Milan Mitrovićem

Posjetili smo romsko naselje Josip Rimac u predgrađu Slavonskog broda i razgovarali s Milanom Mitrovićem o njegovom dosadašnjem uspjehu i radu na području grada. Njegovo iskustvo i uspjeh nam pokazuju da je samo nebo granica, kako Milan Mitrović kaže.

Zašto si se odlučio baviti romskim pitanjima?
Odlučio sam se baviti romskim pitanjima zato što sam imao poteškoće u obrazovanju dok sam bio u srednjoj školi. U tom trenutku kad sam imao tih problema, nisam se imao kome obratiti i svi ti problemi koje sam na kraju imao rezultirali su ispadanjem iz sustava obrazovanja. To me to dosta tištalo i morilo jer sam oduvijek imao želju da završim srednju školu.
Budući da nije bilo tada puno mladih u naselju  koji su završavali svoje obrazovanje, na neki način kad sam se osvijestio o problemu  i važnosti obrazovanja odlučio sam se i formalno obrazovati te se u meni stvorila ta neka želja da bih na neki način mogao uspjeti i pomoći mladima koji nailaze ili su se već nalazili sa sličnim situacijama, da bi se imali kome obratiti u rješavanju tog problema.

Kako su izgledali tvoje prve aktivnosti u civilnom sektoru, koji je bio prvi projekt u kojem si sudjelovao?
Prvi projekt koji sam pokrenuo nije bio u sklopu organizacije, radilo se o anketi po pitanju suglasnosti, odnosno izražavanja volje roditelja u naselju kojem živim te da li bi svoju djecu upisivali u vrtiće.
S time da sam s tim anketnim upitnicima išao prema odgojno obrazovnoj ustanovi  odnosno prema vrtiću jer sam imao dobru suradnju sa ravnateljicom tog vrtića te smo na neki način zajedničkim snagama uspjeli doći do organizacije samog programa unutar same zajednice.

Poteškoće na koje si nailazio tokom svog obrazovanja utjecale su na tvoj daljnji rad, možemo reći da je fokus tvog rada u sklopu organizacije jest na obrazovanju?

Pa to je bio, prvenstveno,  motiv zašto sam se uopće uključio. Kasnije smo se kao organizacija proširile na druge probleme. Dakle, tu smo se na neki način doticali i starijih i nemoćnih te drugih problema vezano za stambeno zbrinjavanje. Ovisno kako na to gledamo, opet svi ti problemi su usko povezani i  sa srednjim obrazovanjem. Da bi mladi bili ravnopravni  u samom sustavu moraju imati neke adekvatne uvjete života.

S kojim se problemima u Slavonskom brodu najviše suočavaju mladi Romi? 

Najviše suočavaju s problemom zapošljavanja, a dalje je još  prisutan problem srednjoškolskog obrazovanja. Osobito nailaze na probleme prilikom traženja prakse.

Bio si politički angažiran te  predsjednik Vijeća romske nacionalne manjine na području Slavonskog broda, kakvo je bilo tvoje iskustvo i kojim se poteškoćama na lokalnoj razini bori romska zajednica?

Pa problem je kod vijeća nacionalnih manjina, što na neki način, još nisu konkretno definirana. U nekim situacijama se svrstavaju u savjetodavna tijela lokalne, odnosno područne samouprave. U nekim situacijama se izjednačavaju s nevladinim organizacijama, tako da to pitanje još nije riješeno. Činjenica je, kad smo mi kao mladi preuzeli vijeće romske nacionalne manjine, da se tu dosta toga promijenilo nabolje. Moram priznati da je i lokalna samouprava imala više sluha budući da je mogla konkretno i kvalitetnije komunicirati i donositi neke odluke odnosno raditi na nekim strateškim programima vezana za interesna područja pripadnika romske nacionalne manjine.

Samim time, ta komunikacija i suradnja se nastavila i nakon što smo se odlučili da više nećemo nastaviti tim putem jer smo na neki način postavili dobre temelje koje su i dalje stabilni jer jednom kad se kotač pokrene, taj kotač se teško može zaustaviti.

Kakva je situacija s romskim udrugama na područje Brodsko-posavske županije i Slavonskog broda te koliki su kapaciteti tih udruga za provedbu projekata?

Na području Slavonskog broda ima dosta registriranih organizacija iz redova romske zajednice. Moram priznati da su udruge nedovoljno kapacitirane budući da nema dovoljno ljudskog kadra koji bi bili stručni u određenim područjima, da bi se na neki način mogli neki poslovi odrađivati na višoj razini.

Radio si i kao asistent u predškolskom obrazovanju? 

Radio sam četiri godine kao asistent u provedbi programa predškole. To je na neki način dosta utjecalo na mene  i usmjerilo, jer sam upisao preddiplomski studij ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja.  Plan mi je utjecati na kvalitetu ranog i predškolskog obrazovanja, ne možda direktno, više možda kroz neke politike.

U planu imam još, osim tog preddiplomskog studija, upisati još diplomskih studij koji nije direktno vezan uz to područje, nego nešto drugo, tako da mogu više doprinijeti i raditi na politikama za mlade.

Upisao si Učiteljsku fakultet, rani predškolski odgoj i obrazovanje?
Ja sam oduvijek imao u planu upisivati studij. Zato me toliko i ponijela ta činjenica da sam ispao iz sustava obrazovanja. Učiteljski fakultet sam upisao da na neki način dokažem sebi, ali kasnije i drugima, da, ako se nešto u životu dovoljno želi, da se to može i ostvariti.

Obzirom na prethodno iskustvo u obrazovanju, koliko je postotak djece koje završavaju osnovnu školu te je li se smanjio postotak djece koji ne završavaju obveznu osnovnu školu?

Pa moram priznati da se unazad par godina taj postotak drop auta iz osnovnog obrazovanja nije u potpunosti smanjio, ali se vidi napredak u tom području.

To se sada svodi možda na nekolicinu, iako je to puno, puno je i kad jedan ispadne iz sustava obrazovanja, pogotovo iz osnovnog obrazovanja. Ali kažem, činjenica je da ti projekti i  višegodišnja ulaganja dolaze sada do izražaja. Sve više mladih završavaju osnovnu školu, upisuju i završavaju srednju školu.

Jedan od problema koji pogađa romsku zajednicu je svrstavanje romske djece po prilagođenom programu, koliki je postotak djece koji su po prilagođenom programu osnovnoj školi u Slavonskom brodu?

Sada je to dosta nizak postotak djece koja pohađaju nastavu po prilagođen programu. Naša osnovna škola je aplicirala prema Ministarstvu znanosti i obrazovanja za dodatno učenje hrvatskog jezika što ja pozdravljam. Tu je sama činjenica da je našim Romima  hrvatski jezika drugi jezik, ali trebaju njegovati i svoj materinji jezik jer da bi uopće vladao drugim jezikom moraš dobro poznavati i materinji jezik.

To dodatno učenje hrvatskog jezika, mogu otvoreno reći, da to čak nije loše niti za izvorne govornike hrvatskog jezika. Budući da hrvatski jezik, ako ćemo pričat o stručnom jeziku, ja koji sam u visokom sustavu obrazovanja, to jest obrazujem se u tom smjeru,  imam situaciju da kad djetetu u prvom ili drugom razredu treba pomoći oko zadatka moram dobro promisliti što se točno traži u tom zadatku. Stručni hrvatski jezik ponekad zna biti težak i za izvorne govornike, kamoli za inojezične govornike hrvatskog jezika.

Kakav je postotak upisa djece u srednje škole,  je li upisuju studij?

Dosta se povećao broj djece koji upisuju srednju školu, veliki je postotak koji upisuju, ali je i veliki postotak onih koji završavaju. Sada se to svodi  na  nekolicinu  da su možda upisali pa nisu do kraja završili ili da uopće nisu upisali srednju školu. Prošle godine smo imali jednog kandidata koji je upisao strojarski fakultet, međutim, odustao je od studiranja jer otišao živjeti  u Njemačkoj.

Koji su ključni preduvjeti za napredak kvalitete života romske zajednice?

Prvo i osnovno je kvaliteta življenja, ali to opet kažem, to su stvari koje su vezane jedne uz druge. Opet se vraćam na obrazovanje, da bismo uopće bili kompetentni na tržištu rada. Onda zakon o suzbijanju diskriminacije da bi se uopće ti koji su završavali srednje škole mogli  zaposliti. Ako ćemo gledati  ono što europska unija potiče, desegregaciju naselja, na način da se dosta ulaže u soft projekte te se potiče politika izlaženja iz naselja bez davanja mogućnosti. Zašto govorim o tome? Zato što mladi, da bi uopće izlazili iz naselja moraju imati na neki način  mogućnost financiranja, odnosno kupovine stana ili financiranje  stanarine.

Da bi sve to mogli, da bi kupili nekretninu, moraju biti kreditno sposobni. Ako niste zaposleni, ne možete dobiti kredit.

Po navedenom,  je li zaista desegregacija ključ uspjeha romske zajednice?

Ne, ne smatram to. To treba biti osobni izbor. Da se mene pitalo prije zaposlenja, kao što su me pitali u više navrata dobri prijatelji da li bi bio spreman živjeti i raditi u Zagrebu kada bih dobio dobro plaćeni posao, rekao bih da jesam. Sada kad sam se zaposlio i da me pitaju da izađem iz naselja, ne.  Zato što smatram da imam iste mogućnosti, živio u naselju ili izvan naselja. Jedino što, na neki način, neke usluge  nisu  pristupačne, kao što bi bile pristupačni da živim u centru grada.

Kao mlada osoba koja studira, brine o obitelji, radi što bi preporučio ostalim mladima Romima?

Nikad nije kasno, treba ulagati u sebe. Trebamo se osvijestiti na neki način da je nebo granica za neke stvari. Činjenica je da većina Roma ima nametnuti kompleks manje vrijednosti, što kroz odrastanje u samim obiteljima, što kroz obrazovni sustav, da se uvijek, na neki način očekuje od njih manje, tako da možda na neki način smatraju, kao što sam i sam smatrao, da nemam toliko kompetencija da bih mogao upisati  fakultet.  Unatoč tome, na neki način sam upisao fakultet i kad sam se osvijestio da nisam među najlošijima u godini, nego među najboljima,  tada sam se osvijestio.

Mogu dakle  reći da je nebo granica, tako da je poruka mladima da rade na sebi, da se obrazuju te nikad nije kasno bez obzira na godine.

Orham Memedi