Skopski bulevar dobija ime po Esmi Redžepovoj

/in , /by

Odlukom Ministarstva kulture Makedonije skopski bulevar će dobiti ime po kraljici romske muzike Esmi Redžepovoj-Teodosievski

Odlukom Ministarstva kulture Makedonije skopski bulevar će dobiti ime po kraljici romske muzike Esmi Redžepovoj-Teodosievski u znak zahvalnosti ovoj svetski poznatoj i priznatoj umjetnici koja je ostavila trajan trag na muzičkoj sceni Makedonije i svijeta.

Tim povodom ministar kulture Makedonije Robert Alagjozovski primio je predsjednika Humanitarnog udruženja “Esma i Steva Teodosievski” Zorana Kostovskog i dugogodišnju aktivistkinju Mirjanu Mirjana Markovski.

Kostovski je objasnio da je inicijativa da skopski bulevar dobije ime po Esmi pokrenuta je odavno u suradnji sa mnogobrojnim građanima koji poštuju ovu umjetnicu koja je bila i veliki humanitarac.

Tamjug

15.01.2018

Feministički pokret zauzima luku Bilbao kako bi označio da rat počinje odavde

/in , /by
  1. Decembar 2017.

Marš koji je organizovao Feministički pokret Euskal Herija pod motom „Feministkinje se protive ratu! Naoružanju i prodaji oružja!­“ otišao je iz Santurtzija kako bi zauzeo luku ove subote. Snažno su osudile početak rata u luci Bilbao jer, svakoga meseca, uz odobrenje vlade Baskije i luke, brod pun oružja odlazi u Saudijsku Arabiju. Kroz akcije sprovedene tokom marša, htele su da se prisete „anti-militarističke borbe hiljada žena kroz istoriju“ i istaknu „njihove transformativne doprinose izgradnji sveta bez nasilja heteropatrijarhata.

Oko hiljadu feministkinja otputovalo je jutros iz Santurtzija kako bi osudile upotrebu ove luke za prevoz hiljada tona oružja otposlatih u Saudijsku Arabiju. Na ovom maršu žene su se oglasile protiv rata, uništenja i smrti i rekle su nam o hrabrom pozicioniranju žena u vremenima sukoba, kao i o potrebi prisustva feminizma u izgradnji mira.

One nisu želele da zaborave simboličku vrednost ove luke; upravo odavde hiljade devojaka i momaka otišlo je u potrazi za utočištem, bežeći iz građanskog rata. I iz tog sećanja su želele da istaknu migracijske politike koje pokušavaju da sakriju posledice tih ratova koje sa Zapada stvaramo i hranimo. “U luci Bilbao izgradili su zid koji sprečava slobodno kretanje ljudi, što doprinosi rastućem broju granica širom Evropske unije; granice postaju slike rata i uništavanja ljudskih bića koje ne samo da lišavaju ljude u tranzitu, imigrante i izbeglice, njihovih osnovnih prava, nego ih još i kriminalizuju”, rekli su organizatori.

Suočavajući se sa ratom i uništavanjem, feminizam nastoji da stavi život u centar i izražava potrebu za izgradnjom drugog modela života. Međutim, oni nisu bili prvi. U današnjem maršu, sve žene koje su, poput njih, održale pacifističke i raznorazne borbe, bile su veoma prisutne. Danas su želele da podsete na žene Grinham Komona. “1981. godine, i sledećih deset godina, organizovale su mirovni kamp u znak protesta zbog odluke britanske vlade da dozvoli krstareće rakete u bazi NATO-a lociranoj u tom gradu”, objasnile su.

I, počevši od svih tih hrabrih i mirnih borbi, žene koje su se okupile danas su takođe želele da koriste mirni otpor kako bi istakle svoje tvrdnje. Dok je marš prolazio pored objekata luke, postavile su rakete orijentisane prema Jemenu, simbol oružja koje je poslato iz našeg grada i tamo hrani rat koji masakrira civilno stanovništvo. Pored toga, bilo je žena koje su u vreme demonstracije ležale na putu, kao mrtve, da bi se videla nevidljivost žena i uloga žrtve u kojoj se stalno nalaze u kontekstu konflikta. “U ratovima se heteropatrijarhija eksponencijalno umnožava do beskonačnosti, pretvarajući naša tela u bojna polja i deo ratnog plena”, rekle su one. Na kraju, tu su i žene koje su se vezale za ograde luke. Kao što su žene Grinham Komona blokirale bazu NATO-a u njihovo vreme, anti-militarističke žene su danas preuzele luku Bilbao.

Njihova poruka je jasna: „Rat je uništenje, suprotan je održivom životu koji zastupamo u feminizmu. Znamo da se u našem gradu proizvodi i izvozi oružje čija su sudbina sukobi koji se neprekidno hrane radi veće koristi industrije oružja”.

Na kraju, pokrenule su peticiju administracijama: “Želimo da se sve mere i sredstva namenjena zaštiti robe luke posvećuju razvoju javnih politika, borbi protiv seksističkog nasilja ili prijemu prisilno raseljenih lica. Želimo zemlju koja stavlja ljudska prava u centar svih predloga, uključujući ekonomske.”

Prevela Nikolina Zec

Šalje: Mreza Zene protiv nasilja

Kad krahira mirovinski sustav, bit će više djece

/in , /by

Demografska obnova: Kad krahira mirovinski sustav, bit će više djece

Naši su stari imali puno djece iz čisto ekonomskih razloga. Trebala im je pomoć u polju i netko da ih uzdržava pod stare dane kad oni više ne budu mogli raditi

Naši su stari imali puno djece iz čisto ekonomskih razloga. Trebala im je pomoć u polju i netko da ih uzdržava pod stare dane kad oni više ne budu mogli raditi.

 

Opsjednutost nepovoljnim demografskim trendovima u Hrvatskoj poprima zabrinjavajuće razmjere. Demografija je postala pitanje svih pitanja. A političari, naravno, vole odgovoriti na vapaje naroda tovarenjem svojih stranačkih ljudi na njegovu grbaču. I bi ministarstvo za demografiju! Tako Hrvat rješava višegeneracijske izazove – osnuje ministarstvo i napiše strategiju. Bit će više djece kad bude više činovnika i papira. Problem riješen!

Nada Murganić POVEĆANJE INVALIDNINE I DOPLATKA :
Iduće godine za demografsku obnovu oko milijardu kuna

No da biste riješili problem, prvo ga morate razumjeti. Kad dođemo u tu fazu, bit će nam jasno da ga množenje ministarstava neće riješiti. Manjak djece u Hrvatskoj nema nikakve veze s nedostatkom strategije ni akcijskih planova, a bome ni s time što ljudi nabavljaju pse, stavljaju im mašnice, oblače kaputiće i fotografiraju se s njima u krevetu. Nema veze niti s Bogom.

Naši su stari imali puno djece iz čisto ekonomskih razloga. Trebala im je pomoć u polju i netko da ih uzdržava pod stare dane kad oni više ne budu mogli raditi. Djeca su bila jamstvo da će obitelj opstati. A budući da nisu mogli znati koliko će ih preživjeti zbog visoke stope smrtnosti, osigurali bi se s pokojim djetetom više.

Danas sve manje ljudi živi na selu, dječji je rad zakonom zabranjen, država isplaćuje mirovine u starosti, a stopa smrtnosti novorođenčadi i djece nikad u povijesti nije bila niža. Nemojmo zaboraviti ni relativno novootkrivenu svijest o tome da se djeci ipak nešto mora pružiti u životu kako bi imala jednaku priliku kao drugi. Ekonomske računice za imati puno djece jednostavno više nema.

Ako mislite da se samo Hrvatska ili „dekadentni Zapad“ suočavaju s ovim izazovom, grdno se varate. Islamski svijet prolazi kroz isto, samo s malim zakašnjenjem budući da su nešto kasnije došli do kakvog-takvog prosperiteta. Islamske teokracije poput Irana ili Saudijske Arabije svjedoče višestrukom padu broja djece po ženi u posljednjih šezdeset godina. Sa sedmero na dvoje ili troje. Ako doista smatrate da smo mi izgubili vjeru u Boga i zaglibili u dekadenciji, bilo bi prilično smjelo tvrditi da su Iranci i Saudijci izgubili Alaha. Tamo se vjerska policija brine za to da se to ne dogodi.

Gledanje na život naših starih kroz današnju optiku nužno vodi do pogrešnih zaključaka. Pa tako dođemo do toga da su psi u krevetu krivci za pad broja djece. Tradicionalna obitelj s više djece danas može biti izraz svjetonazora, neki će reći i domoljublja, ali nekad je ona jednostavno bila datost. Emancipacija žena, tehnološki napredak, migracija u gradove i rast standarda učinili su svoje i ono što je nekad bilo datost sad je stvar izbora.

A Bog je danas isti kao nekad. Od katolika traži otvorenost životu, ali odluka o broju djece i dalje je njihova. Vjernici smiju planirati obitelj i puno će njih u taj plan uključiti ekonomske parametre. To je njihovo pravo i ne treba ih osuđivati niti im docirati zbog njihova izbora.

Isto vrijedi i za one koji svoje kućne ljubimce, koji jadni nemaju nikakve veze s globalnim demografskim kretanjima, puštaju u krevet. Tko voli, nek’ izvoli.

Ako baš mislite da država mora hitno nešto učiniti po pitanju demografije, nemojte se previše uzdati u ministricu Nadu Murganić u čijoj je to nadležnosti. Promjene koje ona može donijeti kozmetičke su prirode. Ali zato bi ministar rada i mirovinskog sustava Marko Pavić mogao postati heroj generacije! Daljnje povećanje mase mirovina u trenutku kad se opasno približavamo „čarobnom“ omjeru od jednog radnika na jednog umirovljenika nedvojbeno vodi krahu mirovinskog sustava. Izostanu li strukturne reforme pa novu recesiju ponovno dočekamo nespremni, veliki pad zaposlenosti mogao bi ovaj put dovesti do masovne migracije na selo koje zjapi prazno. A ruralni život bez državne mirovine siguran je put u demografsku obnovu.

Kolumnu piše

Mate Mijić

Dajana Mirković: Umjesto samih Roma i Romkinja, drugi su odlučili šta je dobro za njih

/in , /by

Smatra i da država konačno treba krenuti sa implementacijom Akcionog plana za obrazovanje Roma i Romkinja i da nađe načina da to što je osnovno obrazovanje obavezno na paipru, bude i u praksi

Dajana Mirković (Foto: privatna arhiva)

U našem četvrtom tekstu o mladim liderima i liderkama, upoznajte Dajanu Mirković iz Prnjavora, studenticu Pravnog fakulteta u Banja Luci. Ona je volonterka, edukatorica i velika borkinja za ljudska prava. O ovoj izuzetnoj curi smo već pisali ranije. Ovaj put je predstavljamo kao jednu od budućih liderki.
…

Dajana Mirković studentica Pravnog fakulteta u Banja Luci. Također je i vršnjačka edukatorica u Udruženju Romska djevojka. Dajana se vrlo rano susrela sa aktivizmom i radom u organizaciji. Iako nije znala šta zapravo njeni roditelji rade, ona je vrlo često  sa njima pohađala radionice, edukacije i odlazila u romske zajednice širom Bosne i Hercegovine.

Kaže da joj je to jako pomoglo da bolje razumije život i probleme Roma i Romkinja koji žive u zajednicama.

„U životu Roma i Romkinja obrazovanje treba biti najbitnija stvar. Treba mnogo više ulagati, jer budućnost je u obrazovanju. Jedino tako možemo poboljšati svoj status u društvu i jedino se tako možemo boriti protiv predrasuda i diskriminacije“, rekla je Dajana.

Smatra i da država konačno treba krenuti sa implementacijom Akcionog plana za obrazovanje Roma i Romkinja i da nađe načina da to što je osnovno obrazovanje obavezno na paipru, bude i u praksi.

Za nju je vrlo teško kada  u romskim zajednicama vidi svoje vršnjake koji su napustili školu. Kroz razgovor, ona čuje razne priče od njih. Ima i onih gdje joj vršnjaci govore kako bi jako voljeli ići u školu, ali su prerasli sve dobne granice redovnog školovanja. Djevojčice se vrlo rano udaju…

„Često imamo priliku da čujemo kako su velika sredstva uložena u intengraciju Roma i Romkinja u BIH, mada, obilazeći romska naselja i dalje vidim siromašne Rome, djecu koja nisu u školama, nezaposlene Rome i Romkinje koji prose ulici kako bi prehranili porodice. Često čujem i govore mržnje“, govori Dajana.

Kao osoba koja je dobro upoznata sa dešavanjima u romskom nevladinom sektoru i odnosima sa donatorima, ona smatra da pristup prema romskom narodu nije bio dobar kada su donatori ulagali sredstva. Govori i da su većina onih koji se danas bave romskim pitanjem, sami odlučili šta je najbolje za romski narod, a da Rome niko nikada nije pitao šta oni doista žele i kako oni vide da se njihovi problemi mogu riješiti.

„Svi su bili pametni pa su odlučivalai u ime Roma i Romkinja i zato mislim da imamo upravo ovakvu situaciju kakvu imamo sada i posle Dekade Roma“, smatra Dajana.

S druge strane, kaže da ipak ima pomaka. Uzevši u obzir Prnjavor gdje je rođena, Dajana kaže da je svim romskim porodicama riješen stambeni problem, mada kaže da je malo takvih primjera.
Po njenom mišljenju, vrlo su upitni rezultati zapošljavanja Roma i Romkinja. Jer, kaže ona, ako tražimo, možemo dobiti informaciju koliko je sredtsva utrošeno za zapošljavanje u prethodnom periodu, ali niko neće postavi pitanje koliko je Roma i Romkinja ostalo posle godinu dana na istom poslu?!

Kako i sama pripada generaciji mladih Romkinja, Dajana smatra da za njih generalno nema mjesta, jer kako kaže, većina romskih lidera priča kako treba uključiti mlade, ali malo je njih koji su to stvarno i uradili.  Mladima samo treba pružiti šansu da se uključe i rade. Generalno, ona poštuje sve one romske liderke i lidere koji su u svojoj zajednici uradili nešto korisno.

Već smo napisali da Dajana studira prava. Njen plan je da jednog dana profesionalno pomaže svima onima kojima su ugrožena prava.

(portal-udar.net)

 

Hipatija

/in /by

Hipatija, prva je velika znanstvenica koja je ostavila traga u povijesti. Knjižnica je Aleksandrijska, ona koju su kršćani spalili 391. godine. Civilizacija je Rimsko carstvo, čijim se padom gasi antička tradicija i počinje tisućljetno mračno doba. Sva tri pojma asociraju na španjolski povijesni film iz 2009. godine, Agora, koji je povod ovom tekstu. Tema filma je odnos religije i znanosti.

Scenarij i režiju Agore potpisuje Čileanac Alejandro Amenabar. Na festivalu u Cannesu rekao je: “Ovo nije film usmjeren protiv religije, već protiv fundamentalizma i jednoumlja”. Bez obzira što je film prije izlaska prošao “pregled” od strane Vatikana (navodno je tražena samo korekcija nekih citata iz Biblije), distributeri su se dosta ustručavali preuzeti ga. Očekivano, čim se pojavio u kinima javili su se dušobrižnici s optužbama da potiče na mržnju jer prikazuje kršćanstvo u negativnom svjetlu.

A film samo daje povijesne činjenice koje bi mnogi vjernici tako rado gurnuli pod tepih: uništena je najveća biblioteka staroga svijeta, razbijeni kipovi (poganskih božanstava), na nezamislivo okrutni način ubijena Hipatija (iz čak tri razloga mrska novoj religiji – žena, predstavnica razuma i ateistica), pobijeni su nebrojeni pogani i Židovi. Sve u ime nove religije, novoga boga, “boga koji voli i milosrdan je”.

Krajem 4. stoljeća nove ere “religija u usponu” pokazuje lice koje je sačuvala do danas:— želju za dominacijom — u ono je doba kršćanski biskup, Ćiril, prisilio svjetovnu vlast Aleksandrije na javno krštenje i klečanje pred Biblijom; danas tajnik Komisije Iustitia et Pax koju vode biskupi Katoličke crkve, Gordan Črpić, tvrdi “ako je 80 posto katolika u društvu, onda bi 80 posto zastupnika trebalo biti katolicima, 80 posto na javnoj televiziji i u javnim poduzećima”;

— netoleranciju — onda kamenovanje Židova, danas splitski dominikanac fra Jozo Ćirko izjavljuje da je sretan zbog krvavih glava te kako bi i sam “bacao kamenje” na gay povorku;

— nazadnost — onda su se palile knjižnice (Aleksandrijska nije bila jedina), a danas vojni biskup Juraj Jezerinac izjavljuje: “Tri najveće tragedije koje su u 20. stoljeću zadesile čovječanstvo su Marx, Freud i Darwin”;

— licemjerje — u ono je doba Ćiril govorio o ljubavi i milosrđu dok je istovremeno pozivao na linč (širio glasine da je Hipatija vještica koja baca sotonističke čini na žitelje grada); u današnje vrijeme Katolička crkva u Brazilu zbog pobačaja izopćuje dvanaestogodišnju djevojčicu koju je silovao očuh, izopćuje i liječnike koji su joj spasili život, ali ne izopćuje očuha. Naš ugledni teolog Adalbert Rebić to opravdava riječima “Božji su zakoni iznad ljudskih”.

Predavala je filozofiju (Platona i Aristotela) te očaravala ne samo učenike iz Aleksandrije nego i iz Rima, Atene i drugih velikih gradova Rimskog carstva. Ondašnji biskup, Ćiril, doživljavao ju je kao veliku prijetnju jer su njezini bivši učenici, koji su došli na utjecajne položaje u Aleksandriji (primjerice rimski perfekt Orest), bili i dalje pod njezinim utjecajem. Nakon Ćirilovih širenja laži o Hipatiji, razularena rulja kršćana nasrće na nju, skida ju, tuče te joj na kraju guli kožu i meso oštrim školjkama. Kasnije je Ćiril proglašen za sveca.

Filmska je verzija, razumljivo, znatno ublažena. Na platnu Hipatija umire tako da ju uguši njezin bivši rob Davus (koji je prešao na stranu kršćana) čuvajući ju dok rulja okolo skuplja kamenje. Davus kaže “onesvijestila se” i prepušta ju, već mrtvu, bujici kamenja. Hipatijinom smrću simbolički završava antička kultura i započinje dugo, mračno doba predvođeno kršćanstvom. O Hipatiji su pisali mnogi, od Voltairea do Edwarda Gibbona – autora poznate knjige Slabljenje i propast Rimskoga Carstva (Stih 2009). Poznato je da se bavila geometrijom, konkretno čunjosječicama (krivuljama koje se dobiju kao presjeci stošca: kružnica, elipsa, hiperbola, parabola). U filmu je prikazana njezina spoznaja, što vjerojatno ne odgovara povijesnim činjenicama, da putanje planeta nisu kružnice nego elipse. Tu je činjenicu objavio tek Kepler 1609. godine (danas je poznata kao prvi Keplerov zakon) zahvaljujući preciznim astronomskim mjerenjima, ali i na temelju znanja o čunjosječicama.

 

Jedna tema: religija i znanost

Hipatiju je pokušao spasiti Sinesius, biskup iz Sirene, također njezin bivši učenik. Ponudio joj je da javno prihvati kršćanstvo, kao što su to učinili i svi tadašnji svjetovni vlastodršci Aleksandrije (kao što sadašnji političari javno iskazuju odanost Crkvi kad od toga imaju koristi). Hipatija je odbila. Rekla je Sinesiusu: “Ti ne smiješ preispitivati svoja uvjerenja. Ja moram.” To je ključna rečenica koja pokazuje zašto su religija i znanost nespojivi. Vjernik ne smije sumnjati. Znanstvenik mora. Znanstvenik je, po definiciji, skeptik.

Religija je uvjeravanje ljudi u vječnu i nepromjenjivu istinu koju je povlaštenima prišapnulo nadnaravno biće. Znanost je negacija nadnaravnog. To je traganje za razumijevanjem svijeta pri čemu se sve tvrdnje, bez iznimke, moraju moći neprekidno preispitivati i korigirati. Razlika nije samo u idejama. Razlika je u pristupu, u metodi. I zato je nepremostiva.