Samanta Bajram

Samanta Bajrami, brucoškinja na Fakultetu za turizam i hotelijerstvo UCG Spremno koračajte ka svom cilju

Petak, 18 septembar 2020 07:36

„Budi strpljiva, bez odustajanja, sve će se jednog dana isplatiti, jer gradiš svoju budućnost“ – ponavljala bi sebi Samanta Bajrami svaki put kada bi se obeshrabrila. Završila je SSŠ „Spasoje Raspopović“, smjer konfekcijski tehničar, a vanredno frizerski. Ona je korisnica našeg programa mentorske podrške „Povećanje pristupa i učešća romskih učenika u srednjem obrazovanju i prelasku na tržište rada“ koji finansira Evropska unija, a sprovodi se posredstvom Romskog obrazovnog fonda.

Samanta je tokom školovanja obavljala praksu u frizerskom salonu, firmi Dress-press za proizvodnju i prodaju tekstilne odjeće, kao i u Ateljeu Marine Banović-Džuver. Za nju putovati znači živjeti, pa je vođena tim snom odlučila da nastavi školovanje i upisala Fakultet za turizam i hotelijerstvo Univerziteta Crne Gore. Njena najveća podrška na putu obrazovanja je majka koja joj beskrajnim entuzijazmom uvijek pomaže. Bajrami je bila naša saradnica na projektu „Novi početak za 500 učenika“. Pomagala je romskim porodicama da upišu djecu u vrtiće, osnovne i srednje škole. Učestvovala je u obukama, projektnim aktivnostima, a mogućnost da motiviše, ojača svoju zajednicu i pošalje im važnu poruku joj mnogo znači. Šta osim navedenog poručuje Samanta, pročitajte u nastavku.

Zašto si odabrala Srednju stručnu školu i zanimanje konfekcijski tehničar? Jesi li imala praksu?
BAJRAMI: Htjela sam da se školujem za frizera, ali nisam uspjela dobro da se pozicioniram na rang listi. Bila sam ljuta jer sam imala vrlodobar uspjeh. Nakon razgovora sa direktoricom odlučila sam se za smjer konfekcijskog tehničara jer traje četiri godine, a da za frizera polažem izvanredno. Tako da na kraju imam ne samo jednu, već dvije diplome. S obzirom na to da sam imala dva smjera koja sam uporedo pohađala, i te kako je bilo praktičnog dijela nastave, kako u školi, tako i u frizerskom salonu, potom u DOO Dress-press za proizvodnju i prodaju tekstilne odjeće, također i u Ateljeu Marine Banović-Džuver.

Kakva te sjećanja vežu za srednju? Kakva je bila komunikacija s učenicima, profesorima? Jesi li stekla prijatelje iz škole s kojima se družiš i nakon časova?

BAJRAMI:To su bili moji najljepši dani. Imam pozitivna sjećanja na školu i prijateljstva koja sam stekla za te četiri godine. U odjeljenju je bilo svega osam djevojaka i sa svima sam imala druželjubiv i korektan odnos, ne samo sa odjeljenjem, već i školskom družinom, većinskom zajednicom. Naravno da se naše prijateljstvo nije završavalo u dvorištu, nastavljalo se i nakon polovine dana provedenog u školi, pa i dan-danas. Tokom tog perioda veliki podsticaj davali su mi profesori i razredna. Bili su tu u svakom datom trenutku, da pomognu u učenju, ali i savjetovanju problema i raznih situacija. Mogu im se samo obratiti sa jednom velikom riječju -hvala!

Jesi li imala podršku mentora? Na koji način ti je mentor pomogao?

BAJRAMI: Moja mentorka je bila profesorica Snežana Lopičić. Uvijek je imala odgovor na moja pitanja i pružala mi je pomoć kada mi je bila potrebna. Jedna je od mentora koji brižljivo brinu o đaku. Nikada nisam osjećala da vodi drugačiji razgovor sa mnom u odnosu na druge.

Kako je na tebe uticala pojava korona virusa? Je li bilo teško pratiti nastavu online tokom prvog talasa? Jesi li imala odgovarajuće uređaje?

BAJRAMI: Bila sam jako zbunjena. U početku smo imali grupe na Viberu na kojima nas je profesor obavještavao šta trebamo da učimo. Ali, kako je vrijeme odmicalo, situacija je bila sve ozbiljnija. Došao je trenutak za završne ocjene, a nisam imala laptop. Onoliko koliko sam mogla da radim pomoću telefona, radila sam. Ubrzo nakon toga zahvaljujući projektu NVO Mladi Romi dobili smo tablete i internet kartice kako bismo bili odgovorni prema našim školskim obavezama.

Bila si naša suradnica na terenu za Podgoricu pri upisu djece u vrtiće i škole. Imaš li podatke koliko djece je upisano u vrtiće, osnovnu i srednju školu?

BAJRAMI: Budući da sam prvi put bila u mogućnosti da pružim pomoć mojoj zajednici i zaradim džeparac, zahvaljujem se na pozivu i saradnji. Što se tiče podataka za Podgoricu, 32 učenika upisana su u prvi razred srednje, a 85 učenika u prvi razred osnovne škole.

Je li bilo teško obaviti zadatak? Koji su bili najveći izazovi?

BAJRAMI: Bilo mi je zadovoljstvo da budem dio tima, da mogu da pomognem. Biti motivator svojoj zajednici je veliko postignuće. Prvi put sam bila terenski saradnik. Očekivanja su bila realna. Bilo je porodica koje su znatiželjno prilazile da pitaju za upis, ali i onih koje su smatrale da se njihovo „dijete dovoljno skolovalo“, na što sam reagovala i pokušala onoliko koliko je u mojoj moći da ukažem da griješe, da im objasnim da je u današnje vrijeme situacija drugačija. RE srednjoškolcima je obezbijeđena stipendija od 60 eura mjesečno, imaju mentore koji su zaduženi da im ukažu pomoć. Srednja škola je vrlo važna za njihovu budućnost, za pronalazak posla. Roditelji su bili u nedoumici nakon ovih saznanja i pristali su da upišu djecu. Posmatrajući te porodice koje su pristale, osjećala sam olakšanje i shvatila da dolazi do poboljšanja za Rome. Ovo iskustvo je bilo veliki izazov za mene. Nadam se da će neki roditelji promijeniti mišljenje o školovanju svoje djece.

Upisala si Fakultet za turizam. Šta misliš kako će ti taj fakultet koristiti? Čime bi voljela da se baviš nakon studija? Gdje vidiš sebe?

BAJRAMI: Nešto sto sam oduvijek sanjala jeste putovanje. Putovati znači živjeti. Tokom i završetkom ovog fakulteta ispuniću sama svoje sanjarije. Nakon završetka studija, nastojaću da se bavim turizmom. „Nastojati“ jer sam završila dvije škole koje su takođe različite. Sigurna sam da će mi nešto od njih značiti i poslije studija, ali moj posao će biti u oblasti turizma. Upoznaću druge države, kulture i jezike, imaću prilike da radim ono što volim.

Imaš li podršku roditelja kada je riječ o obrazovanju?

BAJRAMI: Majka mi je najveća podrška. Puna entuzijazma, podstiče me u svakom trenutku. Kada mi ponestane snage, samo se sjetim riječi koje mi upućuje: „Prelistaj, pročitaj i nauči sada dok možeš, jer dani dok učiš učiniće te osobom koja će u budućnosti graditi sama svoj život“. Rečenice poput tih me motivišu da nastavim tamo gdje sam stala bez posustajanja.

Kažite nam nešto o tvojoj porodici. Koliko ima članova, jesu li neki zaposleni, školovani?

BAJRAMI: Moji roditelji su razvedeni, živim sa majkom i nas dvije smo jedna drugoj porodica. Dvije sestre su udate i brat mi je oženjen. Svako od njih ima svoju djecu i svoj dom. Jedna od sestara ima završenu osnovnu školu, druga nije završila srednju, a brat jeste.

Imaš li poruku, savjet za vaše vršnjake što se tiče obrazovanja?

BAJRAMI: Rečenica kojom se uvijek vodim je „Budi strpljiva, bez odustajanja, sve će se jednog dana isplatiti, jer Samanta, gradiš svoju budućnost!“ Isto savjetujem i mojim vršnjacima. Neka pronađu sebe tamo gdje misle da pripadaju i neka koračaju ka zadatom cilju što spremniji. Bez izgradnje samog sebe nisi osoba!

Šta misliš o ranom stupanju u brak?

BAJRAMI: Prije tri godine Centar za romske inicijative iz Nikšića organizovao je forum teatar. Bila sam pozvana da učestvujem u toj aktivnosti, prihvatila sam iz znatiželje. Glumila sam djevojčicu koju odvlače iz školske klupe kako bi je udali za par novčanica. U tim trenucima osjećala sam se jako loše. Dogovarali su koliko novca treba se izbrojati, da li sam prethodno imala momka, znam li da čistim i kuvam… Slušam oca i brata kako se protive mojim riječima, ućutkivajući moju mamu koja sjedi u ćosku i plače. Osjećala sam se kao dostina djevojčica koje sve ovo proživljavaju u stvarnosti. Ta činjenica je nešto što me u svakom momentu može izrevoltirati i dan-danas mi nisu jasne pojedine činjenice vezane o ranom stupanju u brak. Kako roditelji mogu uskratiti svome djetetu djetinjstvo, školovanje, život i dati ga nepoznatoj osobi da živi negdje u inostranstvu u maloljetnim godinama.
I upravo zbog ovih situacija mojim drugaricama toplo preporučujem da se obrazuju, jer će upravo kroz obrazovanje saznati da i oni imaju pravo da kažu ne i da žive normalan život!

Imaš li hobi? Šta radiš u slobodno vrijeme?

BAJRAMI: U slobodno vrijeme sebi, majci, sestrama, sestričnama pravim frizure. Smatram da je to moj hobi, jer kroz hobi mogu proširiti znanje, vještinu i iskustvo te uspostaviti kontakte s drugim ljudima. Kada imam makar tri slobodna dana onda je moj izbor otići negdje, vidjeti i upoznati nešto novo.

 

Intervju sprovela: Milena Čavić, novinarka, saradnica NVO Mladi Romi

Stavovi izrečeni u ovom tekstu se ni na koji način ne mogu smatrati stvavovima NVO Mladi Romi, Romskog obrazovnog fonda i Evropske unije