NISMO VIŠE CIGANI NEGO ROMI

/in , /by

Intervju sa piscem  g. Ešefom Bajrićem

Ešef Bajrić, romski književnik, poduzetnik i aktivist, kroz ovaj intervju otkriva korijene svog književnog stvaralaštva, povezanost s romskim identitetom i osobnu borbu za očuvanje kulture i dostojanstva romske zajednice. Govori o svojem životnom putu, radu na knjigama Žrtveno janje i Rapsodija u G-molu, te zbirci poezije Bach. Otvoreno progovara o sustavnoj diskriminaciji, snazi obrazovanja, ulozi aktivizma i bolnim uspomenama vezanim uz mjesta romskog stradanja. Ovaj intervju nudi uvid u život i djelo jednog iznimnog čovjeka – autentičnog glasa Roma u suvremenoj hrvatskoj književnosti.

Pisanje za Ešefa Bajrića nije bilo planirano zanimanje, već potreba koja je rasla zajedno s iskustvima života – kroz siromaštvo, nepravde i ljubav prema vlastitom narodu. Sve ono što ga je godinama tištalo, na kraju je pronašlo svoj put na papir.


Gledajte, pisanjem se bavim već više od 25, možda i 30 godina. No, nikada nisam uspio objaviti ono što sam napisao. Prvenstveno zato što nisam bio spreman pronaći urednika koji bi sve to pripremio i objavio. A što me potaknulo? Rođen sam u Banjoj Luci, u vrlo siromašnoj obitelji rastavljenih roditelja. Život mi je bio izuzetno težak.
Potaknulo me to što sam želio pisati o svojim ljudima, o patnji našeg naroda. Jer ta diskriminacija nije trajala godinama, nego stoljećima. To me ponukalo da napišem nešto – pjesmu, priču, bilo što. Kad sam 1991. godine prvi put otišao u Švedsku i vidio patnje moga naroda – raseljenih iz Banje Luke, Srbije, Bosne, s Kosova – to je bilo strašno. Kad sam gledao tu djecu, te majke… i danas se naježim. Tada sam shvatio da netko mora nešto napisati o svemu tome.

Koja je trenutno najzastupljenija tema u vašem stvaralaštvu – romski život ili patnje ljudi koje ste doživjeli kroz svoj dugogodišnji rad?
U svojim knjigama, primjerice u Žrtvenom janjetu, opisujem život naših Roma – kalopera, trgovaca. Mi Romi kaloperi generacijama se bavimo trgovinom – to je radio moj otac, djed, pradjed, i ja sam naslijedio taj put.
U uvodu sam želio prikazati tko smo mi Romi, odakle dolazimo, kakvi smo, što želimo u sredinama u kojima živimo. Teško se asimiliramo u svakoj sredini. Ljudi me pitaju: “Bajriću, kako to da je onaj Srbin, ovaj Hrvat, a ti musliman iz Bosne?” Pa mi smo dolazili iz sjeverne Indije i naseljavali se diljem svijeta, prihvaćali religije, kulturu i običaje.

U prvoj knjizi pišem o našoj trgovini, kako smo putovali po Italiji, prodavali po Sloveniji… Ali taj zarađeni novac rijetko je završavao u našim domovima, našoj djeci. Sav taj zarađeni novac se trošio na kocku, kafiće, zabavu i užitak. I onda bi sutradan ujutro opet krenuli na put – zaraditi koji dinar. U toj knjizi prikazani su upravo ti ciklusi: rad, pijanstvo, kocka.

Jesu li Žrtveno janje i Rapsodija u GMO-lu autobiografske ili univerzalne priče?
Autobiografska priča tek dolazi – knjiga će se zvati Banjalučka ciganluk mahala. Knjigu koja se trebala zvati Ciganska rapsodija u G-molu mijenjan je naslov jer nismo više “Cigani”, nego “Romi” – što je službeno doneseno tek 1971. na kongresu u Londonu. Za ovu buduću knjigu, Banjalučka ciganluk mahala, svi pitaju kako je moguće nju nazvati tako. Zato što se radnja u knjizi odvija prije 1969. godine, u vrijeme zemljotresa. To se odvijalo prije prvog kongresa Roma koji se odvijao 1971. godine kada smo dobili zastavu, himnu i sve ostalo.
Rapsodija u G-molu je satirična knjiga. Smiješan prikaz života naših Roma, posebice čergara i kalopera koji su nakon rata otišli u Italiju. Vidio sam tada po kampovima kako naši Romi, osobito čergari, prodaju kuće, stanove… i sve to opisao.

Što želite da čitatelji osjete i nauče iz vaših djela?
Prije svega želim da osjete patnju mog naroda, to me najviše pokreće. U svakoj knjizi prikazujem koliko se Romi trude, muče, rade – i na kraju često nemaju ništa. Sustav je kriv. Ova demokracija pogoduje bogatima.
Pogledajte Hrvatsku – kažu da imamo 30 posto, a u stvarnosti imamo 50 posto sirotinje. Ljudi koji si ne mogu priuštiti ni godišnji odmor, ni pristojan automobil, dok drugi imaju milijarde. Želim prikazati patnju mog naroda, želim svim čitaocima pokazati da mi Romi nismo loš narod. Veseli smo, dobri ljudi, ali sustav nam ne dopušta školovanje. No u zadnjih desetak godina puno smo se više integrirali.
Dokazali smo i dokazat ćemo da smo narod koji može uspjeti. Sjetite se Charlieja Chaplina, Ave Gardner, Elvisa Presleya – svi su romskog podrijetla.
U Španjolskoj danas igra i 7–8 romskih nogometaša. Mnogi se ne žele izjasniti kao Romi. Pogledajte, 1990-ih u Hrvatskoj je bilo oko 50.000 Roma, danas ih je registrirano tek 17.000. Zašto? Mnogi su morali mijenjati ime i prezime kako bi dobili posao. Moj sin Almir Bajrić ili ja – nismo mogli dobiti posao. Slično je i u Međimurju – prezimena poput Oršoš ili Balog ne prolaze. Morate ih promijeniti – to je ta diskriminacija prema Romima.

Koliko je vaša nacionalna pripadnost utjecala na vaš književni izričaj?
Puno. Ponosim se time i danas s ponosom govorim da sam Rom.To je rekao par puta i Picasso. To je uvijek govorio i njegov otac, on je bio umjetnik na katedri u Španjolskoj u Madridu. Ja sam Rom i želim to ostati do kraja života – kao i moja djeca.

Izdali ste i zbirku poezije pod nazivom Bach. Možete li pojasniti njezin sadržaj?
Na mojim promocijama dolazi mnogo ljudi. Stipe Mesić redovito dolazi, često je prisutna izaslanica predsjednika Republike, gospođa Melita Mulić, kao i Maja Petrić iz Gradskog poglavarstva Zagreba.Znači da te moje promocije sve više i više dobivaju na publicitetu.
Bach – što znači “sreća” – potaknula me da napišem nekoliko pjesama. U zbirci ima i 5–6 pjesama na romskom jeziku, uz prijevod na hrvatski. Na jednoj stranici je na romskom, a na drugoj stranici je prijevod. Da ipak razumiju svi čitaoci o čemu se tu radi.
Kad me novinar Gamilec (dr. Nikola Gamilec) upitao: “Kako ste se s romana prebacili na poeziju?”, odgovorio sam: “Gospodine Gamilec, moj cijeli život je romska poezija. Moja duša, moje srce – sve je to poezija. Sve što radim, to je poezija ” Dobio sam takav aplauz.
Pitali su me kako pronalazim likove. U mojim knjigama su likovi izmišljeni, ali barem 50 % njih temelji se na stvarnosti. Sve ostalo je mašta autora, pisca. Zato u mojim knjigama stalno piše da su likovi i događaji izmišljeni, jer se ljudi pronalaze u njima iako to nisu oni. Ali ne bih mogao pisati o tome da nisam to i živio – s Romima, po Europi, po Italiji, Švedskoj, Norveškoj, Danskoj, Austriji, Njemačkoj, Mađarskoj…

Sami financirate izdavanje knjiga. Jeste li razmišljali o natječajima za sufinanciranje?
Naravno da jesam. Svaka knjiga me košta – prva oko 1500 eura, pa druga, treća, četvrta… To je jako puno knjiga.
Više puta sam pokušao pronaći financijsku potporu, ali uvijek sam nailazio na zid šutnje. To je ta diskriminacija o kojoj stalno govorim.
Iako Romi prema Ustavu RH imaju sva prava, u praksi to ne vrijedi. Sve ostaje mrtvo slovo na papiru.

Smatrate li se aktivistom?
Da. Od prvog dana sam na društvenim mrežama pokrenuo svojevrsni lanac borbe protiv  rasne diskriminacije. Ona je prisutna kao nekada u Južnoj Africi – samo što je kod nas prikriveno.Tamo je ona bila očita,  crnci su  bili na jednoj strani, a oni su bili na drugoj strani. Kod nas je sve to  u rukavicama. Smatram se aktivistom i bit ću aktivista.
Govorim to najviše zbog svojih Roma, postao sam aktivist zbog njih. Sve što prikazujem na društvenim mrežama i što pišem, to me potiče da bi svoj narod malo potaknuo na nešto. Da oni počnu razmišljati o životu. Da oni počnu razmišljati o tome kako se što više asimilirati među ljude kojima se nalaze. Znači oni koji su u Srbiji, dajte, gledajte kako oni žive. Romi u Bosni i u Makedoniji, općenito na Balkanu i u cijeloj Europi, dajte se malo asimilirajte, idite u školu. Šaljite svoju djecu u školu, to je najbitnije. Moj sin je završio ekonomsku školu, radi u Kauflandu, u Jastrebarskom.

Moj brat je bio u policiji, u Bosanskoj kupi, završio u  Sarajevo školu. Najstariji brat je bio stolar, a najmlađi tokar. Znači, mi smo svi htjeli da završimo školu. I vjerujte mi, bez te škole mi smo nula. Romi bez škole su nula.

Kako gledate na položaj Roma danas? Je li došlo do promjene?
U posljednjih 20 godina, posebno u Hrvatskoj, vidim određene pomake. Romi su se počeli obrazovati, zapošljavati. Kaloperi više ne trguju po selima – danas rade u firmama.
Stipendije koje država dodjeljuje našoj djeci za srednje škole i fakultete – to je jako dobra stvar.
Međutim, diskriminacija je i dalje prisutna – primjerice u Međimurju, gdje djecu izbjegavaju, vrijeđaju. Pitam se – dokle više?

Imate li preporuku za poboljšanje položaja Roma u Hrvatskoj?
Ja sam tu živio na Borongaju, tu je bilo preko 20 kuća jedne obitelji. Samo ta jedna obitelj od moje supruge. Šta se dogodilo? Dok sam ja tu živio, ja sam živio  kao i oni.

Ideš na put, tu smo. Tu je bio Čingi Lingi, stara gostiona. Tu smo se nalazili, oni piju, kockaju, idem i ja, ali nisam kockao. Moraš ići sa svojim ljudima, tako je to bilo. Moja preporuka je jednostavna; Gdje god živi puno Roma, tu života nema. Imamo područja kao što su Parag, Kuršanec gdje imate po 2000 Roma. Oni žive, gledajući jedan drugoga, prevladava socijala. I kad stigne socijalna pomoć, oni odu po aparatima, kockati. Nisu svi, ja se ispričavam pojedinima koji to ne rade, ali gdje god ima puno Roma, to ne valja. Ja sam im čak  preporuke pisao preko društvenih mreža: „Mladi, bajashi, odite u Austriju, odite u Njemačku, radite.  Zaposlite se tamo. Nemojte ostati u toj zajednici jer ta zajednica ubija naše Rome.“ 

Posjetili ste Jasenovac, Uštice, Žeravice. Kako to utječe na vaš rad?
Trenutno radim na romanu Krvava kiša – priči o obitelji koja je došla iz Jajca u Banju Luku, preživjela ustaški teror i završila u Jasenovcu. Knjiga će imati više od 300 stranica i sadržavat će i dokumentarni dio, s relevantnim podacima – koliko je Roma ubijeno, koliko preživjelih…
Koristit ću i materijale koje mi je dao prijatelj Toti Dedić, sin Nadira Dedića, jednog od rijetkih preživjelih iz Uštica i Jasenovca.
Knjigu ću poslati Europskom parlamentu, podijeliti i hrvatskoj Vladi – uz poruku: “Ovo vam je dar od Roma iz Zagreba. Ako ne želite čitati – bacite u koš.”
Jer teško je biti Rom.

U razgovoru s Ešefom Bajrićem postaje jasno da njegova priča nadilazi ulogu pisca – on je svjedok vremena, glas svoje zajednice i neumorni tragatelj za pravdom. Njegove knjige nisu tek književni uradci, već produžetak iskustva, otpora i nade koju unosi u svaku rečenicu. Bilo da piše o kaloperima, o kampovima u Italiji, o patnji prognanih Roma, ili o djeci kojoj je uskraćeno pravo na obrazovanje – Bajrićeva riječ uvijek ima cilj: potaknuti, osvijestiti, ostaviti trag.

S jednakom strašću kojom piše, i govori. Otvoreno, iskreno, bez zadrške – o diskriminaciji, o sustavu koji često zataji, ali i o vlastitoj zajednici kojoj poručuje da mora preuzeti odgovornost, obrazovati se, integrirati i dokazati svoju vrijednost.

Njegov rad na knjizi Krvava kiša, kojom želi dati glas žrtvama romskog genocida, još je jedan dokaz da Ešef Bajrić piše ne zato da bi zabavio – već da bi probudio. U vremenu kada istina često ostaje zatomljena, njegov rukopis ostaje jasan, snažan i potreban.

Jer kako sam kaže – teško je biti Rom. Ali biti Rom i pisati, svjedočiti i nikada ne odustati – to je snaga. To je Ešef Bajrić.

Orhan Memedi

IN MEMORIAM;ALIJA MEŠIĆ

/in , , /by

Romska zajednica u Zagrebu i Hrvatskoj ostala je bez jednog od svojih najvažnijih i najposvećenijih predstavnika. Odlaskom Alije Mešića izgubili smo čovjeka koji je desetljećima ustrajno radio na poboljšanju položaja Roma, skromno i predano, blizu ljudi kojima je bio najpotrebniji.
Alija Mešić bio je mnogo više od aktivista – bio je most između institucija i zajednice, glas obespravljenih, ali i čovjek koji je vjerovao da se promjene događaju samo kada ih sami pokrećemo.


Pionir u vremenu kada Romi nisu imali ništa

Danas se često govori o stipendijama za Rome, posebnim obrazovnim mjerama, akcijskim planovima i
strategijama. No, Alija Mešić je djelovao u vremenu kada za Rome nije bilo ničega od toga. U to vrijeme romska naselja bila su neuređena, bez pristupa osnovnoj infrastrukturi – bez struje, bez vode, bez kanalizacije, bez asfaltiranih ulica. Mjesto gdje su rijetko ljudi zalazili, predrasudama koji su bili svakodnevica Roma u improviziranim kućama u kojima su živjeli dan za danom.

Bio je jedan od prvih koji su jasno i glasno upozoravali da Romi u tim uvjetima ne mogu ostvariti dostojanstven život, da djeca u tim uvjetima ne mogu učiti i ići u školu i da Romi moraju ostvarivati osnovna prava.

Njegova borba nije bila apstraktna, nije se vodila isključivo kroz politike – borio se za elementarne uvjete života: vodovod, električnu energiju, komunalne priključke, zdravstvenu zaštitu i pristup školama.
Primio se posla kada nitko nije, kada su pojmovi Rom i aktivist nisu išli zajedno. Tada nisu postojale stipendije za romske učenike, niti su postojali programi za poticanje zapošljavanja Roma. Romska zajednica bila je u mnogo težem položaju nego danas, a Alija Mešić bio je jedan od
rijetkih koji su u to vrijeme preuzeli odgovornost da se za ta prava izbori.
Sustavna borba iz temelja Godine 1993. osnovao je Udrugu Roma Grada Zagreba
i Zagrebačke županije, jednu od prvih romskih organizacija u Hrvatskoj koja se ozbiljno i sustavno
bavila unaprjeđenjem položaja Roma. U vrijeme kada Roma gotovo da nije bilo u javnom prostoru, Mešić je već tada tražio da se romska pitanja rješavaju u dijalogu s institucijama, ali bez gubitka bliskosti s ljudima na terenu.
Iako su problemi bili brojni, velik dio svog rada je posvetio na osnaživanju mladih, jer je znao da je obrazovanje ključ promjene. Pokrenuo je brojne radionice, između njih i besplatne informatičke radionice i tečajeve za Rome, omogućujući im stjecanje vještina koje su tada bile rijetkost u romskoj zajednici.

Više od prostora – klub kao simbol zajednice
Kreacijom brojnih aktivnosti stvorio je ključno mjesto i žarišnu točku koju su posjećivali brojni Romi te tako stvorio nezaobilazan i kultni zagrebački kluba za Rome – prostor koji je za mnoge bio više od običnog mjestaokupljanja. Bio je to prostor u kojem su se gradile nove generacije Roma, gdje se učilo, raspravljalo, zabavljalo i stvaralo osjećanje zajedništva.

Klub je postao središnja točka romske kulture u Zagrebu i mjesto koje je odigralo
ključnu ulogu u izgradnji samopouzdanja mladih Roma. Brojni današnji romski aktivisti su sudjelovali na
tečajevima koji su u to vrijeme mnogo značili.
Glas koji nije šutio Mešić je tijekom cijelog svog života bio nepokolebljiv glas protiv nepravde. Godinama je upozoravao na teške životne uvjete u romskim naseljima, na pravne prepreke u ostvarivanju državljanstva, na apatridiju, diskriminaciju na tržištu rada i obrazovanja, te na sve
oblike društvenog isključivanja.
Uključivao se u sve važne procese, bio član Povjerenstva za praćenje provedbe Nacionalnog programa za Rome, prvog dokumenta koji je vlada službeno donijela kako bi unaprijedila položaj Roma. Aktivno je sudjelovao u donošenju nacionalnih i lokalnih politika koje danas stvaraju temelje boljeg položaja Roma u Hrvatskoj.
Bio je i dugogodišnji glavni urednik romskog časopisa Romano Čačipe – Romska istina, koji je godinama bio jedina medijska platforma kroz koju su se prenosile informacije, borbe i uspjesi romske zajednice iz prve ruke.
Ostavština koja obvezuje
Iako nas je Alija Mešić napustio, njegova ostavština ostaje duboko ukorijenjena u zajednici koju je toliko
volio. Ostaju mladi ljudi kojima je otvorio vrata, zajednica kojoj je dao glas i društvo koje je, zahvaljujući njegovoj borbi, barem malo postalo pravednije.
Njegova borba bila je borba za osnovna ljudska prava, za dostojanstven život u vlastitom domu, za pristup vodi, struji, školama i poslu. Danas, kada je situacija romske zajednice barem djelomično bolja, ne smijemo zaboraviti da je nekada bilo daleko teže – i da su upravo ljudi poput Alije Mešića otvorili put za napredak kojeg danas ponekad uzimamo zdravo za gotovo.
Alija Mešić bio je borac, vizionar i oslonac zajednici.
Njegov život ostaje inspiracija svima koji vjeruju u pravednije i uključivanje društvo – i obaveza da taj put
nastavimo.

IN MEMORIAM; DRAGAN ACKOVIĆ

/in , , /by


Dragoljub Acković, jedan od najvažnijih romskih intelektualaca, publicista i političkih predstavnika
iz Srbije, preminuo je 2025. godine. Njegov višedesetljetni rad obilježio je područje romske kulture,
historiografije i javnog zagovaranja prava romske zajednice.
Rođen 1952. godine u Osipaonici kod Smedereva, Acković je završio studij političkih znanosti i etnologije u Beogradu, a kasnije je magistrirao i doktorirao s temama iz područja romske povijesti i prava. Tijekom karijere aktivno je djelovao kao istraživač, urednik, autor, političar i kulturni radnik.
Bio je autor više od dvadeset knjiga i stotina članaka koji obrađuju teme vezane uz romsku kulturu, povijest i svakodnevni život. Neka od najpoznatijih djela uključuju Romi u Beogradu, Bog u romskom narodnom stvaralaštvu te radove o stradanjima Roma tijekom Drugog svjetskog rata. Posebnu pažnju posvetio je dokumentiranju romskog iskustva u regiji i promoviranju kulturnog
nasljeđa.
Preminuo Dragoljub Acković – istaknuti romski intelektualac i publicist Acković je bio dugogodišnji urednik romskog programa na Radio Beogradu, pokretač i voditelj romskih medijskih
inicijativa na jeziku zajednice, te osnivač izdavačke kuće Rominterpress.

Inicirao je i osnivanje Muzeja romske kulture u Beogradu, koji je otvoren 2009. godine kao
prvi takav specijalizirani muzej u jugoistočnoj Europi.
Na političkoj razini bio je zastupnik u Narodnoj skupštini Republike Srbije u dva mandata te zamjenik direktora Kancelarije za ljudska i manjinska prava. Sudjelovao je u radu Nacionalnog vijeća romske nacionalne manjine, predsjedavao Svjetskim parlamentom Roma i bio član
više međunarodnih stručnih tijela.
Dragoljub Acković bio je i aktivan sudionik međunarodnih inicijativa vezanih uz prava manjina, komemoraciju žrtava genocida nad Romima i očuvanje nematerijalne kulturne baštine.

Njegov rad prepoznat je i kroz brojna priznanja u zemlji i inozemstvu.
Posebno je značajan njegov doprinos edukaciji šire javnosti o povijesti i položaju Roma kroz različite projekte, izložbe i predavanja. Svojim angažmanom u medijima i politici doprinio je vidljivosti i boljem razumijevanju romske zajednice u Srbiji i regiji, što je imalo važnu ulogu u borbi protiv predrasuda i diskriminacije.
Njegova ostavština vidljiva je kroz objavljene radove, medijske i kulturne projekte, kao i kroz institucionalni doprinos predstavljanju i afirmaciji romske zajednice u javnom prostoru.
Orhan Memedi

JASENOVAC – LOGOR SMRTI

/in , /by

Koncentracijski logor Jasenovac bio je prvi sustavno izgrađivani logorski kompleks na teritoriju Nezavisne Države Hrvatske, jedini koji je neprekidno djelovao za cijelo vrijeme njezina postojanja, najveći po prostoru koji je zauzimao, po broju logoraša koji su kroz njega prošli kao i po broju žrtava koje su u njemu stradale tokom Drugog svjetskog rata. Logor smrti i stratišta Jasenovac bio je najveći koncentracijski logor u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH) tijekom Drugog svjetskog rata. Uspostavljen je 1941. godine od strane ustaškog režima, koji je bio saveznik nacističke Njemačke i fašističke Italije. Logor Jasenovac poznat je po brutalnosti i masovnim zločinima nad Srbima, Romima, Židovima, antifašistima i političkim protivnicima režima.

Nalazi se na području Hrvatske, uz rijeku Savu, blizu granice s Bosnom i Hercegovinom i djelovao je od kolovoza 1941. do travnja 1945.godine

Logor je nastao kao rezultat genocidne politike nad Židovima, Srbima i Romima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj koju je 10. travnja 1941. godine, pod okriljem i neposrednim utjecajem nacističke Njemačke i fašističke Italije, proglasila Ustaška domovinska organizacija (isti dan kada je njemačka vojska ušla u Zagreb).

Bio je to višenamjenski logor a istovremeno koncentracijski, prolazno radni, kažnjenički i vojni. U njega su upućivani muškarci, žene i djeca iz svih krajeva NDH i istovremeno iz njega je dio zatočenika bio upućivan na prisilni rad u Njemačku i u druge logore u okupiranoj Europi. Logor je bio “najveća tvornica” u NDH s besplatnom radnom snagom gdje se u njega dolazilo i po presudi suda zbog izvršenog kaznenog djela. U logoru Jasenovac zatvoreni su bili zarobljeni partizani, pripadnici narodnooslobodilačkog pokreta, domobrani i četnici.      

Jasenovac je prije svega bio logor smrti kojem je osnovni zadatak bio istrebljivanje Srba, Židova i Roma te ostalih rasno neprihvatljivih manjina te stratište za većinu onih koji su u njega ušli, a nisu se uklapali u pojam rasne čistoće (Židovi), ili su pripadali etnički manje poželjnim narodima (Srbi i Romi), kao i za protivnike ustaškog režima i članove njihovih obitelji, bez obzira na nacionalnu ili rasnu pripadnost (antifašisti, komunisti, članovi HSS-a i dr.) Bio je dio šire politike etničkog čišćenja, prisilnog preobraćanja i uništenja „nepoželjnih“ naroda i skupina.

Jasenovac je bio posebno “ozloglašen zbog svojeg barbarizma i broja žrtava”. Za razliku od nacističkih koncentracijskih logora koje su nazivali tvornice smrti, zbog industrijskog pristupa ubijanju kojeg su imali nacisti s plinskim komorama, posebnost Jasenovca je bila u tome što su ustaški krvnici svoje žrtve često ubijali neposredno, svojeručno i brutalno, tako da su žrtve Jasenovca u velikom broju stradale od noža, malja ili sjekire. Tijekom godina, dosta je logoraša bivalo otpušteno iz Jasenovca, a znatan broj je i pobjegao nakon čega su bili u prilici svjedočiti o strahotama tog logora.

Broj ubijenih nije točno utvrđen. Procjene se kreću od 80.000 do preko 100.000 žrtava, uključujući muškarce, žene i djecu.

Danas se na mjestu logora nalazi Spomen-područje Jasenovac, koje uključuje memorijalni muzej i poznati Cvijet spomenik, podignut u znak sjećanja na žrtve.

Najpoznatiji su logori Ciglana, Bročice i Krapje, a Donja Gradina, koja se danas nalazi u Bosni i Hercegovini, bila je jedno od najvećih stratišta. Ustaše su, u travnju 1945., svjesni skorog kraja rata, pokušali uništiti dokaze zločina. Dio zatvorenika je likvidiran, a preostali su organizirali proboj iz logora 22. travnja 1945. godine. Od oko 600 zatočenika koji su pokušali pobjeći, preživjelo je samo njih oko 90.

Ove godine Komemoracija u spomen na žrtve ustaškog logora Jasenovac, pod nazivom ’80 godina, 80 sudbina’, održala se u Jasenovcu na sam dan proboja zatočenika 22. 04.

U komemorativnom krugu uz spomenik Cvijet, kroz priču “80 godina, 80 sudbina”, upaljeno je 80 svijeća, označenih kratkom biografijom i fotografijom pojedine stradale osobe. Kroz tih 80 sudbina nastojalo se simbolički naznačiti strukturu žrtava logora Jasenovac i Stara Gradiška, te postići civilizacijsku razinu kulture sjećanja na stradale pojedince.

Svi koji su prisustvovali komemoraciji u znak sjećanja na 80. godišnjicu proboja posljednjih zatočenika iz koncentracijskog logora Jasenovca, prohodali su put sastavljen od drvenih pragova željezničke pruge kojom su zatočenici prevoženi u logor.

Na komemoraciji su bili predstavnici manjina koje su bile žrtve ustaškog logora – Boris Milošević u ime Srpskog narodnog vijeća, Ognjen Kraus u ime židovske zajednice, te Veljko Kajtazi u ime romske manjine. Franjo Habulin predstavljao je Savez antifašističkih boraca i antifašista. Nazočili su i drugi uzvanici, diplomatski predstavnici, kao i predstavnici političkih stranaka, institucija, udruga i gradova, a stigao je i bivši predsjednik Stjepan Mesić.

U sklopu komemoracije izveden je prigodni glazbeni program, čitani su ulomci iz svjedočanstva preživjelih zatočenika te predvođene molitve u ime pravoslavnih, židovskih, katoličkih i islamskih vjernika.

Zaključak

Logor Jasenovac ostaje jedno od najstrašnijih mjesta zločina u Europi tijekom Drugog svjetskog rata. Predstavlja trajni podsjetnik na to kamo mogu odvesti mržnja, ekstremizam i politika isključivosti. Danas je važno čuvati sjećanje na žrtve, njegovati istinu, i suprotstavljati se svakom obliku poricanja zločina.

Poezija kao način razbijanja predrasudama o Romima

/in , , /by

Romi u Bosni i Hercegovini su najbrojnija manjina i najčešće su izloženi predrasudama, diskriminaciji i isključenosti. Jedan od načina kako se dvadestdvogodišnji Almir Agić iz Ilijaša kod Sarajeva bori protiv predrasuda i daje glas onima koji su nevidljivi u društvenim okvirima su poezija i umjetnost.

U zbirci pjesama “Kaktus u polju orhideja” prikazuje unutrašnju borbu između onoga što osjeća i onoga što društvo od njega očekuje, naglašavajući koliko se pojedinci često moraju prilagođavati unaprijed zadanim formama.

U zbirci “Kaktus u polju orhideja”, kako je pojasnio Agić, kaktus simbolizuje njega koji je odrastao u okruženju punom izazova, naučio da se brani i uprkos svemu preživi, dok orhideja predstavlja nju – nekoga ko dolazi iz drugačijeg svijeta, nježnijeg ali istovremeno okruženog nepisanim pravilima koja ne dopuštaju odstupanja.

„Kroz tu simboliku želio sam prikazati koliko je teško izboriti se za ljubav, prihvatanje i pravo na sreću kada se ne uklapate u očekivanja sredine“, kazao je Agić.

Objašnjava da poezija ima moć da dopre do ljudi na način na koji argumenti i statistike često ne mogu. Kroz stihove, stvarnost se ne prikazuje kao puka statistika, već kao emocija koja se ne može ignorisati.

,,Smatram da je umjetnost, a posebno poezija, snažan alat u borbi protiv predrasuda jer omogućava ljudima da na trenutak vide svijet kroz naše oči. Ako makar jedna osoba nakon čitanja moje zbirke počne razmišljati drugačije, osjeti empatiju ili preispita svoje stavove, onda poezija već mijenja stvarnost“, dodao je Agić.

Njegova poezija nije samo lična priča, već i univerzalna poruka o položaju Roma u društvu.

„Nevjerovatno je važno da mi sami pričamo svoje priče. Toliko dugo su drugi pričali o nama, umjesto nas. Kada mladi Romi dobiju priliku da govore, ne samo da razbijaju predrasude, već i grade samopouzdanje, otvaraju vrata novim generacijama i pokazuju da imamo pravo na vlastiti glas”, smatra Agić, navodeći da svaka ispričana priča je mali korak prema društvu u kojem Romi nisu samo tema rasprava, već aktivni sudionici u kreiranju narativa o sebi.

Prema istraživanju iz 2022. godine koje je provela Romani Early Years Network, mnoge romske porodice u BiH navode da im djeca nemaju pristup kvalitetnim uslugama poput biblioteka, predškolskog obrazovanja i sportskih centara. Slabe komunikacijske vještine, ograničen pristup obrazovanju i siromaštvo, kako se navodi u izvještaju, često rezultiraju time da se romska djeca smještaju u škole za djecu s poteškoćama u učenju, što doprinosi daljoj segregaciji i diskriminaciji.

Diskriminacija, kako pojašnjava Agić, nije uvijek očigledna već se često pojavljuje u suptilnim oblicima, „kroz neizgovorena očekivanja, zatvorena vrata i ograničene mogućnosti“.

Iako postoje pozitivni pomaci integracije Roma u naše društvo, i dalje su najčešće spori i nedovoljni. Najčešće prepreke, prema istraživanjima, su u obrazovanju, zapošljavanju i političkom predstavljanju Roma u Bosni i Hercegovini, a što pokazuje i neimplementacija presude „Sjedić-Finci“  koju je Evropski sud za ljudska prava donio prije 16 godina.

Jedan od pozitivnih primjera integracije Roma u naše društvo je uvođenje romskog jezika kao izbornog predmeta u osnovnim školama Tuzlanskog kantona. Ova inicijativa, prva te vrste u Bosni i Hercegovini, ima za cilj stvaranje inkluzivne i nediskriminatorske obrazovne sredine te očuvanje kulturnog identiteta Roma.

,,Napredak postoji, ali je spor i nedovoljan. Vidimo više Roma u obrazovanju, kulturi, aktivizmu, ali prepreke su i dalje ogromne. Diskriminacija nije uvijek vidljiva na prvi pogled. Ipak, svaka priča poput moje, svaka uspješna priča nekog mladog Roma, otvara put drugima. Vjerujem da su promjene moguće, ali za njih su potrebni i sistemska podrška i hrabrost pojedinaca da se bore za svoje mjesto u društvu“, kazao je Agić.

Zbirka “Kaktus u polju orhideja” je Agićev prvijenac a sadrži 63 pjesme u kojima se isprepliću teme ljubavi, siromaštva, diskriminacije i nepravde. Izdali su je javna ustanova kulturno sportski centar (JU KSC) i Radio Ilijaš, a promocija je održana u januaru ove godine u sklopu programa „Ilijaška zima“.

Osim što se okušao u pisanju, Agić je i ambasador slobode izražavanja od 2024. godine a aktivan je i kao autor i kolumnista na portalu Newipe, koji tretira teme koje se tiču romske zajednice i tema koje dolaze iz romske zajednice.

Uz ambiciozne planove za budućnost, Agić navodi da se nada da će biti intenzivno, emotivno i snažno kao “Kaktus u polju orhideja”, ako ne i više od toga. Dodaje da svaka priča koju napiše nosi dio njega, a inspiracije mu ne nedostaje, zbog čega se nada da neće proći nezapaženo.

Amina Sejfić

IZ HRVATICE U ROMKINJU

/in , /by

Elvis Kralj: Tražimo trenutnu smjenu pročelnice Maje Odrčić Mikulić

Županijska pročelnica Maja Odrčić Mikulić promijenila je navodno nacionalnost u romsku kako bi se kandidirala za dožupanicu – romska zajednica ogorčena

Na sljedećim lokalnim izborima, koji će se održati 18. svibnja, romska manjina u Međimurju će po prvi put imati priliku birati dožupana iz svojih redova – prema popisu stanovništva iz 2021. godine imaju zakonsko pravo na to.

No, kako nam kaže Matjaš Dido Oršuš, predsjednik Vijeća romske nacionalne manjine u Međimurju, uz kandidata Elvisa Kralja pojavila se navodno kandidatkinja – pročelnica Upravnog odjela za civilno društvo i ljudska prava pri Međimurskoj županiji, Maja Odrčić Mikulić. Ona je, kako kaže Oršuš, preko noći promijenila nacionalnost i postala – Romkinja.

“Naša je zajednica dosta loše reagirala na tu vijest. No, romski će birači odlučiti koji je bolji kandidat. Ja sam siguran da će Romi podržati Elvisa Kralja. Sada se zapravo vidi u kojem su Romi položaju i kako se županija odnosi prema Romima.

Naš povijesni trenutak su obezvrijedili i iskoristili rupu u zakonu. No, to nas je sada još više potaknulo na ujedinjenje. Ogorčeni smo i ljuti, a to će se pokazati na biralištima”, reakcija je Matjaša Dide Oršuša za naš portal.

Elvis Kralj pak kaže kako su svi neugodno iznenađeni. “Pročelnica je imala priliku pomagati romskoj zajednici na svojoj funkciji sve ove godine, no ona to nije radila. Imala je važnu funkciju za nas Rome, ali smo nailazili na prepreke na svakom koraku. Godinama smo se žalili na nju i njezin rad.

Njezina promjena nacionalnosti i odluka da se kandidira za dožupanicu u ime romske zajednice je namjera vodstva županije da se spriječi Rome da se domognu te visoke pozicije. Np, kome će sada to koristiti? Romima ili Hrvatima? Nikome! Samo će baciti loše svjetlo na Međimurje. To nisu bile dobre namjere.

Župan bi trebao smjeniti svoju pročelnicu, a i onda dati ostavku na tu poziciju. Ako se želi kandidirati za dožupanicu, ne može raditi na županiji. Neka da otkaz, pa se neka igra sa sudbinom na izborima”, ogorčen je Elvis Kralj.

I Kralj i Oršuš složni su u jednome. Kako tvrde, pročelnica nije iskusila romski život, stereotipizaciju, diskriminaciju i rasizam, ne zna kako Romi žive i ne zna s kakvim se problemima muče iz dana u dana, stoga ih ni ne može predstavljati. Slažu se da će ovaj potez, ako se pokaže istinitim, unijeti još više razdora u ionako krhke odnose između Roma i većinskog stanovništva.

Autor: E.M.

21.04.2025.

SJETSKI DAN ROMA

/in /by

Svjetski dan Roma obilježava se 8. travnja, u spomen na prvi Svjetski kongres Roma održan u Londonu 1971. godine. Ovaj dan posvećen je romskoj kulturi, povijesti i tradiciji, ali je ujedno i prilika ukazati na probleme s kojima se Romi suočavaju u svakodnevnom životu.

Ovaj povijesni događaj označio je prekretnicu u borbi za njihova prava pozivajući se na samoopredjeljenju i međunarodno jedinstvo, ali isto tako i za učešće Roma u politici. Na Kongresu donijeta je odluka o romskoj zastavi i službenoj himni „Đelem, Đelem“,  simboli koji do danas predstavljaju jedinstvo, dostojanstvo i identitet romskog naroda. Romska zastava je u donjem dijelu zelene boje koja simbolizira zemlju, a u gornjem dijelu je plave boje koja simbolizira nebo. Crveni kotač, koji se nalazi u sredini zastave, predstavlja putovanja i migracije Roma.

Na Prvom kongres Roma u Londonu je također i proglasišen službeno romski jezik (romani chib), kao i službenim prihvaćanjem naziva ˝Rom˝, što na romskom jeziku znači čovjek.

Na ovaj dan odajemo priznanje bogatom kulturnom nasljeđu Roma i njihovom značajnom doprinosu dok istovremeno ukazujemo na izazove sa kojima se i dalje suočavaju. Međunarodni dan Roma podsjeća nas na važnost jednakosti, nediskriminacije i poštovanja ljudskih prava za romske zajednice širom svijeta.

Međunarodni dan Roma, važno je osvrnuti se na ostvareni napredak, ali i na prepreke koje i dalje stoje na putu ka punoj jednakosti, dostojanstvu i pravdi za romske zajednice. Borba za prava Roma se nastavlja, ali kroz kontinuirano podizanje svijesti, zalaganje i provođenju efikasnih mjera, možemo graditi inkluzivnije i pravednije društvo za sve.

Mnogi Romi žive u teškim uvjetima i teško izlaze iz začaranog kruga višegeneracijskog siromaštva,  što dokazuje i izvještaj Pučke pravobraniteljice.

Prema rezultatima istraživanja koje je provela institucija pučke pravobranteljice, najveći broj ispitanika, njih više od petine, smatra da su upravo Romi najdiskriminiranija društvena skupina u Hrvatskoj. Romi su pri tome često izloženi i javnom govoru kojim se šire predrasude i netrpeljivost, pogotovo na društvenim mrežama, a koji nerijetko stereotipizira sve Rome i kojima se pripisuju negativne karakteristike i značajke onih pojedinaca koji protupravno postupaju.

Značajna zapreka uspješnijem uključivanju Roma u hrvatsko društvo je i problem segregacije romske djece u osnovnim školama na koji pučka pravobraniteljica ukazuje već godinama. Nažalost, problem se i dalje ne rješava što pokazuju i podaci Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih prema kojima je u školskoj godini 2022./2023. bilo 80 segregiranih razreda, dok ih je u aktualnoj školskoj godini 85. Kako je upravo osnovnoškolsko obrazovanje ključno za nastavak obrazovanja i uključivanje u društveni, gospodarski i politički život iz kojeg su Romi u velikoj mjeri isključeni, pravobraniteljica je Vladu RH više puta upozorila na potrebu hitnog provođenja sveobuhvatnih mjera s ciljem ukidanja segregiranih razreda, koje, između ostalog, uključuju i izradu analize i Akcijskog plana desegregacije, što još uvijek nije učinjeno.

Poduzimanje dodatnih mjera i rješavanje problema segregacije Roma u obrazovanju, ali i stanovanju, kao i sprječavanje govora mržnje i zločina iz mržnje prema Romima preporučio je i UN-ov Odbor za ljudska prava u četvrtom periodičnom izvješću RH iz rujna 2024. godine.

Sve to ukazuje da ni unatoč robusnoj zaštita prava na jednakost zajamčenoj zakonskim okvirima, zaštita prava na jednakost Romima u Hrvatskoj u praksi nije lako, ni brzo ostvariva. Široko zajamčena zaštita prava svakako je važna, ali suština je u konkretnoj provedbi u praksi.

Razumijevanje, dijalog te rušenje stereotipa i predrasuda ključni su za adekvatno provođenje postojećih politika i propisa, ali i za unaprjeđenje onih budućih, s ciljem uspješnijeg uključivanja Roma u društvo i učinkovite zaštite njihovih ljudskih prava. (ured Pučke pravobraniteljice)

Ramiza Memedi

Međunarodni dan borbe protiv nasilja

/in , /by

25. studenog obilježavamo Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama, dan koji treba ući u romsku zajednicu koja i dan danas živi patrijarhalnim životom.

Odlukom Ujedinjenih naroda 1999. godine, obilježava se Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama, u znak sjećanja i poštovanja prema sestrama Mirabel, koje je 25. studenoga 1960. godine u Dominikanskoj Republici dao ubiti diktator Rafael Trujillo zbog njihovih aktivnosti i borbe za demokraciju i pravdu, te svim onim ženama koje su svoj rad posvetile borbi za ljudska prava, za dostojanstvo svakog ljudskog bića.

Nasilje nad ženama je problem u gotovo svim društvima, najrašireniji je oblik ugrožavanja temeljnih ljudskih prava i predstavlja ozbiljan problem, posebice stoga što većina takvih događaja ostaje u velikoj, tamnoj brojci neprijavljenih djela.  Djela koja ponekad i tragično završe, kao što svjedočimo sve češće u medijima. Nažalost se tek tada govori u javnom prostoru o problemu koji svakodnevno prisutan, na svim razinama, svim društvima, bez obzira na nacionalnost.

Upravo zatvorene zajednice često su primjer kako se tek kada se dogodi tragedija budu medijski izloženi. Romska zajednica je takav primjer, osobito Romkinje koje  i dalje rjeđe prijave slučaj nasilja koje u romskoj zajednici i dalje ostaje unutar zajednice. I dalje drži da je to sramotno prijaviti životnog partnerra pogotovo ako imaju djecu, iako pojedine se odluče prijaviti ali je vrlo mali broj.

Isto tako nasilje se prenosi, nove generacije dolaze, svjesni i s više znanje, ali opet nedovoljno da bi ojačali i stvorili zdrave navike i svijesti  da je nasilje zlo koje ne smije zaživjeti unutar obitelji.  Upravo su najpogubnije posljedice u stvaranju međugeneracijskog prijenosa nasilničkog ponašanja gdje čitave obitelji generacijama žive u nasilju, žrtva postaje počinitelj, a dijete uči negativne obrasce ponašanja.

Iako je posljednjih godina u Hrvatskoj postignut značajan napredak u suzbijanju nasilja u obitelji, posebice u domeni zaštite žena i djece žrtava obiteljskog nasilja, nasilje nad ženama i dalje predstavlja ozbiljan društveni problem, osobito u romskoj zajednici.

Romkinje moramo ojačati i stvarati dodatne edukacije kako spriječili nasilje unutar zajednice,  možda će biti sporo, izazovno  i puno prepreka, ali posvetimo se problemu koji će pomoći mladim Romkinjama da postanu emancipirane, jake i pune samopouzdanja  kako bi se zaštitili od nasilja koji trpe.

Održan 24. godišnji koncert Romskog resursnog centra

/in /by

Romski resursni centar je održao svoj tradicionalni koncert koji svake godine oduševljava s posjetitelje raznolikošću i šarenilom koji pokazuje romsku tradiciju i kulturu kroz kulturni amaterizam.

Kulturni amaterizam, osobito folklor blijedi u romskoj zajednici, koja je kroz godine izgubila mnoga kulturno umjetnička društva.  Kroz mnogobrojne izazove kojima se nose romske udruge, drago nam je vidjeti da je pojedina romska organizacija opstala više od dvadeset godina. Upravo Romski resursni centar koji djeluje od 2002. godina primjer je uspješnog djelovanja, ali i razvoja udruge koja je postala stup podrške lokalnoj zajednici u Dardi. Početkom rada s nazivom Romsko kulturno umjetničko društvo „Darda“ počela  je s kulturno umjetničkim aktivnostima s ciljem očuvanja tradicije i običaja Roma na području Baranje te rada s mladim Romima, a danas pokreće brojne aktivnosti za romsku zajednicu različite dobi i strukture. 

Jedna od tradicionalnih aktivnosti koju održavaju od početka je godišnji koncert na kojem okupljaju bitne dionike u tome području te prezentiraju folklor koji se polako gubi u romskoj zajednici u Hrvatskoj.  Ove godine je održan 24. godišnji koncert koji je održan 26 listopada 2024. godine, u Dardi te je financiran sredstvima Savjeta za nacionalne manjine i Općine Darda.

Na koncertu je uvodnu riječ održao Jovica Radosavljević koji je istaknuo ulogu Romskog resursnog centra u zajednici, ali i  projektne aktivnosti koje provode u tekućoj godini.

–   Ponosni smo na činjenicu da su u našim aktivnostima,  u prethodnih 24 godina, bili uključeni gotovo svi pripadnici romske zajednice na području naše Općine Darda. Najveći udio su upravo djeca i mladi kroz program pomoći pri učenju, folklornu sekciju i program alternativnog predškolskog programa. Trenutno smo partneri na projektu „Uključi se II“ i socijalnog uključivanja i integracije romske zajednice s Centrom za nestalu i zlostavljanu djecu iz Grada Osijeka. – istaknuo je Jovica Radosavljević

Kroz cijeli koncert se osvrnuo na brojna postignuća koja su ostvarili kroz godinu dana rada sa zajednicom i partnerima kojima je ostvaren značajan napredak u društvu. Istaknuo je i radni tim Romskog resursnog centra koji je uspio ostvariti projekte kao što su Čuvari romske baštine i društveno koristan rad putem Hrvatskog zavoda za zapošljavanje.

Kroz različite točke prezentirana je folklorna grupa udruge i njihova kvaliteta u prezentaciji plesa romske zajednice na tome području te nošnja specifična za Rome iz Darde.

Na koncertu je sudjelovale i pjesnikinje Slađana Šabić i Radojka Piškorjanac iz Darde koje su recitirale svoje pjesme kao što su Od proljeća do jeseni i Moji snovi.

Pri kraju koncerta su predstavljene ključni članovi tima Romskog resursnog centra koji su bitan dionik u osmišljavanju, apliciranju i provedbi aktivnosti udruge koja čini malim koracima velike promjene u Dardi i šire.

Nadamo se da će udruga nastaviti uspješan niz koji ostvaruju svojim radom za boljitak romske zajednice u Baranji.

Orhan Memedi

DELEGACIJA ROMA ITALIJE I SRBIJE U POSJETU SAVJETU ZA NACIONALNE MANJINE RH

/in , /by

Predsjednik Savjeta za nacionalne manjine Tibor Varga, primio je 10. lipnja 2024. godine delegaciju Roma Italije i Srbije na čelu sa Saškom Jovanović, predsjednicom i osnivačicom udruge Ženske romske organizacije Romni, uz pratnju Ramize Memedi predsjednice Udruge žena Romkinja u Hrvatskoj „Bolja budućnost“ aktivne u Hrvatskoj.

Saška Jovanović predstavila je romsku organizaciju Romni Aps koja djeluje u Italiji i provodi niz aktivnosti radi poboljšanja položaja Roma. Ove godine pokrenut je projekt „Pričajmo o nama“  kojem je cilj ojačati kapacitete romskih aktivista u Hrvatskoj, Italiji i Srbiji po pitanju medijske pismenosti i komunikacijskih vještina. Projekt se provodi u suradnji s Udrugom žena Romkinja u Hrvatskoj „Bolja budućnost“ i Klubom za zapošljavanje Roma iz Srbije. U okviru realizacije projekta planirana je posjeta ključnih tijela u Hrvatskoj koja provode aktivnosti usko vezane uz Rome.

Predsjednik Savjeta predstavio je osnovne i glavne odrednice Savjeta kao krovnog tijela nacionalnih manjina kroz njegov djelokrug i nadležnost utvrđen Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina. Ukratko je izložio postupak sufinanciranja programa kulturne autonomije udruga nacionalnih manjina putem Savjeta sredstvima Državnog proračuna koji se odvija na godišnjoj razini. Prezentirao je vrste programa kulturne autonomije kao i programe kojima se stvaraju pretpostavke za ostvarivanje kulturne autonomije romske nacionalne manjine.

Predstavnici delegacije iz svojih pozicija dotaknuli su se općenitih pitanja glede načina uređenja i rješavanja prava pripadnika nacionalnih manjina u Hrvatskoj, a usko vezana uz izazove s kojima se Romi svakodnevno i aktivno susreću u Italiji. Izrazili su iznimno zadovoljstvo činjenicom kako su određena prava pripadnika nacionalnih manjina uređena u Hrvatskoj s osvrtom na nezavidan položaj Roma i Sinta u Italiji.

Fokus organizacije Romini je rješavanje problema Roma u Italiji. Sašaka Jovanović predstavila je i organizaciju ROWNI (Roma Women Network Italy) koju je pokrenula 2014. godine kako bi proširili spektar djelovanja. Ujedno je govorila o poziciji Roma u Italiji i samostalnom financiranju romskih organizacija bez podrške države. Kao primjer navela je Romski festival muzike i kulture Roma i Sinta koji zadnje četiri godine organizira i financira nazočna članica delegacije Concetta Sarachella. Festival posjeti i do 800 ljudi čime se postiže medijska popraćenost što omogućuje predstavljanje romske kulture, muzike, novih projekata te općenito angažiranosti koja doprinosi dobrobiti romske zajednice.

Izvor : Savjet za nacionalne manjine RH