Marija Aleksandrović je prešla put od fizičke radnice, nadničarke na njivama i čistačice, do funkcionera vojvođanske vlade i magistra književnosti.
Novi Sad – Ako moderne bajke postoje, onda je to priča o Pepeljugi iz ciglane. Bilo je davno, kada se siromašna djevojčica igrala sama u selu Loku kod Titela. Bjela djeca su je izbjegavala jer je Romkinja, ali djevojčica je bila dovoljna sama sebi. Kada su joj se roditelji razveli, imala je šest godina. Sa majkom i starijom sestrom je prešla u Žabalj. Mijenjale su stanove kao podstanari, majka se zaposlila u ciglani kao fizička radnica. Prenosila je blokove cigala od jutra do mraka, a kada bi se navečer konačno dokopala slobode, u nekoj od udžerica/ ćumez, djevojčici je govorila sebi samo jedno: „Moraš završiti školu i uspjeti”.
Djevojčica se zaposlila u ciglani. Teglila je cigle od jutra do mraka, muškarci su ponižavali lijepu dejvojčicu koja se pretvarala u djevojku, noću je plakala i ponavljala glasno ono što joj je govorila majka… Više od dvadeset godina kasnije, mr Marija Aleksandrović, direktorica na projektu inkluzije romskih učenika u srednjim školama u AP Vojvodina, odbija da odemo do kapije famozne ciglane i fotografiramo je.
„Ne želim da se sjetim tih dana psovki i uvreda, ne želim ni da vidim to mjesto”, kaže tridesetosmogodišnja dužnosnica vojvođanske vlade u svom uredu, na čijim zidovima su njene zajedničke fotografije sa majkom, sestrom i bratom.
Telefon neprestano zvoni. Roditelji romske djece se raspituju za stipendije, žale joj se na nepodnošljivo težak život, misle da razgovaraju sa nekim od birokrata koji će ih posle minut ili dva otkačiti. Marija ih brzo razuverava: „Verujte, dobro znam kako vam je”.
Epsko-lirska poezija o bolnom životu vojvođanskih Roma iz ravnice, koja je bila tema njenog magistarskog rada, magična je kao i njena sudbina. Počela je sa dna, uspinjući se na društvenoj ljestvici bez pomoći države, finansijskih donacija iz Brisela i mantri o uključivanju Roma u svakodnevni život, što je jedna od deset evropskih zapovesti za sledeću godinu, koje treba ispuniti kako bismo dobili status kandidata i počeli pregovore za ulazak u EU.
Sreća je za vladu što će upravo Marija, kao predjsednica Odbora za obrazovanje u Romskom nacionalnom savjetu, biti jedna od onih koji provode konkretne projekte u domenu obrazovanja, ključnog problema romske zajednice.
„Možda glupo zvuči, ali ja sam oduvijek znala da ću biti profesor srpskog jezika i književnosti, još u poljoprivrednoj školi. A moglo je da ispadne drugačije. Udala sam se mlada, za čovjeka koji nije radio, te smo živjeli u obiteljskoj kući njegovog oca, u vrijeme najveće hiperinflacije 1993. godine. To nije bila prodaja, već tinejdžerska ljubav. Rodila sam sina, ali se brak posle godinu dana raspao. Vratila sam se majci u Žabalj, počela da radim na njivama kako bismo preživjele. Onda me majka zaposlila u ciglani. Jednog dana, na nogu mi je pao betonski blok i slomio prst. Shvatila sam da moram da bježim iz Žablja”.
Otišla je u Novi Sad i počela da čisti stambene zgrade. Putovala je gradskim prijevozom noseći kantu, četke i deterdžent u rukama. „Osjećala sam se kao u ciglani. Dobijem da čistim zgradu od šest, sedam katova, molim stanare da napunim kantu toplom vodom, oni mi tresnu vrata pred nosem. Nakon toga izađu provjeriti da li sam očistila ispod otirača. Jedanput mi je počela curiti krv iz nosa, ja se vratim kući i zaplačem: „Majko, ovo je propast. Svoj obraz sam stavila u džep”. Ona me je tješila: „Ne, ti samo pošteno zarađuješ za kruh”.
Više od godinu dana je čistila stepenice, sakupljajući novac za studije. Konačno je imala cilj i namjerno je na posao dolazila obučena kao gospođica, zatim je oblačila uniformu spremačice, dizala nos i marširala sa kantom i četkama Novim Sadom. „Poniženje, to je jedina riječ koje se sjećam”, kaže ona, pamteći kako ju je majka nagovorila da upiše izvanredno za kuhara, ali je i to bilo uzalud. Javljala se na oglase, ali kada bi je gazde vidjele, shvatila je: „Niko ne želi da im Romi spremaju hranu. Opet sam bila nesretna i jadna”.
Konačno je upisala srpski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Upoznala je poznatog romologa Trifuna Simića i Svenku Savić, koja je uključila u projekat mentorske podrške romskim studentima. Prve godine studija, bila je stipendista Fonda za otvoreno društvo, a zatim je radila još dva posla: kao pi-ar u KER international i u Ekumenskoj humanitarnoj organizaciji, sa romskom djecom u naselju Bangladeš.
„Učila sam u autobusu, na relaciji Beograd–Novi Sad. Diplomirala sam i moj život je dobio drugu dimenziju. Kada sam upisivala studije, bilo je svega još četiri ili pet Romkinja na fakultetu. Ove godine smo upisali 200 Roma”.
Preporuka mladim Romkinjama da preuzmu sudbinu u svoje ruke, zacrtaju ciljeve, a zatim sruše prepreke i predrasude. „Previše smo skromne i klonemo pred poniženjima. Kada sam spremala magisterij, u vladi sam radila do 16 sati, a onda odlazila u Maticu srpsku i čitala do navečer. Potom bih trčala kući i učila sa sinom. Ipak je presudna uloga roditelja koji moraju da podržavaju svoju djecu i shvate da je njihovo obrazovanje ključno”, priča Marija.
Sada se pred njom otvaraju sva vrata. Iz SANU je dobila poziv za predavanje, sprema doktorsku disertaciju, ali ponekad se dogodi da ode u goste kod prijatelja u neku od zgrada koje je čistila i tada je preplavljuju bolna sjećanja.
Ciglana u kojoj je radila je zatvorena. Marija živi u obiteljskoj kući u Žablju sa šesnaestogodišnjim sinom Ivanom, koji sanja da se bavi politikom. Sa njima je majka Draga. Ta hrabra žena je podigla obiteljsku kuću na kredit, štedeći od skromne plaće, nikada nije naučila da čita i piše, ali je konačno spokojna, jer je njen san ostvaren. Marijina sestra Negica je šef kuhinje u jednom restoranu na putu Zrenjanin–Žabalj, što znači da su se vremena promjenila. Romkinja ipak može spremati hranu za „bijele”. Marijin brat Sava je diplomirao ekonomiju i radi u novosadskoj Gradskoj kući.
„Zaslužila sam to, nego šta!”, rekla je, prebacujući nehajno crvenu maramu oko vrata.
Marija Aleksandrović predaje romski jezik i književnost na visokoj strukovnoj školi za obrazovanje odgajatelja u Vršcu. Od sljedećeg semestra predavat će kulturu govora i književnost za djecu.
Predsednica je nevladine organizacije Istraživači Romi i vodi Žensku mrežu Vojvodine.
Međutim, njen posao direktora na projektu inkluzije romskih učenika u srednjim školama