MEĐUNARODNI DAN ŽENA-PONOSNA SAM ROMKINJA

/in , /by

Tokom povijesti i migracije Romkinje su se iskazali skloni razvijanju svoje karijere,
nekada kroz glazbu i ples, a danas nerijetko kroz aktivizam i druge sfere. Povodom
Međunarodnog dana žena odlučili smo se prisjetiti nekoliko Romkinja koje su
doprinijele unaprjeđenju položaja Roma i Romkinja, ali i novih generacija koje jačaju
put ka ravnopravnosti u društvu.
Biti Romkinja u današnjem društvu donosi niz etiketa koje stvaraju dodatne izazove i
prepreke u svakodnevnici. Velik broj uspješnih Romkinja je odustalo od svog nacionalnog
identiteta jer su svjesne dvostruke diskriminacije kojom se moraju suočavati, kao žena i kao
Romkinja. Zato nam je veoma drago pisati o ovim Romkinjama koje su ponosno isticali
svoju nacionalnost, unatoč mogućnosti da ih diskriminiraju zbog same činjenice što su
Romkinje.
Neizostavno ime, kada govorimo o Romkinjama koje su ponosno pokazali svoj identitet, je
Esma Redžepova i njena prezentacija romske kulture u svijetu. Pokazala je da Romkinja
može imati sjajnu i uspješnu karijeru, a da pritom bude ostvarena i u ulozi majke. Za vrijeme
svog života je podigla 48 romske djece iz sirotišta te aktivno sudjelovala u njihovom
obrazovanju. Održala je mnogobrojne solističke koncerte u Makedoniji i u svijetu te snimila
preko 20 albuma za domaće i svjetske producentske kuće. Bila je dva puta kandidirana za
Nobelovu nagradu za mir, a dobitnica je i brojnih drugih priznanja i nagrada. U svojem radu
je uvijek isticala ponosno svoju nacionalnost te je širili romsku kulturu diljem svijeta.

Drugo ime s ovih područja je Usnija Redžepova, umjetnica koja se bavila glazbom i
glumom, ali je prije svega stavila obrazovanje na prvom mjestu te je diplomirala arapski jezik
na Univerzitetu u Beogradu. Nakon formalnog obrazovanja ipak se odlučuje baviti glazbom
te 1966. godine potpisuje ugovor s tadašnjom produkcijskom kućom Jugoton. Usnija je pokazala da obrazovanje i umjetnost idu zajedno, da su žene Romkinje jake i samostalne žene
i ruše sve stereotipe o ženama Romkinjama koje igraju ulogu domaćice tokom cijelog života.

Već u ranoj dobi djetinjstva je Ceija Stojka doživjela mnogo zla zbog same činjenice što je
Romkinja. S 10 godine je deportirana s obitelji u Auschwitz . Za vrijeme njihovog boravka u
Auschwitzu, Ceija, njezina majka i sestra izabrane su kao dio grupe koja je trebala ići u
Ravensbrück, jedini koncentracijski logor za žene. Nakon dvije godine, 1945. Ceija je
oslobođena iz kampa Bergen-Belsen u dobi od 12 godina. Od 200 članova njene šire obitelji
ostale su samo Ceija, njezina majka i četiri brata i sestre. Trebalo joj mnogo godina da nađe
način da izbaci tu bol i strahote koje je proživjela te je u dobi od 56 godina počela slikati.
Tokom svog života je isticala kao književnica, slikarica i glazbenica. Njezina je umjetnost
odražavala traumu njenih iskustva, a ujedno je služilo kao sredstvo za dijeljenje svojih
iskustava sa svijetom. Njezin je rad često prikazivao život u kampovima, ali i u romskom
životu prije genocida. Napisala je jedan od prvih romskih autobiografskih izvještaja o
Porajmosu te je objavila niz publikacija. Kroz svoje životno iskustvo i umjetnost pomogla je
ukazati na strahote i zlo koji je doživio romski narod te su njeni radovi izloženi u cijeloj
Europi, Japanu i SAD -u.
Novo doba, novi pristupi
U modernije doba imamo nemali broj Romkinja koji doprinose prezentaciji romske
zajednice, ali i isticanja problema kojima se suočavamo. Sa svojim neobičnim pristupom,
Leonor Teles zaslužuje svoje mjesto u ovom tekstu. Postala je najmlađa dobitnica Zlatnog
Medveda u Berlinu 2016. godine za svoj film koji opisuje život Roma u vidu bajke. Stvorila
je neobičan čin prezentaciju romske zajednice te sami film govori o predrasudama prema
Romima u portugalskom društvu. Rodom iz Portugala, mlada redateljica je kroz film ,,Balada
jednog žapca” predstavila romski narod kao zajednicu koja ne može biti neprimijećena od
strane većinskog stanovništva. Zanimljiv je i njen opis filma: ,,Nekada davno, prije nego što
su ljudi naišli, sva bića su bila slobodna i mogla su biti jedno s drugim. Sve životinje su
plesale zajedno i bile neizmjerno sretne. Ali postojao je netko tko nije bio pozvan na zabavu
– žabac. Počinio je samoubojstvo jednoga dana u trenutku bijesa zbog te nepravde prema
njemu.“ Nešto zajedničko Romima i žabama je to što nikada neće biti neviđeni ili ostati
neprimijećeni”. Leonor Teles je sa svojih 30 godina uspjela ostvariti niz međunarodnih
priznanja i nagrade za svoj rad u filmskom području.
Ethel Brooks je profesorica sociologije i ženskih i rodnih studija na Sveučilištu Rutgers. Iza
sebe ima mnogo istraživanja i radova kojima želi educirati druge ljude o Romima. Bila je
imenovana od strane američkog predsjednika Obame kao članicom Vijeća Memorijalnog
centra Holokausta Sjedinjenih Država. Iza sebe ima knjigu na temu romskog ženskog
feminizma te se u svome radu bavi istraživanjima političke ekonomije, društvenim pokretima
i globalizacijom. U svojim izjavama ističe da su ove teme najmanje okrenute ka Romima i da
se dodatno treba raditi na akademskim znanstvenim radovima na ovu temu. Upravo zato je
napisala i knjigu na temu ženskog romskog aktivizma. Kroz svoj rad kontinuirano doprinosi
unapređenju položaja romske zajednice, osobito na području romskog feminizam te lošeg
socijalnog i ekonomskog stanja.

Novim generacije nose se novim izazovima

Iako bez sumnje ima napretka u društvu i prihvaćanja romske zajednice, uloga i status
Romkinja je i dalje izazovno područje koje treba još mnogo rada. Iako imamo u današnje
vrijeme mnogo uspješnih Romkinja koje bi mogli tu navesti, taj postotak je i dalje nedovoljan
u odnosu na muški spol. Patrijarhalan odnos u romskoj zajednici, diskriminacija i loši životni
uvjeti i dalje utječu na mogućnosti da se Romkinje ostvare u punom potencijalu. Velik broj
Romkinja i dalje neće ostvariti svoj zacrtani cilj i svoj potencijal, a niti neće dok ne uspijemo
bržim tempom omogućiti preduvjete mladim Romkinjama za jednak početak i jednake
mogućnosti.

Ramiza Memedi

OBRAZOVANJE KAO PREDUVJET ZA UKLJUČIVANJE ROMA

/in , /by

Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske organiziralo je okruglu stol  o važnosti obrazovanja „ Obrazovanje kao preduvjet uključivanja pripadnika romske nacionalne manjine“,  organiziran u sklopu projekta “Uključivanje Roma – Ispunjavanje preduvjeta za učinkovitu provedbu politika usmjerenih na nacionalne manjine – FAZA I” u Zagrebu 25. svibnja 2022. godine.

Opći cilj projekta je doprinijeti ukupnom uključivanju pripadnika romske nacionalne manjine u hrvatsko društvo te unaprijediti provedbu Nacionalne strategije za uključivanje Roma (NSUR).

Osim cilja ovim projektom predviđeno je i neki od pod ciljeva:  Podizanje razine svijesti javnosti, kao i pripadnika romske nacionalne manjine o važnosti predškolskog odgoja i obrazovanja, potrebi prevencije ispadanja iz srednjoškolskog obrazovanja te nepovoljnom položaju žena, djece i mladih pripadnika romske nacionalne manjine, jačanje koordinacijske uloge Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade RH te jačanje kapaciteta predstavnika tijela uključenih u provedbu NSUR-a, i  unaprjeđenje sudjelovanja pripadnika romske nacionalne manjine u provedbi NSUR-a.

Na okruglom stolu  su sudjelovali su predstavnici Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Bahrija Sejfić, zamjenica ravnatelja i Aleksa Đokić, voditelj službe za prava nacionalnih manjina, Nandor Čapo, ravnatelj Uprave, Uprava za nacionalne manjine Ministarstvo znanosti i obrazovanja, Iva Prpić, voditeljica Odjela za podršku djeci i obiteljima, Gradski ured za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom Grad Zagreb, Margita Madunić Kaniški, ravnateljica Osnovna škola Žitnjak, Renata Cindrić, ravnateljica Osnovna škola Dr. Vinka Žganca Zagreb, Nura Ismailovski, podpredsjednica Vijeća romske nacionalne manjine Grada Zagreba, Ivana Ćosić, voditeljica programa za obrazovanje UNICEF.

Sve prisutne na početku Okruglog stola pozdravila je gđa Bahrija Sejfić, zamjenica ravnatelja Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina. Govorila je o položaju Roma u Republici Hrvatskoj i njihovim teškim životnim uvjetima sa kojima se susreću. Napomenula je da “žive bez vode, struje, da nemaju adekvatni stambeni prostor, čak nemaju niti sanitarne čvorove. Budući da žive u prenapučenom stambenom  prostoru mnoga školska djeca susreću se sa poteškoćama i da mnoga djeca nemaju prostora za učenje, nemaju stol gdje bi mogla pisati domaću zadaću. Sve su ove bitne okolnosti koje sprečavaju da sudjeluju u društvenom životu šire zajednice.

Također bih napomenula da na ove okolnosti djeca ne mogu bitno utjecati i mijenjati ih. Navela bih i druge okolnosti koji ih stavljaju u nepovoljnom položaju: nizak stupanj obrazovanja, dugotrajna nezaposlenost, doživljena diskriminacija i slično, a koji djecu stavljaju u nejednaku poziciju. Jednako tako obrazovanost roditelja ključan je čimbenik u obrazovanju djeteta. Obrazovan roditelj će više obratiti pažnju kvaliteti obrazovanja svojoj djeci, pozornije će pratiti njihov školski uspjeh, poticati ih i učiti sa njima.  Ja bih se također osvrnula na Romkinje i Rome u kontekstu na vrijeme pandemije Covida 19.  Nedavne  studije s ciljem istraživanja učinka djelovanja pandemije na društvu, pokazuju kako oni drugi pojedinci koji su inače marginalizirani, pandemija pogađa još teže.

Sve ovi problemi pokazuju da je romskoj djeci potrebna dodatna pomoć u obrazovanju a i materijalnu podršku kako bi imale jednake početne  šanse .

Nakon gđe Bahrije Sejfić, sudionicima se obratila i Martina Kiš,  predsjednica Odbora za nacionalne manjine . Osvrnula se na položaj i društveni život nacionalnih manjina Grada Zagreba gdje žive i romska manjina i da je njihov broj nešto manje od tri tisuće Roma. Kazala je da krećemo od jednog začaranog kruga od izuzetno nemogućnosti ostvarenja različitih ljudskih prava, preko otežanih uvjeta za život do svakodnevnog preživljavanje diskriminacije, gdje svakodnevni korak  romskog djeteta u našem životu čini težim.

Grad Zagreb putem aktivnosti naših upravljačkih tijela provodimo neke mjere za poboljšanje društvenog i ekonomskog položaja Romkinja i Roma u svrhu podizanja kvalitete života i smanjenjem nejednakosti i jaza, i aktivnosti poticanja za uključivanje u javni i društveni život i uključivanje u zajednici.

Osvrnula se na stipendije koje Grad Zagreb dodjeljuje romskim srednjoškolcima i studentima i da učenici ih uspješno završavaju školu. Kazala je da se svake godine broj stipendista povećava i da ove godine dodijeljeno je 86 stipendija, 72 dvije za srednjoškolce i 14 za studente, učenicima srednjih škola neto 2.700, a studentima 3.800 kuna mjesečno.  Isto tako gospođa Kiš najavila je, da će se         uskoro formirati radne skupine za izradu Akcijskog plana za provedbu Nacionalnog plana za uključivanje Roma za razdoblje od 2021. do 2027. godine.

Nakon gospođe Kiš na okruglom stolu svoje izlaganje je imala gospođa  Nura Ismailovski, potpredsjednica Vijeća romske nacionalne manjine Grada Zagreba. Pored izlaganja koje je izlagala što je i koje prijedloge je Vijeće romske nacionalne manjine Grada Zagreba dalo  predlagalo do sada, kazala je da je obrazovanje ključ za bolji položaj Roma, i da nije samo ključ za preduvjete ostvarivanje boljeg položaja  već je i temelj za ostvarivanje svih ciljeva za koje mi težimo. Pohvalila je Grad Zagreb da je prvi izradio lokalni Nacionalni plan za uključivanje Roma i podatak da u Hrvatskoj danas ima 806 srednjoškolaca romske nacionalnosti  pokazuje učinkovitost učeničkih stipendija kao poticajne mjere za obrazovanje Roma.

O stanju na području obrazovanja u Gradu Zagrebu govorila je i Iva Prpić, voditeljica Odjela za podršku djeci i obiteljima Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom.

Obzirom da je obrazovanje najvažniji faktor za postizanje boljih uvjeta u životu što se svi slažemo, sudionicima se obratio u ime Ministarstva znanosti i obrazovanja Nandor Čapo, ravnatelj Uprave za nacionalne manjine. Na samome početku započeo je da je obrazovanje vrlo važno za sve ljude i kakav svijet nas okružuje da moramo stalno učiti što na formalnom što na neformalnom obrazovanju da bismo bili uspješni.  Kada govori o romskoj zajednici onda važnost obrazovanje je još na većoj razini i veća važnost njihovog uključivanja je izuzetno cijenjeno. Zašto? Zato jer djeca kada su uključena u predškolskim programima tu se lakše uključuju u obvezno obrazovanje, u osnovne škole u prvi razred i postižu bolje rezultate. Zašto? Zato jer u predškolsko odgoju usavršavaju jezik, socijalizaciju, higijenske navike. Sve se to usvaja prije nego li krenu u školu. Predškola godinu dana je obvezna. Na nekim područjima omogućili smo romskoj djeci pohađanje predškolskog dogja i dvije godine. Ali imamo i druge izazove a tu je prostor.

Također napomenuo je da imaju vrlo često mišljenja sa terena da škole koje imaju više romskih učenika, da su te škole nekvalitetne,  da se mora raditi na tome da se demantiraju takva mišljenja.

U nacionalnim planovima za razvoj sustava obrazovanja predviđamo određene dodatne potpore onim školama u kojima je veći broj romskih učenika i to sa ciljem povećanja kvalitete i opremanje škole, a i pružanje potpore nastavnicima i samim učenicima i vrlo bitno je rad sa roditeljima. Mi moramo obijediti roditelje da je obrazovanje vrlo bitno i da bez obrazovanja će se čovjek teško snaći u životu. Jako je bitno razumjeti okolinu i ti ljudi koji ne pripadaju nacionalnoj manjini razumiju tu manjinsku zajednicu i da ne živimo samo jedni pored drugih da se razumijemo nego da se podnosimo i da aktivno sudjelujemo u zajedničkom životu.

Govorio je i što Ministarstvo financira: financira predškolski odgoj roditeljski udio, sufinancira dodatno obrazovanje, produženi boravak, putovanja škole u prirodi, maturalna i studijska putovanja, učeničke domove, srednjoškolske u studentske stipendije ali u manjem iznosu od Grada Zagreba i obrazovanje odraslih. I dalje na nekim područjima se plaćaju romski pomagači, ali nažalost i dalje nije njihov status riješen.

Ravnateljica škole iz žitnjak navela da u 3-im Strugama iza broja 40. još uvijek postoje romske obitelji i da na sreću ima manji broj školske djece. Žive u malim kućicama i uvjeti su katastrofalni za život bez vode i struje, bez kanalizacije. Kako je kazala najveći je problem socijalizacija djece i da nema dobru komunikaciju sa roditeljima djece.

Problemi su se najviše primijetilo za vrijeme pandemije kada su djeca radila na daljini i dobila tablete od Ministarstva obrazovanja i nisu ih mogli koristiti iz jednostavnog razloga jer nisu imali struju. To smo pokušali riješiti na način da učitelji po dogovoru dolazili u školi i davali  su djeci i roditeljima papire, pisane materijale i dozvoljavali smo djeci da dođu u školi puniti tablete. Neki su išli po dućanima i tako dalje. Bili je velikih poteškoća ali smatram da nije bilo propusta i to nam je vrlo važno. Također imamo vrlo dobre primjere gdje su romske obitelji sa svojim radom, trudom i zalaganjem kupili sebi obiteljske kuće.

Napomenula je i da imaju problem sa velikim brojem izostanaka i da roditelji znaju da imaju pravo opravdati izostanak djece do tri dana u komadu, oni im opravdaju i događa se to da ima veliki broj izostanaka .

Osim škole Žitnjak svoje izlaganje izlagala je i Renata Cindrić, ravnateljica Osnovna škola Dr. Vinka Žganca, Kozari bok Zagreb. Zahvalila se na pozivu i kazala da su osnovna Žitnjak i osnovna škola u Kozarom boku kada se govori o pohađanju djece romske nacionalnosti naše dvije škole zauzimaju  prioritetno mjesto. U osnovnoj školi „Vinko Žganac“ u Kozarom boku pohađaju djeca iz Kozari puteva i Kozari boka. U toj školi pohađa 730 učenika, od kojih ima 34 redovna odjela i 2 posebna odjela koja pohađaju djeca sa poteškoćama u učenju. Nažalost u tim posebnim razredima pohađaju učenici romske nacionalne manjine  i iskoristila priliku zahvaliti gradskom uredu na financiranju jednog od tih dva posebna odjela za koje još uvijek nemaju odobrenje. U toj školi pohađa deset posto djece romske nacionalne manjine iako pretpostavljaju da ih ima više jer se ne predstavljaju svi kao Romi, i navela je da nije na njima da to istražuju. Poznavajući njihove obitelji znaju iz koje su obitelji, bivši učenike, i tako generacijama polaze tu školu.

Jedina smo od rijetkih škola od kojih svake godine upisuje veliki broj učenika svake godine, ove godine smo imali 138 učenika, prošle godine 96…. Kazala je da imaju u školi sve stručne osobe koji rade maksimalno i po pitanju romskih učenička, naravno i ostalih poslova koje u školi imaju.

Također istakla je da ima jako dobru suradnju sa roditeljima, i istakla je da njihovi djelatnici idu po kućama, šalju im pozive i tako veći broj roditelja se odaziva. Također je napomenula da prije 7-8 godina imali su velike probleme sa romskom djecom pri upisu u prvi razred.

Razrednici i nastavnici pri kraju školske godine pokušavaju pomoć učenicima koji završavaju osmi razred  da popune prijave za upis u srednju školu te mogu reći da većina njih koji završavaju upisuju srednju školu. Sljedeći problem nam je što mnoga djeca nisu pohađala predškolu. Da bez obzira što se kaže da je predškola obavezna to nije nigdje propisano zakonom i nigdje nije uvjetovano da dijete ne može upisati prvi razred ukoliko nije pohađao predškolu. Također budući romski učenici koji dolaze na testiranje i nakon što vidim vidimo da ne poznaju romski jezik, podnosimo zahtjev za početak učenja hrvatskog jezika što nam odobrava Ministarstvo obrazovanja i za dopunsko učenje hrvatskog jezika. Početak i tijek obrazovanja učenici su integrirani u početnim razrednim odjelima i posebnim odjelima. Pratimo ih tijekom prvog polugodišta prvog razreda i po potrebi upućujemo ih na timsku obradu i tom prilikom pripremamo ih u individualiziranom postupku ili prilagođeni program, nažalost to se događa uslijed pripreme za školu i ne pohađanja predškolskog programa. Svi romski učenici uključeni su u školskim aktivnostima i jednako sudjeluju kao i sva druga djeca.

Ramiza Memedi

SVEČANO OTKRIVEN SPOMENIK ŽRTVAMA HOLOKAUSTA I USTAŠKOG REŽIMA

/in , /by

27.04 2022. u povodu Dana stradanja i junaštva židovskog naroda – Jom Hašoa, zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević, zajedno s Olegom Mandićem, preživjelim zatočenikom koncentracijskog logora u Auschwitzu, otkrio je u  Zagrebu spomenik žrtvama holokausta i ustaškog režima.

Spomenik je postavljen na Zagrebačkom kolodvoru, u Ulici kneza Branimira ispred zgrade Hrvatske pošte, mjestu s kojeg je u kolovozu 1942. oko 800 zagrebačkih Židova deportirano u Auschwitz.

Svečanosti su prisustvovali preživjeli zatočenici logora, predsjednik Republike Zoran Milanović, izaslanica predsjednika Vlade i ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek, izaslanik predsjednika Sabora Krešimir Katičić, bivši predsjednici Republike Stjepan Mesić, Ivo Josipović i Kolinda Grabar Kitarović. Bili su i predstavnici Židovske općine Zagreb i židovskih vjerskih zajednica Bet Israel i Menore, Zagrebačke nadbiskupije, Islamske zajednice u RH, Mitropolije zagrebačke i ljubljanske te Makedonske pravoslavne crkve, udruge antifašista i udruga Roma. predstavnici nacionalnih manjina, diplomatskog zbora i civilnog društva.

Prije predstavljanja ovog spomenika i otkrivanja ploče s natpisom “U znak sjećanja na žrtve Holokausta i ustaškog režima”, gudački kvartet Zagrebačke filharmonije izveo je skladbu iz filma Schindlerova lista, a predstavnici islamske, pravoslavne i katoličke crkve održali su međureligijsku molitvu za stradale.

Gradonačelnik Grada Zagreba je pozdravio sve uzvanike, posebno one uzvanike koji su preživjeli strahote logora i njihove obitelji. Njegov govor prepisujemo u cijelosti.

 

– Povodom obilježavanja Jom Hašoa ovdje stojim ponizno s dubokim poštovanjem prema desecima tisuća Židova, Srba, Roma i svih drugih koji su mučki progonjeni i ubijani od strane nacista i ustaškog režima. Deseci tisuća zvuče kao brojevi, ali to su ljudi poput mene i vas. To su sudbine ljudi koji su mučki ubijeni. Stojim u nadi da će današnje otkrivanje žrtava Holokausta i ustaškog režima doprinijeti da pogreške i iz prošlosti ne zaboravimo i da ih što manje ponavljamo u budućnosti. Obilježavaju se otpor i stradanja u nacističkoj Njemačkoj i zemljama saveznicama i mora se reći da je jedna od saveznica bila i tadašnja NDH uz izravno sudjelovanje ustaškog režima koji joj je bio na čelu – rekao je Tomašević, ističući da su koncentracioni logori u NDH osnivani po nacističkom uzoru i da su u njima sustavno zatvarani i likvidirani Židovi, Srbi i Romi te svi koji su se suprotstavili ustaškom režimu.

– Kao gradska uprava naslijedili smo spomenik koji nije bio dovršen zbog nemogućnosti dogovora o natpisu. Unatoč prijeporima, smatrali smo da je naša obaveza da spomenik sagrađen novcima Zagrepčana stavimo u funkciju. Zahvaljujući dogovoru s predstavnicima židovskih udruga, ali i svih naroda žrtava, natpis uz spomenik jasno odražava i zločinačku prirodu ustaškog režima.

– Svaki spomenik treba nešto učiniti i za sadašnjost, ali i budućnost; mora biti upozorenje i opomena, ali i doprinijeti informiranju i obrazovanju mladih o tome što se dešavalo na ovom mjestu koje može postati trajno sjećanje na žrtve ustaškog režima i doprinijeti tolerantnoj budućnosti te biti zalog miru. Iako ni jedan spomenik ne može izraziti Zlo koje se dogodilo u gradu, državi i Evropi, volio bih da ovaj spomenik pomogne da se u hrvatskom društvu, koje se u jednom dijelu i dalje nije pomirilo s neželjenom prošlošću, konačno suočimo s time. Suočavanje s tamnim epizodama naše povijesti ne čini nas slabijima, nego jačima za život u sadašnjosti i budućnosti. U ovom gradu ima mjesta za sve i više nitko ne smije biti diskriminiran ni po kojoj osnovi – podvukao je Tomašević na kraju izlaganja.

Na početku svog govora Oleg Mandić, preživjeli zatočenik koncentracijskog logora u Auschwitzu, naglasio je važnost otkrivanja Spomenika kako se ni nakon osam desetljeća ne bi zatrla sjećanja na žalost i sramotna zbivanja iz prošlosti, te istaknuo da samo sjećanje ne znači živjeti u prošlosti, već da je iskustva iz prošlosti potrebno sačuvati od zaborava i učiniti ih zalogom bolje budućnosti. Malo je ostalo onih, koji danas mogu svjedočiti o užasima tog dijela povijesti kada “brat bratu više nije bio brat”.

Predsjednik Republike Zoran Milanović u izjavi novinarima izrazio je zadovoljstvo što je spomenik konačno otkriven, a “natpis uz njega pristojan”. Ako ćemo imati ovakav spomenik, onda treba i pisati što ide uz njega. Ljudi su bili žrtve nacista, Gestapoa, SS-ovaca i ustaškog režima”, rekao.

Kipar Dalibor Stošić i arhitekt Krešimir Rogina u svom su djelu koristili motiv kofera upravo zbog toga što se ljudima prije puta u logor oduzimala prtljaga i slagala uz zid skladišta, a u blizini je postavljena lokomotiva koja sjećanje na ovaj strašan događaj čini potpunim.

Postavljeni spomenik otkriven je  godinu dana nakon završetka radova.

U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, po rasnim zakonima te takozvane države, uz Židove sistemski se ubijalo Srbe, Rome, kao i sve neprijatelje tadašnjeg režima.

Ramiza Memedi

ŠTO MU TO DOĐE CIGAN

/in /by

KAD SI U BRAKU S NEKIM TKO NIJE NAŠ

Koliko je poželjno uploviti u bračne vode s Romkinjom ili Romom i kako obitelji, i romske i neromske, gledaju na to? Životne priče o ljubavi i predrasudama zabilježila je Maja Radu.

Ljubav ne zna za granice, za naciju, za boju kože – u nekom idealnom svijetu. Ljubav i u stvarnosti može mnogo toga prevladati, ali kada se radi o braku, stvari su mnogo složenije. Već i sam izraz mješoviti brak govori da se dogodilo miješanje nečega što po tradiciji ili zbog predrasuda – ne ide zajedno.

Brak podrazumijeva i veću bliskost i toleranciju ne samo para već i cijelih obitelji, kaže Prvoslav S. Plavšić, psiholog, istraživač medija i komunikacija.

„Vjenčanje unutar nekih vjerskih i etničkih skupina smatralo se ranije bitnim za njihovo održavanje, što je slučaj i u plemićkim i veleposjedničkim zajednicama, u koje Romi ne spadaju pa su slobodni ženiti se i udavati po vlastitoj želji i volji”, ističe Plavšić za DW.

Sloboda postoji, ali su stereotipi i predrasude duboko ukorijenjeni u većini obitelji, pa i u romskim.

Gavrina majka i morska ljubav

Gavro Nikolić (55) potječe iz jedne romske obitelji koja generacijama živi od muzike. Za DW priča kako ga je majka još kao tinejdžera vješto usmjeravala na tradicionalne vrijednosti, pogotovo kada je u pitanju izbor djevojke i žene.

Gavro Nikolić upoznao je suprugu na moru

„Školske drugarice su dolazile kod mene, jer je moja majka bila njima draga i s njom su mogle zapaliti prvu cigaretu i popiti kavu, a da im nitko ne brani. To je tada tako bilo”, priča Gavro i nastavlja:

„Ali neke drugarice su dolazile i zbog mene, jer su me simpatizirale i pokušavale su stupiti u neku vezu sa mnom. Ali moja majka ih je znala vješto držati na distanci od mene, tako što im je govorila da nisam ja za njih i da navodno sa mnom neće biti sretne, jer ja već kao imam nekog. Ja sam se s njom zbog toga i prepirao, a kasnije sam uvidio da je stvarno pokušavala na svaki način pripremiti me za život i brak s Romkinjom!” Gavro je potom završio srednju školu i krenuo studirati glazbu. Ali budući da njegovi nisu bili imućni, na drugoj godini studija morao je početi zarađivati za život.

„U jednom trenutku sretnem moju buduću ženu na Jadranu, na moru. Dolazila je u restoran gdje sam ja svirao. Počela je naša veza i nedugo nakon toga mi smo se odlučili vjenčati. Naišli smo na mnoga negodovanja od naših obitelji. Ja zato što ona nije Romkinja, a ona zato što sam ja Rom. Za mene su njeni govorili da nećemo dugo biti skupa, da sam ja s njom samo iz koristi, a moji su negodovali što ona nije Romkinja već gadžovanka kako to već moji govore za žene koje nisu Romkinje.”

Gavro Nikolić kaže da su se on i supruga razveli, nakon 17 godina braka. On nam je rekao razlog, ali poštujući privatnost, ne želimo to objaviti. Samo ovoliko – ne radi se ni o kakvim predrasudama.

„Što mu to dođe Cigan?”

Aranka Vladisavljević (64) je Romkinja iz Sombora i kaže da je ranije bilo puno drugačije jer su Romi bili izolirani u takozvanim „ciganskim naseljima”. „Jednostavno, mi nismo bili dovoljno dobri da bismo se družili s ljudima izvan naselja.”

Aranka Vladisavljević: “Što mu to dođe Cigan?”  Zato su stariji Romi govorili da ne vjeruju ne-romima. Danas je drugačije, priča nam. U njenoj obitelj ima mješovitih brakova, ali su iskustva različita. „Moj brat je oženjen s Mađaricom, njena familija nije prihvatila mog brata jer su oni problematična obitelj, sklona nasilju i alkoholu. Svoje nezadovoljstvo su ispoljavali obiteljskim svađama, vrijeđali su brata tako što su mu govorili Cigane.”

Slično je prošao i njen djever: „On se oženio djevojkom čija je majka živjela na Salašu i bila je protiv tog braka. Djever je vrhunski muzičar, ali bez obzira na sve, on je za snahinu obitelj i susjede bio Cigan. Djever i snaha su se jako voljeli, ali su se ipak razveli.”

„Tko će upotrijebiti riječ Cigan? Nikada to u negativnom smislu neće reći čovjek koji ima širinu, koji je načitan, i čovjek koji poznaje ljudsku dušu, poznaje svijet. Što mu to dođe Cigan? Možeš misliti!”, kaže nam samouvjereno Aranka Vladisavljević.

„Voljela bih reći da su prihvaćeni, ali, bojim se da nisu”

Sliku o društvenoj prihvatljivosti kreiraju i tradicija, kulturno naslijeđe, odgoj, ali i politički kontekst. Po podacima iz 2018. godine, u Srbiji su između Roma i Srba sklopljena 122 braka – to su podaci kojima raspolaže Demografska statistika Republičkog zavoda za statistiku, a objavljeni su u siječnju 2020.

Anita Beretić: “Mješoviti brakovi su i dan danas dočekani s nepovjerenjem”. Anita Beretić je aktivistica i stručnjakinja za ljudska i ženska prava. Za DW kaže: „U društvu u kojem je dopustivo govoriti o  drugima i drugačijima, često s prizvukom mržnje i jezikom nasilja, nije novost da su mnogi mješoviti brakovi i dan danas dočekani s nepovjerenjem, bez iskrene radosti, već više s negodovanjem i strepnjom – jer to je netko tko nije naš.”

Ona otvoreno kaže da mnogima Romi ili Romkinje nisu „dovoljno dobri, jer nisu školovani, i tko zna iz kojeg razloga su stupili u brak s nekim tko nije Rom, sigurno iz materijalnog razloga. “I tako dolazi do apsurdne situacije: „Umjesto da to svoje bogatstvo i različitost isporučuju kao prednost i posebnu vrijednost, mješovite obitelji su prinuđene „dokazivati se”, pokazivati da u tome što nisu isti nema ničega lošeg”, kaže Beretić.

„To je posebno izraženo kod žena i djece. Voljela bih reći da su prihvaćeni u potpunosti. Ali, bojim se da nisu”, završava Anita Beretić.

„Ti ljudi nemaju pojma kolika je ljepota u multikulturalnosti”

„To što sam ja Rom, a moja supruga Srpkinja, nikome nikada nije smetalo, naročito ne našim roditeljima”, kaže nam Miloš Nikolić, direktor Subotičkog Narodnog kazališta.

Ali kaže i kako zna da postoji veliki broj slučajeva kada se roditelji bune zato što njihova djeca žele vezu ili brak s osobama druge rase, nacionalnosti ili kulture. „Nažalost, u našoj zemlji ima mnogo nacionalista koji nikada, apsolutno nikada, ne bi prihvatili za zeta ili snahu nekog tko je različit, po bilo koje osnove. A isti ti ljudi nemaju pojma kolika je ljepota u multikulturalnosti”, rekao je Miloš Nikolić za DW.

Sveta Petka i katolički Božić i Uskrs

Kako je zbog ljubavi prevladala predrasude te vjerske i nacionalne prepreke za DW je ispričala kozmetičarka Vida Budimlić – Nikolić iz Subotice. U braku s Mirkom je 36 godina.

„Upoznali smo se ispred diskoteke. Evo, muž kaže, hodali smo jedanaest mjeseci. Moja mama je bila protiv naše veze, čak me je gađala džezvom, jer je mislila da me on neće usrećiti. Grdila me je i nisam ju poslušala. Njegova obitelj, ne znam kako je reagirala, mislim užasno. Imali su neku iskrivljenu sliku o Romima, a moja obitelj je kulturna. I danas nisam u kontaktu s njegovim sestrama, ne znam iz kog razloga, mada pretpostavljam. Mirkov otac je preminuo prije deset godina, mogu reći da me je poštovao više nego svoju djecu“. Subotičanka ističe da je suprug uvijek bio na njenoj strani: „Nije dozvolio da nas itko rastavi.”

„Što se tiče tradicije, Mirko je sve prihvatio kao i ja. Svetu Petku slavimo, jer je to moja djevojačka slava, a katolički Uskrs i Božić obilježavamo jer je Mirko hrvatske nacionalnosti. Suprug obično govori da me voli kao prvog dana kada smo se upoznali i da čak mene voli više od dvoje djece koje imamo, jer kako kaže – mene je prvu upoznao”, ispričala je Vida Budimlić Nikolić za DW.

„Rađaju se najljepša djeca”

Nataša Tasić Knežević je iz Beograda, operna je pjevačica, solistica opere srpskog narodnog kazališta, profesorica solo pjevanja i romska aktivistica. Supruga koji nije Rom upoznala je 2003. godine. Išli su zajedno u crkvu, ona je pjevala u zboru crkve Sveti Georgije. Imali su zajedničke prijatelje, tako da su se viđali i izvan službe.

„Moj suprug je čovjek koji ne dijeli ljude, osim kada su u pitanju djela i karakter. Svaki brak koji je zasnovan na ljubavi i povjerenju sam po sebi je dobar i čvrst u temeljima. Ja ne znam za prednosti i mane, osim da su djeca koja se rađaju najljepša, jer im je genetika čvršća”, priča za DW operna diva Nataša Tasić Knežević.

Ramiza Memedi

Autor: Maja Radu

IMAMO LI IZBORA

/in , /by

U Mariboru je Romska organizacija mladih Hrvatske sudjelovala na završnu aktivnost projekta Webbing theatre koji su provodili Centar za kazalište potlačenih POKAZ , KUD Transformator i KURINGA. Na konferenciji su sudjelovali brojni sudionici, uključujući neke od najznačajnijih metodoloških stručnjakinja za kazalište potlačenih na svijetu poput Barbare Santos ili Claudie Simone, uz brojne druge kazališne praktičare/ke bili u prilici pogledati i intervenirati u našu predstavu:“ Imamo li izbora“?

O predstavi razgovarali smo sa članovima predstave.

Pripremili ste predstavu „Imamo li izbora“. Istu ste prikazali u Mariboru na završnim aktivnostima s još drugih kazalištima?  Koliko dugo ste je pripremili i tko je radio sa kazališnom grupom?

Predstavom Imamo li izbora prikazujemo nepovoljan položaj Romkinja u društvu, odnosno kako je Romkinja dvostruko diskriminirana. Romkinja s jedne strane diskriminaciju doživljava od strane romske zajednice,  a s druge strane od hrvatskog društva. Međutim mlade Romkinje trpe višestruku diskriminaciju, na temelju roda, dobi i nacionalnosti. U romskoj zajednici još uvijek pretežito vlada patrijarhat. Iako znamo da patrijarhat je prisutan i u hrvatskom društvu u romskoj zajednici je intenzivniji. Pojedine Romkinje u društvu percipirane su kao manje vrijedne od muškaraca. One u cjelini imaju niži stupanj obrazovanja, veću nezaposlenosti, imaju jako loše reproduktivno zdravlje i izložene su u većoj mjeri rodno uvjetovanom nasilju. U  romskoj zajednici većina je žena u tradicionalnim odnosima unutar uže i šire zajednice, temeljenim na patrijarhalnim stereotipima, odnosno određene su za rađanje djece i vođenje brige o obitelji i djeci, bavljenje kućanskim poslovima. Pa tako pojedine Romkinje često nemaju mogućnosti sudjelovati u javnom i društvenom životu, nisu uključene u aktivnosti koje su usko vezane za rješavanje problematike u samoj romskoj zajednici. Mladi Romi prisvajaju  ovu kulturnu sferu, i tako se stvara začarani krug unutar romske zajednice (siromaštvo, nezaposlenost, niža obrazovna struktura, socijalna distanca) u kojoj su često mlade Romkinje osuđene da vode život u patrijarhalnom društvu.

Lokalno stanovništvo prema Romkinjama i Romima imaju puno predrasuda i stereotipa te ih ne žele zaposliti (čak ni na pomoćnim poslovima), vršnjaci ne žele Rome i Romkinje za prijatelje, roditelji ne žele da njihova djeca idu s Romima u razred što doprinosi segregaciji romske djece. Segregacija dovodi do nekvalitetnog obrazovanja i u konačnici ranijeg napuštanja školovanja.

U Mariboru smo prikazali predstavu u kojoj se  radi i o diskriminaciji u obrazovnom sustavu. Predstavom smo prikazali kako vršnjaci ne žele Romkinje za prijatelje, roditelji ne žele da njihova djeca idu u s Romima u razred te koji je ujedno i razlog segregirano obrazovanja u RH. Zatim, smo prikazali kako odgojno – obrazovni djelatnici u obrazovnom sustavu imaju niska očekivanja, predrasude i stereotipe prema Romkinjama te kako su nam ranu udaju prepisali kao dio našeg običaja. Također smo u predstavi prikazali kako mediji šire o Romima negativnu konotaciju i samim time proširuje predrasude i stereotipe prema romskom društvu. Prikazali smo i nekoliko  scena pomoću kojih smo  dočarali i diskriminaciju od strane romske zajednice; nedostatak   podrške od  roditelja u obrazovanju, ranu udaju te brak gdje je Romkinja u podređenoj poziciji.

„Imamo li izbora?“ je kazališna predstava u formatu forum teatra. Predstava „Imamo li izbora?“ je nastala kao projektna ideja tri mlade Romkinje iz Zagreba, Male Subotice i Slavonskog Broda. Predstava je osmišljena za vrijeme njihovog angažmana u ROM HR-u na programu prakse i mentorske podrške. ROM HR je predstavu nastavio razvijati uz podršku udruga Zelene Akcije, Statusa M i Centra za kazalište potlačenih POKAZ. ROM HR koristi predstavu kao alat preko kojeg radi s mladim Romkinjama i Romima koji su glumci u predstavi.

Predstava „Imamo li izbora?“ okuplja 15-ero romskih glumaca od 13-41 godinu, kao i Josipu Lulić koja se profesionalno bavi forum teatrom. Među glumcima nalazi se prvi Rom koji je dobio Nagradu hrvatskog glumišta, prva Romkinja koja je pobjeđivala na državnim natječajima iz Lidrana i koja je završila privatnu umjetničku gimnaziju, te Rom koji pohađa privatnu umjetničku gimnaziju i natječe se na županijskim natječajima u kategorije monodrame. Imali smo cijeli niz izvedbi i probi na kojima smo mijenjali i uvježbali predstavu proteklih godinu dana.

  Šta Vas je zainteresiralo u vezi s ovom predstavom? Kako ste se povezali sa učesnicima predstave. Kako biste opisali Vaš način rada sa sudionicima predstave ?

Vodimo smo se željom da Forum teatar uporabimo kao kreativan i snažan društveno-politički  alat kojim se prikazujemo i iskustva nasilja, diskriminacije i opresije nad Romkinjama, te da se međusobno povežemo, podijelimo naša svakodnevna iskustva i gradimo međusobno razumijevanje i solidarnost. Svi mladi u grupi aktivni su u romskoj zajednici i bore se za ljudska prava kroz Romsku organizaciju mladih Hrvatske i druge lokalne organizacije. Mi se svakodnevno u romskoj zajednici i izvan nje suočavamo se navedenim problemima.

Prema tome, mi smo najviše upoznati s problemima u romskoj zajednici te njihovim uzrocima. Unutar  grupe dijelimo iskustva diskriminacije te na temelju tih iskustava pripremamo scene za forum teatar.  Svi iz grupe imamo iste ciljeve, a to su da naša romska manjina prestaje biti marginalizirana skupina društva te da nas se prestane diskriminirati na temelju nacionalnosti, nego da nas se prihvati kao vrlo zanimljiv narod s bogatom kulturom i tradicijom. Također, cilj nam je da u javnom i društvenom životu imamo jednaka prava. Želimo osvijestiti većinsko i romsko stanovništvo  o položaju Romkinja u društvu, odnosno kako su Romkinje višestruko diskriminirane jer su žene, Romkinje i mlade. Nadalje, cilj nam je poboljšati položaj Romkinja u zajednici kroz osnaživanje i edukaciju, kako bi same donosile odluke o vlastitom životu, upoznale i borile se za svoja prava. Većina mladih Romkinja svjesna je važnosti obrazovanja, ali često zbog vanjskog pritiska nisu u mogućnosti završiti obrazovanje nego su prisiljene na ranu udaju. Isto tako u romskoj zajednici želimo potaknuti promjene u percepciji mladih Romkinja – i omogućiti im veću slobodu odabira vlastitog života.

Naša grupa se sastoji od 15 ljudi, a pojedinci su i članovi ROM HR i Pokaza. Grupa smo različitih profila, koja posjeduje  različite vještine i znanja. Kako se grupa sastoji od različitih ljudi i rad s grupom je dosta dinamičan, potrebno je dosta prilagodbe. Bez obzira na navedeno super smo se svi povezali zbog našeg zajedničkog cilja i to je jedan od razloga zašto dobro funkcioniramo. Iznimno sam ponosna na nas!

Koliko ste zadovoljni i sa kojim dijelom predstave ste bili naj najzadovoljniji? Na što ste najviše ponosni?

Mogu reći da smo jako zadovoljni sa intervencijama. Jako nam je bilo drago što smo pred stručnjacima pokazali problematiku s kojom se suočava jedna Romkinja. Pokazali su veliku suosjećajnost i razumijevanje problema. Intervencije su bile veoma osnaživajuće. Sljedeći dan smo s stručnjakinjom Barbarom Santos imali radionicu u kojem su nam sudionici projekta Feminističke estetike za političke poetike davali konstruktivne kritike odnosno prijedloge za poboljšanje, nove ideje koje smo rado prihvatili. Njihove smo prijedloge primijenili na predstavi koju smo izveli u sklopu obilježavanja 70. obljetnice studija Socijalnog rada pred socijalnim radnicima i sveučilišnim profesorima socijalnog rada iz cijele regije.

Odličan je osjećaj na kraju izvedbe, a još bolje kada se ljudi iz publike aktivno uključuju u forumu. Gledajući njihovu motivaciju i želju da pridonose promjeni dajući moć potlačenima nas dodatno motivira za daljnji rad. Iako znamo da se ponekad ne može ponuditi sjajno rješenje u scenama, cilj je zapravo davati što više mogućnosti i osjetiti kako je biti u određenoj ulozi, kako bi mogli razumjeti nekoga tko je potlačen, nad kim je vršena diskriminacija po bilo kojoj osnovi ili staviti se u ulogu onoga tko je Opresor, kako bi ga razumjeli i tako lakše djelovali na promjenu njegovog ponašanja u stvarnosti.

 Što nam nudi ova predstava,  na što asocira cijela predstava?

Očekujemo da će projekt rezultirati educiranim i osnaženim pripadnicima romske zajednice, posebno Romkinjama, koji će u svojim zajednicama stvarati preduvjete za rješavanje nekih od gorućih problema, poput ranog napuštanja školovanja i rane udaje. Također, očekujemo i da će većinsko stanovništvo (posebice osobe koje imaju konkretnu moć, poput nastavnika/ca, socijalnih radnika/ca i lokalne samouprave) biti senzibilizirano, educirano i otvoreno za uključivanje i transformaciju lokalne zajednice u multikulturnu, ravnopravnu i  zajednicu.

U kojem pravcu želite  da se razvija predstava? Šta očekujete da će se postići u narednih godinu dana?

Odobren nam je projekt Tuđe cipele od Europskih Snaga Solidarnosti. Kreirat ćemo još dodatnih  scena u kojima ćemo prikazati problem odnosno diskriminaciju koje trpe cijela romska zajednica

Kao uvod u predstave održat ćemo edukacije o položaju Romkinja u romskoj zajednici i izvan nje, kako bi publici prije predstave omogućili bolje razumijevanje problema. Potom ćemo odigrati predstavu (forum teatar) u kojoj  ćemo prikazati probleme s kojima se suočava Romkinja unutar romske zajednice i izvan nje. Prikazat ćemo ravnopravnost spolova unutar jedne romske obitelji, razloge ranog napuštanja obrazovnog sustava (nedostatak podrške od okoline, diskriminacija od strane svojih vršnjaka, odgojno obrazovnih djelatnika…), maloljetnički brakovi i trudnoće. Također ćemo prikazati diskriminaciju koju Romkinje i Romi doživljavaju od strane većinskog stanovništva. Diskriminaciju unutar javnih služba; prikazat ćemo policijsku brutalnost, diskriminaciju Romkinja i Roma u zdravstvu, prilikom zapošljavanja, obrazovanja. Diskriminaciju koju isto doživljavaju u prodajnim i ugostiteljskim  objektima. Na radionice ćemo pozvati učenike iz romske i lokalne zajednice te njihove roditelje, nastavnike, stručne suradnike iz škole i  načelnike lokalne samouprave te medije koji će informirati širu javnost o našim aktivnostima. Publika je aktivni sudionik u predstavama, te daju svoje ideje o mogućim strategijama promjene

Želite li poslati neku poruku za mlade ali i za cjelokupnu romsku zajednicu.

Prvenstveno želim preporučiti svim ženama u romskoj zajednici kao i ženama u hrvatskom društvu da  se izbore za svoja prava i za svoje mjesto u društvu te da nisu dužne trpjeti bilo kakvu vrstu nasilja. Svim ženama bih sugerirala da je važno i potrebno prijaviti nasilje, a isto tako progovoriti o doživljenom nasilju.  Nasilje u obitelji, nasilje nad ženama i općenito nasilje prisutno je danas u našem okruženju i vrlo je važno da se o njemu govori, da se ne šuti. Za nasilje nad ženama nema opravdanja!

 

 

 

 

ROMI KAO INDIJSKA DIJASPORA – NERASKIDIVE VEZE

/in , /by

Savez Roma u Republici Hrvatskoj “KALI SARA” organizirala je međunarodnu konferenciju povodom Svjetskog dana Roma 2022 godine, držana od 10. do 12. travnja 2022. godine u Hotelu Vestin, Zagreb.

Na međunarodnoj konferenciji sudjelovali su predstavnici Roma iz 17 zemalja, državni vrh, veleposlanici, akademska zajednica, nevladine udruge i drugi. Konferencija je otvorena Romskom himnom „Đelem, Đelem“ (Idem, idem).

Po izjavi saborskog zastupnika g. Veljka Kajtazi za romsku i dvanaest drugih nacionalnih manjina kazao je da je „Cilj dvodnevne konferencije koja je u hotelu Westin okupila državni vrh, akademsku zajednicu, veleposlanike i predstavnike Roma iz 17 zemalja je dati odgovor na pitanje što Romima danas znači njihovo indijsko porijeklo“. – Porijeklo Roma da su iz Indije nikada do sada nije priznato.

„O indijskom porijeklu Roma postoje lingvistički, kulturni i genetski dokazi, a Indija ima cilj razviti dugoročne odnose s Romima, podržavati pozitivne promjene i zajednički se boriti protiv predrasuda. Za Rome se govori da su narod koji ne poznaje granice, što je u skladu s indijskom filozofijom da je čitav svijet jedna velika obitelj“  – naglasio je veleposlanik Indije“ Nj. E. Raj Kumar Srivastava.

Ovo je važna međunarodna konferencija koja okuplja važnih prijemnika hrvatskog društva koji dijeli vrijednosti i jednakosti, poštivanje nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj i ulaganje zajedničkih napora koji su važni ne samo za Rome nego i za sve druge nacionalne manjine da osjećaju dobro, osjećaju jednako i da ostvare svoja prava.

Predsjednik Vlade Andrej Plenković sudjelovao je u ponedjeljak 11. 04. na obilježavanju Svjetskog dana Roma 2022. Ujedno je imao i završnu riječ te je u svome govoru poručio da se povijest ne može promijeniti, ali da zbog strahota koje su Romi tijekom svoje povijesti doživjeli iskreno žali. “Na ta nedjela treba stalno podsjećati i osuđivati ih”, rekao je Plenković i dodao je da kao Vlada daju veliki značaj povijesnom sjećanju Roma.

“Važno je da i danas ova konferencija podsjeti što znači sjećanje. Ne znači živjeti u prošlosti. … Sjećanje koje se ne pretvara u zlopamćenje je ljekovito. Takvo sjećanje ima sadašnjost i bistri pogled u budućnost. Ono se pročišćava i njeguje kroz odgoj, obitelj i, naravno, kroz obrazovni sustav”, poručio je premijer Plenković.

– Jako sam zadovoljan da smo izgradili Romski memorijalni centar u Uštici, kao i Zid boli. On nas podsjeća na obilježavanje najvećeg zločina nad romskim narodom, genocida koji su počinili nacistički i ustaški režim tijekom Drugog svjetskog rata. Procjenjuje se da je u tom najmračnijem razdoblju svjetske povijesti ubijeno između 250 i 500 tisuća Roma koji su bili sustavno proganjani, zatvarani i odvođeni u koncentracijske logore. Povijest, nažalost, ne možemo promijeniti, ali zbog tih strašnih događaja iskreno žalimo i na ta nedjela trebamo podsjećati i bezuvjetno ih osuđivati – zaključio je Plenković.

Raseljeni po svijetu, u stalnom pokretu i borbi s predrasudama i diskriminacijom, Romi još uvijek čuvaju svoje običaje i kulturno nasljeđe. Stavovi prema Romima  su išli od prvotne radoznalosti kada su ih ugledali do nepovjerenja i diskriminacije pa sve do progona. Unatoč svemu, oni su i dalje tu, društveno marginalizirani,  ali s jakom samosviješću  da svoje običaje, stavove i jezik treba čuvati i njegovati.

Osim u Zagrebu za Svjetski dan Roma je obilježen širom Hrvatske na različite načine; tribine, znanstvene skupove, kulturnim manifestacijama a i širom svijeta.

R. M

 

 

 

DAN SJEĆANJA NA ŽRTVE HOLOKAUSTA

/in /by

Auschwitz i njegova potresna povijest

  1. siječnja obilježava se kao Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta. Dan sjećanja na Holokaust i sve žrtve nacističkih režima tijekom Drugog svjetskog rata obilježava se diljem Europe s posebnim naglaskom na obrazovanju mladih generacija.

I Europski parlament na posebnoj sjednici u Bruxellesu odao je počast žrtvama holokausta. Počasni gost bila je stogodišnja Margot Friedländer koja je preživjela holokaust. Stogodišnja Margot Friedländer prisjetila se kako se u dobi od 21 godine skrivala u Berlinu nakon što su njezina majka i brat odvedeni u Auschwitz. Danas i dalje svjedoči i uči nove generacije o zločinima koje je počinio nacionalni socijalizam. Između ostalog poslala je poruku „Došla sam ponovno razgovarati s vama, pružiti vam ruku i zamoliti vas da postanete svjedoci jer mi to ne možemo još dugo biti“.

Na taj je dan 1945. godine Crvena armija oslobodila oko 7.500 zatvorenika koje su za sobom ostavili nacisti u koncentracijskom logoru Auschwitz u Oświęcimu u Poljskoj. Ono što su tamo zatekli i danas je još uvijek posve nezamislivo.

Auschwitz – to je ogromno područje na kojem je od 1940. do 1945. postojao kompleks nacističkih koncentracijskih logora. Pored tri glavna logora bilo je još oko 50 manjih logora različitih veličina. Bila je to nacistička mašinerija smrti nezamislivih razmjera.

Danas je to jednim dijelom spomen-područje. Samo muzej u glavnom logoru Auschwitz i memorijalni centar Auschwitz-Birkenau, takvi kakvi su danas – prostiru se na površni od 191 hektara.

Auschwitz se nalazi na području južne Poljske, na oko 50 kilometara zapadno od Krakova, odmah kod malog grada Oświęcima. Ovdje smo saželi povijesne činjenice koje se povezuje uz pojam „Auschwitz“. Puno prije nego što je to ime postalo poznato zbog njemačkog koncentracijskog logora, Auschwitz (poljski: Oświęcim) je bio mali grad s burnom povijesti

Oświęcim se prvi put spominje u dokumentima oko 1200. godine, kao dio Krakovske biskupije u vrijeme kada je Poljska bila rascjepkana.

Ubrzo nakon početka 2. svjetskog rata u rujnu 1939., Oświęcim je okupirao njemački Wehrmacht i pripojio ga Nemačkom Reichu. Pod vodstvom Heinricha Himmlera, SS je 1940. ovo područje, brzo i bez mnogo građevinskih radova, pretvorio u koncentracijski logor – uz glavni logor Auschwitz I. kasnije je nastao i ogroman logor smrti Auschwitz-Birkenau (Auschwitz II).

Schutzstaffel (zaštitne jedinice), poznat pod skraćenicom SS, je bila elitna i teroristička organizacija nacionalsocijalista. Pripadnici SS-a su činili cjelokupno rukovodstvo i osoblje logora.

Adolf Eichmann je bio odgovoran za željeznički transport do logora smrti na istoku. On je pripremio dokumente za ozloglašenu „Wannsee-konferenciju“ 20. siječnja 1942. na kojoj je i usvojena odluka o istrebljenju Židova u Europi.

Sustav logora

Tijekom nacističke vladavine širom Europe postojalo je oko 500 konc-logora. Nakon Dachaua (osnovanog 1933., to je bio prvi koncentracijski logor), Sachsenhausena, Buchenwalda, Flossenbürga, Mauthausena i ženskog logora Ravensbrück – Auschwitz je bio sedmi i daleko najveći konc-logor koji su osnovali nacisti.Ogroman prostor na periferiji malog poljskog grada Oświęcima bio je planiran kao lokacija logora različitih veličina: pored glavnog logora (Auschwitz I), ogroman logor smrti Birkenau (Auschwitz II), gdje su se nalazili krematoriji, i desetina manjih logora, postojali su i radni logori Buna i Monowitz.

Nakon Wannsee-konferencije, od proljeća 1942. koncentracijski logor Auschwitz je proširen kako bi postao stroj za sustavno ubijanje. Izvršitelj ove rasno-politički motivirane nacističke ideologije bio je zapovjednik logora, SS-ovac Rudolf Heß. Do njegove smjene u studenom 1943. bio je odgovoran za SS-ove stražare i cjelokupnu logorsku upravu Auschwitza.

Čuvari i rukovodstvo logora Auschwitz-Birkenau bili su pripadnici SS-a. Već u proljeće 1942. godine u kompleksu logora je raspoređeno 2.000 SS-ovih stražara, a u kasno ljeto 1944. bilo ih je više od 4.000. To su bili i stražari, daktilografkinje, bolničarke itd., koji su bili zaposleni u SS-u i nisu nosili nikakve oznake čina. Tijekom čitavog tog razdoblja u logorima Auschwitz radilo je više od 8.000 pripadnika SS-a.

Tvornica smrti

Od 1942. logor je postao mjesto masovnog istrebljenja. Oko 80 posto ljudi koji su stizali organiziranim transportom – nisu uopće ni bili evidentirani kao zatvorenici, već su odmah po dolasku ubijani u plinskim komorama.U proljeće 1943. godine, građevinska uprava je pustila u rad dodatne peći u novoizgrađenim krematorijima u proširenom kompleksu logora Auschwitz-Birkenau. SS je najprije testirao njihovu funkcionalnost na jednom transportu zarobljenika: spaljeno je 1.100 muškaraca, žena i djece prethodno ubijenih ciklonom B u plinskoj komori. Njihov pepeo je razbacan po okolnim jezerima.

U ljeto 1943. upravnik građevinskih radova u koncentracijskom logoru Auschwitz, SS- Sturmbannführer Karl Bischoff, izvijestio je Berlin: „Od sada, u roku od 24 sata može biti spaljeno 4.756 leševa.”

Kako bi se ubrzala selekcija kada stignu transporti s ljudima, u Birkenau je izgrađena rampa s tri kolosijeka koja još uvijek postoji.

U kasnu jesen 1944. u Auschwitz je stigao posljednji transport Židova iz cijele Europe. Među deportiranima iz okupirane Nizozemske bila je i 15-godišnja Anne Frank. Njezini dnevnici su nakon završetka rata postali potresni dokument o progonu Židova od strane nacionalsocijalista.

Broj žrtava

Broj žrtava Holokausta ubijenih u Auschwitzu varira. Svake godine stižu novi detalji – otkriveni u historijskim arhivima i ostavštinama. Točan broj žrtava se ne može utvrditi. Znanstvene procjene su da je ukupno više od pet milijuna ljudi deportirano u sustav nacističkih konc-logora. Vrlo mali broj njih je preživio.

U prosincu 2019. objavljeni su rezultati istraživačkog projekta koji je naručio Memorijalni centar Auschwitz-Birkenau: identificirano je više od 60% zatvorenika koje je svojevremeno registrirala uprava SS-logora. To ne uključuje više od 900.000 deportiranih koji nikada nisu registrirani – jer su ubijeni odmah po dolasku u Auschwitz-Birkenau. Brojevi su bili tetovirani samo onima koji su preživjeli proces selekcije na takozvanoj „Židovskoj rampi” i koji su bili namijenjeni za rad u sustavu SS-logora. Većina deportiranih – stari, bolesni, žene i mala deca – SS je tjerao izravno u plinske komore, bez registracije.

Prema Memorijalnom centru Auschwitz-Birkenau, više od 1,1 milijuna ljudi je izgubilo život u tom logoru smrti. Od toga su bili Židovi – većina iz Mađarske, Poljske, Italije, Belgije, Francuske, Nizozemske, Grčke, Hrvatske, Sovjetskog Saveza, Austrije i Njemačke. Sinti i Romi, homoseksualci, katolici i sljedbenici Jehovinih svjedoka, osobe s invaliditetom i politički protivnici također su bili žrtve nacističke mašinerije smrti.

Oslobođenje logoraša

Kada je sovjetska vojska stigla do logora Auschwitz 27. siječnja 1945. godine, vojnici su svojim očima vidjeli slike užasa: preživjelo je samo oko 7.500 iznemoglih, smrtno bolesnih logoraša, od kojih su 500  bila djeca. Jako mali broj zatvorenika je mogao stajati uspravno, mnogi su apatično ležali na zemlji. Bili su preslabi za marševe na zapad na koje su SS-stražari, po strašnoj zimi, otjerali desetine tisuća ljudi.

SS-ovci su koncem siječnja užurbano evakuirali logor i pokušali ukloniti tragove svoje mašinerije za ubijanje: dokumenti, logorske dosjei, mnoge stvari su brzo spaljene. Sačuvano je vrlo malo dokumenata i fotografija. Većina logorskih baraka, plinskih komora i krematorija je dignuta u zrak.

56.000 do 58.000 zatvorenika koji su mogli marširati poslano je pješice u skupinama od 1.000 do 2.500 ljudi. Rijetko tko od iznemoglih zatvorenika u kolonama je imao cipele ili toplu odjeću, većina njih je nosila samo tanke logoraške „prugaste pidžame“. Prema procjenama, tijekom ovih marševa iz Auschwitza život je izgubilo i do 15.000 zatvorenika: od gladi, hladnoće ili su bili likvidirani.

Memorijalni centar Auschwitz-Birkenau  

Početkom 1946. sovjetske okupacijske vlasti predale su nekadašnji nacistički logor poljskoj državi. Na inicijativu bivših zatvorenika, odlukom poljskog parlamenta 1947. je osnovan „Državni muzej Auschwitz-Birkenau”. Od 1979. Auschwitz-Birkenau je na Unescovoj listi svjetske baštine.

Memorijalni centar obuhvaća preostale objekte, zgrade i barake konc-logora Auschwitz I (glavni logor) i skoro prazno područje logora smrti Auschwitz-Birkenau (Auschwitz II), kao i današnje muzejske površine. Prva izložba nastala je u suradnji s izraelskim memorijalnim centrom Yad Vashem.

Memorijalni centar nekadašnjeg logora Auschwitz, posjetilo je više od 49 milijuna ljudi iz cijelog sveta. U prvoj godini postojanja posjetilo ga je 170.000 ljudi. Obično tamo svake godine dolazi i više od dva milijuna posjetitelja. Međutim, zbog korone ih je sada oko 500.000 godišnje. Danas dolaze prije svih mladi ljudi iz cijelog svijeta.

Posljednji svjedoci

Svake godine 27. siječanj se obilježava kao Dan sjećanja na „oslobođenje koncentracijskog logora Auschwitz” 1945. Na ovaj dan se od 1996. Održava i komemoracija u njemačkom Bundestagu.

Na ovaj dan su održani dirljivi govori: njemački predsjednici i europski političari, židovski svjedoci Holokausta idr.  Broj onih koji su preživjeli konc-logor Auschwitz i koji o njemu mogu govore iz prve ruke je sve manji. Djeca, unuci i praunuci – ne samo iz židovskih obitelji – uskoro će morati sami čuvati i prenositi njihova sjećanja.

Ramiza Memedi

Milijarda ustaje protiv nasilja

/in , /by

 

Žene se s nasiljem susreću svakodnevno, bilo u „sigurnosti“ obiteljskog doma ili u javnom prostoru – od seksističkih komentara, seksualnog, fizičkog ili ekonomskog nasilja. Obilježavanjem ovog dana želimo poručiti da se rodno uvjetovano nasilje ne smije ignorirati. Nasilje nije privatna stvar.

Hrvatska nije iznimka. Podaci su alarmantni. Svakih 15 minuta jedna žena je fizički zlostavljana, svake godine prijavi se oko 20 000 slučajeva nasilja, a sve veći broj žena ubijaju njihovi partneri.

Zagreb i Hrvatska se po deseti put uključuju u svjetsku kampanju
Milijarda ustaje protiv nasilja nad ženama i djevojčicama/One Billion Rising.

Svakodnevno živimo posljedice djelovanja patrijarhata, kapitalizma i nacionalizma/rasizma, prijetnji ratovima, pljački prirodnih resursa, siromaštvu…

Ovogodišnji One Billion Rising Bodies/ Milijarda ustaje posvećen borbi protiv nasilja koje uništava žene i naš planet. Kampanja ne bi bila uspješna bez sudjelovanja brojnih aktivistica, iz različitih ženskih i sindikalnih organizacija, škola i institucija. I žena koje su i same preživjele nasilje!

Milijardu žena u ovom trenutku u svijetu je zlostavljano a Hrvatska nažalost nije iznimka ali i milijarda stabala je posječeno, rijeke i šume devastirane”, rekla je Rada Borić. Upozorila je da svakih 15 minuta jedna žena u Hrvatskoj doživi neki oblik nasilja, a da su presude koje se donose posve neprimjerene te na neki način ohrabruju zlostavljače.

“Poruka je da nema isprike za nasilje, da je netko dobar susjed, ljubomoran, branitelj, župan..,”, istaknula je Borić, navodeći da Hrvatska na milijun stanovnika ima više ubijenih žena nego Francuska.(Hina)

Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić ukazuje na poraznu hrvatsku statistiku. “Već u prvih 40 dana ove godine imamo tri ubijene žene, tri zatočene žene i nekoliko pokušaja ubojstva i prijetnja oružjem, to govori da je femicid nešto čime će 2022. godina biti obilježena”, kazala je.

U 2021. bilo je ukupno 30 ubojstava, 16 ubijenih muškaraca i 14 ubijenih žena, no ono po čemu se razlikuju su počinitelji, muškarce su u preko 90 posto slučajeva ubijali drugi muškarci, a 14 žena je ubilo 11 njima bliskih muških osoba, dodala je gđa Ljubičić.(Hina)

Nasilje postoji u svakoj zemlji svijeta, u samoj Europskoj uniji, prema nekim procjenama, trinaest milijuna žena žrtve su tjelesnog nasilja, a više od tri i pol milijuna žena bile su žrtve i seksualnog nasilja.

Najčešće nasilje se događa iza zatvorenih vrata. Veliki dio društva nažalost pretvara se da to nasilje ne vidi i ne čuje. U ovaj “dio društva” spada i policija i sudci koji karakteriziraju nasilje u većini slučajeva kao prekršaj ne kazneno dijelo. Jedno su govori i riječi i zakoni na papiru, drugo je stvarnost.

Nasilje nije rješenje i ono mora prestati. Na njega se mora upozoravati, ali i oštro kažnjavati one osobe koje su ga počinile, bez obzira na njegov status, nacionalnost idr.

Ramiza Memedi

Govorili su da sam izdajica, da nešto glumatam

/in , , , /by

OVO JE NAJOPASNIJE HRVATSKO NASELJE! Ovdje ne idete samo tako, streljiva napretek: Uhićeno dijete romskog političara!

Nakon dva mjeseca od krvoprolića u romskom naselju Parag kada je ubijena žena, a četiri su osobe teško ranjene, policija je zaplijenila automatsko oružje i punjenja te pritvorila vlasnika i dvojac iz Paraga.

Jučer uhićeni mladići navodno su djeca lokalnih romskih političara, odnosno sinovi predsjednika Vijeća romske nacionalne manjine Međimurja Matjaša Dide Oršuša.

Automati posvuda

Nino Balog, ubojica iz Paraga, koji je ubio Minku Pec, nije se trudio ni sakriti svoju automatsku pušku. Držao ju je u šupi pokraj kuće, u dvorištu preko puta ubijene Minke.

Samo 20 dana nakon krvoprolića, stigla je presuda Danilu Horvatu zbog posjedovanja poluautomatske puške, automatske puške i dvjestotinjak komada streljiva.

Dobio je samo 600 sati rada za opće dobro, pisao je Jutarnji. Kako bilo, u romskim naseljima očigledno postoji problem, a jučer je na vidjelo izašao još jedan.

Kako javlja PU međimurska, policija je u Gornjem Hrašćanu temeljem naloga Županijskog suda u Varaždinu izvršila pretragu doma i drugih prostora koje koristi 21-godišnjak.

Čini se kako su ukućani primijetili dolazak policije, pa su pri početku pretrage službenici uočili kako dvije muške osobe trče iz dvorišta obiteljske kuće i u rukama drže sumnjive predmete koje su u jednom trenutku odbacili.

Bježali s puškom

Brzom reakcijom policajaca obojica su uz uporabu sredstva prisile uhićena i dovedena u službene prostorije policije. Utvrđeno je kako su 29-godišnjak i njegov tri godine mlađi prijatelj s područja općine Nedelišće u pokušaju bijega odbacili automatsku pušku i sef u kojem se nalazio domaći i strani novac. Sef su policajci pronašli i oduzeli ga.

Osim toga, tijekom pretrage doma pronađene su i oduzete dvije vreće s 28 kilograma duhana. Pronašli su i oduzeli zračnu pušku, 37 komada streljiva i dva spremnika za automatsku pušku te dvije digitalne vage.

Nadalje, tijekom pretrage doma i drugih prostora u Gornjem Hrašćanu pronađene su i od 21-godišnjaka oduzete dvije PVC vreće u kojima se nalazilo oko 28 kilograma duhana, zračna puška, 37 komada streljiva, dva spremnika za automatsku pušku i dvije digitalne vage.

Protiv 21- godišnjaka podignuta je kaznena prijava zbog nedozvoljene trgovine i neovlašteno posjedovanje, izradu i nabavljanje oružja te eksplozivnih tvari. Protiv 29-godišnjaka i 26-godišnjaka zbog počinjenja kaznenog djela sprječavanje dokazivanja također su podnesene kaznene prijave.

Telegram piše da je iz više pouzdanih izvora doznao da su dvojica od trojice mladića kod kojih je policija jučer u okolici Čakovca pronašla arsenal oružja i streljiva, sinovi predsjednika Vijeća romske nacionalne manjine Međimurja Matjaša Dide Oršuša.

Oršuša su pitali kako to da su mu sinovi prijavljeni za kaznena djela povezana s oružjem, na što je on burno reagirao, poručivši kako lokalni mediji koji su o tome ranije pisali pretjeruju.

“Zašto su uvijek kada se nešto dogodi u Međimurju krivi Oršuš i Kajtazi”, pitao je, potvrđujući da je jedan sin ipak obuhvaćen kaznenom prijavom nakon pretrage u Gornjem Hrašćanu. Optužio je zatim policiju da surađuje s dilerima te najavio da će u idućim danima objaviti neka iznimno važna nova saznanja.

Vojni poligoni

Vjeruje se kako su Romska naselja opremljena poput vojnih poligona i da velik broj ljudi skriva automatske puške.

Kazne su između ostalog premalene zbog čega su počinitelji ležerni i usude se posjedovati opasno oružje.

Dnevno, Autor: N.K

 

Samo osam posto Romkinja radi za plaću

/in , /by

Marina Kelava 2. studenoga 2021.

“Hrvatska ima najveći udio ekonomski neaktivnih Romkinja u europskom kontekstu. Njih samo osam posto obavlja neku vrstu plaćenog posla. Time hrvatske Romkinje imaju najnižu stopu plaćenog rada u cijeloj jugoistočnoj Europi”, istaknula je Željka Vukasović Ravlić, pravna savjetnica Informativno pravnog centra, na predstavljanju novog komparativnog izvještaja o diskriminaciji Roma u Hrvatskoj i Bugarskoj.

“Hrvatska ima najveći udio ekonomski neaktivnih Romkinja u europskom kontekstu. Njih samo osam posto obavlja neku vrstu plaćenog posla. Time hrvatske Romkinje imaju najnižu stopu plaćenog rada u cijeloj jugoistočnoj Europi”, istaknula je Željka Vukasović Ravlić, pravna savjetnica Informativno pravnog centra, na predstavljanju novog komparativnog izvještaja o diskriminaciji Roma u Hrvatskoj i Bugarskoj. Riječ je o izvješću koje je udruga iz Slavonskog Broda izradila u sklopu projekta „Equality for Roma through Enhanced Legal Access – ERELA“, a predstavljen je na online konferenciji „Na rubu društva – Diskriminacija Roma u Hrvatskoj i Bugarskoj“ održanoj krajem listopada.

Mnoge Romkinje obavljaju privremene, povremene ili sezonske poslove umjesto stalnog zaposlenja, a njih 40% su kućanice. Situacija je loša i po Rome ukupno. Nezaposleno je njih 44%, ali je samo 12% zaposleno s punim radnim vremenom. Nikada nije radilo njih čak 41%. Većina ih vjeruje da je razlog njihove niske zaposlenosti niska razina obrazovanja i kvalifikacija te diskriminacija, istaknuli su sudionici fokus grupa koje su održane u sklopu istraživanja. Održano je osam fokus grupa s ukupno 61 sudionika, a većina ih smatra da je diskriminacija Roma najviše prisutna upravo u zapošljavanju, kao i institucionalna diskriminacija od strane centara za socijalnu skrb.

„Nekoliko sudionika doživjelo je diskriminaciju pokušavajući odraditi praksu na radnom mjestu kuhara, konobara ili krojačice. Njihovo je iskustvo bilo slično. Nazvali su potencijalnog poslodavca, telefonski dogovorili praksu, no kada su osobno otišli do poslodavca oni bi se predomislili s raznim izgovorima, npr. da radno mjesto nije više dostupno. Jedan od sudionika rekao je da se osjećao kao da je poslodavac vidio ‘crnog vraga’ kad je došao na razgovor za odrađivanje prakse“, kaže Vukasović Ravlić.

U sustavu obrazovanja brojke također i dalje ne zadovoljavaju. Iako 95% romske djece u dobi između 7 i 14 godina pohađa osnovnu školu, samo je 28% završava. 31% djece između 15 i 18 godina pohađa srednje škole, no samo ih 15% završi. Manje od 0,5% Roma završava fakultete. Mnogo romskih učenika pohađa nastavu po pojednostavljenim programima zbog njihovih jezičnih potreba i siromaštva u kojem žive. Nesrazmjer u broju romskih i neromskih učenika u posebnim programima je tri puta veći kada su u pitanju Romi.

„U OŠ Hugo Badalić u Slavonskom Brodu prije nekoliko godina je omjer romskih i neromskih učenika bio 50:50%. Međutim, romska djeca su sada većina jer su roditelji neromskih učenika odlučili svoju djecu smjestiti u druge lokalne škole jer ne žele da njihova djeca pohađaju školu s pretežito romskim učenicima. Zbog toga je dovedena u pitanje integracija romske školske djece u Brodu“, rekla je Vukasović Ravlić koja je navela i izjave sudionika fokus grupa. Dvije djevojke profesor u srednjoj školi optužio je da su ukrale novac koji je kasnije pronašao. Romski aktivist spomenuo je kako ga je profesor u srednjoj školi ponižavao pred kolegama govoreći mu da je prljav i neuredan.

Pandemija Covida-19 daljnje je romskoj djeci otežala školovanje. Većina ih nema pristup računalima i internetu u svojim domovima.

„Iako se školski satovi prenose putem televizije oni ne sadrže pripremnu nastavu hrvatskog jezika za djecu koja nemaju dovoljno znanja, poput djece kojoj je romski materinji jezik“, kaže Vukasović Ravlić.

Romi i dalje žive u teškim uvjetima. Romska naselja imaju lošu infrastrukturu i prijevoz, nedostupne su im komunalne usluge poput vode i kanalizacije, dovoza smeća te mnogi drugi sadržaji neophodni za svakodnevni život što vodi do društvene izolacije.

„Prije godinu dana otišla sam na tržnicu u Beli Manastir i jedan mi je čovjek pred svima rekao: ‘vidi smrdljive Ciganke!’ Bilo mi je jako neugodno i danima sam se osjećala loše. To je razlog zašto danas rijetko odlazim na tržnicu i radije odem u trgovinu“, izjavila je jedna od Romkinja, sudionica fokus grupe.

Romska manjina je najranjivija od ukupno 22 registrirane manjine u Hrvatskoj i 37% ispitanih Roma je izjavilo da se osjećalo izloženo diskriminaciji u prošlih 12 mjeseci. No, unatoč ovakvim iskustvima, Romi rijetko prijavljuju diskriminaciju. Većina sudionika fokus grupa je izjavila da nikada nisu prijavili takav slučaj niti im je poznato da je netko drugi prijavio diskriminaciju, istaknula je Vukasović Ravlić.

U fokus grupama sudjelovali su i pravnici koji većinom ističu kako je Zakon o suzbijanju diskriminacije dobro napisan, ali da se rijetko provodi u praksi. Mali broj slučajeva diskriminacije nađe se pred hrvatskim sudovima.

Tatjana Vlašić: “Broj pritužbi koje dobivamo u Uredu Pučke pravobraniteljice sigurno ne reflektira stvarno stanje. Diskriminacija je puno prisutnija od onoga što dolazi do nas.”

„Sudska praksa je loša jer ljudi nisu motivirani tražiti zaštitu svojih prava pred sudovima. Ne postoje ni tečajevi osposobljavanja za policijske službenike koji bi se usredotočili isključivo na zakonodavstvo za suzbijanje diskriminacije i rasnu diskriminaciju, uključujući rasno profiliranje i zločine iz mržnje“, navodi Vukasović Ravlić.

Nacionalno tijelo koje se bavi diskriminacijom je Ured Pučke pravobraniteljice, no u Hrvatskoj je od 2018. godine došlo do značajnog smanjenja provedbe preporuka Pučke pravobraniteljice od strane nadležnih tijela i u prosjeku se provodi samo 20% preporuka. „To ukazuje na nedostatak podrške Sabora za provedbu sustavnih reformi na području borbe protiv diskriminacije“, ukazuje Vukasović Ravlić.

Zamjenica Pučke pravobraniteljice Tatjana Vlašić istaknula je kako je ovo izvješće važan izvor podataka za njihov rad.

“Broj pritužbi koje dobivamo u Uredu Pučke pravobraniteljice sigurno ne reflektira stvarno stanje. Diskriminacija je puno prisutnija od onoga što dolazi do nas. Zato se i pitamo što mi možemo učiniti da smanjimo taj nerazmjer između prijavljivanja i neprijavljivanja. Naš ured ne čeka više da stignu pritužbe nego izlazimo na teren u romska naselja, razgovaramo s udrugama, stanovnicima, pokušavamo podići i njihovu svijest i učiniti nas dostupnijim. Vidjeli smo želju za našom pro aktivnijom ulogom u podizanju strateških parnica. Uz to, pratimo predmete vezano uz diskriminaciju i izrađujemo godišnju analizu sudske prakse vezano uz diskriminaciju”, kaže Vlašić.

Iz Ureda pokušavaju adresirati cijeli niz predrasuda koje postoje o romskoj zajednici i tu obrazovanje smatraju ključnim.

“50% učenika osnovnih škola u Varaždinskoj županiji, tamo gdje su romska i ne-romska djeca zajedno na nastavi, želi romsko dijete za prijatelja. Tamo gdje ne postoji integracija postotak djece koja su to izjavila je znatno niži. Da bi osigurali veći postotak završetka osnovne škole, sudjelovanja u srednjem i visokom obrazovanju, nužno je osigurati potpore učenju u ranom djetinjstvu i istovremeno imati integrirano obrazovanje“, kaže Vlašić.

„Prije godinu dana otišla sam na tržnicu u Beli Manastir i jedan mi je čovjek pred svima rekao: ‘vidi smrdljive Ciganke!’ Bilo mi je jako neugodno i danima sam se osjećala loše.”

Kako obrazovanje može imati posljedice na daljnji život vidljivo je iz primjera jedne općine u Slavoniji. Oni su kao uvjete za jednokratne novčane potpore obiteljima prilikom rođenja djeteta, naveli prebivalište, nekažnjavanje roditelja i da roditelji moraju imati završenu najmanje osnovnu školu.

„Ovim uvjetom su diskriminirali značajan broj romske populacije. Smatrali smo da se radi o neizravnoj diskriminaciji temeljem etniciteta. Nakon naše reakcije općina je izmijenila taj kriterij“, istaknula je Vlašić.

Jedan od sudionika fokus grupa bio je i romski aktivist Milan Mitrović koji ni sam zbog diskriminacije u obrazovnom sustavu nije uspio završiti srednju školu. No, kasnije mu je uz pomoć IPC-a u pisanju molbe Ured za ljudska prava odobrio financiranje srednje škole za odrasle.

“Time počinje moje dizanje i sada sam na završnoj godini fakulteta. Poražavajuća je činjenica da diskriminacija postoji i u samoj romskoj zajednici. Siromašne se gleda kao na nebitne, nemaju važnu ulogu u zajednici. Kad je objavljen zadnji poziv na stambeno zbrinjavanje nije se svima dala ni pravodobna informacija, ima niz takvih primjera. Danas je informacija moć, ako ne dobijete informaciju, ne možete ni ostvariti neko pravo. Tu nastupamo mi kao aktivisti i organizacije”, ističe Mitrović.

Na svim navedenim poljima na kojima Romi u Hrvatskoj doživljavaju diskriminaciju, doživljavaju je i Romi u Bugarskoj, predstavio je bugarski dio istraživanja Atanas Atanasov iz organizacije Amalipe. Ono što u Hrvatskoj ipak nije toliko zastupljeno, a u Bugarskoj je, je govor mržnje prema Romima od strane političara.

Bugarski i hrvatski partneri će u sklopu ovog projekta održati i seriju treninga za odvjetnike, udruge, romske aktiviste…

„Kroz projekt ERELA željeli smo identificirati polja u kojima su Romi najčešće diskriminirani. Ne prijave se svi slučajevi i zanimaju nas razlozi zašto se to događa.  Konačni cilj je izgradnja kapaciteta za međunarodne anti-diskriminacijske politike, poboljšanje pristupa pravdi za Rome, podizanje svijesti u samoj romskoj zajednici o njihovim pravima, zagovaranje na nacionalnoj i internacionalnoj razini”, navela je Andrea Spitalszky, pravna savjetnica iz Minority Rights Group Europe, međunarodne organizacije koja je provela istraživanje u suradnji s lokalnim hrvatskim i bugarskim partnerima.

„Iako su populacijski različite, situacija se pokazala sličnom u obje zemlje. Pojavila su se ista pitanja, strah od odmazde u slučaju prijavljivanja diskriminacije i manjak znanja o dostupnim pravnim alatima”, zaključila je Spitalszky.

Marina Kelava 2. studenoga 2021.