnu školu.
Osobito ističe napredak djece koja sad upisuju prve razrede. Njen rad je dakako zaslužan za bolji uspjeh djece, ali i svijesti roditelja o bitnosti obrazovanja čini ogroman korak za sada još nedostižnom cilju da djeca krenu jednakim startom kao i neromska djeca.
Općenito u našem naselju većina roditelja govori hrvatski jezik, a nije kao prije kada sam ja pohađala osnovnu školu. To se vidi i kod djece, pogotovo u produženom boravku gdje pišu zadaću i druže se. Bolje shvaćaju gradivo, a u biti kroz tu igru uče i jezik. Mogu reći da i roditelji aktivno sudjeluju u obrazovanju, da je taj broj narastao. Sjećam se prije pet ili šest godina nisu znali doći na informacije ili roditeljski sastanak, a sad većina dolazi.
Svjesni smo problematike koja se događa u obrazovnom sustavu i isticanja problema uključenosti roditelja u pojedinim izvještajima. Zanimalo nas je kakva je suradnja s roditeljima te koliko roditelji aktivno potiču u nastavku obrazovanja nakon završetka osnovne škole.
Pa to ovisi o roditeljima, kako svoju djecu potiču i kako na sve to skupa gledaju. Nekad djeca znaju odustati, a roditelji pružaju podršku djeci u tome, umjesto da im kažu da je škola jako važna, pogotovo u današnje vrijeme. Ali sada većina ipak podržava djecu, svjesni bitnosti obrazovanja, osobito unazad dvije ili tri godine jer se radi o mlađim roditeljima.
U cijelom razgovoru ističe i kvalitetnu suradnju s kolegama učiteljima u školi koji su je jako dobro prihvatili i u njima vidi veliku podršku. Tu se postavilo pitanje kakva je suradnja s drugim romskim pomagačima i asistentima te je li postoje dodatne edukacije za njih koje organizira Ministarstvo znanosti i obrazovanja.
Do sada nisam imala takvu vrstu dodatne edukacije ni radne sastanke s drugim pomagačima. Mislim da je veoma korisno imati ovakve asistente u nastavi i voljela bih da ih još više u Slavonskom brodu. Mislim da su veoma korisna, osobito našoj djeci romske populacije. Prije će prići romskog pomagaču nego pomagaču većinskog stanovništva. Preporučila bi sustavu da bude što više romskih pomagača jer dosta pomažu djeci koja dobivaju podršku, a to se vidi kroz napredak djece.
Ramiza M
Milan Mitrovićem
Posjetili smo romsko naselje Josip Rimac u predgrađu Slavonskog broda i razgovarali s Milanom Mitrovićem o njegovom dosadašnjem uspjehu i radu na području grada. Njegovo iskustvo i uspjeh nam pokazuju da je samo nebo granica, kako Milan Mitrović kaže.
Zašto si se odlučio baviti romskim pitanjima?
Odlučio sam se baviti romskim pitanjima zato što sam imao poteškoće u obrazovanju dok sam bio u srednjoj školi. U tom trenutku kad sam imao tih problema, nisam se imao kome obratiti i svi ti problemi koje sam na kraju imao rezultirali su ispadanjem iz sustava obrazovanja. To me to dosta tištalo i morilo jer sam oduvijek imao želju da završim srednju školu.
Budući da nije bilo tada puno mladih u naselju koji su završavali svoje obrazovanje, na neki način kad sam se osvijestio o problemu i važnosti obrazovanja odlučio sam se i formalno obrazovati te se u meni stvorila ta neka želja da bih na neki način mogao uspjeti i pomoći mladima koji nailaze ili su se već nalazili sa sličnim situacijama, da bi se imali kome obratiti u rješavanju tog problema.
Kako su izgledali tvoje prve aktivnosti u civilnom sektoru, koji je bio prvi projekt u kojem si sudjelovao?
Prvi projekt koji sam pokrenuo nije bio u sklopu organizacije, radilo se o anketi po pitanju suglasnosti, odnosno izražavanja volje roditelja u naselju kojem živim te da li bi svoju djecu upisivali u vrtiće.
S time da sam s tim anketnim upitnicima išao prema odgojno obrazovnoj ustanovi odnosno prema vrtiću jer sam imao dobru suradnju sa ravnateljicom tog vrtića te smo na neki način zajedničkim snagama uspjeli doći do organizacije samog programa unutar same zajednice.
Poteškoće na koje si nailazio tokom svog obrazovanja utjecale su na tvoj daljnji rad, možemo reći da je fokus tvog rada u sklopu organizacije jest na obrazovanju?
Pa to je bio, prvenstveno, motiv zašto sam se uopće uključio. Kasnije smo se kao organizacija proširile na druge probleme. Dakle, tu smo se na neki način doticali i starijih i nemoćnih te drugih problema vezano za stambeno zbrinjavanje. Ovisno kako na to gledamo, opet svi ti problemi su usko povezani i sa srednjim obrazovanjem. Da bi mladi bili ravnopravni u samom sustavu moraju imati neke adekvatne uvjete života.
S kojim se problemima u Slavonskom brodu najviše suočavaju mladi Romi?
Najviše suočavaju s problemom zapošljavanja, a dalje je još prisutan problem srednjoškolskog obrazovanja. Osobito nailaze na probleme prilikom traženja prakse.
Bio si politički angažiran te predsjednik Vijeća romske nacionalne manjine na području Slavonskog broda, kakvo je bilo tvoje iskustvo i kojim se poteškoćama na lokalnoj razini bori romska zajednica?
Pa problem je kod vijeća nacionalnih manjina, što na neki način, još nisu konkretno definirana. U nekim situacijama se svrstavaju u savjetodavna tijela lokalne, odnosno područne samouprave. U nekim situacijama se izjednačavaju s nevladinim organizacijama, tako da to pitanje još nije riješeno. Činjenica je, kad smo mi kao mladi preuzeli vijeće romske nacionalne manjine, da se tu dosta toga promijenilo nabolje. Moram priznati da je i lokalna samouprava imala više sluha budući da je mogla konkretno i kvalitetnije komunicirati i donositi neke odluke odnosno raditi na nekim strateškim programima vezana za interesna područja pripadnika romske nacionalne manjine.
Samim time, ta komunikacija i suradnja se nastavila i nakon što smo se odlučili da više nećemo nastaviti tim putem jer smo na neki način postavili dobre temelje koje su i dalje stabilni jer jednom kad se kotač pokrene, taj kotač se teško može zaustaviti.
Kakva je situacija s romskim udrugama na područje Brodsko-posavske županije i Slavonskog broda te koliki su kapaciteti tih udruga za provedbu projekata?
Na području Slavonskog broda ima dosta registriranih organizacija iz redova romske zajednice. Moram priznati da su udruge nedovoljno kapacitirane budući da nema dovoljno ljudskog kadra koji bi bili stručni u određenim područjima, da bi se na neki način mogli neki poslovi odrađivati na višoj razini.
Radio si i kao asistent u predškolskom obrazovanju?
Radio sam četiri godine kao asistent u provedbi programa predškole. To je na neki način dosta utjecalo na mene i usmjerilo, jer sam upisao preddiplomski studij ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja. Plan mi je utjecati na kvalitetu ranog i predškolskog obrazovanja, ne možda direktno, više možda kroz neke politike.
U planu imam još, osim tog preddiplomskog studija, upisati još diplomskih studij koji nije direktno vezan uz to područje, nego nešto drugo, tako da mogu više doprinijeti i raditi na politikama za mlade.
Upisao si Učiteljsku fakultet, rani predškolski odgoj i obrazovanje?
Ja sam oduvijek imao u planu upisivati studij. Zato me toliko i ponijela ta činjenica da sam ispao iz sustava obrazovanja. Učiteljski fakultet sam upisao da na neki način dokažem sebi, ali kasnije i drugima, da, ako se nešto u životu dovoljno želi, da se to može i ostvariti.
Obzirom na prethodno iskustvo u obrazovanju, koliko je postotak djece koje završavaju osnovnu školu te je li se smanjio postotak djece koji ne završavaju obveznu osnovnu školu?
Pa moram priznati da se unazad par godina taj postotak drop auta iz osnovnog obrazovanja nije u potpunosti smanjio, ali se vidi napredak u tom području.
To se sada svodi možda na nekolicinu, iako je to puno, puno je i kad jedan ispadne iz sustava obrazovanja, pogotovo iz osnovnog obrazovanja. Ali kažem, činjenica je da ti projekti i višegodišnja ulaganja dolaze sada do izražaja. Sve više mladih završavaju osnovnu školu, upisuju i završavaju srednju školu.
Jedan od problema koji pogađa romsku zajednicu je svrstavanje romske djece po prilagođenom programu, koliki je postotak djece koji su po prilagođenom programu osnovnoj školi u Slavonskom brodu?
Sada je to dosta nizak postotak djece koja pohađaju nastavu po prilagođen programu. Naša osnovna škola je aplicirala prema Ministarstvu znanosti i obrazovanja za dodatno učenje hrvatskog jezika što ja pozdravljam. Tu je sama činjenica da je našim Romima hrvatski jezika drugi jezik, ali trebaju njegovati i svoj materinji jezik jer da bi uopće vladao drugim jezikom moraš dobro poznavati i materinji jezik.
To dodatno učenje hrvatskog jezika, mogu otvoreno reći, da to čak nije loše niti za izvorne govornike hrvatskog jezika. Budući da hrvatski jezik, ako ćemo pričat o stručnom jeziku, ja koji sam u visokom sustavu obrazovanja, to jest obrazujem se u tom smjeru, imam situaciju da kad djetetu u prvom ili drugom razredu treba pomoći oko zadatka moram dobro promisliti što se točno traži u tom zadatku. Stručni hrvatski jezik ponekad zna biti težak i za izvorne govornike, kamoli za inojezične govornike hrvatskog jezika.
Kakav je postotak upisa djece u srednje škole, je li upisuju studij?
Dosta se povećao broj djece koji upisuju srednju školu, veliki je postotak koji upisuju, ali je i veliki postotak onih koji završavaju. Sada se to svodi na nekolicinu da su možda upisali pa nisu do kraja završili ili da uopće nisu upisali srednju školu. Prošle godine smo imali jednog kandidata koji je upisao strojarski fakultet, međutim, odustao je od studiranja jer otišao živjeti u Njemačkoj.
Koji su ključni preduvjeti za napredak kvalitete života romske zajednice?
Prvo i osnovno je kvaliteta življenja, ali to opet kažem, to su stvari koje su vezane jedne uz druge. Opet se vraćam na obrazovanje, da bismo uopće bili kompetentni na tržištu rada. Onda zakon o suzbijanju diskriminacije da bi se uopće ti koji su završavali srednje škole mogli zaposliti. Ako ćemo gledati ono što europska unija potiče, desegregaciju naselja, na način da se dosta ulaže u soft projekte te se potiče politika izlaženja iz naselja bez davanja mogućnosti. Zašto govorim o tome? Zato što mladi, da bi uopće izlazili iz naselja moraju imati na neki način mogućnost financiranja, odnosno kupovine stana ili financiranje stanarine.
Da bi sve to mogli, da bi kupili nekretninu, moraju biti kreditno sposobni. Ako niste zaposleni, ne možete dobiti kredit.
Po navedenom, je li zaista desegregacija ključ uspjeha romske zajednice?
Ne, ne smatram to. To treba biti osobni izbor. Da se mene pitalo prije zaposlenja, kao što su me pitali u više navrata dobri prijatelji da li bi bio spreman živjeti i raditi u Zagrebu kada bih dobio dobro plaćeni posao, rekao bih da jesam. Sada kad sam se zaposlio i da me pitaju da izađem iz naselja, ne. Zato što smatram da imam iste mogućnosti, živio u naselju ili izvan naselja. Jedino što, na neki način, neke usluge nisu pristupačne, kao što bi bile pristupačni da živim u centru grada.
Kao mlada osoba koja studira, brine o obitelji, radi što bi preporučio ostalim mladima Romima?
Nikad nije kasno, treba ulagati u sebe. Trebamo se osvijestiti na neki način da je nebo granica za neke stvari. Činjenica je da većina Roma ima nametnuti kompleks manje vrijednosti, što kroz odrastanje u samim obiteljima, što kroz obrazovni sustav, da se uvijek, na neki način očekuje od njih manje, tako da možda na neki način smatraju, kao što sam i sam smatrao, da nemam toliko kompetencija da bih mogao upisati fakultet. Unatoč tome, na neki način sam upisao fakultet i kad sam se osvijestio da nisam među najlošijima u godini, nego među najboljima, tada sam se osvijestio.
Mogu dakle reći da je nebo granica, tako da je poruka mladima da rade na sebi, da se obrazuju te nikad nije kasno bez obzira na godine.
Orham Memedi
U ROMSKOM NASELJU PIŠKOROVEC
Cijelo desetljeće iskazuje svoju kreativnost Nevjerojatna umjetnička instalacija u dvorištu Josipa Ignaca
Josip Ignac (67), popularno zvan Šerif, iz romskog naselja Piškorovec, za sebe kaže da je veliki ljubitelj umjetnosti, a od svoje kuće, dvorišta te prostora uz cestu, napravio je pravu umjetničku instalaciju, na kojoj je radio proteklih deset godina.
Ovdje se, osim biljaka i prekrasnih ruža, nalaze svakakvi predmeti, kao što su raznorazni kipovi, statue, ukrasni tanjuri, igračke, lutke, klaunovi, preparirane životinje, starinski predmeti poput korita i glačala, filmski plakati itd. Na stupovima na ulazu u dvorište ne nalaze se, kao što to zna biti, lavovi, već, originalno, dva ježića, ali i pokoji dinosaur i patka. Ovo sakupljam već 10-ak godina. Stvari su mi nosili ljudi, koji su ih pronašli na glomaznom otpadu, prilikom sakupljanja starog željeza i slično. Prvi predmet koji sam donio doma su ovi crni kipovi majmuna, nabavio sam ih u Trnovcu. Bio mi je to prvi suvenir koji mi je poticaj za dalje. Sve ovdje mi je lijepo i sve mi se sviđa, posebno kip Indijanca i svrake. Dragi mi je i ovaj mini bicikl, na kojem je nekad bio sat, koji više nije radio, ali bicikl sada ima novu svrhu – priča na Josip, dodavši: – Mještanima je sve ovo zanimljivo. Tko god da tu prolazi, svi se čude i dive. Dolaze posjetiti me da to vide. Kiša i vremenske prilike ne smetaju ovome, a djeca već znaju da mogu gledati, ali ne smiju dirati te stvari i to poštuju. Josip ovdje stanuje zajedno sa svojom suprugom Dragom Ignac (69), a često im u posjete dođu članovi mnogobrojne obitelji, koju čine devetero djece – tri sina i šest kćeri – i velik broj unuka. Josip je, kaže, zadovoljan svojim životom, kojeg je proveo u radu s konjima, starim željezom te u voćnjacima jabuka, no danas ga nažalost zdravlje loše služi.
– Nažalost bolujem od dijabetesa i astme, po 16 sati sam na kisiku. Ne mogu zato više puno raditi niti šetati, a domet mi je šetnja našom ulicom. U održavanju ovog prostora, brizi oko ruža i košnji pomažu mi unuci, posebno Kristina – rekao je. I sama kuća obitelji Ignac je zaista posebna. Oslikao im ju je soboslikar iz Držimurca Ivan Novak, kojem je Josip puno pomagao i kaže, veliki su prijatelji. Josip je vjerojatno jedini Rom u cijelom Međimurju koji se posvetio ovakvom umjetničkom izričaju, o čemu kaže i sljedeće: – Jako volim umjetnost. Kad sam na plaži u Fažani prije mnogo godina vidio kipove fazana, odlučio sam i sam napraviti nešto slično kod kuće. Obožavam i filmove, nije bilo filma kojeg nisam pogledao, dok danas pratim samo „Dnevnik“… Volio bih da netko prepozna ovaj moj trud, možda Općina Mala Subotica – rekao je. Piškorovec naime pripada općini Mala Subotica. Uz umjetničke kreacije kojima je uljepšao ovo mjesto, Josip svakako zaslužuje pljesak i zato jer nastoji educirati ostale Rome o važnosti čistoće okoliša. Kako bi po naselju bilo manje smeća, postavio je i dvije bačve te uči djecu da tu odlažu smeće i papiriće od sladoleda, jer u blizini njegove kuće nalazi se i trgovina. – Uvijek sve počistim, ne želim da imamo smeće i da nam je grdo. Imam pripremljene i bombone za djecu, koja ih dobiju ako počiste smeće. Zašto nam svima ne bi bilo lijepo? – kaže Josip Ignac, a mi mu želimo još mnogo zanimljivih predmeta u njegovoj kolekciji te puno zdravlja i sreće!
Autor: Hana Batcha Frančić
Međimurski list
KAKO ŽIVE MODERNI ROMI
KAKO ŽIVE MODERNI ROMI „ROMSKI KRALJ“ RUMUNJSKE
Romi su velika evropska etnička manjina koja nema svoj teritorij, a sastoji se od nekoliko grupa koja su imigrirala iz Indije. Žive na euroazijskom kontinentu, u sjevernom dijelu Afrike, i američki i australijski. U Europi žive između 12-15 milijuna, zajednički se službeno nazivaju “Romi”. Govore tri glavna indoarijska jezika i mnogo dijalekata. Glavni jezici su romski, domari i lomari. Tradicionalno žive u izdvojenim romskim naseljima, ali vremenom se Romi iseljavaju i žive i u velikim gradovima i selima. Sada većini Roma cilj je integracija a ne asimilacija kao i prije nekoliko decenija. Žive od prikupljanje sekundarnih sirovina, prodajom na tržnicama i sajmovima i sakupljanja recikliranih predmeta (boca, paleta, raznih kućnih aparata idr) dok dosta njih živi i od primanja minimalne socijalne naknade. Dolaskom nove tehnologije prestalo se baviti svojim starim zanimanjima onima što su se bavili tokom migracija, muzikom, izradom metala i drveta. Muškarci bi izradili razne predmete dok su ih žene prodavale. Žene su se bavile i gatanjem.
Karakteristično je to da su Romi zadržali svoj materinji jezik u kojem su preuzeli puno riječi zemalja u kojima su se nastanili i poštuju neke od svojih običaje. Mnogi od njih su vrijedni rade, zapošljavaju se i uspješni su. Ne žive u zemunicama ili kartonskim kućama, grade velike i prostrane lijepe kuće.
Tokom migracija njima su bile jako bitne financije da bi opstali, jer gdje god bi stigli bili nepoželjni i proganjani. Način života ovih ljudi učio ih je tako da svako vlastito bogatstvo ulože u zlato, – jer zlatne predmete su lakše mogli nositi sa sobom, mijenjati, sakrivati, čuvati bez brige da će propasti. Radi lakšeg čuvanja sve svoje financije uložili bi u zlato. Od tuda im je izrasla ljubav prema zlatu i danas za svaku priliku koriste zlato kao nakit ali i kao dar. Običaj da se nosi prstenje, narukvice, lančići, rinčice i razni privjesci, da se od zlata prave odjevni elementi, sada se manifestira ne samo na praznicima, već i u svakodnevnom životu. Osim toga, razvile su se tradicije povezane sa zlatom na primjer, kada se sin ženi roditelji daruju sinu i snahi zlatni nakit. Mnogi ljudi imaju prilično kontroverzan stav prema Romima. Njihov način života izaziva iznenađenje i nerazumijevanje među predstavnicima susjednih naroda. Rođenje djevojčice nije tako sretno kao kada se rodi dječak. Romkinje su imale a i danas još u nekim obiteljima imaju tešku sudbinu. Sva prava u obitelji pripadaju muškarcima, sve dužnosti ženi. Odluku je li potrebno da žena zarađuje donosi najčešće suprug.. Glavni zadatak muškarca u romskoj obitelji je da doprinosi i izdržava obitelj, dok žena da odgaja djecu i odradi kućne poslove. Ženska djeca su pripremljena od strane svoje obitelji od djetinjstva jer se to prenosi s koljena na koljeno.
Kao i kod svih naroda i kod Roma postoji bogati, srednji i siromašni stalež. Kao primjer naveli bi da nigdje nema takvih luksuznih romskih kuća kao u rumunjskom Buzeskuu, gradu milijunaša sa pet tisuća stanovnika. Zlato se mjeri u kilogramima. Vjeruje se da je 55 kilograma zlata potrošeno na unutrašnjost kuće romskog “kralja” Floriana Cioabe. Godišnji prihod jednog od glavnih Roma procjenjuje se na 50-80.000.000 eura. Dobrobit ovih lokalnih Roma zasniva se uglavnom na trgovini metalom – crnim i obojenim. Mnogi od njih pripadaju velikoj grupi “kalderaša”, vezanoj za kovački zanat, nazvan “bakaraši”. Ne može bez hotelijerstva, legalne i švercerske trgovine. U naselju ima osam stotina kuća različitog stila arhitekture. Broj etaža je obično četiri i više. Nižih, posebno dvoetažnih, malo je i nije novo. Često se stare zgrade potpuno ruše u korist izgradnje novih velikih. U naselju se uglavnom okupljaju starci i djeca, odrasli stanovnici samo povodom plemenskih slavlja. Vjenčanja, krštenja, sahrane nisu neuobičajene i održavaju se u velikom obimu. Kao zaključak navela bih da se romska zajednica ipak pokrenula ka budućnosti. Promjene su vidljive. U zadnjih dva-tri desetljeća osnivane su romske udruge i organizacije koje su radile i rade na poboljšanju uvjeta i položaja romske zajednice u svojim zemljama. Mnogi mladi su se obrazovali i zaposleni su u međunarodnim organizacijama. Zapošljavaju se u institucijama. Potiču sve više djecu i mlade da se obrazuju. Radi se na suzbijanju diskriminacije.
Napredak je vidljiv ali nažalost još i dalje postoji diskriminacija i isključivanje Roma iz društva. Posebno je vidljivo u području zapošljavanja u javnom sektoru, još uvijek postoje izdvojeni razredi romske djece od ne romske djece, žive u kontejnerima bez adekvatnih bez vode i struje i uređene infrastrukture.
NAPORI ROMA U BORBI PROTIV DISKRIMINACIJE I PREDRASUDA
Mnogi Romi i danas i dalje se suočavaju s progonom, predrasudama i diskriminacijom, a uskraćena su im prava i usluge u zemljama u kojima žive. Posebno navela bih najosjetljiviju grupu to jest romsku djecu. Od najranije dobi suočeni su sa segregacijom koju nikada više neće zaboraviti kako je bio neprihvatljiv od strane svojih vršnjaka. Uvijek će osjetiti tu neprihvatljivost ma gdje se nalazio u društvu svojih susjeda ne-Roma. Neke države izgonili su Rome, nisu im omogućili boravak u kontejnerima, ne uređuju im status državljanstva država u kojima žive i dr.
Posljednjih 20-25. godina mnoge romske organizacije i pojedinci diljem svijeta rade na ostvarivanju prava za Rome, posebno pravo na obrazovanju, smještaju, zdravstvu, na očuvanju romske tradicije i kulture te na osiguravanju resursa za romske zajednice. Primjećujemo da su većina iz romske zajednice promijenile svijest o nekim pitanjima koja su bitna za boljitak romske zajednice. Posebno na području obrazovanja vidljiva je bitna promjena. Povećao se broj djece i mladih u uključivanju u obrazovnom sustavu. Svjesni smo činjenice da je obrazovanje bitan faktor za ostvarivanje svih ostalih prava koja su bitna za čovjeka. Zbog boljeg i bržeg rezultata potrebna je bolja suradnja jer zajedničkim radom udruga i institucija postižu se bolji rezultati.
Vlade pojedinih država žele pomoć romskoj zajednici kako bi se lakše integrirala. Izdvajaju se financijska sredstva za provedbu nekih mjera iz Nacionalne strategije. Postoje međunarodne institucije i fondacije koje financiraju različite projekte i programe za Rome. Ipak i pored pomaka i napretka, neki problemi su ostali isti i nepromijenjeni. I dalje se izdvajaju obrazovanje, zapošljavanje, stanovanje, infrastruktura kao glavne poteškoće sa kojima se susreće romska zajednica. Još uvijek, nažalost, imamo romskih obitelji koje su bez krova nad glavom, struje, vode, priključka na kanalizacijsku mrežu…
Sve ove promjene i napredak koje su u romskoj zajednici postignuto, postiglo se zahvaljujući romskim organizacijama i romskom nevladinom sektoru, prijateljskim organizacijama ali uz pomoć i podršku lokalnim i državnim institucijama.
Bez obzira na pomak i dalje postoje predrasude i diskriminacija prema Romima.