ROMI KAO INDIJSKA DIJASPORA – NERASKIDIVE VEZE

/in , /by

Savez Roma u Republici Hrvatskoj “KALI SARA” organizirala je međunarodnu konferenciju povodom Svjetskog dana Roma 2022 godine, držana od 10. do 12. travnja 2022. godine u Hotelu Vestin, Zagreb.

Na međunarodnoj konferenciji sudjelovali su predstavnici Roma iz 17 zemalja, državni vrh, veleposlanici, akademska zajednica, nevladine udruge i drugi. Konferencija je otvorena Romskom himnom „Đelem, Đelem“ (Idem, idem).

Po izjavi saborskog zastupnika g. Veljka Kajtazi za romsku i dvanaest drugih nacionalnih manjina kazao je da je „Cilj dvodnevne konferencije koja je u hotelu Westin okupila državni vrh, akademsku zajednicu, veleposlanike i predstavnike Roma iz 17 zemalja je dati odgovor na pitanje što Romima danas znači njihovo indijsko porijeklo“. – Porijeklo Roma da su iz Indije nikada do sada nije priznato.

„O indijskom porijeklu Roma postoje lingvistički, kulturni i genetski dokazi, a Indija ima cilj razviti dugoročne odnose s Romima, podržavati pozitivne promjene i zajednički se boriti protiv predrasuda. Za Rome se govori da su narod koji ne poznaje granice, što je u skladu s indijskom filozofijom da je čitav svijet jedna velika obitelj“  – naglasio je veleposlanik Indije“ Nj. E. Raj Kumar Srivastava.

Ovo je važna međunarodna konferencija koja okuplja važnih prijemnika hrvatskog društva koji dijeli vrijednosti i jednakosti, poštivanje nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj i ulaganje zajedničkih napora koji su važni ne samo za Rome nego i za sve druge nacionalne manjine da osjećaju dobro, osjećaju jednako i da ostvare svoja prava.

Predsjednik Vlade Andrej Plenković sudjelovao je u ponedjeljak 11. 04. na obilježavanju Svjetskog dana Roma 2022. Ujedno je imao i završnu riječ te je u svome govoru poručio da se povijest ne može promijeniti, ali da zbog strahota koje su Romi tijekom svoje povijesti doživjeli iskreno žali. “Na ta nedjela treba stalno podsjećati i osuđivati ih”, rekao je Plenković i dodao je da kao Vlada daju veliki značaj povijesnom sjećanju Roma.

“Važno je da i danas ova konferencija podsjeti što znači sjećanje. Ne znači živjeti u prošlosti. … Sjećanje koje se ne pretvara u zlopamćenje je ljekovito. Takvo sjećanje ima sadašnjost i bistri pogled u budućnost. Ono se pročišćava i njeguje kroz odgoj, obitelj i, naravno, kroz obrazovni sustav”, poručio je premijer Plenković.

– Jako sam zadovoljan da smo izgradili Romski memorijalni centar u Uštici, kao i Zid boli. On nas podsjeća na obilježavanje najvećeg zločina nad romskim narodom, genocida koji su počinili nacistički i ustaški režim tijekom Drugog svjetskog rata. Procjenjuje se da je u tom najmračnijem razdoblju svjetske povijesti ubijeno između 250 i 500 tisuća Roma koji su bili sustavno proganjani, zatvarani i odvođeni u koncentracijske logore. Povijest, nažalost, ne možemo promijeniti, ali zbog tih strašnih događaja iskreno žalimo i na ta nedjela trebamo podsjećati i bezuvjetno ih osuđivati – zaključio je Plenković.

Raseljeni po svijetu, u stalnom pokretu i borbi s predrasudama i diskriminacijom, Romi još uvijek čuvaju svoje običaje i kulturno nasljeđe. Stavovi prema Romima  su išli od prvotne radoznalosti kada su ih ugledali do nepovjerenja i diskriminacije pa sve do progona. Unatoč svemu, oni su i dalje tu, društveno marginalizirani,  ali s jakom samosviješću  da svoje običaje, stavove i jezik treba čuvati i njegovati.

Osim u Zagrebu za Svjetski dan Roma je obilježen širom Hrvatske na različite načine; tribine, znanstvene skupove, kulturnim manifestacijama a i širom svijeta.

R. M

 

 

 

SVJETSKI DAN ROMA

/in , /by

Mi trebamo ljudska prava koja vrijede za sve ljude

Svjetski dan Roma 8. taravanj, Romi obilježavaju svake godine u cijelom svijetu u čast Prvog kongresa Roma, održanog 8. 04. 1971. godine, i taj dan je jedan od najvažnijih datuma u romskoj povijesti. Na tom kongresu sastali su se predstavnici Roma iz četrnaest zemalja svijeta. U čast Svjetskog dana Roma 8.04 Udruga žena Romkinja u Hrvatskoj „Bolja budućnost“ organizirala je predstavljanje romana „Hamo i  Đezida“ od autorice Mana Selim Demaj u knjižnici i čitaonici  Bogdana Ogrizovića u Zgrebu, te im se ovom prilikom zahvaljujemo.  

Na prvom kongresu Roma donijete su niz važnih odluka za romsku zajednicu. Kao jedne od najvažnijih odluka bile su one o prihvaćanju romske zastave, službene himne, promjena naziva za Rome i službeni romski jezik.

Romska zastava simbolizira slobodu, bezgranično prostranstvo, život koji je obilježen stalnim putovanjem. To dokazuje Izgled Zastava koja se sastoji od plave i zelene boje te u sredini crveni kotač. Plava boja u gornjem dijelu  simbolizira nebo, zelene boje simbolizira zemlju (travu), te u sredini crveni kotač i predstavlja putovanje i migracije Roma.

Službena himna Roma izabrana je romska pjesma “Đelem, Đelem” (idem, idem), u kojoj također se pjeva o njihovom stalnom putovanju i međusobnim susretima. Na istom kongres Roma  proglašen je i službeni romski jezik – Romani chib, kao i službeno prihvaćanje naziva Rom, što na romskom jeziku znači čovjek. Naziv “Rom” izabran je kako bi se izbjegao naziv “Cigan” koji je poprimio negativno značenje.

Dosada je održano više Svjetskih kongresa Roma koji su bili fokusirani na više ciljeva a posebno bih izdvojila: nanesena nepravda Romima iz Drugog svjetskog rata, poboljšanja na području građanskih ljudskih prava i obrazovanja, očuvanje romske kulture i međunarodno priznavanje Roma kao nacionalne manjine indijskog porijekla.

Svake godnine obilježava se ovaj dan sa raznim manifestacijama, okruglim stolovima i tribinama, gdje se slavi romska kultura i tradicijski običaji, ali i dan u kojem se podiže svijest o problemima sa kojima se Romi suočavaju, da ostvare svoja ljudska prava i želja da se Romi jednom prihvate ravnopravnim građanima mjesta u kojima žive.

Autorica ove knjige htjela je reći da je razvijen visoki patrijarhat i obiteljsko nasilje u romskoj obitelji i da Romkinjama je to pod normalnim, jer je takva romska tradicija gdje Romkinje trebaju biti poslušne. Takav život imale su naše bake, naše mame, i da je normalno da se to nastavlja i imati takav život. Tako i u ovoj knjizi glavni  lik Đezida, opisana je tako da vodi brigu o cijeloj obitelji bez obzira na suprugovo zlostavljanje sve do jednoga trenutka kada joj je bilo dosta.

Pokrenula se tako da nakon njegovog zlostavljanja ostavila supruga i zajedno sa djecom otvorila novu stranicu svoga života. Otišla je u drugi grad i zaposlila se. Djecu je sve upisala u školu, ali i sama se upisala na osposobljavanje. Željela je imati svoj biznis i na kraju je i uspjela. Bez obzira na njen strah kako će sama uspjeti na kraju je bila uspješna žena.

Na predstavljanju bili su nazočni zamjenik Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Aleksa Đokić, savjetnik pravobraniteljice Josip Grgić. Roman je dvojezičan (romski i hrvatski jezik), a dotiče se obiteljskog nasilja i drugih poteškoća karakterističnih za patrijarhalne običajne tradicije s kojima se Romkinje susreću na putu ka emancipaciji.

Budući da roman ima edukativnu dimenziju i snažnu anti-diskriminacijsku poruku, te je prikladan za upotrebu u odgojno-obrazovnom sustavu u okviru građanskog odgoja i obrazovanja, Pravobraniteljica preporučuje njegovo korištenje u svojstvu literature iz područja ljudskih prava.(UPRS)

Isto tako Grad Zagreb je tim povodom uručio ugovore o stipendiji Grada Zagreba za 86 učenika/ca i studenata/ica romske nacionalne manjine. Dodijeljene su 72 stipendije za učenice i učenike i 14 za studentice i studente.  za što smo iz gradskog proračuna izdvojili 2,5 milijuna kuna.

Naglasili su da je obrazovanje ključna poluga za osobnu afirmaciju ljudi, a stipendije izjednačavaju prilike. Grad Zagreb će, ne samo kroz stipendije, već i kroz novi akcijski plan, (koji još nije doveden) raditi sve što može da pomogne romskoj nacionalnoj manjini. Zagreb je multikulturalni i multietnički grad u kojemu svi imaju jednaka prava i mogućnosti za osobni razvoj kazali su predstavnici Grada Zagreba.

Ramiza M

 

DAN SJEĆANJA NA ŽRTVE HOLOKAUSTA

/in /by

Auschwitz i njegova potresna povijest

  1. siječnja obilježava se kao Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta. Dan sjećanja na Holokaust i sve žrtve nacističkih režima tijekom Drugog svjetskog rata obilježava se diljem Europe s posebnim naglaskom na obrazovanju mladih generacija.

I Europski parlament na posebnoj sjednici u Bruxellesu odao je počast žrtvama holokausta. Počasni gost bila je stogodišnja Margot Friedländer koja je preživjela holokaust. Stogodišnja Margot Friedländer prisjetila se kako se u dobi od 21 godine skrivala u Berlinu nakon što su njezina majka i brat odvedeni u Auschwitz. Danas i dalje svjedoči i uči nove generacije o zločinima koje je počinio nacionalni socijalizam. Između ostalog poslala je poruku „Došla sam ponovno razgovarati s vama, pružiti vam ruku i zamoliti vas da postanete svjedoci jer mi to ne možemo još dugo biti“.

Na taj je dan 1945. godine Crvena armija oslobodila oko 7.500 zatvorenika koje su za sobom ostavili nacisti u koncentracijskom logoru Auschwitz u Oświęcimu u Poljskoj. Ono što su tamo zatekli i danas je još uvijek posve nezamislivo.

Auschwitz – to je ogromno područje na kojem je od 1940. do 1945. postojao kompleks nacističkih koncentracijskih logora. Pored tri glavna logora bilo je još oko 50 manjih logora različitih veličina. Bila je to nacistička mašinerija smrti nezamislivih razmjera.

Danas je to jednim dijelom spomen-područje. Samo muzej u glavnom logoru Auschwitz i memorijalni centar Auschwitz-Birkenau, takvi kakvi su danas – prostiru se na površni od 191 hektara.

Auschwitz se nalazi na području južne Poljske, na oko 50 kilometara zapadno od Krakova, odmah kod malog grada Oświęcima. Ovdje smo saželi povijesne činjenice koje se povezuje uz pojam „Auschwitz“. Puno prije nego što je to ime postalo poznato zbog njemačkog koncentracijskog logora, Auschwitz (poljski: Oświęcim) je bio mali grad s burnom povijesti

Oświęcim se prvi put spominje u dokumentima oko 1200. godine, kao dio Krakovske biskupije u vrijeme kada je Poljska bila rascjepkana.

Ubrzo nakon početka 2. svjetskog rata u rujnu 1939., Oświęcim je okupirao njemački Wehrmacht i pripojio ga Nemačkom Reichu. Pod vodstvom Heinricha Himmlera, SS je 1940. ovo područje, brzo i bez mnogo građevinskih radova, pretvorio u koncentracijski logor – uz glavni logor Auschwitz I. kasnije je nastao i ogroman logor smrti Auschwitz-Birkenau (Auschwitz II).

Schutzstaffel (zaštitne jedinice), poznat pod skraćenicom SS, je bila elitna i teroristička organizacija nacionalsocijalista. Pripadnici SS-a su činili cjelokupno rukovodstvo i osoblje logora.

Adolf Eichmann je bio odgovoran za željeznički transport do logora smrti na istoku. On je pripremio dokumente za ozloglašenu „Wannsee-konferenciju“ 20. siječnja 1942. na kojoj je i usvojena odluka o istrebljenju Židova u Europi.

Sustav logora

Tijekom nacističke vladavine širom Europe postojalo je oko 500 konc-logora. Nakon Dachaua (osnovanog 1933., to je bio prvi koncentracijski logor), Sachsenhausena, Buchenwalda, Flossenbürga, Mauthausena i ženskog logora Ravensbrück – Auschwitz je bio sedmi i daleko najveći konc-logor koji su osnovali nacisti.Ogroman prostor na periferiji malog poljskog grada Oświęcima bio je planiran kao lokacija logora različitih veličina: pored glavnog logora (Auschwitz I), ogroman logor smrti Birkenau (Auschwitz II), gdje su se nalazili krematoriji, i desetina manjih logora, postojali su i radni logori Buna i Monowitz.

Nakon Wannsee-konferencije, od proljeća 1942. koncentracijski logor Auschwitz je proširen kako bi postao stroj za sustavno ubijanje. Izvršitelj ove rasno-politički motivirane nacističke ideologije bio je zapovjednik logora, SS-ovac Rudolf Heß. Do njegove smjene u studenom 1943. bio je odgovoran za SS-ove stražare i cjelokupnu logorsku upravu Auschwitza.

Čuvari i rukovodstvo logora Auschwitz-Birkenau bili su pripadnici SS-a. Već u proljeće 1942. godine u kompleksu logora je raspoređeno 2.000 SS-ovih stražara, a u kasno ljeto 1944. bilo ih je više od 4.000. To su bili i stražari, daktilografkinje, bolničarke itd., koji su bili zaposleni u SS-u i nisu nosili nikakve oznake čina. Tijekom čitavog tog razdoblja u logorima Auschwitz radilo je više od 8.000 pripadnika SS-a.

Tvornica smrti

Od 1942. logor je postao mjesto masovnog istrebljenja. Oko 80 posto ljudi koji su stizali organiziranim transportom – nisu uopće ni bili evidentirani kao zatvorenici, već su odmah po dolasku ubijani u plinskim komorama.U proljeće 1943. godine, građevinska uprava je pustila u rad dodatne peći u novoizgrađenim krematorijima u proširenom kompleksu logora Auschwitz-Birkenau. SS je najprije testirao njihovu funkcionalnost na jednom transportu zarobljenika: spaljeno je 1.100 muškaraca, žena i djece prethodno ubijenih ciklonom B u plinskoj komori. Njihov pepeo je razbacan po okolnim jezerima.

U ljeto 1943. upravnik građevinskih radova u koncentracijskom logoru Auschwitz, SS- Sturmbannführer Karl Bischoff, izvijestio je Berlin: „Od sada, u roku od 24 sata može biti spaljeno 4.756 leševa.”

Kako bi se ubrzala selekcija kada stignu transporti s ljudima, u Birkenau je izgrađena rampa s tri kolosijeka koja još uvijek postoji.

U kasnu jesen 1944. u Auschwitz je stigao posljednji transport Židova iz cijele Europe. Među deportiranima iz okupirane Nizozemske bila je i 15-godišnja Anne Frank. Njezini dnevnici su nakon završetka rata postali potresni dokument o progonu Židova od strane nacionalsocijalista.

Broj žrtava

Broj žrtava Holokausta ubijenih u Auschwitzu varira. Svake godine stižu novi detalji – otkriveni u historijskim arhivima i ostavštinama. Točan broj žrtava se ne može utvrditi. Znanstvene procjene su da je ukupno više od pet milijuna ljudi deportirano u sustav nacističkih konc-logora. Vrlo mali broj njih je preživio.

U prosincu 2019. objavljeni su rezultati istraživačkog projekta koji je naručio Memorijalni centar Auschwitz-Birkenau: identificirano je više od 60% zatvorenika koje je svojevremeno registrirala uprava SS-logora. To ne uključuje više od 900.000 deportiranih koji nikada nisu registrirani – jer su ubijeni odmah po dolasku u Auschwitz-Birkenau. Brojevi su bili tetovirani samo onima koji su preživjeli proces selekcije na takozvanoj „Židovskoj rampi” i koji su bili namijenjeni za rad u sustavu SS-logora. Većina deportiranih – stari, bolesni, žene i mala deca – SS je tjerao izravno u plinske komore, bez registracije.

Prema Memorijalnom centru Auschwitz-Birkenau, više od 1,1 milijuna ljudi je izgubilo život u tom logoru smrti. Od toga su bili Židovi – većina iz Mađarske, Poljske, Italije, Belgije, Francuske, Nizozemske, Grčke, Hrvatske, Sovjetskog Saveza, Austrije i Njemačke. Sinti i Romi, homoseksualci, katolici i sljedbenici Jehovinih svjedoka, osobe s invaliditetom i politički protivnici također su bili žrtve nacističke mašinerije smrti.

Oslobođenje logoraša

Kada je sovjetska vojska stigla do logora Auschwitz 27. siječnja 1945. godine, vojnici su svojim očima vidjeli slike užasa: preživjelo je samo oko 7.500 iznemoglih, smrtno bolesnih logoraša, od kojih su 500  bila djeca. Jako mali broj zatvorenika je mogao stajati uspravno, mnogi su apatično ležali na zemlji. Bili su preslabi za marševe na zapad na koje su SS-stražari, po strašnoj zimi, otjerali desetine tisuća ljudi.

SS-ovci su koncem siječnja užurbano evakuirali logor i pokušali ukloniti tragove svoje mašinerije za ubijanje: dokumenti, logorske dosjei, mnoge stvari su brzo spaljene. Sačuvano je vrlo malo dokumenata i fotografija. Većina logorskih baraka, plinskih komora i krematorija je dignuta u zrak.

56.000 do 58.000 zatvorenika koji su mogli marširati poslano je pješice u skupinama od 1.000 do 2.500 ljudi. Rijetko tko od iznemoglih zatvorenika u kolonama je imao cipele ili toplu odjeću, većina njih je nosila samo tanke logoraške „prugaste pidžame“. Prema procjenama, tijekom ovih marševa iz Auschwitza život je izgubilo i do 15.000 zatvorenika: od gladi, hladnoće ili su bili likvidirani.

Memorijalni centar Auschwitz-Birkenau  

Početkom 1946. sovjetske okupacijske vlasti predale su nekadašnji nacistički logor poljskoj državi. Na inicijativu bivših zatvorenika, odlukom poljskog parlamenta 1947. je osnovan „Državni muzej Auschwitz-Birkenau”. Od 1979. Auschwitz-Birkenau je na Unescovoj listi svjetske baštine.

Memorijalni centar obuhvaća preostale objekte, zgrade i barake konc-logora Auschwitz I (glavni logor) i skoro prazno područje logora smrti Auschwitz-Birkenau (Auschwitz II), kao i današnje muzejske površine. Prva izložba nastala je u suradnji s izraelskim memorijalnim centrom Yad Vashem.

Memorijalni centar nekadašnjeg logora Auschwitz, posjetilo je više od 49 milijuna ljudi iz cijelog sveta. U prvoj godini postojanja posjetilo ga je 170.000 ljudi. Obično tamo svake godine dolazi i više od dva milijuna posjetitelja. Međutim, zbog korone ih je sada oko 500.000 godišnje. Danas dolaze prije svih mladi ljudi iz cijelog svijeta.

Posljednji svjedoci

Svake godine 27. siječanj se obilježava kao Dan sjećanja na „oslobođenje koncentracijskog logora Auschwitz” 1945. Na ovaj dan se od 1996. Održava i komemoracija u njemačkom Bundestagu.

Na ovaj dan su održani dirljivi govori: njemački predsjednici i europski političari, židovski svjedoci Holokausta idr.  Broj onih koji su preživjeli konc-logor Auschwitz i koji o njemu mogu govore iz prve ruke je sve manji. Djeca, unuci i praunuci – ne samo iz židovskih obitelji – uskoro će morati sami čuvati i prenositi njihova sjećanja.

Ramiza Memedi

ŽIVOT ROMA

/in /by

Mnogi prije nego li upoznaju Rome imaju strah da će ih opljačkati, a raročito ako tko želi posjetiti neko romsko naselj e tu pokazuju najveći strah. Rijetko će netko ući u naselju a da ne povede sa sobom nekog od poznatih Roma, dok neki će reći da je tamo bolje ne zalaziti „jer će te netko opljačkati“.Osobno sam se uvjerila kada je jedna studentica uzela za temu Rome i obratila mi se za špmoć. Ona nije znala dovoljno o toj temi niti je poznavala nekog od Roma. Nju je profesor socijalnog prava sa fakulteta poslao je k meni da joj pomognem. Prihvatila neznajući koje predrasude ima o Romima. Ona je čula za Rome i povjerovala u svaku riječ što joj je rečeno o njima,

Kada mi se obratila za pomoć, prihvatila sam zbog profesora koji je i meni pomagao u nekim stvarima. Rekla sam joj da će je suprug provesti kroz naselje jer ja nemam vrijeme jer radim. Naravno da je prihvatila.

Dogovorila se sa svojim dečkom da i on pođe sa njom i naravno uzela je mobitel ali neki starije samo da bude u funkciji, smatrajući da ukoliko je netko napadne da ona može pozvati policiju. Otišla je sa strahom u naselje. Obzirom da su Romi gostoprimljivi u svakoj kući u kojoj je ušla bila je ponuđena kavom i sokom. Ona je to pila bez odbijanja od straha, sve dok joj suprug rekao da ukoliko ne može i ne želi piti slobodno neka odbije, što je kasnije naravno i odbijala. Dovoljno joj je toga dana bilo popiti sedam ili osam kava. Ona je za svoj rad dobila lektorovu nagradu. Meni je to sve bilo nepoznato što je ona mislila.

Kada sam pročitala njen rad da nije bilo žalosno bilo bi smiješno. Mislila je da čim uđe u naselju, da će je Romi napasti, da će i njenog dečka pretući. Da je u naselju ušla sa sto strahova i da se nije nadalo da su Romi tako dobri ljudi i da su je dobro dočekali, da je u svakoj kući bila počašćena. Moj prvi susret nakon toga bio je razgovor o tome i  rekla sam joj; “Draga moja da su imali namjeru da te napadnu, ti ne bi imala vremena nazvati policiju, niti bi ti taj tvoj dečko mogao pomoć. Romi su dobri ljudi, gostoprimljivi a što je najvažnije odmah su te prihvatili i pomogli ti u tvome radu. To je samo jedam dokaz koliko ljudi imaju predrasude prema Romima, prije nego li ih upoznaju”

Stvarnost je drugačija, Romi inače dočekaju sa osmjehom svakog dobronamjernika koji ih želi posjetiti i zažele mu dobrodošlicu te ukoliko im mogu pomoći pomoći će mu, bez obzira što nepovjerenje je prisutno prema njima to jest prema cjelokupnoj romskoj zajednici. Ako si malo damo truda i upoznamo romsku zajednicu, vidjet ćete da se Romi ništa neće više razlikovati od drugih. U svakom narodu postoje da ima dobrih i loših, ovih ali i onih, Ili ako ćemo korektnije, onih, ali i ovih.

Svaka država, grad, ili selo preko radnog dana ima u svojim ustanovama, radnjama i ulicama radnike, učenike, prodavače i kupce gdje su naravno i Romi, ali u skupini učenika, kupaca ili prodavača na tržnicama.

Nekada su Romi živjeli od svojih djelatnosti koji su sami izrađivali razne predmete te prodavali na tržnicama, išli po gradovima i selima. Romi nekada su bili veliki majstori.  Popravljali su kišobrane, krpali šporete, radili korita, emajlirali bakarno posuđe i dr. Danas nažalost se više nitko ne bavi sa takvom djelatnostim i prinuđeni su živjeti od socijalnih primanja, gdje su na udaru od većinske zajednice koje govore i šire iste predrasude godinama da Romi ne žele radit. Pitanje koje trebaju postaviti prvo sami sebe te onda i drugima dali su ikada dali šansu nekom od Roma da radi a odbio je posao. Mnogi Romi imaju svoje samostalne obrte koji se bave trgovinom tekstila, raznim firmama u skladištima, u čistoći i dr.Također idu raditi sezonske poslove u berbi jabuka, malina, pobirati krompire, sakupljati jagode, pomažu ljudima u čišćenju šećerne repe i mnogim drugim poslovima.

U Hrvatskoj su se Romi pojavili u XIV. st., najprije u Dubrovniku, desetak godina poslije u Zagrebu, a u idućim su se stoljećima proširili i po drugim hrvatskim prostorima. Najveće romske skupine došle su u Hrvatsku u XIX. st. iz Rumunjske preko o Madžarske. Ti su  Romi, pripadnici skupine Koritara, naselili u Međimurju i Podravini,   Značajna, ujedno posljednja brojčano veća doseljenja Roma u Hrvatsku bila su ona Gurbeta, Arlija i Čergara iz Makedonije, BiH te s Kosova. Danas pretežno žive u gradovima Zagreb, Rijeka, Pula i druga mjesta.

Romska zajednica nije homogena cjelina.  U Hrvatskoj djeluje više romskih kulturnih udruga i institucija, koje nastoje poboljšati mogućnosti obrazovanja romske djece, ali i interkulturni odgoj i obrazovanje za sve učenike u Hrvatskoj. Kako bi se postupno smanjili stereotipi prema Romima, povećao stupanj prihvaćanja elemenata romske kulture (jezik, umjetnost, povijest, običaji) te smanjila socijalna distanca, romske udruge organiziraju različite ljetne škole za djecu Roma, izdaju časopise, potiču sudjelovanje romskih kulturnih društava na kulturnim manifestacijama, i sl.

obrazovanje

Obrazovanje mladih je među najvažnijim preduvjetima za promjenu uvjeta u kojima danas živi većina Roma, a to su siromaštvo i marginalizacija. Mnogim mladim Romima obrazovanje je nedostupno ne samo zbog siromaštva u kojem žive, već i predrasuda njihovih obitelji o tome da je (posebno ženskoj djeci) dovoljno samo osnovnoškolsko obrazovanje.

Ramiza Memedi