VAŽNOST MEDIJA I MLADI ROMI
Mladi Romi stvaraju medijski sadržaj u Zagrebu, Sisku i Slavonskom Brodu
Mladi Romi iz Zagreba, Siska i Slavonskog Broda sudjelovali su na radionicama projekta Romalen – upoznajmo se te kreirali vlastite video sadržaje, pokazujući kreativnost, medijsku pismenost i želju za aktivnim sudjelovanjem u svojoj zajednici. Projekt, koji vodi Medijski informativni centar, omogućio im je da se izraze, predstave važne teme i doprinesu pozitivnoj promjeni u lokalnoj sredini.
U sklopu projekta koji vodi Medijski informativni centar, održane su tri jednodnevne radionice u romskim naseljima Zagreba, Siska i Slavonskog Broda. Svaka radionica okupila je osam do deset mladih Roma i Romkinja u dobi od 13 do 25 godina, s ciljem uključivanja mladih u medijsku produkciju i društvenu angažiranost.
Kroz radionice, sudionici su se upoznali s osnovama medijske pismenosti, korištenjem mobilnih uređaja i aplikacija za snimanje i montažu video sadržaja. U grupama od četiri do pet osoba, kreirali su video priloge na teme od važnosti za njihovu zajednicu. Ovi sadržaji bit će objavljeni na web portalu i društvenim mrežama udruge, a najkreativnija grupa osvojit će nagradu temeljem broja pregleda i lajkova.
Projekt Romalen prepoznaje važnost uključivanja mladih Roma u medijski prostor, gdje je njihovo prisustvo često zanemareno. Prema izvještaju Romske organizacije mladih Hrvatske, mladi Romi rijetko sudjeluju u medijskim aktivnostima, a njihova prisutnost u medijima je minimalna. Ovakvi projekti pružaju im priliku da izraze svoje stavove, predstave izazove s kojima se suočavaju i doprinesu pozitivnoj promjeni u svojoj zajednici.
Orhan Memedi: “Mladi Romi žele biti vidljivi i čuti ih”
Voditelj radionica, Orhan Memedi, izrazio je veliko zadovoljstvo postignutim rezultatima:
„Izuzetno sam zadovoljan ishodima radionica koje smo proveli u Zagrebu, Sisku i Slavonskom Brodu. Mladi su pokazali iznimnu kreativnost i angažman u stvaranju sadržaja koji odražava njihove stvarne potrebe i iskustva. Ovakve aktivnosti ne samo da razvijaju njihove medijske vještine, već ih i motiviraju da aktivno sudjeluju u društvenim procesima. Smatram da je nužno nastaviti s ovakvim inicijativama jer mladi Romi imaju snažnu želju za angažmanom i promjenama u svojoj zajednici. Veoma mi je drago što je Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina te Povjerenstvo za praćenje provedbe Nacionalnog plana za uključivanje Roma, za razdoblje od 2021. do 2027. godine prepoznalo kvalitetu projekta te se nadam da je ovo samo početak niza aktivnosti za mlade. “
Memedi također ističe važnost ovakvih projekata u kontekstu smanjenja stereotipa i povećanja vidljivosti romske zajednice:
„Mediji su moćno oružje u borbi protiv stereotipa i diskriminacije. Kroz stvaranje vlastitog sadržaja, mladi Romi mogu preoblikovati narativ o svojoj zajednici i pokazati svijetu svoju stvarnu sliku – onu koja je pozitivna, angažirana i puna potencijala. Ovo je prvi korak ka tome, a nadam se da ćemo moći kreirati nove aktivnosti za mlade koje će dodatno proširiti sliku mladih Roma u Hrvatskoj.“
Mladi moraju postati dio promjena
Projekt Romalen nastoji osnažiti mlade Rome kroz edukaciju i aktivno sudjelovanje u medijskom prostoru. Ovakvi projekti doprinose smanjenju stereotipa, povećanju vidljivosti romske zajednice i poticanju pozitivnih promjena na lokalnoj razini.
Ovaj pristup također je u skladu s preporukama Vijeća Europe koje naglašavaju važnost uključivanja mladih Roma u medijske, kulturne i političke procese kako bi se osigurala njihova ravnopravna participacija u društvu.
Ramona Memedi
Matéo Maximoff – život i djelo velikog romskog pisca
Približavamo se godišnjici smrti Matéa Maximoffa, izvanrednog romskog pisca, pripovjedača i prevoditelja, koji nas je napustio 24. studenog 1999. godine. Prisjetimo se njegova života i djela koja su oblikovala romsku književnost i dala glas zajednici koja je stoljećima bila marginalizirana.
Matéo Maximoff rođen je 17. siječnja 1917. u Barceloni, u obitelji kalderaških Roma. Njegov otac bio je obrtnik, a majka Manuš Romkinja, rodica poznatog jazz gitarista Djanga Reinhardta. Od najranijih dana, Matéo je odrastao između jezika i kultura — kalderaški romski, španjolski, a kasnije francuski, koji je postao jezik njegova pisanja.
Njegov život bio je ispunjen izazovima. Tijekom Drugog svjetskog rata, njegova obitelj bila je prisiljena u internacijske kampove u Francuskoj, iskustvo koje je duboko obilježilo njegovo pisanje. Kroz svoja djela, Maximoff je prenosio glasove marginaliziranih, svjedočio o patnjama Roma, ali i slavio njihovu kulturu, tradiciju i identitet.
Njegov prvi značajni roman, Les Ursitory (1946), predstavlja spoj usmene romske tradicije i modernih književnih formi. Matéo je također preveo Novi zavjet na kalderaški romski jezik, pokazujući kako pisana riječ može postati most između kultura i generacija. Njegova djela prevedena su na više jezika i ostala su trajno svjedočanstvo romskog identiteta u Europi.
Prisjećajući se Matéa Maximoffa, prisjećamo se ne samo velikog pisca, već i kulturnog svjedoka i glasnog zagovornika svoje zajednice. Njegova literatura i danas nas podsjeća koliko je važno čuti, čitati i prepoznati priče onih čiji glas često ostaje nečujan.
Orhan Memedi
OD SNA DO UNIFORME
Tri generacije romskih policajki otkrivaju svoje priče
Klaudija: Od suza i znoja na akademiji do karijere policajke
Policijska službenica Klaudija otvoreno govori o svom zahtjevnom putu kroz Policijsku akademiju, izazovima rada na terenu te borbi s predrasudama u svakodnevnom životu i službi.
„Prijamni ispit za Policijsku akademiju položila sam iz drugog pokušaja, a najteži dio bio mi je “psihotest,“ priznaje Klaudija“. Test je vrlo zahtjevan i zahtijeva ozbiljnu pripremu. Svim budućim kandidatima preporučujem da vježbaju psihotestove dostupne online.“
Akademija je bila fizički i psihički iscrpljujuća. Klaudijin dan počinjao je u pet sati ujutro i često završavao tek iza 23 sata. „Svaka minuta bila je isplanirana, bilo da je to bilo tjelesno vježbanje ili nastava. Osjećala sam kao da su mi stalno na oku, da testiraju moje granice. Slobodno vrijeme koristili smo samo za kratko opuštanje i obroke.“
Iako je akademija bila teška, Klaudija ističe kako joj je promijenila život: „Postala sam jača osoba. Nisam vjerovala da ću moći ispuniti sve njihove zahtjeve, ali uspjela sam.“
Težak je bio i život u zajedničkoj sobi, bez mogućnosti odlaska kući kad bih poželjela. „Suze, znoj, napor – to je ono što treba očekivati. Ali kad završiš, nagrada je velika.“
Nakon akademije, posao je dobila odmah i prve korake napravila je u Zagrebu, gdje je bilo mnogo posla, ali se često osjećala kao „stroj“. Preseljenjem u Međimurje, gdje je kod kuće, osjeća se više cijenjenom i kao osoba, a ne samo kao policajka. Rad u Međimurju donosi i specifične izazove jer često radi s romskom zajednicom. „Služba je služba, družba je družba,“ kaže Klaudija.
Zanimljivo je da joj uniforma pomaže u smanjenju diskriminacije: „Kad sam u uniformi, ljudi me gledaju kao policajku. U civilu, pak, osjećam se kao da me gledaju kroz prizmu mog romskog podrijetla. Čak me znaju pratiti po trgovinama.“
Ipak, svojim radom uspjela je srušiti mnoge stereotipe. „Poštovanje u ovom poslu moraš zaslužiti. Radiš rame uz rame s kolegama, dijeliš iste rizike i nikad ne znaš što te čeka na intervenciji.“
Policijski posao opisuje kao težak i zahtjevan – smjene traju i do 12 sati, često u više turnusa, a za sve je potrebno puno strpljenja i emocionalne snage. No, Klaudija ne žali za svojim izborom: „Ovaj posao zavoliš ili zamrziš. Ja ga volim. Mnogi su mi rekli da neću izdržati, ali ja bih opet izabrala isti put.“
Biljana: Od prve pripreme do policijske karijere – iskreno o izazovima i uspjesima
Biljana je druga policijska službenica koja je svoje pripreme za Policijsku akademiju započela već u srednjoj školi, što joj je omogućilo da prijamni ispit položi iz prve.
„Položila sam iz prve, bez problema. Mislim da je upornost i dugogodišnja priprema ključ uspjeha,“ kaže Biljana. Za razliku od Klaudije, za nju najveći izazov prijemnog ispita nije bio sadržaj pitanja, već ograničeno vrijeme za rješavanje. „Mnogi kandidati se blokiraju jer ne stignu završiti test na vrijeme. Moj savjet mladima je da vježbaju psihotestove, razvijaju logiku, budu fizički spremni i prate iskustva drugih kandidata na forumima.“
Život na akademiji za Biljanu je također bio strogo organiziran i zahtjevan. „Dan je počinjao buđenjem i spremanjem sobe, zatim intoniranjem himne, obrazovnim aktivnostima i tjelesnim vježbama. Slobodno vrijeme bilo je rijetko i dragocjeno.“
Nakon akademije posao nije dugo čekala – radni dan joj je počeo tek nekoliko tjedana nakon završetka školovanja.
Biljana je radila u Međimurju i Zagrebu, a iskustva iz ta dva okruženja smatra vrlo različitim. „U Međimurju sam se suočila s diskriminacijom i neprihvaćanjem, što je bilo vrlo teško. Imala sam sreću da sam imala nadređenog koji me iskreno podržavao i savjetovao da potražim bolje radno okruženje. U Zagrebu je situacija puno drugačija – ljudi su otvoreniji, a diskriminacija znatno manja.“
Unatoč brojnim neugodnostima zbog svog romskog podrijetla, Biljana nije dopustila da je to zaustavi. „Sve što sam postigla rezultat je vlastitog truda i upornosti.“
Za razliku od Klaudije, Biljana nije imala posebne benefite zbog svog podrijetla, ali je istaknula važnu moralnu i političku podršku saborskog zastupnika Veljka Kajtazija.
Na pitanje o opasnostima posla, Biljana jasno kaže: „Policijski posao je opasan i nosi rizike, ali uz dobru pripremu i podršku može se raditi sigurno i odgovorno.“
Poruka za buduće kandidate jest jasna: potrebna je psihička snaga, hrabrost, odlučnost i spremnost na izazove.
Kada je upitana bi li opet izabrala isti put, bez razmišljanja odgovara: „Da. Volim svoj posao i ponosna sam na ono što radim. Nadam se da ću, nakon što završim fakultet, moći pomoći budućim polaznicima kao mentor i podrška.“
Također ističe da je danas zadovoljnija plaćom nego prije, što joj daje dodatnu motivaciju za rad i napredovanje.
Dušanka Oršuš: Od sna do uniforme – upis na Policijsku akademiju kao početak
Dušanka Oršuš, mlada Romkinja iz Međimurja, ovih dana je ostvarila svoj dječački san – položila je prijamni ispit za Policijsku akademiju i upisala školovanje koje je priželjkivala od djetinjstva.
„Oduvijek sam željela pomagati ljudima, štititi zajednicu i biti dobar uzor unutar romske zajednice,“ kaže Dušanka, čija ljubav prema policijskom pozivu traje još od malih nogu.
Prije upisa završila je srednju školu za cestovnog tehničara u Čakovcu. „Taj smjer sam odabrala jer sam vjerovala da će mi pomoći u budućnosti ako se odlučim za policijsku školu,“ objašnjava.
Iako je prvi pokušaj upisa bio neuspješan, Dušanka je godinu dana iskoristila za dodatnu pripremu i sazrijevanje. „Radila sam druge poslove i shvatila da to nije za mene. U toj godini sam još više vjerovala u sebe.“
Obitelj je u početku bila zabrinuta zbog zahtjevnosti posla, ali nakon što je položila prijamni ispit, pružila joj je punu podršku. „Ponosni su na mene, a meni će biti posebno važno da moja majka bude sretna kada završim akademiju.“
Dušanka zna da će školovanje biti zahtjevno, a policijski posao pun izazova. „Najviše me strah da neću uspjeti ili da ću pasti na ispitima, ali želja mi je upravo suprotna – uspjeti i steći prijateljstva unutar posla.“
Poruka mladima, a osobito iz romske zajednice, glasi: „Ne odustajte od svojih ciljeva. Bit će teško, ali se isplati. Pripremite se za psihotest, budite fizički spremni i disciplinirani. Dobro se informirajte i vjerujte u sebe.“
Nakon završetka akademije, Dušanka planira raditi i stjecati iskustvo, a potom razmotriti daljnje obrazovanje. „Nije mi bitno gdje ću raditi, važno mi je da radim najbolje što mogu.“
Usporedba očekivanja i iskustava: od Dušanke do Klaudije i Biljane
Dok Dušanka tek ulazi u svijet policijske službe s velikim entuzijazmom i pomiješanim osjećajem straha i nade, Biljana i Klaudija dijele iskustva koja su potvrdila koliko je zahtjevan i složen policijski posao, posebno za pripadnice romske zajednice.
Klaudija i Biljana ističu kako je psihička i fizička priprema ključna, a zahtjevi Policijske akademije daleko od jednostavnih. Njihova iskustva pokazuju da, osim napornog školovanja, i rad na terenu donosi suočavanje s predrasudama i diskriminacijom – no također i osobnim rastom i ponosom.
Dušankina poruka mladima – da se ne predaju, da vjeruju u sebe i dobro se pripreme – jasno se nadovezuje na iskustva njezinih kolegica koje su već prošle taj put. Ove tri priče zajedno pričaju važnu priču o hrabrosti, upornosti i snazi žena iz romske zajednice koje odlučuju krenuti u zahtjevan, ali ispunjavajući poziv policajke. One ne samo da ruše predrasude već i pokazuju kako je moguće, uz podršku i vjeru u sebe, ostvariti svoje snove i postati dio sustava koji štiti zajednic.
Siniša S. Musić
Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama
Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama podsjeća nas na dužnost društva da zaštiti svaku ženu od diskriminacije i nasilja. Kao Romkinja, osjećam odgovornost ukazati na činjenicu da je naše iskustvo često dvostruko teško: suočavamo se i s patrijarhalnim pritiscima unutar zajednice i s diskriminacijom u širem društvu.
U romskim zajednicama, koje su često zatvorene i čuvaju stroge običaje, žene se još uvijek doživljava prvenstveno kroz uloge majke i supruge. Rano stupanje u brak i majčinstvo u maloljetničkoj dobi nije iznimka nego obrazac. Istraživanja položaja Roma u Hrvatskoj jasno pokazuju da više od polovice Romkinja rađa prvo dijete prije osamnaeste godine. Time se zatvara put obrazovanju, a samim time i mogućnostima zapošljavanja, što vodi u trajnu ekonomsku ovisnost o partneru ili obitelji.
Patrijarhat je ovdje dvostruko opasan. S jedne strane, održava se kroz tradiciju i običaje, a s druge strane učvršćuje kroz siromaštvo i nedostatak institucionalne podrške. Romkinja koja proživljava nasilje nije suočena samo s nasilnim partnerom. Ona je suočena i s osudom zajednice ako progovori, s nepovjerenjem institucija, ali i s predrasudama koje dolaze izvana. Takva slojevitost obeshrabruje prijavu nasilja i održava tišinu.
Šutnja nije izbor nego nametnuta sudbina
Statistike otkrivaju da su slučajevi nasilja nad Romkinjama ozbiljno podzastupljeni u službenim evidencijama. Brojne žene trpe u tišini, a prijavljeni slučajevi tek su vrh ledenog brijega. Razlozi su jasni: nepovjerenje u institucije koje nas često gledaju kroz prizmu stereotipa, strah od stigmatizacije unutar zajednice i ekonomska nesigurnost.
Romkinje nisu žrtve zato što to žele biti, one su žrtve jer je sustav postavio prepreke na svakom koraku – od djetinjstva, kada se uskraćuje ravnopravan pristup obrazovanju, preko mladosti, kada nas običaji rano guraju u brak i majčinstvo, pa sve do odrasle dobi, kada bez diplome i zaposlenja nemamo ekonomske neovisnosti. Naše iskustvo nasilja nije samo posljedica „obiteljskih problema“, nego proizvod sustavne isključenosti i zanemarivanja.
Vrijeme je za drugačije politike
Ako želimo promjenu, ona se ne može svesti na simbolične poruke par puta godišnje. Potrebna nam je sustavna i ciljana politika koja je godinama ignorirana i zapostavljena. To znači da država i društvo konačno mora prepoznati specifične potrebe Romkinja koje godinama nisu imali sustavan i temeljit program koji bi ih zaštitio i nudio mjere za ravnopravnost u društvu. Potrebni su nam programi obrazovanja koji će djevojčicama omogućiti da završe školu unatoč pritiscima, stipendije i mentorska podrška koja će ih motivirati na daljnje školovanje. Potrebni su nam gospodarski programi i osposobljavanja namijenjena ženama, kako bi se osigurala njihova financijska neovisnost.
Institucije poput policije, centara za socijalnu skrb i zdravstvenih ustanova moraju proći kulturno osjetljive obuke. One moraju naučiti kako prepoznati specifične okolnosti Romkinja i kako im pristupiti bez predrasuda. Posebnu ulogu ovdje mogu imati romski medijatori i medijatorice – ljudi koji dolaze iz zajednice, poznaju njezine unutarnje dinamike, ali istodobno vjeruju u ljudska prava i jednakost.
Konačno, potrebno je otvoreno progovoriti i o fenomenu ranih brakova i maloljetničkog roditeljstva. To nije pitanje običaja koje treba poštivati, nego ozbiljno kršenje prava djevojčica i žena kojima je uskraćena bolja budućnost. Ako želimo prekinuti začarani krug siromaštva i nasilja, moramo osigurati da djevojčice odrastaju u sigurnosti i s jednakim mogućnostima kao i njihove vršnjakinje u ostatku društva.
Naš glas mora se čuti
Kada govorimo o nasilju nad ženama, Romkinje se ne smiju svoditi na fusnotu. Naš položaj mora postati sastavni dio nacionalnih politika i društvenih rasprava. Jer ako se borba protiv nasilja temelji samo na većinskom iskustvu, ona nikada neće biti univerzalna.
Kao Romkinja, osjećam obvezu da to jasno kažem: vrijeme je da prestanemo biti promatrane isključivo kao pasivne žrtve. Mi smo žene koje žele i mogu oblikovati vlastitu sudbinu, ali za to trebamo podršku institucija, jednaka prava i ravnopravne mogućnosti. Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama vrijedi onoliko koliko obuhvati sve žene. A to znači da mora vrijediti i za nas.
Sanela Nikolić