Selma Selman iz Bihaća studira umjetnost u New Yorku: Ponosim se svojim identitetom Romkinje

/in /by

Umjetnica Selma Selman, porijeklom iz Bihaća, Bosne i Hercegovine, danas živi u New Yorku i studira na prestižnom Syracuse Univerzitetu. U New Yorku je trenutno otvorena njena prva samostalna izložba.

Selma Selman rođena je u romskoj obitelji 1991. godine u Bihaću, gdje je završila Srednju umjetničku školu, a školovanje je nastavila na Akademiji umjetnosti u Banja Luci, gdje je diplomirala 2014. godine.

Nakon toga je aplicirala na više mjesta u svijetu za stipendiju za master iz oblasti umjetnosti, a nakon različitih odgovora, odlučila se za Syracuse Univerzitet koji je ustanova privatnog tipa i na kojem je dobila punu stipendiju. Za Klix.ba ističe kako je jako sretna što je dobila priliku da studira na ovom prestižnom fakultetu.

“Ja nisam nikad imala svoj dom, bez obzira na to što imam familiju u Bosni. Moje tijelo i duša nikad nisu prihvatili jedno mjesto kao bazu za doživotno ostajanje. Ja ne znam gdje ću sutra biti, ali za sada sam tu”, kaže Selma za Klix.ba.

Jedan od njenih umjetničkih radova posvećen je upravo “nomadskoj” prirodi Roma, a u njemu pokušava oživjeti romsku zastavu.

“Mi Romi nemamo svoju državu, nego čitav svijet. Romska zastava je horizontalna i sastavljena od plavog, gornjeg i zelenog, donjeg dijela, dok se u sredini nalazi crveni točak. Plava simbolizira nebo, koje je naš pokrivač. Zelena je boja zemlje i znam da postojimo širom svijeta. Crveni točak simbolizira pokret i borbu”.

Njena prva samostalna izložba u New Yorku otvorena je 4. marta u Dreamland galeriji u Buffalu u New Yorku, a realizirala ju je sa kustosicom Jasminom Tumbas.

“Ova izložba predstavlja ciklus radova koji se bave s multigeneracijskim traumama, opstankom, te problemom osoba bez državljanstva. Radovi su sačinjeni od više medija, te postavljaju pitanje odnosa između majke i kćerke”, pojašnjava Selma.

Inspiracija njenom radu je Marina Abramović od koje, kako kaže, mnogo uči. Svaki umjetnik ima svoju definiciju umjetnosti, a za nju je to sredstvo pomoću kojeg se izražava.

“Ja sebe doživljavam kao Selmu, ljudsko biće koje uživa umjetnost. Jedino što mi daje snagu za dalje je umjetnost i znanje. Moja umjetnost je na neki način politička jer se ne bavi samo estetikom već problemom”.160301003.4_xxlU svojim radovima Selma želi razbijati predrasude o romskoj populaciji, te provocirati ustaljene stavove i stereotipe.

Selma u razgovoru za Klix.ba ističe kako je njeno djetinjstvo bilo drugačije, te kako je dosta puta bila u negativnim situacijama zbog svog identiteta Romkinje. Dodaje kako je na vrijeme naučila da prihvati sebe.

“Nikad nisam imala jedan identitet, nitko ga nema. Moj identitet je puna kutija svega. Jeste, ponosim se time što sam Romkinja. A taj ponos jeste prihvaćanje sebe. Romski identitet kao svaki ostali je isti. Ljudi trebaju da shvate da mi nismo ljudi koji služe za zabavljanje. Mi smo ljudi koji također žele biti zabavljani”, kaže Selma.

Dodaje kako je problem diskriminacije, budući da su Romi najveća etnička manjina u Europi, stalno prisutan, i to ne samo u Bosni i Hercegovini za koju kaže kako je “divna zemlja, no nažalost sačinjena od problema i nerazumijevanja”.
160301003.11_xl
Na upit o tome kakav je život u Americi u smislu poštovanja drugog i drugačijeg, odgovara:

“Amerika je posebna priča, ona je zemlja sačinjena od imigranata, tako da ovdje nitko nije ili svako jeste egzotičan”.

 

Izvor

L.Č /Klix.ba

Životna priča aktivistkinje povodom Međunarodnog dana Žena

/in /by

Povodom Međunarodnog dana Žena pročitajte priču Romkinje koja se među prvima borila za prava Roma u Švedskoj i svijetu. Ovaj dan smo odlučili posvetiti joj našu pažnju i iskazati bitnost naših aktivistkinja bez kojih ne bi imali toliki napredak. U ime uredništva zahvaljujemo se svim Romkinjama aktivistkinjama na borbi za naša prava te im želimo uspješan daljini rad i ostvarenje zajedničkog cilja, ravnopravnost za sve građane, bez obzira na spol, nacionalnost i drugo.

Katarina Taikon-Langhammer (29. srpnja 1932. – 30 prosinca 1995.) bila je švedska romska aktivistkinja, lider pokreta za građanska prava, pisac i glumica, a pripadala je vrsti Roma koja se zovu Kalderashi. Tijekom njenog djetinjstva Romi su još uvijek živjeli u kampovima u Švedskoj, te su morali premještavati često, što je djecama otežavalo odlaske u školu.

Katarina Taikon nije naučili kako čitati i pisati do svojih tinejdžerskih godina, ali svim svojim trudom je krenula željenim stopama te je posvetila svoj život poboljšanju uvjeta Roma u Švedskoj i svijetu. Kroz svoj neumorni rad, rasprave, pisanje i razgovor s švedskim vlastima, Romi su dobili jednako pravo na stanovanje i obrazovanje kao svi ostali Šveđani. Godine 1953. je završila zabrana migraciji 1914 Roma. To je dovelo do povećanja broja Roma da traže utočište u Švedskoj, a broj Roma koji je na početku bio manje od tisuću ljudi, je rastao. Katarina Taikon pokušala je uvjeriti švedske vlasti da ti ljudi su u stvari političke izbjeglice, jer su ugnjetavani u svojim zemljama. Nakon neuspješnih nastojanja da pomogne skupini od 47 francuskih Roma da dobiju azil u Švedskoj, odlučila je promijeniti strategiju. Jedini način da se okonča predrasuda protiv njezina naroda je bio da utječe na mlade i djecu. Kroz to shvaćanje, počela je pisati svoje popularne serije dječjih knjiga o svome djetinjstvu, Katitzi (1979 TV-serija se temelji na knjigama).

Katarina Taikon umrla je od oštećenja mozga nakon pada te je bila 13 godina u dugoj komi nakon srčanog udara. Naziva se Martin Luther King Švedske.

Orhan Memedi

Međunarodni Dan Žena “Osmi Mart”

/in , , /by

Danas je međunarodni Dan Žena koji se svake godine tradicionalno slavi 8. ožujka, u hrvatskoj se još uvijek popularno naziva “Osmi Mart”.

Na današnji dan se slave žene diljem svijeta, njihovi ekonomski, socijalni i politički uspjesi.
Poštovanje, ljubav i priznanje – to su glavne riječi kojima se danas opisuje ovaj dan.
Ipak, može se primijetiti kako se, s godinama, sve više gubi osnovni značaj “Osmog Marta”.
U početku se dan nazivao “Međunarodni Dan Radnih Žena”, a obilježavao se kao socijalistički politički događaj – s vremenom dan je postao dio kulture mnogih zemalja, prije svega u Istočnoj Europi, Rusiji i zemljama bivšeg socijalističkog bloka.

Često se danas dan svodi na poklanjanje cvijeća, poneku lijepu riječ ili gestu – no, nekad je ovaj dan značio mnogo više, predstavljao je dan borbe, dan izlaska iz patrijarhalnih okvira reakcionarne povijesti koja je žene stoljećima tretirala kao građane drugog reda.
Kroz radničku i socijalističku borbu, ideju koja je po prvi puta, bez diskriminacije, ženu i muškarca tretirala kao jednako važna ljudska bića – žene su svojim angažmanom postigle brojne pobjede protiv nejednakosti, seksizma i drugih nepravdi koje su proizlazile iz neravnopravnosti spolova.
Danas svjedočimo nekim postignućima u područjima ravnopravnosti i emancipacije žena, no iznimno smo svjesne da je neravnopravnost i nejadnakost žena itekako prisutna u svim svojim oblicima diljem svijeta. Tzv. “ravnopravnost” koja se danas osigurava i zakonom, primjerice nužan broj žena u parlamentu itd., za većinu žena i njihovu ravnopravnost je obična farsa – jeftinim trikovima se ženama nastoji prikazati kako stalno napreduju, kako njihova “moć” jača iz dana u dan. Stvarnost je znatno drugačija Žene još uvijek čine većinu siromašnih u svijetu, tri četvrtine žena iznad 25 godina u Aziji i Africi je nepismeno, a nedostupnost obrazovanju i zdravstvenoj skrbi žena globalno je u porastu. U prosjeku, žene zarađuju 30-40 posto manje od muškaraca za isti posao, nema ih ili su podzastupljene u svim centrima političke moći. Žene su i dalje, svugdje u svijetu, većina žrtava nasilja, a stradanja žena i djece u imperijalističkim ratovima širom svijeta i broj njihovih žrtava, prelazi broj žrtava onih koji su u uniformama.
Prvi Dan žena je obilježen 28. veljače 1909. u SAD deklaracijom koju je donijela Socijalistička partija Amerike. Između ostalih važnih povijesnih događaja, njime se obilježava i požar u tekstilnoj tvornici Triangle Shirtwaist u New Yorku 1911. godine kada je poginulo preko 140 žena.
Ideja da se obilježava međunarodni dan žena se prvi put pojavila početkom 20. stoljeća u doba brze industrijalizacije i ekonomske ekspanzije koja je često dovodila do protesta zbog loših radnih uvjeta. Žene zaposlene u industriji odjeće i tekstila su javno demonstrirale 8. ožujka 1857. u New Yorku. Tekstilne radnice su protestirale zbog loših radnih uvjeta i niskih plaća. Demonstracije je rastjerala policija. Te iste žene su osnovale sindikat dva mjeseca kasnije.
Protesti na 8. ožujka su se događali i slijedećih godina, od kojih je najpoznatiji bio 1908. godine kada je 15.000 žena marširalo kroz New York tražeći kraće radno vrijeme, bolje plaće i pravo glasa. Godine 1910. prva međunarodna ženska konferencija bila je održana u Kopenhagenu u organizaciji Socijalističke Internacionale te ustanovila ‘Međunarodni dan žena’ na prijedlog slavne njemačke socijalistice Clare Zetkin.
Slijedeće godine je Međunarodni dan žena obilježilo preko milijun ljudi u Austriji, Danskoj, Njemačkoj i Švicarskoj. U predvečerje prvog svjetskog rata žene širom Evrope su 8. ožujka 1913. održale demonstracije za mir.
Demonstracije povodom Međunarodnog dana žena u Rusiji bile su prvi stadij ruske revolucije. Nakon oktobarske revolucije, boljševička feministkinja Alexandra Kollontai nagovorila je Lenjina da 8. ožujka postane državni praznik, i tokom sovjetskog perioda se koristio za obilježavanje “herojstva radnica”.
Međutim, u mnogim komunističkim državama je taj praznik izgubio svoju ideološku osnovu i postao prilika za muškarce da iskazuju svoju ljubav i poštovanje prema pripadnicama suprotnog spola, posluživši kao svojevrsni amalgam Majčinog dana i Valentinova u zapadnim državama.
U Čehoslovačkoj se Dan žena za vrijeme komunističkog režima pretvorio u parodiju, te je ukinut nakon baršunaste revolucije. U Mađarskoj je, pak, običaj poklanjanja cvijeća ženama zadržao i nakon pada komunizma.
Dan žena je ostao državnim praznikom u Rusiji, Bjelorusiji, Ukrajini, Kazahstanu, Kirgiziji, Moldovi, Mongoliji i Tadžikistanu, a obilježava se cvijećem i poklonima.
Na Zapadu se Međunarodni dan žena uglavnom prestao obilježavati 1930-ih, dijelom i zbog toga što ga se povezivalo s komunizmom. Međutim, 1960-ih su ga ponovno počele slaviti feministice. Godine 1975, koja je proglašena Međunarodnom godinom žene, Ujedinjeni narod, službeno su proglasili i počeli obilježavati Međunarodni dan žena.
Redakcija portala romni.net želi sretan “Međunarodni Dan Žena” svim našim čitateljicama, majkama, bakama, kćerima, djevojkama, studenticama, učenicama, radnicama.

Isplata stipendija za učenike srednjih škola pripadnike romske nacionalne manjine

/in /by

Isplata stipendija za redovite učenike polaznike srednjih škola pripadnike romske nacionalne manjine za veljaču 2016. u školskoj godini 2015./2016.

Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta objavljuje da su 29. veljače 2016. godine isplaćene stipendije za redovite učenike polaznike srednjih škola pripadnike romske nacionalne manjine koji su ostvarili pravo na stipendiju sukladno Odluci o kriterijima i načinu za ostvarivanje prava na stipendiju za redovite učenike polaznike srednjih škola pripadnike romske nacionalne manjine za školsku godinu 2015./2016. Stipendije su isplaćene za mjesec veljaču 2016. godine.

Kraljica romske glazbe Esma Redžepova 6. travnja dolazi u Lisinski

/in /by

Esma Redžepova, čiji su život i glazbena karijera jedan od najvećih glazbenih biljega ovih prostora svoj posljednji koncert u Zagrebu održala je krajem 2012. godine.

U svojoj bogatoj karijeri Esma Redžepova održala je nebrojene koncerte, nastupila na festivalima i pred više od 200 tisuća ljudi, snimila je više od 1.000 pjesama, te objavila više od 500 albuma za domaće i inozemne kuće.

Osim po svojem glazbenom stvaralaštvu i bogatoj glazbenoj karijeri od gotovo 60 godina, Esma je poznata i kao humanitarka. Zajedno sa svojim pokojnim suprugom Stevom Teodosievskim, odgojila je, školovala i udomila 47-ero djece. Za svoj humanitarni rad, dvaput je bila kandidatkinja za Nobelovu nagradu za mir, a dobitnica je i brojnih drugih priznanja i nagrada.

Ulaznice za koncert Esme Redžepove i sastava Folk masters koji će se održati 6. travnja potražite na blagajnama Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog i putem internet sustava www.ulaznice.hr.

lisinski.hr

ROMI – IZGUBLJENI I NAĐENI

/in /by

ROMI – IZGUBLJENI I NAĐENI: Jesu li Romi potomci jednog od 10 izgubljenih izraelskih plemena?
02/03/2016

Kada mi je Bog prije otprilike tri godine rekao da me želi poslati Romima da im služim, moram priznati da sam bila zbunjena. Vjerovala sam da trebam ići služiti Židovima u Izrael. Nisam mogla spojiti te dvije stvari. Pa kako ću služiti Romima ako trebam služiti Židovima? Nisam sve razumjela, ali odlučila sam da ću slušati Boga. Uzela sam i neko vrijeme i tražila Božje vodstvo oko toga.
S vremenom Bog mi je dao ljubav prema Romima, iako ih nisam do tada dobro poznavala. Mogla bih čak reći da sam imala predrasude prema njima. Moj se put povremeno prepletao s Romima kojima sam služila, ali uvijek nekako individualno, pojedincima, a ne cijelom narodu. Pošto mi je Bog rekao da me želi poslati Romima da im služim kao narodu, nisam imala cijelu sliku o tome što to zapravo znači. Tek kasnije, kada sam im već služila u Murskom Središću, čula sam za teoriju da su Romi možda jedno od 10 izgubljenih izraelskih plemena, dio Božjega izabranog naroda.
Židovi su, naime, potekli od 12 izraelskih plemena, nazvanih prema 12 Jakovljevih sinova. Godine 722.-721. pr. Kr. nestalo je 10 od 12 izraelskih plemena. Poraženi od asirskoga kralja Šalmanesera V., tih deset izraelskih plemena koji su živjeli u Sjevernom izraelskom kraljevstvu, odvedeno je u ropstvo u gornju Mezopotamiju i Medeju, današnju Siriju i Irak. Nakon toga gubi im se svaki trag. Njihove potomke i danas mnogi traže među raznim plemenima širom svijeta. Današnji Židovi potječu od dva preostala plemena: Jude i Benjamina.
I iako mi je sve to skupa zvučalo neobično, kockice su zapravo polagano dolazile na svoje mjesto. Shvatila sam zašto mi je Bog najprije govorio o tome da trebam služiti Židovima, a kasnije me slao Romima. Pa Romi i Židovi su možda jedan te isti narod! Osim toga, počela sam malo proučavati cijelu priču i shvatila da između ta “dva” naroda postoje velike sličnosti.
Gdje god se pojave, izazivaju pomiješane emocije: otpor, predrasude, nerazumijevanje, progon. Poznati su kao nomadi ili lutalice, ima ih u svakoj zemlji. Dobri su trgovci i glazbenici. Žene se rano, rijetko se miješaju s drugim narodima. Vjeruju u jednoga Boga. Tamnoputi su i kamo god otišli, sa sobom nose svoju kulturu, običaje i jezik. Imaju velike obitelji, poznati su po gostoprimstvu i otvorenosti …
Bez sumnje, to mogu biti samo ili Židovi ili Romi. Kroz stoljeća se pokazalo da Sotona i jedne i druge prezire. I Romi su, kao i Židovi, konstantno bili progonjeni. Hitler je u holokaustu poubijao na tisuće i tisuće Roma. U Rumunjskoj su ih držali 400 godina u zarobljeništvu. Mnoge europske zemlje čak su imale antiromske zakone, koji su branili lokalnom stanovništvu da se miješaju s njima. I danas ljudi imaju predrasude prema Romima, kao i prema Židovima.
Osim toga, postoje određene sličnosti između romske i židovske kulture, kao što su slična tradicionalna odjeća i glazba. Posebna je zanimljivost sličnost u unutarnjim “plemenskim” zakonima. Romi, naime, imaju u svojoj kulturi održavanje “sudova”, kao što su nekada imali Izraelci. Suca biraju među uglednim stanovnicima naselja, a on onda presuđuje u svim međuljudskim i obiteljskim sukobima i njegove se odluke poštuju. Iako se danas romski “plemenski” zakoni sve manje poštuju, oni su izvorno bili vrlo slični Mojsijevu zakonu.
Stručnjaci kažu da ima nekoliko kriterija po kojima se današnji narodi mogu smatrati mogućim potomcima 10 izgubljenih izraelskih plemena: duhovno gledano, oni trebaju biti “narod bez svoje zemlje”, “štovati idole” i “lutati zemljom”. Osim toga, moraju potjecati iz krajeva u koje su izraelska plemena bila protjerana. I jedan i drugi kriterij Romi kao narod zadovoljavaju. Oni imaju jezik, zastavu i himnu, ali nemaju zemlju. Iako se ne zna točno odakle potječu, smatra se da su u Europu došli upravo s prostora u koji su dva izraelska plemena, Efrajim i Manaše, bili protjerani. Iako se dugo smatralo da Romi podrijetlom dolaze iz Indije, sve se više vjeruje da su oni doduše došli iz Indije u Europu, ali da izvorno potječu iz Egipta. Vjeruje se, naime, da pojam “gypsy” dolazi od riječi “egypti-ans”, što znači “Egipćani”. Prema toj teoriji, Romi su vjerojatno bili dio jednoga od 12 izraelskih plemena koja je Mojsije izveo iz egipatskog ropstva i čiji su potomci došli u Obećanu zemlju. Odande su ih Asirci oko 700. godine pr. Kr. odveli u ropstvo u Mezopotamiju, odakle su se pak kasnije naselili u Indiju. I stvarno je neobično, kada se malo dublje pogleda da Romi posvuda vjeruju u jednoga Boga, iako su navodno potekli iz Indije. Kao da im je jednoboštvo “u krvi”. Osim toga, oduvijek su Romi bili poznati po gatanju, vračanju i čitanju iz dlana, što je bila uobičajena praksa u Egiptu, dok se u Indiji to ne može naći.
Postoji još jedna, pomalo tragikomična, sličnost između Židova i Roma. Poznata je, naime, uobičajena predrasuda da su Isusa ubili – Židovi. No manje je poznata legenda da su čavle za Isusov križ izradili ni manje ni više nego – Romi. Zbog toga su, prema toj legendi, Romi od tada prokleti i lutaju po svijetu, bez mogućnosti da pronađu mir. Tako da kad se priča skrati, ispada da su Isusa razapeli Židovi, a na križ ga pribili Romi.
Postoji još mnogo toga što stručnjaci i znanstvenici te i proučavatelji povijesti i religije navode kao moguće dokaze za teoriju o Romima kao potomcima jednoga od 10 izgubljenih izraelskih plemena. Međutim, sve su to u konačnici samo teorije. Kada je Isus nakon uskrsnuća susreo dva učenika koja su išla u Emaus, razgovarao je putem s njima, ali oni ga nisu prepoznali. Tek kasnije im se otkrio, a oni su onda zaključili da “im je srce gorjelo dok su razgovarali s njim”. Tako je i s ovom teorijom. Dok stručnjaci i znanstvenici teoretiziraju, ja mogu reći da mi je srce gorjelo kad sam čula za povezanost Roma i Židova. Ljubav koju je Bog izlio u moje srce za njih kao da govori: “”Nek’ se pokrenu planine i potresu bregovi, al’ se ljubav moja neće odmać’ od tebe” i “Sigurno te neću ostaviti, nipošto te neću zapustiti”, tj. stihove koje je Bog uputio svojem ljubljenom narodu Izraelu.
Za kraj mogu samo reći da se zadnjih šezdesetak godina u svijetu počelo nešto ozbiljno događati s Romima na duhovnom planu. To je u isto vrijeme otkad su Židovi dobili ponovno svoju državu, Izrael. Bog je rekao da će pozvati svoj narod natrag sebi u posljednje vrijeme i vjerujem da smo tomu mi u današnje vrijeme svjedoci. Aliyah je pojam koji označuje doseljavanje (vraćanje) Židova iz raznih dijelova svijeta u Izrael i, iako je započeo još potkraj 19. stoljeća, u zadnjih šezdesetak godina vrlo se pojačao. Tako se od uspostavljanja države Izraela 1948. godine, više od 3 milijuna Židova iz više od 90 zemalja doselilo u Izrael.
I dok se Židovi sa svih strana vraćaju u Izrael, Romi u isto vrijeme dolaze Bogu. Kasnih 1940-ih i ranih 1950-ih godina francuskom pentekostalnom pastoru Clementu Le Cossecu došao je jedan mladi Rom koji ga je tražio da ode s njim kući moliti za njegovu bolesnu majku. Le Cossec je došao u mladićevu kuću i ondje pronašao staru majku kako bolesna leži na podu. To ga je potreslo. Kleknuo je do nje i molio Isusa da je iscijeli. Žena je odmah ozdravila. Kako je mladić bio glazbenik koji je imao gitaru bez ijedne žice, Le Cossec ga je pozvao da svira u crkvi i dao mu je nove žice. Već sutradan mladić je u crkvu doveo svoje prijatelje. Nakon nekoga vremena ti su Romi otišli iz toga grada i Le Cossec je na neki način zaboravio na cijelu priču. Godine 1950. došla mu je jedna Romkinja i ispričala sljedeću priču: prije nekoga vremena srela je uličnog propovjednika koji joj je dao letak na čijoj je poleđini bila zapisana adresa lokalne crkve. Ubrzo se toj ženi smrtno razbolio sin i doktori su tvrdili kako nema nade. Ona se, međutim, sjetila toga letka, dala ga nekomu da joj pročita adresu i zaputila se u crkvu. Ondje je zamolila pastora da moli za ozdravljenje njezina sina. I Bog je ponovno učinio čudo; mladić je ozdravio. Cijela obitelj došla je Bogu. Međutim, Cossec ni tada nije počeo služiti Romima. Tek nekoliko godina nakon toga dogodilo se nešto što mu je promijenilo život. Susreo je Rome koji su se obratili u jednom od ova dva vala probuđenja. Rekli su da ih ni jedan pastor ne želi krstiti jer nisu prema francuskim zakonima bili vjenčani (francuski zakoni bili su komplicirani, jer su dozvolu za vjenčanje mogli dobiti samo ako su 21 dan u kontinuitetu živjeli u gradu, a policija ih je svakih 48 sati izbacivala iz grada). Jedan Rom od 28 godina tom je prilikom rekao: “Budući da nas ni jedan pastor ne želi vjenčati, odlučio sam sa svojom ženom otići na rijeku. Stavit ću Bibliju na travu. Ne znam čitati ali znam da unutra piše: ‘Tko uzvjeruje i krsti se, spasit će se’. Ja ću krstiti svoju ženu, a zatim će ona krstiti mene.” Cossec je tada odlučio služiti Romima. Nadahnut riječima apostola Pavla iz 1 Kor 9, 22 o tome da je postao “nejak da nejake stekne”, Le Cossec je napustio svoj dotadašnji život i počeo putovati i živjeti s Romima. Njegov sin, John, odrastao je s Romima i živio po romskim običajima. Samo šest godina pošto je Cossec započeo služiti, šest tisuća Roma se obratilo. Probuđenje se proširilo na Španjolsku, a odande u druge europske zemlje. Vjerujem da je ovo vrijeme, vrijeme probuđenja Roma, u cijelom svijetu da se i oni, kao i drugi Židovi, “vraćaju kući”, ako već ne u zemlju Izrael kao jedno od deset izgubljenih izraelskih plemena, onda u nebesko kraljevstvo svojem Ocu koji ih čeka.
Želim da romski narod uđe u Božje kraljevstvo prije Isusova dolaska i da Romi budu dionici Božje slave, sjedeći za stolom Gospodnjim zajedno sa svojim precima, Abrahamom i Izakom. Ako su i bili izgubljeni godinama, pa i stoljećima, sada su nađeni. A svi znamo što Isus kaže o tome koliko se nebo veseli kad se nađe jedna izgubljena ovca, zar ne?
Autorica: Katarina Prokopić

8 MART

/in /by

U organizaciji Ženske mreže Hrvatske održat će se marš pod nazivom ‘Ženama je dosta!’ koji starta u 11 sati na Trgu žrtava fašizma.
“I ove godine, u 20. godini od osnivanja Ženske mreže, obilježavamo 8.mart, Međunarodni dan žena, centralnim događajem u Zagrebu. „ŽENAMA JE DOSTA!“ središnja je poruka protesta koji započinje u utorak 8.3. u 11 sati okupljanjem na Trgu žrtava fašizma, odakle ćemo krenuti Ulicom Račkog, zatim Jurišićevom, preko Trga Bana J. Jelačića do Trga sv. Marka, na kojem ćemo u 12 sati održati program i izraziti svoje nezadovoljstvo sve grubljim kršenjem ženskih prava, dokidanjem stečenih prava i sve glasnijim najavljivanjem mjera i propisa koje vode pogoršanju ionako lošeg položaja žena u društvu.”

Dođite u 11 sati na Trg žrtava fašizma u Zagrebu!!!!!!
Pa put Vlade RH.
Ženama je dosta!!!!!!
Poruka je dosta je kresanja ženskih prava
Lista – neispunjenih obećanja! je dugačka.

Pozovite i povedite prijateljice i prijatelje, rođakinje i rođake, studentice i studente.

8. MART

/in /by

S početkom u 18 sati, u Parku kralja Petra Krešimira IV u Zagrebu održat će se ‘Noćni marš – 8. mart’ na kojemu će okupljeni/e upozoriti na problem mitologiziranja feminističke borbe za prava žena.
Pozvani su svi i sve kojie se zalažu za ljudska prava i borbu protiv nasilja da se pridruže maršu koji će krenuti prema Zrinjevcu. Cilj marša je naglasiti kako žene većinu radne i proizvodne snage u industrijama koje se praktički nalaze pred potpunim nestankom, kao i na činjenicu da čine većinu onih koje se bave, u kapitalističkom društvu, najslabije plaćenim uslužnim i javnim djelatnostima, gdje rade u feministički prepoznatima ‘nesigurnim i nestabilnim’ uvjetima rada.

Skupljamo se u parku Kralja Petra Krešimira IV u 18 sati, nakon čega nastavljamo u smjeru: Ulica kneza Višeslava –> Džamija –> Ulica Franje Račkog –> Jurišićeva –> Zrinjevac. Ponesite transparente i zviždaljke. Vidimo se!